Poslovni broj Gž R-1687/2021-
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužiteljice
K.
K.
iz
O.,
OIB: ....,
zastupane
po punomoćniku D.R., odvjetniku u O., protiv tuženika KBC O., O.,OIB: ......, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice podnesenu protiv rješenja o trošku u presudi Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 46 Pr-1167/2021-7 od 16.kolovoza 2021., 16. rujna 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 46 Pr-1167/2021-7 u odbijajućem dijelu.
Obrazloženje
1. Presudom bez održavanja rasprave suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.809,62 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to specificirano u točki I izreke, te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.562,50 kn sa zateznom kamatom od 16. kolovoza 2021. do isplate (točka II izreke).
2. Protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke narečene presude u odbijajućem dijelu , žalbu je podnijela tužiteljica pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
3. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja priznao žaliteljici trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 kn, uvećan za porez na dodanu vrijednost (PDV) od 125,00 kn, umjesto iznosa od 750,00 kn uvećanom za PDV, čime da je pogrešno primijenio odredbu čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Smatra da je u tom dijelu počinjena i bitna postupna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, u odnosu na odbijanje zahtjeva za nadoknadu parničnog troška pa da u tom dijelu rješenje nije moguće ispitati. Naglašava da je podnijela stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186. b ZPP-a te da je tek nakon dostave relevantnih podatka za izračun visine novčane tražbine bila u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev, što da je i učinila obrazloženim podneskom, nakon čega je vrijednost predmeta spora konačno određena. Ukazuje da je odredbom čl. 186. b st. 4. ZPP-a propisana dužnost tužitelja postaviti određeni tužbeni zahtjev, što da je ona i učinila, da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen u tužbi, te takva tužba da predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi. Smatra da vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva predstavlja vrijednost predmeta spora za cijeli postupak, bez obzira na formalno naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, budući da u to vrijeme nije znala koliko će iznositi konačni tužbeni zahtjev. Navodi da bi, prema stajalištu suda prvog stupnja, u takvom slučaju tužitelj mogao naznačiti nerealno visoku vrijednost predmeta spora, pri čemu bi mu pripadao trošak sukladno tako označenoj vrijednosti predmeta spora, što da je protivno narečenom propisu.
4. Tužiteljica predlaže u pobijanom dijelu rješenje o parničnom trošku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 156,25 kn.
5. Žalba tužiteljice nije osnovana.
6. U donošenju pobijanog rješenja o parničnom trošku nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pravilno su primijenjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl.155. ZPP-a te s tim u svezi mjerodavne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje Tarifa) pri odlučivanju o visini troška zastupanja koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav tužbe.
7. Naime, točno je da je tužiteljica u ovom predmetu podnijela stupnjevitu tužbu tvrdeći da ne raspolaže relevantnim ispravama kako bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev pa je predložila da se rješenjem naloži tuženiku dostaviti određene isprave (evidencije rada, isplatne liste ...). U tužbenom zahtjevu je zatražila da se tuženiku naloži isplata razlike u plaći u točno neutvrđenom bruto iznosu za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. siječnja 2017., koji zahtjev se obvezala urediti nakon dostave dokumentacije i provođenja vještačenja. Prema odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podatka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi. U tom slučaju tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi (stavak 4.).
8.Prema odredbi čl. 186. b st. 5. ZPP-a tužitelj je u tužbi dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, a prigodom postavljanja tužbenog zahtjeva iz st. 4. istog članka je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama čl. 35.-37. i čl. 39. ZPP-a.
9.Treba istaći da je ovo spor radi isplate razlike u plaći te se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, pa se kao vrijednost predmeta spora uzima ta svota (čl. 40. st. 1. ZPP-a). Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe, prema narečenom propisu je tužitelj dužan označiti vrijednost predmeta spora koja u načelu ne odgovara visini tražbine koje zahtijeva isplatu od tuženika, Međutim, s obzirom na činjenicu da zahtjev ne može određeno postaviti, tužitelj u tom slučaju označuje vrijednost predmeta spora u tužbi, ne na temelju konkretnih podatka, već vlastite prosudbe koliko bi zahtjev mogao iznositi. Stoga u situaciji kada tuženik dostavi konkretne podatke i tužitelj postavi određeni tužbeni zahtjev, treba smatrati da je takav zahtjev postavljen već u tužbi, pa bi tužitelju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška prema konačno postavljenom zahtjevu, a ne prema vrijednosti predmeta spora koju je označio prema vlastitoj procjeni u tužbi, budući da je tako morao postupiti da bi tužba bila podobna za raspravljanje.
10. Međutim, prema odredbi čl. 164.st.1. ZPP-a, o naknadi troškova sud odlučuje na određeni zahtjev stranke (st. 1.). Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
11. U nazočnom slučaju tužiteljica je za sastav tužbe zatražila nagradu odvjetnika od 625,00 kn, koji zahtjev nije mijenjala tijekom postupka pa sud prvog stupnja nije bio ovlašten odlučivati izvan granica tog zahtjeva.
12. Stoga tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu daljnjeg troška koji se odnosi na razliku između iznosa koji je mogao biti priznat da je takav zahtjev postavljen (937,50 kn) te dosuđenog iznosa(625,00 kn), odnosno daljnji parnični trošak u iznosu od 312,50 kn.
13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i rješenje o parničnom trošku sadržano u točki II. izreke prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu potvrditi, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
14. Presuda suda prvog stupnja u točki I te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 16. rujna 2022.
Sutkinja
Milena Vukelić-Margan
