Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-29/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog RN, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog RN, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Kzd-4/2021. od 14. ožujka 2022., u sjednici održanoj 15. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog RN putem video veze uz braniteljicu Katarinu Ćopo, odvjetnicu u Zagrebu,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se prihvaćaju, po prvostupanjskom sudu, kao utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz članka 166. stavak 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. prvostupanjske presude, u trajanju od 5 (pet) godina, za kazneno djelo iz članka 166. stavak 2. KZ/11. opisano pod točkom 2., u trajanju od 5 (pet) godina te za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. KZ/11. opisano pod točkom 3. prvostupanjske presude, u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 58. stavak 2. KZ/11. opoziva mu se uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku broj K-314/2019. od 25. rujna 2019., pravomoćna 9. listopada 2019. i uzima kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa se optuženi RN na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. travnja 2021. pa nadalje.

II Odbija se žalba optuženog RN kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku broj Kzd-4/2021. od 14. ožujka 2022. optuženi RN proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, iz članka 166. stavak 2. KZ/11. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisana u izreci prvostupanjske presude pod točkama 1. i 2. te kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje, iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanog u točki 3. prvostupanjske presude te su mu utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo pod točkom 1. na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina, za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 5 (pet) godina, te za kazneno djelo pod točkom 3. na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11. u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi RN osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom RN je u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od dana uhićenja 8. travnja 2021. pa nadalje.

3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi ZN je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

4. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženi RN po braniteljici Katarini Ćopo, odvjetnici u Zagrebu.

4.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom: "da se pobijana presuda preinači".

4.2. Optuženi RN žali se po braniteljici Katarini Ćopo, odvjetnici u Zagrebu navodeći: "Presuda se pobija u cijelosti i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka te teško povrijeđenog prava na pravično suđenje zajamčenog konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske s prijedlogom da se: preinači osporavana presuda i okrivljenika oslobodi od optužbe za sva kaznena djela, a podredno da se osporavana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak zbog nedostatka u postupku, a istražni zatvor okrivljeniku ukine."

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Odgovor na žalbu optuženika dostavio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženog RN odbije kao neosnovana.

7. Optuženi RN po braniteljici Katarini Ćopo, odvjetnici u Zagrebu je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

8. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika, a temeljem članka 475. stavak 3. ZKP/08.

9. Na održanoj javnoj sjednici vijeća prisutna braniteljica Katarina Ćopo, odvjetnica u Zagrebu i optuženi RN prisutan putem video linka izložili su žalbe i odgovor na žalbu.

10. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog RN nije osnovana.

11. Optuženik se žali "zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba te teško povrijeđenog prava na pravično suđenje zajamčenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske." Navodi u žalbi da: "donošenje ovakve presude bez analize dokaza i činjenica u postupku od strane neovisnog i nepristranog suda okrivljeniku prvenstveno teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske". Također se ističe pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka da se u presudi: "prezentiraju navodi žrtve u obliku koji bitno odudara od konteksta u kojem ih žrtva iznosi pa postoji proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude, o sadržaju iskaza žrtve danog u postupku i samog iskaza".

12. Suprotno žalbenim navodima presuda prvostupanjskog suda sadržava razloge o svim odlučnim činjenicama pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a niti je odluka arbitrarna pa da bi njome bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako se to žalbom sugerira upirući na bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

12.1. Arbitrarnost u postupanju žalitelj vidi u tome jer smatra da se presuda temelji na prihvaćanju završne riječi državne odvjetnice i da su svi dokazi ocijenjeni kako je predložila državna odvjetnica, a što je suprotno dužnosti prvostupanjskog suda da ocjeni svaki dokaz pojedinačno, a potom u cjelini s ostalim provedenim dokazima. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je jasno, detaljno i okolnosno iskazivanje žrtve vezano za oba kaznena djela spolnog zlostavljanja i kaznenog djela protiv osobne slobode, uz analizu ostalih provedenih dokaza, a žalitelj se ustvari ne slaže s tom ocjenom dokaza.

12.2. Prvostupanjski sud je u točkama od 13. do 14. analizirao provedene dokaze i utvrdio vjerodostojnost iskaza žrtve i svjedoka, kojima je potvrđen ovakav iskaz žrtve dok je iskaz svjedokinje UN, majke optuženika ocijenjen kao malo vjerojatan kada iskazuje da ista nije primijetila što se događa u njezinoj kući i da je sin imao problema s erekcijom. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud nije ispravno prenio iskaz žrtve, jer je sud naveo što proizlazi iz iskaza žrtve, a sve navedeno pod točkom 7., 7.1. i 7.2. obrazloženja pobijane presude, a snimljeno na CD-u (list 133)., a prepisan iskaz na listu 183-204 prvostupanjskog spisa. Stoga nema proturječnosti između onog što se navodi u razlozima presude i sadržaju iskaza žrtve danog u postupku i samog iskaza svjedoka žrtve djeteta CN. Naime, dijete, žrtva, je iskazivalo na način da je odgovaralo na pitanja, jer je bilo izuzetno zatvoreno i teško se uspostavljao kontakt. Stoga, navod u žalbi da žrtva iznosi kontradiktorne navode o vremenskim razdobljima i događajima te počinjenju djela je neosnovan, jer je žrtva iskazivala općenito o dnevnom ritmu življenja u kući optuženika, svojim obavezama i načinu ponašanja optuženika u dinamici vremena.

12.3. Dakle, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer se ne radi o proturječnosti između onog što se navodi u razlozima presude, o sadržaju iskaza danih u postupku, ovdje u konkretnom slučaju iskazu žrtve djevojčice. Niti ispitivanjem presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nisu utvrđene neke druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, optuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza i to prvenstveno ocjenom vjerodostojnosti iskaza žrtve djevojčice koja je iskazivala o kaznenim djelima počinjenim na njenu štetu.

14. U žalbi optuženika se prepričava sadržaj obrazloženje presude, iznesen iskaz žrtve, citira se nalaz i mišljenje ginekološkog vještačenja, kojim je utvrđeno da je himen žrtve elastičan, diletiran i lako prohodan za prst, a potom se navodi da je prvostupanjski sud vjerodostojnost iskaza žrtve smatrao potvrđenim nalazom i mišljenjem psihologa iz kojeg proizlazi da žrtva ima naglašenu anksioznu simptomatologiju, koja je sadržajno opterećena trenutnim stresovima te da je u strahu od ponavljanih opisanih događaja i prijetnji od strane ujaka. U žalbi se ističe nelogičnost iskazivanja žrtve jer je djevojčica govorila da je pri počinjenju kaznenog djela u sobi bio mrak, a kada stručni suradnik postavlja pitanje jesi li ti vidjela išta, djevojčica odgovara da nije.

15. Opetovano u žalbi se navodi da nije vjerodostojan iskaz djeteta žrtve iz razloga što je ista navodila da su se događaji odvijali između 13 i 15 sati kada još roditelji nisu došli kući, odnosno da tada nisu druge osobe, susjedi, mogli čuti što se događa. Također žalitelj smatra da je način ispitivanja djeteta bio kontaminirajući na iskaz djeteta jer je dobiven postavljanjem pitanja. Ističe se da je nevjerodostojan iskaz žrtve iz razloga što su određene informacije kontradiktorne kao npr. kako ju je često ujak dirao pa je žrtva odgovorila:" gotovo svaki dan", a poslije u iskazu:" da bi prošlo dva, tri dana, nekada pet, šest dana" te da je tako iskazivala zbog sugestibilnog pitanja stručnog suradnika. U žalbi se osporava vjerodostojnost iskaza djeteta jer je optuženik imao radnu obvezu i koristio je rijetko bolovanje, a što proizlazi iz kartonu bolovanja, a za vrijeme bolovanja je imao dijagnozu teškog reumatoidnog artritisa te da to bi bio razlog da se nije ni moglo događati ono o čemu je navodila žrtva. Također se vjerodostojnost žrtve želi osporiti sa iskazom svjedoka ŠN koji je vozio s posla i na posao optuženika i koji je i izjavio da povremeno optuženik s njim nije odlazio na posao.

16. Nadalje, vezano za pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi navodi da nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba nije vještačenje ovlaštenih vještaka znanstvenom metodom. Vjerodostojnost iskaza žrtve se osporava time da u odnosu na kazneno djelo prijetnje isto nije moglo biti počinjeno jer se žrtva u veljači 2020. odselila s majkom i očuhom te da od tada nije vidjela ujaka, jer da je tako navedeno u nalazu i mišljenju psihologa Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb te da u kartonu žrtve nema podataka da bi imala teškoće sa spavanjem niti da manifestira posttraumatski stresni poremećaj. Žalitelj smatra de je neosnovano prvostupanjski sud zaključio o počinjenju kaznenog djela jer nije utvrđeno je li kod žrtve nastupila trauma od inkriminiranih događaja i da je isto trebalo utvrditi kombiniranim psihologijskim psihijatrijskim vještačenjem. Također se osporava da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da je optuženikova obrana neuvjerljiva i nelogična već da je sud trebao obrazložiti zbog čega smatra da mu to nije namjestila sestra, majka žrtve, radi imovine.

17. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud proglasio krivim optuženika da je u razdoblju od veljače do svibnja 2019., gdje je optuženik živio zajedno sa svojom nećakinjom, tada starom 13 godina ulazio u više navrata u njezinu sobu, skidao svoju odjeću i odjeću koju je ona imala na sebi, dirao ju po grudima i spolovilu, prstom prodirao u njezino spolovilo, a potom je stiskao svojim tijelom dok je ležala na leđima te svojim spolovilom prodirao u njezino iako je plakala i vrištala. Naime, prvostupanjski sud je ispravno na temelju iskaza oštećenice koja se nije mogla točno izjasniti koliko puta se sve navedeno događalo i u koje točno vrijeme i u kojim vremenskim razmacima, proglasio krivim onako kako je i optuženo, a to je da je u vremenskom razdoblju od veljače do svibnja 2019. izvršio spolni odnošaj i s njime izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina, a potom da je to počinio od srpnja do kolovoza 2019. Upravo zato što je bio odrasla osoba i jer je koristio svoju fizičku snagu, stiskao joj obje noge, nalijegao se na nju pa ona nije mogla pobjeći te iako je plakala i vrištala, svojim spolovilom prodirao u njezino kazneno djelo je počinjeno uporabom sile.

18. Neosnovano se u žalbi ističu kao kontradiktorni navodi djevojčice koja ne može ponoviti vremenska razdoblja, odnosno koliko puta i u kojim vremenskim razdobljima su se spolna zlostavljanja događala te je okvirno govorila o mjesecima, ali i da se događalo u razdoblju kada nisu bili prisutni njezini roditelji, odnosno da u to vrijeme najčešće i susjedi spavaju i nitko ju nije mogao čuti iako je zapomagala, jer se radilo o iskazu djevojčice od 15 godina, koja je bila izrazito zatvorena i s kojom se teško uspostavio kontakt, pa su odgovori bili kratki zbog srama, nelagode i osjećaja prema rodbinski povezanom počinitelju.

19. Također, neosnovano žalitelj optuženik osporava mogućnost počinjenja kaznenog djela u pogledu vremena počinjenja jer je vrijeme inkriminacije razdoblje od veljače do svibnja 2019. i razdoblje od srpnja do kolovoza 2019. u kojem ni optuženik ne spori da je bilo moguće susretati se sa djetetom, a bez prisustva roditelja, jer je u dinamici dolaženja i odlaženja na posao moguće odstupanje. Ni iskaz svjedoka, koji je optuženika vozio na posao i s posla, ne dovodi u pitanje mogućnost višekratnih radnji od strane optuženika. Prvostupanjski sud je ispravno ocijenio obranu optuženika nevjerodostojnom kada je isticao da u to vrijeme nije bio u mogućnosti postići erekciju, jer je isto osporeno od strane vještaka urologa, kao i iskazom oštećenice.

20. Time je neosnovano upiranje žalitelja da optuženik nije mogao biti na mjestu i u vrijeme kada mu se stavlja na teret da bi bio počinio kaznena djela. Naime, bolovanje s dijagnozom reumatoidnog artritisa je trajalo samo određeno vrijeme, a ne kroz cijelo razdoblje za koje se optuženik tereti da je seksualno zlostavljao svoju nećakinju.

21. Žalitelj neosnovano smatra da prvostupanjski sud ne ocjenjuje jednako iskaze svjedoka pa tako svjedokinju majku optuženika smatra nevjerodostojnim svjedokom dok su vjerodostojni svjedoci majka žrtve i njezin očuh. Međutim, žalitelj ignorira da je prvostupanjski sud o nelogičnost iskazivanja svjedokinje UN, majke optuženika, o njegovoj disfunkciji erekcije, zaključio na temelju vještačenja i uvidom u dokumentaciju koji taj navod ove svjedokinje opovrgava, što ukazuju na nevjerodostojnost iskazivanja.

21.1. Ujedno, prvostupanjski sud je ispravno ocjenjivao svaki pojedinačni dokaz, iskaze majke i očuha žrtve te utvrdio da su oni jasno, detaljno i okolnosno opisali što im je djevojčica pričala te da su bili izviješteni po psihologinji bolnice u kojoj je djevojčica bila smještena i koja je prva čula od djevojčice što joj se događalo. Naime, psihologinja je navela da je djevojčica bila naglašeno anksiozna, opterećena trenutnim stresovima te da je bila u strahu od ponavljanja opisanih događa i prijetnji od strane ujaka.

22. Nije osnovan ni žalbeni navod da nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima nije vještački nalaz jer je isto ispravno sud cijenio kao medicinsku dokumentaciju, koja je priložena predmetu iz koje proizlazi ono što je djevojčica govorila u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, kao zdravstvenoj ustanovi.

23. Navodi da je djevojčica od veljače 2020. odselila s majkom i očuhom te da od tada nije vidjela svog ujaka ne podrazumijeva i da ga nije susretala negdje na autobusnom kolodvoru ili za vrijeme posjeta u obiteljskoj kući, te da je u to vrijeme doista i moglo, a kao što je prvostupanjski sud i utvrdio,doći do počinjenja kaznenog djela prijetnje. Stoga, navedeni dokumenti Kliničkog bolničkog centra Zagreb, koji govore o tome da je djevojčica preselila s majkom i očuhom iz kuće u veljači 2020. ne dovodi u pitanje počinjenje kaznenog djela prijetnje i to u razdoblju za koje je optuženik i presuđen od veljače 2019. do ožujka 2021.

24. Sadržaj pribavljenog zdravstvenog kartona djeteta, u kojem nema podataka i konstatacije da ima poteškoće sa spavanjem i da manifestira određene simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, samo govori u prilog iskazu djevojčice, koja se do tada nije povjerila do razgovora s psihologinjom, kada je bila na liječenju.

25. Također, žalbom se ne uspijeva osporiti utvrđeno činjenično stanje, a to je uvjerljivost iskaza žrtve koje je dovedeno u vezu s ginekološkim vještačenjem i sa iskazom psihologinje ČN iz kojeg je potvrđeno da je djevojčica bila uznemirena na spomen svog ujaka, da je govorila o postojanju povremene prijetnje njenog ujaka prema majci i očuhu, a da ginekološko vještačenje ne isključuje da je došlo do spolnog odnošaja s djetetom.

26. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je obrana optuženika neuvjerljiva i nelogična, da je usmjerena izbjegavanju kaznene odgovornosti, da mu to nije namjestila sestra radi imovine, jer je do otkrivanja kaznenih djela ustvari došlo na način da se djevojčica, nakon što je psihologinja prepoznala da se sa djevojčicom nešto događa, istoj povjerila o počinjenju kaznenog djela na njenu štetu. Stoga nije prihvatljiva optuženikova sugestija da je djevojčica neosnovano teretila optuženika, jer do otkrivanja ovih kaznenih djela nije došlo na traženje majke ili očuha žrtve, a kako to prikazuje optuženik u svojoj žalbi, već razgovorom sa psihologicom u bolnici.

27. U žalbi se ističe da je sud trebao uzeti u obzir službenu zabilješku Centra za socijalnu skrb Sisak od 2. travnja 2021., a koji se odnosi na razgovor socijalne radnice sa dežurnom socijalnom radnicom iz Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Dubrava i sa voditeljem smjene da su iz bolnice KBC zaprimili informaciju o tome da je djevojčica bila seksualno zlostavljana od strane ujaka, a koja službena zabilješka je sastavljena po socijalnoj radnici, koja je konstatirala da će djevojčica biti otpuštena iz bolnice te da će majka i očuh preuzeti djevojčicu koja s njima ima dobre odnose.

27.1. Međutim, navedeni "dokument", kako je nazvan po žalitelju nije ustvari dokaz u ovom kaznenom postupku, jer ne dokazuje niti osporava neke činjenice koje su bitne u ovom postupku,odnosno je li kazneno djelo počinjeno ili nije, već se u toj ispravi govori samo o tijeku postupka u kojem je obaviještena policija i Centar za socijalnu skrb Zagreb.

28. Dakle, žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda, koji je temeljitom, savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da je optuženik počinio dva kaznena djela protiv spolne slobode i jedno kazneno djelo protiv osobne slobode. Time, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

29. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao otegotne okolnosti na strani optuženika dok je ujedno precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti. U žalbi se navodi da bolesti u vidu psorijaze, gastritisa, povišenog krvnog tlaka i aritmije srca ne predstavljaju tako teško narušeno zdravstveno stanje koje bi trebalo uzeti u obzir kao olakotne okolnosti te da time dovedu do utvrđivanja minimalno propisane kazne za kaznena djela pod točkama 1. i 2. Državni odvjetnik navodi da je optuženik kazneno djelo prijetnje počinio u vrijeme provjeravanja, uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Sisku broj K-314/19., koja presuda nije ostvarila svrhu kažnjavanja te je optuženiku tu uvjetnu osudu trebalo opozvati.

29.1. Iako se optuženik izričito ne žali zbog odluke o kazni, kako je isti izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja temeljem članka 478. ZKP/08. ista u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

29.2. Naime, prvostupanjski sud je cijenio optuženiku kao otegotnu okolnost dosadašnju osuđivanost i to za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 4. KZ/11. i tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. gdje je osuđen na uvjetnu kaznu i kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine s rokom kušnje od 3 (tri) godine. Međutim, prvostupanjski sud nije opozvao ovu uvjetnu osudu.

29.3. Odredbom članka 58. stavak 2. KZ/11. određeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu ako osuđeniku za jedno ili više kaznenih djela počinjenih za vrijeme provjeravanja pravomoćnom presudom izrekne kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, dakle, radi se o fakultativnom opozivu uvjetne osude.

29.4. Kada se analizira presuda Općinskog suda u Sisku, broj K-314/2019. od 25. rujna 2019. zbog kaznenih djela iz članka 139. stavak 2. i 4. KZ/11. i članka 117. stavak 2. KZ/11. kojom je optuženiku RN izrečena uvjetna osuda, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine uz rok kušnje u trajanju od 3 (tri) godine, a pravomoćnost presude je bila 9. listopada 2019., proizlazi da je bila pogrešna prognoza Općinskog suda u Sisku da će i sama prijetnja kazne utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela. Naime, optuženik je u roku kušnje od listopada 2019. do ožujka 2021. ozbiljno prijetio djetetu JN i time počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11. za koje kazneno djelo je ovom pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen krivim i utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci.

29.5. Dakle, prethodna osuđivanost optuženika RN kao izvršenje kaznenog djela prijetnje koja je predmetom ovog kaznenog postupka, a isto dovodeći u vezu sa počinjenjem kaznenih djela tjelesne ozljede i teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta dovodi do zaključka da se radi o osobi koja izvršava nasilna kaznena djela koja se ne mogu spriječiti samom prijetnjom kazne.

29.6. Sve te okolnosti po ocijeni ovog suda ukazuju na potrebu opoziva uvjetne osude pa mu je temeljem članka 58. stavak 2. KZ/11. opozvana uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Sisku broj K-314/2019. od 25. rujna 2019. te je uzeta kao utvrđena kazna iz te presude u trajanju od 1 (jedne) godine pa uz ostale utvrđene kazne u ovom postupku, temeljem članka 51. stavak 2. KZ/11., izrečena je optuženom RN jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

30. Stoga je u pravu državni odvjetnik da je prvostupanjski sud propustio opozvati uvjetnu osudu te da je sveukupno optuženiku trebalo izreći jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

30.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je kod odlučivanja o izricanju jedinstvene kazne zatvora, a obzirom na opozivanje uvjetne osude zbog čega je uzeta kao utvrđena kazna zatvora od jedne godine uz ostale utvrđene pojedinačne kazne po prvostupanjskom sudu, uzeo u obzir sve otegotne i olakotne okolnosti, a koje su utvrđene po prvostupanjskom sudu, a pravilnom primjenom članka 47. KZ/11. pa je uz primjenu članka 51. stavak 1.i 2. KZ/11. osudio optuženog RN na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, na temelju članka 54. KZ/11. kao pod točkom I izreke ove presude.

31. Odluku o kazni razmatrao je ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na žalbu optuženika pa je ocijenio da je prvostupanjski ispravno utvrdio pojedinačne kazne jer su osnovano istaknute kako olakotne tako i otegotne okolnosti, kao i ostali elementi za odmjeravanje kazne, a to su: stupanj krivnje, svrha kažnjavanja, visine zapriječene kazne te posebno jačina ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz koje je djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti i način počinjenja kaznenog djela kao i prijašnji život te odnos prema žrtvi te nije bilo uvjeta da se ublaže kazne, a kako je to ispravno u točki 34. 2. obrazložio prvostupanjski sud.

32. Preinačena odluka o kazni je kazna koja je primjerena težini počinjenih kaznenih djela, osobnosti optuženika te se njome mogu ostvariti zakonom propisane svrhe kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika dok žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

33. Slijedom navedenog, a kako na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a o čemu vodi brigu drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.