Poslovni broj: 32 UsI-3092/2021-11

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja H. d.o.o., Z., OIB…, kojeg zastupa D. S., odvjetnik iz M., S. i P. O. d. j.t.d. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB…, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, 15. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 471-02/20-01/98, ur. broj: 513-04-21-2 od 3. rujna 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. klasa: UP/I-471-02/20-01/1, ur. broj: 513-07-11/20-1 od 14. siječnja 2020. te obustavu upravnog postupka.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-471-02/20-01/98, ur. broj: 513- 04-21-2 od 3. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P. klasa: UP/I-471- 02/20-01/1, ur. broj: 513-07-11/20-1 od 14. siječnja 2020., kojim je tužitelju (koji je tijekom 2018. godine poslovao pod tvrtkom Toreador j.d.o.o.) za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. utvrđena porezna obveza s osnove manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost (dalje PDV-a) u iznosu od 500.119,84 kn sa zateznim kamatama te mu je naloženo plaćanje navedene obveze.

2.1. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da se osporavana rješenja ne temelje niti na jednoj odredbi zakonodavstva Republike Hrvatske (dalje RH), odnosno da tužitelj nije povrijedio niti jednu odredbu istog.

2.2. Smatra da je promašeno pozivanje poreznih tijela na odredbe Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL EU, L 112, 11.12.2006., dalje: Direktiva), jer RH nije u svom nacionalnom zakonodavstvu propisala nikakve odredbe koje bi bile usmjerene na sprečavanje zlouporabe zakona u području PDV-a, a radi čega se u konkretnom slučaju niti ne može primjenjivati načelo zlouporabe zakona u svrhu stjecanja porezne prednosti (poziva se na slučaj Kofoed, presuda Suda Europske unije od 5. srpnja 2007., broj C-321/05 (2007) ECR I-5795). Dakle, budući da je tužitelj u predmetno vrijeme ispunjavao sve uvjete propisane nacionalnim zakonodavstvom, to su porezna tijela bez valjanog i postojećeg pravnog osnova u zakonima RH donijela osporavana rješenja.

2.3 Vezano za pozivanje poreznih tijela na presudu Suda Europske unije Halifax C-255/02 (2006) ECR I-1609 od 21. veljače 2006. tužitelj ističe da je i ona utemeljena na predmetnoj Direktivi te se ne može primijeniti u slučaju tužitelja. Nadalje, ističe da su u njoj prvi put utvrđeni uvjeti postojanja načela zabrane zlouporabe prava u području PDV-a, no da činjenični supstrat navedene presude nema nikakvih dodirnih točaka s činjenicama utvrđenima u konkretnom slučaju.

2.4. Navodi da kod njega nisu ostvareni objektivni niti subjektivni elementi zlouporabe prava, da je pogrešno utvrđeno da je osnivač tužitelja B. N. putem tužitelja imao kontrolu nad društvom N. s. d.o.o., budući da tijekom 2018. godine nije bio niti osnivač niti direktor društva N. s. d.o.o. Smatra da okolnost da je B. N. u vrijeme nadzora ostao zaveden u Potpisnom kartonu društva N. s. d.o.o. kod E. B. d.d. i Z. b. d.d. ne znači da je isti imao bilo kakvu ovlast u zastupanju i kontroli društva N. s. d.o.o., da je imao pristup računima tog društva i da je mogao raspolagati sredstvima društva, već da se radilo o administrativnom propustu i zatečenom stanju iz vremena prije 2018. godine, kada je B. N. bio direktor društva N. s. d.o.o.

2.5. Zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i poreznog rješenja te obustavu postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

3. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17., dalje ZUS).

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.

5. U ovom sporu sporno je da li je bilo moguće i dopušteno utvrđivati zlouporabu prava (odredbe članka 90. Zakona o PDV-u (Narodne novine br. 73/2013, 99/2013, 148/2013, 153/2013, 143/2014, 115/2016, dalje ZPDV), budući da zakonske odredbe u RH u predmetno vrijeme nisu izričito propisivale da bi postupanje kakvo je poduzimao tužitelj predstavljalo zlouporabu prava. Nadalje je sporno da li je pravilno utvrđeno da je tužitelj svojim postupanjem zlorabio pravo na način da umanji svoje porezne obveze.

6. Odredbama članka 9. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/2016, dalje OPZ) propisano je da su sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri, a da postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom.

Odredbom članka 11. OPZ-a propisano je da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

Odredbom članka 48. stavka 1. i stavka 2. točke 4. OPZ propisano je da je kontrola, u smislu ovoga Zakona, odnos vladajućeg i ovisnog društva, ili odnos između fizičke i pravne osobe kojim se ostvaruje isti ili sličan utjecaj kakav postoji u odnosu između vladajućeg i ovisnog društva. Smatra se da kontrola postoji ako vladajuće društvo u ovisnom društvu ispunjava najmanje jedan od sljedećih uvjeta: ima pravo upravljanja poslovnim i financijskim politikama društva na temelju ovlasti iz statuta ili društvenog ugovora ili nekog ugovora ili sporazuma.

Odredbama članka 49. OPZ propisano je da su povezane osobe, u smislu ovoga Zakona, osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta: 1. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, kontrolu nad drugom ili drugima, 2. dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik jer jedna od njih ima, izravno ili neizravno, značajan utjecaj na drugu ili druge.

Odredbom članka 90. ZPDV propisano je da se »malim poreznim obveznikom« u smislu ovoga Zakona smatra pravna osoba sa sjedištem, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kuna. Porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza.

7. Člankom 11. stavkom 1. Direktive, propisano je da se nakon konzultiranja Savjetodavnog odbora za porez na dodanu vrijednost, sve države članice mogu smatrati kao jedinstvenog poreznog obveznika sve osobe koje imaju poslovni stan na teritoriju te države članice koje, iako pravno samostalne, su međusobno usko povezane financijskim, gospodarskim i organizacijskim vezama.

Člankom 11. stavkom 2. Direktive određeno je da država članica koja se koristi mogućnošću iz prvog stavka može donijeti sve potrebne mjere za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza pomoću ove odredbe.

Člankom 19. stavkom 1. Direktive, propisano je da države članice mogu smatrati da prijenos, bilo uz naknadu ili ne ili u vidu doprinosa društvu, ukupne imovine ili jednog njezinog dijela, ne čini isporuku robe i da se osobu kojoj je roba prenesena smatra sljednikom prenositelja.

Člankom 19. stavkom 2. Direktive određeno je da države članice mogu, u slučajevima kad primatelj ne podliježe u potpunosti porezu, poduzeti mjere potrebne za sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja. One također mogu donijeti sve mjere koje su potrebne za sprečavanje utaje ili izbjegavanja poreza na temelju ovog članka.

Člankom 80. stavkom 1. Direktive propisano je da je radi sprečavanja utaje ili izbjegavanja poreza, države članice mogu u svim sljedećim slučajevima poduzeti mjere kako bi osigurale da u pogledu isporuke robe ili usluga koje uključuju obiteljske ili ostale bliske osobne veze, te upravljačke, vlasničke, članske, financijske ili pravne veze kako ih definiraju države članice, oporezivi iznos bude tržišna vrijednost:

8. Iz obrazloženja osporavanih rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tijekom poreznog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i društvo N. s. d.o.o. povezane osobe preko osnivača B. N., jer je isti bio upisan kao osnivač i direktor tužitelja do 3. travnja 2018., a u društvu N. s. d.o.o. kao osnivač do 28. listopada 2016., nakon čega je zadržao kontrolu nad financijskim poslovanjem društva N. s. d.o.o. na način da je ostao potpisnik na potpisnim kartonima za potpisivanje naloga i raspolaganje sredstvima po transakcijskim računima tog društva otvorenima u Z. b. d.d. i E.&S. B. d.d. Iz navedenog je vidljivo da je B. N. imao kontrolu nad tužiteljem i pravo upravljanja poslovnim i financijskim politikama društva N. s.

- d.o.o.

- da su tužitelj i društvo N. s. d.o.o. obavljali međusobne transakcije vezane za financiranje poslovanja (pozajmice), da su međusobno obavljali isporuke dobara (repromaterijala), da su obavljali istu djelatnost na istoj adresi u istom poslovnom prostoru, odnosno da je N. s. d.o.o. u navedenom prostoru obavljalo ugostiteljsku djelatnost do dana odjave 22. ožujka 2018. (kao porezni obveznik PDV-a) te da je tužitelj isti prostor prijavio 22. ožujka 2018. i da je nastavio obavljati djelatnost s istom opremom, ali ne kao obveznik PDV-a. Niti jedno društvo nije u vlasništvu imalo dugotrajnu imovinu i opremu već je ista u najmu

- da je N. s. d.o.o. bilo upisano u registar obveznika PDV-a od 1. listopada 2015. te je obavljalo ugostiteljsku djelatnost u poslovnom prostoru u Z., u razdoblju od 17. kolovoza 2017. do 22. ožujka 2018., kada novoosnovano povezano društvo, ovdje tužitelj, nastavlja poslovanje te posluje u 2018. godini kao mali porezni obveznik

- da između tužitelja i N. s. d.o.o. postoji kontinuitet u obavljanju istovrsne djelatnosti na način da društvo N. s. d.o.o. prenosi svoje poslovanje na tužitelja, koji nije u sustavu PDV-a, u svrhu ostvarivanja porezne prednosti odnosno s namjerom izbjegavanja iskazivanja obračunavanja i plaćanja PDV- a te njihovo obavljanje djelatnosti u suštini predstavlja jednu gospodarsku aktivnost („jedan poduzetnik - jedan poslovni prostor - jedna gospodarska djelatnost“).

- da je osnivanjem novog poslovnog subjekta od povezane osobe (ovdje tužitelja) izbjegnuto obračunavanje PDV-a na isporuke iskazane u izdanim računima te je opisanim postupanjem tužitelj stekao poreznu povlasticu koristeći institut „malog poreznog obveznika“ za izbjegavanje obračuna i plaćanja PDV-a, a što je u suprotnosti s ciljem i svrhom tih odredbi.

9. Sud je čitanjem potpisnog kartona Z. banke d.d. za društvo N. s. d.o.o. od 6. prosinca 2017. i potpisnog kartona E.&S. B. d.d. za društvo N. s. d.o.o. od 12. prosinca 2016. utvrdio da je na istima naveden B. N. kao osoba ovlaštena na potpisivanje naloga za plaćanje.

10. Sud je čitanjem povijesnih izvadaka iz sudskog registra utvrdio:

- da je B. N. bio osnivač tužitelja od 14. srpnja 2017. do 3. travnja 2018., a da su u nakon toga osnivači društva bili R. d.o.o., NLK t. i d. d.o.o. i M. i p. d.o.o., čiji osnivač je također u pojedinim razdobljima bio B. N.

- da je B. N. bio direktor tužitelja u razdoblju od 14. srpnja 2017. do 3. travnja 2018.

- da je B. N. bio osnivač društva N. s. d.o.o. u razdobljima od 10. rujna 2015. do 2. prosinca 2016. i da opet postaje osnivač istog 10. ožujka 2022., a da su u međuvremenu osnivači društva bili R. d.o.o. i M. i p. d.o.o., čiji osnivač je također u pojedinim razdobljima bio B. N.

- da je B. N. bio direktor društva N. s. d.o.o. u razdoblju od 10. rujna 2015. do 27. prosinca 2017.

11. Suprotno stavu tužitelja, sud smatra da je prvostupanjsko tijelo, kao i tuženik, pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi porezne povlastice iz članka 90. stavka 1. i 2. ZPDV-a, jer ista nije korištena u dobroj vjeri već zlonamjerno i protivno njezinoj svrsi te postoje relevantni elementi zlouporabe porezne prednosti.

Za dokazivanje zlouporabe potrebno je dokazati kumulativno postojanje dva elementa: ukupnost objektivnih okolnost iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih propisima, nije ostvaren cilj predviđen tim propisima (objektivni element) te namjera da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njeno ostvarenje (subjektivni element).

12. Nedvojbeno je da se nakon 22. ožujka 2018. ista poduzetnička djelatnost, u istom poslovnom prostoru, na istom inventaru, ne obavlja više od strane društva N. s. d.o.o., već se ista nastavlja obavljati od strane tužitelja kao novoosnovanog povezanog društva. U gospodarskom smislu, dakle, postoji očigledni kontinuitet obavljanje iste gospodarske djelatnosti od strane društava koja su međusobno povezana u smislu članka 48. i 49. stavak 1. OPZ-a, s obzirom da su pod kontrolom i značajnim utjecajem iste osobe (B. N.).

Ispravno javnopravna tijela zaključuju da osnovni cilj osnivanja tužitelja kao novog društva nije bio gospodarske naravi u smislu lakšeg i bržeg ulaska u poduzetnički pothvat uz primjenu članka 90. stavka 1. ZPDV-a. Naime, predmetna djelatnost već se ranije kontinuirano obavljala od strane povezanog društva i pod poslovnim utjecajem iste osobe koja je osnovala i upravlja poslovima tužitelja. Osnivanje tužitelja i preuzimanje dotične djelatnosti bilo prvenstveno motivirano ostvarivanjem prednosti iz članka 90. stavka 1. i 2. ZPDV-a protivno njegovoj svrsi. Na izloženi način ostvarena je neopravdana prednost u odnosu na druge porezne obveznike koji trajno obavljaju poduzetničku djelatnost i takvim trajnim obavljanjem su isključeni od mogućnosti korištenja prednosti iz članka 90. stavka 1. i 2. ZPDV-a jednom kada prijeđu propisani vrijednosni prag. Navedeno, naravno, nepovoljno utječe i na položaj takvih poduzetnika na tržištu, jer imaju obvezu zaračunavanja PDV-a na isporuke u ugostiteljskoj djelatnosti, dok su od toga, u naprijed opisanim okolnostima i uslijed korištenja porezne prednosti protivno svrsi članka 90. stavak 1. i 2. ZPDV-a, neosnovano izuzeti subjekti poput tužitelja sa cjenovno nižom uslugom prema krajnjim potrošačima.

13. Vezano za dopuštenost utvrđivanja zlouporabe prava, ističe se da iz gore citiranih zakonskih odredbi OPZ-a i ZPDV-a proizlazi da predmetni porezni propisi doista decidirano ne propisuju odredbe prema kojima bi postupanje tužitelja bilo taksativno i decidirano pobrojano i okarakterizirano kao zlouporaba prava, te nije sporno da je tužitelj poslovao kao „mali porezni obveznik“ koje poslovanje dopušta odredba članka 90. ZPDV.

Međutim, prema stavu ovog suda, navedeno ne isključuje činjenicu da je zabrana zlouporabe prava postavljena u hrvatskom pravnom sustavu kao opće načelo, koje jasno proizlazi iz članka 9. OPZ, prema kojem su sudionici porezno- pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri, a da postupanje u dobroj vjeri znači „savjesno i pošteno postupanje“ u skladu sa zakonom. Svako vršenje prava koje nije u skladu s načelima pravednosti i dobre vjere njegova je zlouporaba. U poreznom smislu ona podrazumijeva mehanizme izbjegavanja poreza, koje koriste porezni obveznici, kako bi ostvarili poreznu pogodnost na koju nemaju pravo. Riječ je o obliku nedopuštenoga korištenja prava u cilju postizanja učinaka za koje zakonodavac nije imao namjeru da se ostvare u konkretnim okolnostima.

Prema stavu ovog suda, ovo načelo djeluje kao opće načelo protiv izbjegavanja poreza i primjenjuje se na nacionalno pravo čak i bez pravnog temelja u nacionalnim odredbama za njegovu primjenu (takav stav zauzeo je Sud Europske unije u presudi od 22. studenog 2017., Cussesns, C-251/16, ECLI:EU:C:2017:881). Postojanje nacionalnih odredbi protiv zlouporabe nije neophodno za suzbijanje zlouporabe jer se porezne vlasti kod prijevara i zlouporaba mogu pozvati na opće načelo zabrane zlouporabe kako bi odbili poreznu povlasticu. Dakle, svako pravo ili povlastica može biti odbijena na temelju primjene općeg načela zabrane zlouporabe, bez obzira na postojanje posebnih nacionalnih ili EU odredbi. Slijedom navedenog, ako se radi o zlouporabi odredbi direktiva, opće načelo zabrane zlouporabe primjenjuje se bez obzira na nacionalnu primjenu i prijenos direktive. Dodatno, iako je državama članicama dano pravo da kod utaje, izbjegavanja poreza ili zlouporabe mogu povući pogodnosti iz direktive ili odbiti njenu primjenu, ta se odredba ne može tumačiti na način da se njome isključuje načelo zabrane zlouporabe prava, jer ono, za razliku od odredbi Direktive, nije uvjetovano zahtjevom za prenošenje (u nacionalno pravo).

Dakle, Sud EU odredio je odnos između načela zabrane zlouporabe prava kao općeg načela prava Unije i direktiva (pa tako i Direktive Vijeća 2006/112/EZ), navodeći da se načelo zabrane zlouporaba, koje se primjenjuje i u području PDV-a, može istaknuti protiv poreznog obveznika kako bi mu se odbilo pravo predviđeno pravnim poretkom Unije, čak i u nedostatku odredaba nacionalnog prava koje predviđaju takvo odbijanje (predmet C-251/16, presuda Suda EU od 22. studenog 2017., točka 33.). Primjena tog načela, za razliku od direktiva, nije uvjetovana zahtjevom za prijenos i donošenjem nacionalnih implementacijskih normi (predmet C- 251/16, toč. 27. i 28. presude). Stoga, u slučaju zlouporabe, uskrata korištenja porezne prednosti koja je utemeljena u pravu Unije ne zahtijeva posebnu nacionalnu normu. Izloženu zlouporabu porezne prednosti valja smatrati protivnom članku 9. stavku 1. OPZ koji sudionicima porezno-pravnog odnosa nalaže postupanje u dobroj vjeri. Isto tako, predmetna zlouporaba ne smije se dopustiti s obzirom na načelo zabrane zlouporabe prava kao opće načelo prava Unije, kako to proizlazi iz prakse Suda EU (primjerice, presude u predmetima C-255/02, presuda Suda EU od 21. veljače 2006., i C-251/16, presuda Suda EU od 22. studenog 2017.).

14. U konkretnom slučaju, uslijed utvrđene zlouporabe, rješenjima javnopravnih tijela nije utvrđivana odgovornost tužitelja (npr. prekršajna ili kaznena odgovornost ili odgovornost tužitelja kao jamca platca za obveze druge osobe), već je u odnosu na tužitelja utvrđena obveza PDV-a koja proizlazi iz odredbi ZPDV-a uslijed uskrate primjene zloupotrijebljenih odredbi članka 90. ZPDV-a. U takvoj situaciji, s obzirom na odredbe članka 4. stavka 1. toč. 1. ZPDV-a (isporuke koje tužitelj obavlja su predmet oporezivanja), članak 6. stavak 1. ZPDV-a (tužitelj kao poduzetnik ima status poreznog obveznika), članka 30. stavka 1. i 2., članka 33. stavka 1. i članka 38. stavka 1. ZPDV-a (u svezi nastanka oporezivog događaja, porezne osnovice i primjenjive porezne stope) i članka 57. (u svezi prava na odbitak pretporeza), ispravno je tužitelj od strane javnopravnih tijela zadužen obvezom PDV-a za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. S tim u vezi, ne mogu se prihvatiti navodi tužbe da nije vidljivo po kojoj pravnoj osnovi je utvrđena obveza PDV-a, jer su mjerodavne zakonske odredbe citirane u prvostupanjskom rješenju, dok su podaci relevantni za utvrđivanje osnovice PDV-a i obveze PDV-a, koja je umanjena za utvrđeni iznos pretporeza, pregledno su izneseni u zapisniku i nisu dovedeni u pitanje konkretnim dokazima.

15. Uvažavajući izloženo, neosnovano je pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu Kofoed (Presuda suda EU od 5. srpnja 2007., broj C-321/05 (2007) ECR I-5795), u kojem je bila otklonjena mogućnost da bi se države članice protiv pojedinca mogle izravno pozivati na odredbe direktive u situaciji kad nisu donijele odgovarajuću nacionalnu normu kojom se implementira direktiva. Kao što je već navedeno, za konkretnu primjenu načela zabrane zlouporabe prava ne vrijede ona pravila koja vrijede za primjenu direktivi od strane nacionalnih tijela niti se porezni obveznici u slučaju zlouporabe prava utemeljenih u pravnom poretku Unije mogu pozivati na načelo pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja (predmet C- 251/16, toč. 43. presude). Također, Sud EU je u predmetu C-251/16 (toč. 38. presude) jasno naveo da za primjenu načela zabrane zlouporabe prave nije relevantno pozivanje na presudu u predmetu Kofoed (predmet C-321/05, presuda Suda EU od 5. srpnja 2007.), slijedom čega se ne mogu prihvatiti tužbeni navodi koji upiru na presudu iz predmeta C- 321/05. Načelo zabrane zlouporabe prava je opće načelo prava Unije, slijedom čega se radi o izvoru primarnog prava Unije (višeg ranga od direktive) i države članice se mogu izravno pozivati na to načelo kako bi spriječile da se osobe pozivaju na odredbe prava Unije u svrhu zlouporabe.

16. Naprijed je obrazloženo iz kojih razloga sud smatra da su javnopravna tijela pravilno utvrdila relevantne elemente zlouporabe porezne prednosti, s time da su javnopravna tijela jasno navela zakonske odredbe temeljem kojih proizlazi obveza PDV-a za tužitelja, nakon što se otkloni primjena članka 90. stavka 1. i 2. ZPDV-a.

17. Na temelju svega navedenog, sud je utvrdio da su javnopravna tijela pravilno provela postupak, utvrdila činjenično stanje i primijenila materijalno pravo. Također, tuženik se očitovao o svim odlučnim žalbenim navodima tužitelja. Radi navedenog sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim, te navodi iz tužbe nisu odlučni za drugačije rješavanje ove upravne stvari, slijedom čega je sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

18. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

U Zagrebu, 15. rujna 2022.

Sudac:

Janja Topol, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).