Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj REF. 19: P-517/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. J., OIB: …, D. zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetnici iz D., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z. zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva K.&partneri d.o.o. iz Z., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 6. rujna 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja odv. M. L. i zamjenika punomoćnika tuženika odv. B. J., temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 15. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja Z. J., protiv tuženika R. A. d.d. Zagreb, radi naknade štete, sukladno podnesku tužitelja od 2. ožujka 2022. godine.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: … da tužitelju Z. J., D., OIB: … isplati iznos od 28.532,72 kn / 3.786,94 € (slovima: dvadeset osam tisuća pet stotina trideset dvije kune sedamdeset dvije lipe / tri tisuće sedam stotina osamdeset šest eura devedeset četiri centa)[1] s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj člankom 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 21,24 kn počam od 21. kolovoza 2007. godine,

- na iznos od 3,32 kn počam od 26. rujna 2007. godine,

- na iznos od 10,26 kn počam od 30. studenog 2007. godine,

- na iznos od 40,38 kn počam od 26. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 25,33 kn počam od 26. veljače 2008. godine,

- na iznos od 43,29 kn počam od 27. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 17,13 kn počam od 29. travnja 2008. godine,

- na iznos od 15,11 kn počam od 30. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 15,51 kn počam od 28. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 6,84 kn počam od 30. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 4,63 kn počam od 26. kolovoza 2008. godine,

- na iznos od 9,73 kn počam od 24. rujna 2008. godine,

- na iznos od 111,72 kn počam od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 50,70 kn počam od 25. studenog 2008. godine,

- na iznos od 102,69 kn počam od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 126,96 kn počam od 27. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 141,56 kn počam od 25. veljače 2009. godine,

- na iznos od 103,32 kn počam od 20. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 107,42 kn počam od 22. travnja 2009. godine,

- na iznos od 93,15 kn počam od 28. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 100,11 kn počam od 27. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 96,19 kn počam od 21. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 88,12 kn počam od 18. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 95,31 kn počam od 18. rujna 2009. godine,

- na iznos od 86,72 kn počam od 24. listopada 2009. godine,

- na iznos od 101,12 kn počam od 25. studenog 2009. godine,

- na iznos od 104,43 kn počam od 24. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 126,58 kn počam od 29. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 131,43 kn počam od 20. veljače 2010. godine,

- na iznos od 147,95 kn počam od 24. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 149,09 kn počam od 21. travnja 2010. godine,

- na iznos od 147,07 kn počam od 26. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 203,46 kn počam od 25. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 195,09 kn počam od 30. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 255,04 kn počam od 26. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 243,90 kn počam od 21. rujna 2010. godine,

- na iznos od 248,21 kn počam od 21. listopada 2010. godine,

- na iznos od 263,55 kn počam od 27. studenog 2010. godine,

- na iznos od 329,53 kn počam od 28. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 310,72 kn počam od 19. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 282,99 kn počam od 17. veljače 2011. godine,

- na iznos od 317,38 kn počam od 22. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 303,94 kn počam od 20. travnja 2011. godine,

- na iznos od 386,07 kn počam od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 405,83 kn počam od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 469,53 kn počam od 30. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 484,79 kn počam od 26. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 379,35 kn počam od 24. rujna 2011. godine,

- na iznos od 376,85 kn počam od 01. studenog 2011. godine,

- na iznos od 374,36 kn počam od 26. studenog 2011. godine,

- na iznos od 387,75 kn počam od 30. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 409,60 kn počam od 24. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 416,14 kn počam od 28. veljače 2012. godine,

- na iznos od 405,84 kn počam od 28. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 411,06 kn počam od 28. travnja 2012. godine,

- na iznos od 418,68 kn počam od 30. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 408,99 kn počam od 29. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 407,27 kn počam od 28. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 397,31 kn počam od 21. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 379,65 kn počam od 27. rujna 2012. godine,

- na iznos od 398,19 kn počam od 19. listopada 2012. godine,

- na iznos od 413,19 kn počam od 29. studenog 2012. godine,

- na iznos od 404,65 kn počam od 28. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 369,60 kn počam od 30. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 403,68 kn počam od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 403,06 kn počam od 29. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 389,03 kn počam od 27. travnja 2013. godine,

- na iznos od 365,00 kn počam od 28. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 374,82 kn počam od 28. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 370,31 kn počam od 31. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 381,06 kn počam od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 398,81 kn počam od 01. listopada 2013. godine,

- na iznos od 388,79 kn počam od 01. studenog 2013. godine,

- na iznos od 406,06 kn počam od 17. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 158,26 kn počam od 23. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 409,74 kn počam od 20. veljače 2014. godine,

- na iznos od 417,38 kn počam od 29. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 409,65 kn počam od 17. travnja 2014. godine,

- na iznos od 404,59 kn počam od 20. svibnja 2014. godine,

- na iznos od 404,41 kn počam od 17. lipnja 2014. godine,

- na iznos od 409,52 kn počam od 25. srpnja 2014. godine,

- na iznos od 8.155,63 kn počam od 1. kolovoza 2014. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.722,50 kn/ 1.423,12 € (slovima: deset tisuća sedam stotina dvadeset dvije kune pedeset lipa / tisuću četiri stotine dvadeset tri eura dvanaest centi)[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 15. rujna 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj Z. J. iz D. protiv tuženika R. A. d.d. podnesao je tužbu radi naknade štete.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom dana …. godine zaključio Ugovor o kreditu broj .. Tim ugovorom tuženik je kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit za kupnju vozila, koji kredit je ugovoren u 17.144,97 CHF protuvrijednost u kunama. U trenutku podnošenja ove tužbe kredit je otplaćen u cijelosti. Naprijed navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (7 godina), te je istim ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Naime, odredbama Ugovora o kreditu ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, time da su se uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa Banke, odnosno ugovorena je primjena valutne klauzule. Naime, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09.,133/09.) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), time da je u navedenom dijel u presuda potvrđena i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev-2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu te parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu može predvidjeti, jer nema nikakvih objektivnih kriterija. Prema odredbi članka 502c Zakona o parničnom postupku a i članka 118 Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to je tuženik sukladno članku 323 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111, člankom 1115, te člankom 1 046. ZOO. Također, člankom 502c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a stavak 1 istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je procijenio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa kojeg bi uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznose oko 20.000,00 kn, time da se tužitelj obvezuje tužbeni zahtjev točno odrediti nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja. Kako je iz okolnosti navedenih u točci IV ove tužbe očigledno da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku koja je dospjela, tužitelj predlaže da sud odluči kao u izreci ove odluke.

3. Dana 17. lipnja 2021. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika (list 37- 41) u kojem tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46 i 48 ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70 ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12 Ugovora o kreditu broj …, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjeva na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi, i to konkretno u točci II tužbenog zahtjeva, a kako to pogrešno obrazlaže u točki V historijata tužbe. Naime, tužitelj u tužbi ističe kako je procijenio da je tuženiku navodno preplatio iznos od 20.000,00 kn, ali da se obvezuje točno odrediti tužbeni zahtjev nakon što bude provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186 ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje, u konkretnom slučaju, angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl. koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9, tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Slavke Marković, pod brojem OV- 5381/2007, koja je temeljem članaka 57, 58 i 59 Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospođu D. P., a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214 stavak 3 Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbije isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 3. ožujka 2022. godine (list 124-127) na način da potražuje ukupni iznos od 28.532,72 kn uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu, a u svezi navedenog tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva s obzirom da je prilikom podnošenja tužbe zatražen iznos od 20.000,00 kn. U svezi prethodno navedenog sud je uzeo u obzir da si je tužitelj prilikom podnošenja tužbe zadržao pravo da uskladi tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, također je uzeto u obzir da je usklađenje tužbenog zahtjeva izvršeno nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, te je dopuštena preinaka tužbe, sve u smislu članka 190 stavak 2 Zakona o parničnom postupku, a sve na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 69, 42-45), potvrdu (list 10), ponudu za kupnju motornog vozila (list 11, 48), otplatni plan (list 12- 24), otplatnu tablicu (list 25-27), prijepis knjigovodstvene kartice (list 29-34), dopis (list 46), zahtjev za kredit (list 47), zadužnicu (list 49-50), suglasnost (list 51-52), sudsku praksu (list 61-76, 86-95, 155-163), te je uz suglasnost stranaka izvršen uvid i pročitan nalaz vještaka M. M. (list 113-119).

6. Sud nije izvodio predložene dokaze od strane tuženika saslušanjem tužitelja i svjedoka Dijane Prka koje bi se odnosile na okolnosti sklapanja ugovora, a sve uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a stavak 1 Zakona o parničnom postupku radi čega nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Pri tome je također uzeto u obzir da punomoćnik tuženika svoj dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja i svjedoka D. P. na glavnoj raspravi kod ovog suda 6. rujna 2022. godine niti nije obrazložio, niti je naveo okolnosti na koje bi isti trebali biti saslušani.

7. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: 8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj … od ... godine (list 6-9) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita za iznos od 17.144,97 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 6 i 7 navedenog ugovora određeno je da se kredit odobrava za kupnju novog vozila Chevrolet, te se pri tome dio glavnice kredita u iznosu 13.020,05 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Preostali dio glavnice kredita u iznosu od 4.124,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeće na dan dospijeća dospijeva na naplatu od jednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita.

9. Iz javno objavljene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Iz javno objavljene presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena.

11. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za Ugovor o kreditu broj 718-50-4269152 od 18. srpnja 2007. godine primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj na navedena utvrđenja poziva, sve temeljem odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15).

12. Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijelo vrijeme otplate kredita, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanje onog što je što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčani iznosi koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323 stavak 1 i članka 1111 stavak 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO).

13. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata predmetnog kredita, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi sud je utvrdio provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Bjelovara.

14. Dana 31. siječnja 2022. godine kod ovog suda zaprimljen je nalaz i mišljenje vještaka M. M. (list 113-119) iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju automobila broj 718-50-4269152 od 18. srpnja 2007. godine u iznosu od 17.144,97 CHF. Nadalje se navodi da je početni tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu 18. srpnja 2007. godine iznosio 4,402689. U nalazu su dostavljene tablice u kojima je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjenog tečaja u odnosu na početni tečaj, te uzimajući u obzir navedeno proizlazi da je u razdoblju od kolovoza 2007. godine do otplate kredita u srpnju 2014. godine ukupna pozitivna razlika zbog promijene tečaja CHF iznosila 28.532,72 kn.

15. Nalaz i mišljenje dostavljen je strankama radi eventualnih primjedbi i prijedloga, te su se stranke očitovale u pogledu istog na način da se tužitelj putem punomoćnika s istim potpuno suglasio, dok tuženik putem punomoćnika nije osporio matematički obračun iz navedenog nalaza i mišljenja, već je samo iznesao svoju pravnu ocjenu, a pri tome niti jedna od stranaka nije predložila dopunu nalaza i mišljenja i eventualno neposredno saslušanje vještaka. Uzimajući u obzir da se financijsko knjigovodstveni vještak M. M. detaljno i obrazloženo očitovala o svim spornim okolnostima, te je njen nalaz u cijelosti s dokumentacijom u spisu, sud je isti u cijelosti prihvatio, te je tužitelju priznato pravo na zatražene novčane iznose pojedinačno po mjesecima, a sve na način kako je to navedeno u izreci ove odluke.

16. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem članka 1115 ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci odluke, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29 stavak 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima. U svezi novčanih iznosa od 0,16 kn koji se odnose na treću ratu kredita i novčanog iznosa od 2,33 kn koji se odnosi na petu ratu kredita, a za koje proizlazi da ih tužitelj nije platio iako je za isto imao obvezu sukladno početnom tečaju CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu (list 117), sud je uzeo u obzir da tuženik nije podnesao protutužbu, niti je istaknuo prigovor prijeboja, te stoga u svezi navedenih iznosa nije donesena posebna odluka.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u izreci odluke.

18. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je utvrdio da isti nije osnovan. Naime, tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijevaju sukladno odredbi članka 225 ZOO u općem zastarnom roku od 5 godina, s tim da je u konkretnom slučaju zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite i počela teći iznova od dana pravomoćnosti presuda donesenih u tom postupku, i to od 14. lipnja 2018. godine, a kako je tužba u ovom parničnom predmetu postupku individualne pravne zaštite podnesena 1. lipnja 2021. godine, zastara nije nastupila.

19. Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, za sastav obrazloženog podneska od 8. srpnja 2021. godine 1.000,00 kn, za zastupanje na raspravi 9. prosinca 2021. godine 1.000,00 kn, za sastav neobrazloženog podneska od 16. prosinca 2021. godine 250,00 kn, za sastav obrazloženog podneska od 2. ožujka 2022. godine 1000,00 kn, za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2022. godine 1.000,00 kn, za zastupanje na raspravi 6. rujna 2022. godine 1.000,00 kn, za zastupanje na objavi 500,00 kn, na ime PDV 1.687,50 kn, za sudsku pristojbu na tužbu i presudu 1.190,00 kn i za troškove vještačenja 2.000,00 kn, a što sveukupno čini iznos od 11.627,50 kn, te su tako zatraženi troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakonom o sudskim pristojbama izuzev sudske pristojbe za koju zahtjev nije osnovan za 280,00 kn, te u svezi objave odluke u iznosu od 625,00 kn. S obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen temeljem članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku tužitelju je priznato pravo na troškove u iznosu od 10.722,50 kn, sve uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate, te je stoga u svezi troškova postupka odlučeno kao u izreci ove odluke.

20. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Daruvaru 15. rujna 2022. godine

Sudac

Damir Palatinuš, v.r.

P O U K A : Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1.odv. M. L., D.

2.odv. društvo K. &partneri d.o.o. Z.

Nakon pravomoćnosti:

1.Porezna uprava Bjelovar, Ispostava Daruvar