Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-754/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženika P. d.d. K., K., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici po zaposlenju D. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-91/2020-26 od 19. travnja 2021., ispravljene rješenjem poslovni broj Pr-91/2020-34 od 23. svibnja 2021., te o žalbama stranaka protiv rješenja poslovni broj Pr-9172020-26 od 19. travnja 2021., u sjednici vijeća 15. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-91/2020-26 od 19. travnja 2021., ispravljena rješenjem Pr-91/2020-34 od 23. svibnja 2021., uz istovremeni ispravak u točki I. izreke tako da umjesto 31. siječnja 2020. pravilno treba pisati 31. listopada 2020.

r i j e š i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-91/2020-26 od 19. travnja 2021. u točki I. i II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, ispravljenom citiranim rješenjem, u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2020. (pravilno treba pisati 31. listopada 2020.) iznos od 295.243,11 kn sa zateznom kamatom kao u izreci presude, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 79.187,50 kn.

2. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. listopada 2020., dok je točkom II. izreke istoga rješenja odbijena (nije dopuštena) preinaka tužbe za isplatu mjesečne rente od 1. studenog 2020. pa nadalje u iznosu od 3.321,09 kn sa zateznom kamatom.

3. Tužitelj pobija citirano rješenje u točki II. izreke zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se rješenje preinači i dopusti objektivna preinaka tužbe.

4. Tuženik pobija citiranu presudu u točkama I. i II. izreke, te rješenje u točki I. izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se rješenje u točki I. izreke preinači i ne dopusti objektivna preinaka tužbe za isplatu razlike plaće od 1. siječnja 2016. do 31. listopada 2020.., dok u odnosu na presudu predlaže također njeno preinačenje na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja na naknadu cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

5. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiv presude, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

6. Žalba tuženika protiv presude te žalbe stranaka protiv rješenja nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda postupka.

8. Tuženik u žalbi protiv presude ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te navodi da je izreka presude nerazumljiva, da proturječi sama sebi i razlozima presude te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9. Opisani žalbeni razlog nije osnovan jer je izreka presude razumljiva, razlozi presude zbog kojih je sud odlučio kao u izreci presude su jasni, te u skladu sa stanjem u spisu i izvedenim dokazima, pri čemu je sud donoseći pobijanu presudu postupio u skladu s uputom iz ukidnog rješenja ovog suda broj Gž R-119/2018 od 16. srpnja 2020., pa sukladno tome nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. st. 2. ZPP-a, na koju tuženik opisano ukazuje u žalbi.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Pobijano rješenje u točkiu I. izreke kojom je sud dopustio objektivnu preinaku tužbe za isplatu razlike plaće u razdoblju od 1. siječnja 2016. do zaključno 31. listopada 2020. je pravilno i zakonito, te u njegovom donošenju nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud pravilno u primjeni odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a pravilno zaključio da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora budući da tužitelj tužbom sukcesivno utužuje isplatu razlike u plaći pa je stoga sud pravilno postupio kada je dopustio objektivnu preinaku tužbe za isplatu razlike plaće za navedeno razdoblje.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja protiv točke II. izreke pobijanog rješenja kojom sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. studenog 2020. pa nadalje, ovo iz razloga jer je sud pravilno ocijenio da bi radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva trebao provoditi daljnji dokaz dopunskim knjigovodstvenim vještačenjem, te pribavljanjem potrebne knjigovodstvene dokumentacije o plaćama usporednih radnika. U takvim okolnostima, razlozi ekonomičnosti postupka ne opravdavaju dopuštenje ove preinake tužbe, a tužitelj može, novom tužbom,ostvariti svoje potraživanje.

13. Zbog tih razloga žalbe stranaka, tužitelja protiv točke II. izreke rješenja, te tuženika protiv točke I. izreke trebalo je odbiti kao neosnovane te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od veljače 2013. do kraja listopada 2020.

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu specijaliste za brtvljenje furmanite; da je 20. prosinca 2005. doživio ozljedu na radu, te da zbog zaostalih trajnih posljedica više nije mogao obavljati poslove tog radnog mjesta,

-da je u parničnom postupku vođenim kod prvostupanjskog suda pod brojem P-442/09 pravomoćno utvrđeno da je tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%, da je nadalje u postupku pod brojem P-779/13 pravomoćno odlučeno o zahtjevu za isplatu razlike plaće (izgubljene zarade) za razdoblje do 31. siječnja 2013. na način da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen kao osnovan,

-da je u parničnom postupku pod brojem P-1014/12 ranije donijeta presuda od 12. travnja 2013., da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž- 1398/2013 od 6. prosinca 2013. djelomično potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iznad dosuđenih iznosa izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2010., dok je rješenjem ukinuta ista presuda u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena buduća mjesečna renta u iznosu od 6,33 kn, zatim u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev iznad dosuđenih iznosa izgubljene zarade od 1. siječnja 2011. do 31. siječnja 2013., kao i u odluci o parničnom trošku i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje,

-da je prvostupanjski sud u ponovljenom suđenju pod brojem P-779/13 donio presudu i rješenje od 11. prosinca 2014. te tužitelju dosudio izgubljenu zaradu u iznosu od 17.859,66 kn sa zateznom kamatom za razdoblje od siječnja 2011. do listopada 2011., dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio, koja presuda i rješenje je povodom žalbi stranaka potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-305/2015-4 s time da je tuženik tu presudu pobijao samo u odluci o naknadi parničnog troška, dok je žalba tužitelja protiv presude u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva odbijena kao neosnovana i potvrđena citirana prvostupanjska presuda,

-da je u tom postupku sud visinu razlike izgubljene zarade za razdoblje do 1. srpnja 2008. utvrdio na temelju prosječne plaće usporednih radnika M. L. i D. O., a za razdoblje nakon toga kada su radnici L. i O. s tuženikom zaključili novi ugovor o radu za radno mjesto vodeći strojobravar VKV s koeficijentom 2,30 ocijenio da se plaće ovih radnika ne mogu uzimati za izračun izgubljene zarade te je za izračun izgubljene zarade u tom razdoblju sud uzeo prosjek plaća radnika L. i O. i to u razdoblju od šest mjeseci prije 1. srpnja 2008. i utvrdio da se radi o prosjeku plaće u iznosu od 8.011,34 kn te je na temelju tako utvrđene razlike plaće odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja u tom razdoblju, pri čemu sud u tom postupku nije uzeo u obzir kao usporednog radnika B. B. koji je bio zaposlen kod tuženika na poslovima specijaliste za brtvljenje VKV s koeficijentom 2,10 (koji koeficijent je prije ozljede na radu na istom radnom mjestu imao tužitelj) uz obrazloženje da je spomenuti radnik u utuženom razdoblju ostvarivao znatno manju plaću od one koju bi ostvarivao tužitelj na istom radnom mjestu prije ozljeđivanja.

16. Ocjenom iskaza svjedoka M. L. i D. O. koje su isti dali u ranije vođenom parničnom postupku, a iz kojih iskaza proizlazi da su ovi radnici, u vremenu prije nastanka štetnog događaja 20. prosinca 2005. radili s tužiteljem na istom radnom mjestu specijaliste za brtvljenje furmanite s koeficijentom 2,10 da su stupanjem na snagu nove sistematizacije radnih mjesta kod tuženika 1. srpnja 2008., radnici L. i O. raspoređeni na radno mjesto vodeći strojobravar VKV s koeficijentom 2,30, da su spomenuti radnici jasno naveli da su oni nakon uvođenja nove sistematizacije radnih mjesta nastavili obavljati iste poslove i radne zadatke koje su obavljali na radnom mjestu specijalista za brtvljenje furmanite, koje je obavljao i tužitelj u vrijeme ozljeđivanja.

17. Sud je stoga zaključio da su radnici M. L. i D. O. adekvatni usporedni radnici, te da tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za cijelo utuženo razdoblje primjenom koeficijenta 2,30. Sud je nadalje utvrdio da je kod tužitelja zbog posljedica predmetne ozljede na radu utvrđena profesionalna nesposobnost za rad na poslovima specijaliste za brtvljenje furmanite, da je tužitelj podnio zahtjev za invalidsku mirovinu, da je o zahtjevu tužitelja za invalidsku mirovinu odlučeno tek rješenjem od 31. listopada 2011. s pravom na isplatu invalidske mirovine od 1. studenog 2011., kao i to da je tuženik, rješenjem od 14. prosinca 2011. rasporedio tužitelja na radno mjesto alatničara s koeficijentom 2,10, uz utvrđenje da je tužitelj nakon ozljede na radu mogao obavljati poslove tog radnog mjesta.

18. Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja sud je utvrdio prosječnu plaću usporednih radnika L. i O. za cijelo utuženo razdoblje, zatim visinu invalidske mirovine koja je u istom razdoblju isplaćena tužitelju, te je cijeneći da je tužitelj suodgovoran nastanku štetnog događaja u omjeru od 30% utvrdio ukupnu razliku plaće za cijelo utuženo razdoblje u iznosu od 295.243,11 kn te je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Tuženik u žalbi i nadalje osporava osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva te navodi da tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na isplatu razlike plaće za cijelo utuženo razdoblje primjenom koeficijenta 2,30, i temeljem prosječnih plaća radnika L. i O.. U vezi s tim ukazuje da sud pogrešno u obrazloženju presude navodi da je sistematizacija radnih mjesta uvedena 1. srpnja 2008., te ukazuje da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je nova sistematizacija radnih mjesta uvedena 1. srpnja 2007., da temeljem iste radno mjesto specijaliste za brtvljenje furmanite s koeficijentom složenosti 2,10 nije ukinuto, da je isto radno mjesto samo promijenilo naziv u specijalist za brtvljenje VKV s istim koeficijentom od 2,10 te da se radi o manjoj izmijeni naziva tog radnog mjesta, ali s istim opisom poslova. Posebno naglašava da su radnici L. i O. 1. srpnja 2007. najprije sklopili ugovore o radu za radno mjesto specijalist za brtvljenje VKV s koeficijentom 2,10, a nakon toga, 7. srpnja 2008. sklopili Anexe ugovora za radno mjesto vodećeg strojobravara s koeficijentom 2,30, što da nije bila posljedica sistematizacije radnih mjesta koja je uvedena u srpnju 2007. i ukidanja radnog mjesta specijaliste za brtvljenje furmanite, već iz razloga što je tuženik kao poslodavac ocijenio da ovi radnici zbog svojih radnih sposobnosti i dotadašnjeg rada zavrjeđuju rad na tom radnom mjestu s većim koeficijentom složenosti poslova.

20. Stoga ustraje kod prigovora da radnici L. i O. ne mogu biti usporedni radnici za izračun visine izgubljene zarade u utuženom razdoblju, te smatra da je radnik B. B. koji je od 1. listopada 2007. zaposlen kod tuženika na radnom mjestu specijalist za brtvljenje VKV s koeficijentom 2,10 adekvatan radnik za izračun visine razlike u plaći.

21. Točni su žalbeni navodi tuženika da je tuženik novu sistematizaciju radnih mjesta uveo u srpnju 2007. jer to proizlazi iz odluke uprave tuženika o mikroorganizaciji i sistematizaciji radnih mjesta PC Održavanje od 5. lipnja 2007. s početkom primjenom od 1. srpnja 2007., a u kojoj odluci se navodi da se istom utvrđuje nova mikroorganizacija i sistematizacija radnih mjesta PC Održavanje te je u istoj sistematizirano, u strojobravarskoj radionici radno mjesto vodeći strojobravar VKV, specijalist za brtvljenje VKV, a isto tako točni su i navodi da su radnici L. i O. 1. srpnja 2007. s tuženikom zaključili ugovore o radu za obavljanje poslova specijalista za brtvljenje VKV s koeficijentom složenosti 2,10.

22. Iz spisu priloženog opisa poslova radnog mjesta specijalista za brtvljenje furmanite (na kojem je u vrijeme ozljeđivanja bio zaposlen tužitelj kao i radnici L. i O.) od 20. studenog 1997. (list 182), kao i iz opisa poslova radnog mjesta specijalista za brtvljenje VKV od 13. lipnja 2007. (list 184) proizlazi da su poslovi tog radnog mjesta identični.

23. Točne su i žalbene tvrdnje da je radnik Berislav Belušić s tuženikom zaključio ugovor o radu od 1. listopada 2007. (list 196) za radno mjesto specijalista za brtvljenje VKV u PC Održavanje s koeficijentom 2,10.

24. Međutim, neosnovani su žalbeni navodi da je B. B. adekvatan usporedni radnik za izračun razlike u plaći, jer je već u ranije vođenom parničnom postupku sud utvrdio da B. B. nije adekvatan radnik s obzirom da je na navedenim poslovima ostvarivao znatnu manju plaću od tužitelja s obzirom na duljinu radnog staža i ostale parametre koji se uzimaju u obzir prilikom izračuna plaće.

25. Iz iskaza svjedoka M. L. i D. O. koje su isti dali u ranije vođenom postupku kod prvostupanjskog suda pod brojem P-1014/12 na zapisniku od 14. ožujka 2013. (list 430), dakle, u vrijeme kada su s tuženikom već zaključili Anex ugovora o radu za radno mjesto vodeći strojobravar VKV s koeficijentom 2,30 jasno proizlazi da su svjedoci do otprilike 2008. (kada je uvedena nova sistematizacija) zajedno s tužiteljem do njegova ozljeđivanja radili na radnom mjestu specijalist za brtvljenje furmanite u istoj grupi koja se naziva furminate, a nakon toga da su nastavili rad obavljati u istoj grupi te obavljali iste poslove i radne zadatke, osim što je tuženik izmijenio koeficijent i povećao ga s 2,10 na 2,30. Pri tome su svjedoci pojasnili da nakon uvođenja nove sistematizacije, grupa furmanite praktično ne postoji, već da poslove obavljaju u okviru mehaničke radione, a opis njihovog posla nije se izmijenio.

26. Na istom ročištu saslušan je kao svjedok i I. L. koji je također iskazao da je u srpnju 2008. kod tuženika provedena nova sistematizacija, da je grupa furmanite formalno prestala postojati, ali da su djelatnici iz te bivše grupe i dalje nastavili raditi ranije poslove bez izmjene. Iz iskaza spomenutog svjedoka također proizlazi da je tužitelj bio među najstarijim radnicima u grupi, da su u grupu nakon njega došli i svi ostali radnici pa tako i L. i O. pa da se radi o najstarijem, najiskusnijem i najstručnijem radniku.

27. U takvim okolnostima, budući da su radnici L. i O., nakon što su s tuženikom zaključili Anex ugovora o radu od 7. srpnja 2008. za radno mjesto vodeći strojobravar VKV s koeficijentom 2,30 i da su i nakon toga nastavili obavljati iste poslove i radne zadatke kao i na radnom mjestu specijalist za brtvljenje VKV s koeficijentom 2,10 za koje su s tuženikom 1. srpnja 2007. sklopili ugovor o radu, a koji poslovi su u potpunosti identični s poslovima radnog mjesta specijalist za brtvljenje furmanite s koeficijentom 2,10 na kojem je u vrijeme ozljeđivanja bio zaposlen tužitelj, radnici L. i O. su adekvatni usporedni radnici za izračun tužiteljeve plaće.

28. Prema tome, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi pripadajuću visinu razlike plaće za utuženo razdoblje sud trebao utvrđivati na temelju prosjeka plaća tih radnika u vremenu od šest mjeseci prije 1. srpnja 2008., odnosno na isti način kako je to učinio sud u ranije vođenom postupku, te uzeo kao mjerodavnu visinu prosjeka plaće tih radnika u iznosu od 8.011,34 kn.

29. Ovdje se također ukazuje da ovaj drugostupanjski sud nije vezan pravnim shvaćanjima drugog županijskog suda, konkretno Županijskog suda u Sisku koji je odlučivao u žalbenom postupku u ranije vođenom postupku.

30. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj je dokazao osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva i da ima pravo na isplatu razlike plaće u visini razlike između ostvarene invalidske mirovine, i prosjeka plaće koju su u istom razdoblju ostvarili radnici komparanti L. i O., a koji iznos razlike treba umanjiti za daljnjih 30%, koliko iznosi doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja.

31. Prema stanju u spisu, na taj način, vještak knjigovodstvene struke utvrdio je pripadajuću razliku plaće u iznosu od 295.243,11 kn, te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke kao objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke donio pobijanu presudu.

32. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke, da je predložio dopunu vještačenja treba reći da ne dovode u sumnju pravilnost utvrđene visine razlike plaće koju je dao vještak, jer je sud na ročištu od 17. ožujka 2021. proveo neposredno saslušanje vještaka u vezi primjedbi tuženika, te je vještak u odnosu na izračun za razdoblje od 22. rujna 2014. do 16. veljače 2016, za kada tuženik tvrdi da je tužitelj bio na bolovanju, ali iz druge osnove, odgovorio da je prilikom izračuna koristio podatke o stvarno isplaćenoj plaći, odnosno naknadi za bolovanje tužitelju neovisno o činjenici po kojoj je osnovi isplaćena.

33. U odnosu na primjedbu da je vještak trebao za iznose koje je tužitelj ostvario preko izračuna (negativna razlika) umanjiti razliku u sljedećem mjesecu, treba reći da iz nalaza i mišljenja proizlazi da takve razlike nema, a u odnosu na žalbene navode da je sud trebao plaći tužitelja pribrojiti iznose ostvarene invalidske mirovine te dobivenu razliku umanjiti za doprinos tužitelja od 30%, treba reći da je na taj način vještak utvrdio pripadajuću razliku plaće.

34. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedokinje K. M. na okolnosti provedene sistematizacije, ovo iz razloga jer saslušanje navedene svjedokinje na te okolnosti nije bilo potrebno.

35. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ukazuje na odredbu čl. 71. Kolektivnog ugovora (pročišćeni tekst iz 2011.) ukazuje se da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu odredba čl. 72. st. 2. KU prema kojoj ukoliko nakon premještaja na druge odgovarajuće poslove dođe do povećanja koeficijenta složenosti utvrđenog za radno mjesto na kojem je radnik radio prije utvrđivanja činjenice iz stavka 1. ovog članka, radniku kod kojega je profesionalna nesposobnost za rad ili pravo na profesionalnu rehabilitaciju nastala kao posljedica profesionalne bolesti ili ozljede na radu, pripada pravo na tako povećani koeficijent složenosti ranijeg radnog mjesta ako je to za njega povoljnije. To, s obzirom na pravilno utvrđene činjenice znači da tužitelj koji je bio raspoređen na druge odgovarajuće poslove, radnog mjesta alatničara s koeficijentom 2,10, bi da nije bilo štetnog događaja imao pravo na koeficijent 2,30 jer bi nastavio raditi u grupi furmanite, kao i radnici L. i O. te nakon uvođenja nove sistematizacije u srpnju 2007. nastavio obavljati iste poslove i radne zadatke radnog mjesta specijalista za brtvljenje VKV s koeficijentom 2,10, a potom radnog mjesta vodeći strojobravar VKV s koeficijentom 2,30.

36. Stoga suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

37. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

38. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, s time da je prvostupanjska presuda u točki I. izreke ispravljena tako da umjesto 31. siječnja 2020. pravilno treba pisati 31. listopada 2020. jer se radi o očitoj pogrešci u pisanju presude (čl. 342. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 15. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić