REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 455/2022-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Azimiru Ceriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB 38922958547, zastupanog po punomoćniku Ivici Ćosiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1075/2021-2 od 27. listopada 2021., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-276/2019 od 13. travnja 2021., na sjednici održanoj 14. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1075/2021-2 od 27. listopada 2021., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 276/2019 od 13. travnja 2021. pod točkom III. izreke te rješenje u dijelu pod točkom

IV. izreke, zbog pravnih pitanja:

1. Je li, u parnicama radi naknade štete zbog izgubljene zarade zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, teret dokazivanja većeg stupnja aktivnosti traženja posla s preostalom radnom sposobnosti od prijave na Zavod za zapošljavanje na tužitelju ili je, u situaciji kada je tužitelj bio bezuspješno prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, na tuženika prelazi teret dokaza činjenice da se tužitelj mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti?

2. Mora li sud omjer uspjeha u parnici za naknadu štete ocijeniti imajući na umu uspjeh stranaka u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva, a ne samo u pogledu visine zahtjeva, u situaciji kada je tijekom spora bila prijeporna i osnovanost i visina zahtjeva zbog čega su izvođeni dokazi?

II. Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1075/2021-2 od 27. listopada 2021., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-276/2019 od 13. travnja 2021. pod točkom I. izreke, zbog pravnih pitanja:

1. Je li odredbama Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 4/94, 20/97 i 46/97. - službeni pročišćeni tekst) izričito propisan limit obveze Hrvatskog ureda za osiguranje u pogledu šteta nanesenih uporabom vozila s inozemnom registracijom i ako jest, do kojeg iznosa?

2. Je li za pravilnu primjenu pravila o redu uračunavanja ispunjenja iz odredbe čl. 313. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96.) odlučan isključivo dan kada je izvršena djelomična isplata i time djelomično prestala obveza ili je dopušteno kao dan uračunavanja ispunjenja odrediti neki budući datum (konkretno, dan buduće isplate cjelokupne obveze)?

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1075/2021-2 od 27. listopada 2021., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn- 276/2019 od 13. travnja 2021. pod točkom III. izreke te rješenje u dijelu pod točkom IV. izreke, a zbog niza pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

1.2.Kao razlog važnosti postavljenih pitanja tužitelj opširno ukazuje na razloge iz kojih smatra da je u vezi istih pitanja u konkretnom slučaju, procesno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno prilikom donošenja presude suda drugog stupnja u pobijanom dijelu, pozivajući se na ravna shvaćanja revizijskog suda, ustavnog suda i te ujedno ukazujući i na praksu Europskog suda za ljudska prava. Također drži da bi neka pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske trebalo preispitati, a kada se imaju na umu okolnosti konkretnog slučaja.

2.1.Tuženik je također podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv citirane drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena presuda suda prvog stupanja i zahtjev tužitelja prihvaćen. Ističe dvanaest pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2.2. Tuženik opširno u prijedlogu obrazlaže razloge važnosti postavljenih pitanja, ističući i činjenice spora te razloge zbog kojih smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili neke po njemu odlučne činjenice i na tako utvrđene činjenice pogrešno primijenili materijalno pravo. Poziva se pri tom na pravna shvaćanja revizijskog suda te na pravna shvaćanja drugih drugostupanjskih sudova, smatrajući da postoji razlozi za ujednačavanje sudske prakse, odnosno da je odluka u ovom predmetu utemeljena na pravnom shvaćanju različitom od shvaćanja revizijskog suda u analognim slučajevima.

3. U odgovoru na prijedlog tužitelja tuženik u cijelosti poriče sve njegove navode i predlaže ga odbaciti, ukazujući na odluke revizijskog suda u kojima je izraženo pravno shvaćanje podudarno onom na kojem je utemeljena pobijana presuda.

4. U odgovoru na prijedlog tuženika tužitelj ističe da postavljena pitanja u tom prijedlogu nisu važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao niti za razvoj prava kroz sudsku praksu te ga predlaže odbaciti.

5.1. Postupajući po odredbi 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da su, u odnosu na pitanja postavljena u prijedlogu tužitelja pod II. i V. i na pitanja postavljena u prijedlogu tuženika pod 7. i 9., a koja se u bitnom svode na pitanja navedena u izreci ovog rješenja, ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. al. 2. ZPP, jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima je revizijski sud zauzeo različito pravno shvaćanje od onoga na kojem je utemeljena pobijana odluka, odnosno o pitanjima o kojima postoji različita praksa revizijskog suda, ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava.

5.2.Tako, u odnosu na pitanje broj 1. za koje je dopuštena revizija tužitelja postoji različita praksa revizijskog suda (Revr-125/05 i dr.), a za pitanje pod 2. pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijano rješenje o troškovima postupka odstupa od sudske prakse revizijskog suda, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava.

5.3. Za pitanje 1. za koje je dopuštena revizija tuženiku postoji različita praksa revizijskog suda (Rev-245/06, Rev-40/2015 i Rev-x-183/16), dok za pitanje pod 2. pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije u skladu s pravnim shvaćanjem izraženom u odluci ovog suda poslovni broj Rev-x 161/2013.

5.4. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i 6. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja.

6.1. Međutim, za preostala postavljena pitanja u prijedlogu tužitelja odnosno tuženika valja reći da u vezi tih pitanja nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenje revizije iz čl. 387. st. 3. ZPP.

6.2. Za postavljeno I. i III. procesnopravno pitanje u tužiteljevom prijedlogu valja reći da se ne radi o važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, budući da se postavljena pitanja odnose na to je li drugostupanjski sud u pobijanoj odluci propustio primijeniti neku odredbu ZPP na način kako tužitelj smatra da je trebao ili obrazložiti neke činjenice odnosno neki žalbeni prigovor, koje predlagatelj smatra odlučnima, a sud ne, ali i na način koji predlagatelj smatra pravilnim, što je pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, pa u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Nadalje, IV. postavljeno pitanje nije važno pitanje za rješenje ovog spora budući da pitanje polazi od tvrdnje da nije postojalo naknadno odobrenje, dok su nižestupanjski sudovi utvrdili da je ono postojalo, a i za navedeno pitanje tužitelj nije iznio valjane razloge važnosti, jer pozivanje na odluku revizijskog suda u ovoj pravnoj stvari ne predstavlja takav razlog. Naposljetku, VI., VII. i VIII. pitanje nisu važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni budući da se ista odnose na činjenice konkretnog spora i tijek tog postupka, te problematiziraju pravna shvaćanja revizijskog suda (pa tako i shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela toga suda), bez da je za ta pitanja tužitelj dao valjane razloge (izvan činjenica konkretnog spora) iz kojih bi proizlazila potreba preispitivanja tih pravnih shvaćanja osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije. Naime, u odluci Europskog suda za ljudska prava na koju se predlagatelj poziva nije nađena povreda prava niti je izraženo pravno shvaćanje o meritumu spora koje tužitelj pitanjima problematizira.

6.3. Za preostala pitanja koje je u prijedlogu za dopuštenje revizije istakao tuženik valja reći slijedeće; pitanje postavljeno pod 1. nije važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se odnosi na to je li drugostupanjski sud u pobijanoj odluci propustio primijeniti odredbu čl. 375. st. 1. ZPP na način kako tuženik drži da je trebao ili obrazložiti neke činjenice odnosno neki žalbeni prigovor, koje predlagatelj smatra odlučnima, a sud ne, ali i na način koji predlagatelj smatra pravilnim, što je pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju. Stoga, budući da takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci o naznačenom pitanju , a koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Nadalje, pitanja postavljena pod 2. – 6., a tiču se istaknutog prigovora nagođene stvari, vezana su usko za okolnosti konkretnog slučaja (koje se u pitanjima i apostrofiraju) pa takva pitanja ne mogu biti važna je jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Uz navedeno, u tim pitanjima tuženik polazi od pretpostavke da je ugovor o nagodbi na koji se poziva (na iznos od 730.000,00 kn) na snazi, iako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je raskinut, odnosno da se ugovor o nagodbi (na iznos od 59.000,00 kn) odnosi na cjelokupnu štetu, dok je utvrđenje nižestupanjskih sudova da se radi o nagodbi o šteti (nematerijalnoj) koja nije predmet ovog postupka. Za pitanje postavljeno pod 8. tuženik nije izložio valjane razloge važnosti, budući da u odlukama revizijskog suda na koje se poziva nije izraženo pravno shvaćanje o navedenom pitanju. Za pitanja postavljeno pod 10. tuženik također nije iznio valjane razloge važnosti, budući da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom zahtjevu na ime izgubljene zarade – pomorca – člana posade broda u međunarodnoj plovidbi koji je sam obveznik poreza i doprinosa i sam obveznik plaćanja poreza i doprinosa, a gubitak zarade je u postupku utvrđen provođenjem vještačenja po vještaku financijske struke. Pri tom je pobijana odluka u skladu s praksom revizijskog suda o tom pitanju (primjerice Rev-902/200m od 28. siječnja 2009.). Pitanje postavljeno pod 11. nije važno pitanje za odluku u sporu budući da pitanje polazi od tvrdnje da tužitelj nije dokazao stvarnu visinu štete, dok je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova stvarna visina štete utvrđena na temelju rezultata provedenog vještačenja. Naposljetku, ni pitanje postavljeno pod 12. nije važno pitanje za odluku u ovom sporu jer polazi od tvrdnje da nije utvrđeno dospijeće tražbine tužitelja, što također ne odgovara sadržaju utvrđenja nižestupanjskih presuda u kojima je obrazloženo utvrđenje o trenutku dospijeća obveze tuženika i posljedično, početku tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose.

7. Stoga u vezi tih pitanja nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenje revizije iz čl. 387. st. 3. ZPP.

Zagreb, 14. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud