REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1143/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. za … d.o.o. OIB … Z., kao pravnog slijednika Poduzeća za ceste S. d.o.o., OIB … D., protiv tuženice E. K., OIB … iz S., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1539/2015 od 14. srpnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-208/14 od 13. svibnja 2015., u sjednici održanoj 14. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1539/2015 od 14. srpnja 2016. u toč. I i III. izreke kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženici isplatiti iznos od 412.938,66 kn s zakonskom zateznom kamatom od 13. lipnja 2013. do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe. U točki II. naloženo je tuženici da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 67.250,00 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 208/14 od 13. svibnja 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženici platiti iznos od 189.862,39 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu. U točki II. djelomično je prihvaćena žalba tuženice i pobijana presuda je preinačena u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti daljnji iznos od 223.076,27 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu te je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. U točki III. preinačena je odluka o trošku sadržana u točki II. izreke pobijane presude na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) u dijelu s kojim nije uspio u postupku (točke II. i III. izreke) podnio je tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa neosnovano stečenih od strane tuženice u iznosu od 412.938,66 kuna.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Splitu od 7. rujna 2001. pod poslovnim brojem P- 1037/99 poništen izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici od 6. svibnja 1999. te je naloženo tuženiku tužiteljici vratiti na posao, isplatiti izgubljenu zaradu u iznosu od 118.887,00 kn, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3983/01 od 22. veljače 2002.,

- da je presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-841/02 od 14. travnja 2003. naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 73.938,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svakih započetih 5.281,34 kn za svaki mjesec teče od 1. travnja 2001. do 1. svibnja 2002., a potom do isplate, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-2943/03 od 13. veljače 2003.

- da je presudom zbog izostanka Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem P- 2017/03 od 13. siječnja 2004. tužitelj u ovom postupku obvezan isplatiti tuženici u ovom postupku iznos od 89.782,78 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na svakih započetih 5.281,34 kn za svaki mjesec teče od 1. svibnja 2002. do 1. listopada 2003., a potom do isplate

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-607/02 od 2. srpnja 2003. prihvaćena revizija tuženika te su ukinute presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3983/01 i Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1037/99 te je u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Splitu od 27. veljače 2007. poslovni broj P-1803/04 prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno je da odluka o otkazu ugovora o radu nije zakonita, te je poništena uz obvezu vratiti tužiteljicu na njeno radno mjesto i isplatiti iznos od 118.087,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom

- da je citirana presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5009/07 od 7. ožujka 2008. nakon čega je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-245/08 od 6. studenog 2009. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, koja presuda je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-519/10 od 1. ožujka 2012. preinačena te je odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 6. svibnja 1999. utvrđena kao nezakonita uz obvezu tuženika vraćanja na rad tužiteljice, a koja je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1027/12 od 4. prosinca 2012. preinačena na način da je zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen kao neosnovan

- da je na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1037/99 od 7. rujna 2001. doneseno rješenje o ovrsi tog suda poslovni broj Ovr-1087/02 od 28. svibnja 2002. osnovom koje je tuženici kao ovrhovoditeljici od strane tužitelja kao ovršenika isplaćen iznos od 118.870,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svakih započetih 5.281,34 kn za svaki mjesec teče od 1., lipnja 1999. do 1. ožujka 2001. a na iznos od 1.255,52 kn od 1. lipnja 1999. te na iznos od 1.425,00 kn od 1. kolovoza 1999., a potom do isplate, uz trošak ovrhe od 1.488,70 kuna te trošak postupka od 17.781,50 kuna koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1034/03 od 12. rujna 2003.

- da je rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-621/04 od 28. travnja 2004. naloženo tužitelju kao ovršeniku da na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-841/02 od 14. travnja 2003. isplati tuženici kao ovrhovoditeljici iznos od 73.938,76 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svakih započetih 5.281,34 kn za svaki mjesec teče od 1. travnja 2001. do 1. svibnja 2002. a potom do isplate uz trošak postupka od 10.870,00 kuna

- da je rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-572/04 od 12. ožujka 2004. naloženo tužitelju kao ovršeniku da na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-2071/03 od 13. siječnja 2004. isplati ovrhovoditeljici iznos od 89.782,78 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svakih započetih 5.281,34 kuna za svaki mjesec teče od 1. svibnja 2002. do 1. listopada 2003. a potom do isplate uz troška postupka od 2.177,70 kn te trošak ovrhe od 2.470,00 kuna

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je osnova temeljem koje je tuženici isplaćen ukupan iznos od 412.938,66 kuna, nakon izvršenih isplata otpala, pa je stoga tuženica dužna vratiti stečeno. Radi se o iznosu utvrđenom od strane vještaka, 412.938,66 kuna. Nadalje, da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je bila prihvaćena revizija tuženika, te preinačene odluke nižestupanjskih sudova, otpala pravna osnova temeljem koje je utuženi novčani iznos na ime izgubljene zarade i troškova postupka bili isplaćeni tuženici. Tužitelju na navedeni iznos pripadaju i zatezne kamate od trenutka kada je tuženici dostavljena odluka o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, odnosno od 13. lipnja 2013.

10. Drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na isplatu iznosa od 189.862,39 kuna, koja isplata je izvršena temeljem presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-1037/99 (kasnije pod brojem P- 245/08) i Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-3983/01 (kasnije pod brojem Gž-519/10), te je u odnosu na taj iznos otpala pravna osnova, donošenjem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1027/12 od 4. prosinca 2012. Međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda u odnosu na preostale isplate od 223.076,27 kuna (izvršene temeljem pravomoćnih i ovršnih presuda u predmetu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-2017/03 od 13. siječnja 2004. i P-841/02 od 14. travnja 2003.) nije otpala pravna osnova, jer tužitelj u predmetnim postupcima nije podnio prijedlog za ponavljanjem postupka, pa činjenica da je odbijen zahtjev ovdje tuženice o nezakonitosti odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ne daje samo po sebi pravo tužitelju zahtijevati povrat izvršenih isplata temeljem drugih pravomoćnih i ovršnih presuda u odnose na koje nije otpala pravna osnova.

11. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 365. ZPP-a, jer je drugostupanjski sud ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi. Radi navedenog nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 365. ZPP-a.

12. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) o stjecanju bez osnove govori se kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, pa je stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Dakle, pretpostavke su povećanje imovine na jednoj strani, odnosno umanjenje imovine na drugoj strani, kauzalna povezanost između povećanja imovine na jednoj strani i umanjenja na drugoj te nepostojanje odgovarajuće osnove.

13. U odredbi članka 1111. stavka 3. ZOO određeno je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Upravo se u ovoj pravnoj stvari radi o osnovi koja je kasnije otpala u odnosu na iznos od 189.862,39 kuna, dok se u odnosu na iznos od 223.076,27 kuna radi o osnovi koja nije otpala, jer odluke na temelju kojih su isplaćeni ti iznosi, nisu ukinute, a tužitelj u tim postupcima (P-2017/03 i P-841/02) prema utvrđenju nižestupanjskog suda nije podnio prijedlog kojim traži ponavljanje postupka. Stoga je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da odluka o nezakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, koji zahtjev je odbijen, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1027/12 od 4. prosinca 2012., se ne može tumačiti na način da se ista automatski primjenjuje i na sve ostale postupke koje je tuženica vodila radi isplata naknada plaća. Prava osnova temeljem tih odluka i dalje postoji, a tužitelj s obzirom na novonastale okolnosti konkretnog predmeta nije zatražio ponavljanje postupka. Revizijski prigovori revidenta svode se na drugačiju interpretaciju vezanu za postojanje pravnih osnova za isplatu temeljem odluka P-841/02 i P-2017/03, pa iz tih i već navedenih (točka 10. obrazloženja) razloga nisu osnovani.

14. Slijedom navedenog, nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

Zagreb, 14. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.