Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 75 Gž R-939/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ivice Veselića predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Horvat Mataić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja D.B. iz G., OIB…, kojeg zastupa punomoćnica A. Č., odvjetnica iz Z., protiv tuženika C.n.s. d.o.o. iz Z., OIB…, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 6946/2020-58 od 1. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6946/2020-58 od 1. veljače 2022. u dijelu pod toč. I. i VI. izreke.

II Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje gore citirana presuda u dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 60.177,97 kn/7.986,99 Eura[1] sa pripadajućim kamatama, te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.655,93 kn/352,53 Eura za razdoblje od 1. kolovoza 2009. do 14. kolovoza 2009.

III Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 6946/2020-58 od 1. veljače 2022. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 80.458,02/10.678,61 Eura sa pripadajućim kamatama te pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 10.177,91 kn/1.350,93 Eura za razdoblje od 1. kolovoza 2009. do 14. kolovoza 2009., te pod toč. V. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju daljnji iznos od 80.458,02 kn/10.678,61Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2009. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 10.500,00 kn/1.393,68 Eura.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 21.562,50 kn/2.862,03 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2022. do isplate po gore navedenoj stopi u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 4.043,43 kn/536,69 Eura u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.833,84 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. kolovoza 2009. do isplate (toč. I. izreke); odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 140.635,99 kn zajedno sa kamatom tekućom na taj iznos (toč. II. izreke); odbijen je zahtjev za isplatu kamate na iznos od 12.833,84 kn tekuće od 1. kolovoza 209. do 14. kolovoza 2009. (toč. III. izreke), naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.500,00 kn (toč. V. izreke), te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2022. do isplate (toč. VI. izreke).

2. Protiv citirane presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen (toč. II. i III.), te protiv odluke o parničnom trošku u toč. V izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih u odredbi čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 , 57/11, 25/13, 70/19-dalje ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv afirmativnog dijela presude (toč. I., V. i VI. izreke) žali se tuženik također zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu troška parničnog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Postupajući prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Suprotno žalbenim navodima stranaka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuju žalitelji u svojoj žalbi. Naime, presuda suda prvog stupnja može se ispitati, sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

7. Neosnovano tuženik i dalje ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP jer je ovaj sud već u svom ukidnom rješenju broj Gž R-999/18 od 28. svibnja 2020. prihvatio kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da u postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom broj Pr-507/07 tužitelj nije niti postavio određeni tužbeni zahtjev u pogledu izgubljene zarade, te je na zapisniku od 10. ožujka 2009. punomoćnik tužitelja iskazao da u navedenoj parnici neće potraživati naknadu štete zbog izgubljene zarade, a niti je pravomoćnom presudom Pr-507/07 dosuđena naknada za izgubljenu zaradu zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor litispendencije, odnosno presuđene stvari.

8. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, pa ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade, a sve vezano za posljedice ozljeđivanja na radu od 2. listopada 2005. godine.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj doživio povredu na radu 25. listopada 2005. godine, te da je ostvario obeštećenje nematerijalne štete za predmetni štetni događaj po presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-507/07 koja je postala pravomoćna 14. veljače 2012., a u kojoj je utvrđena odgovornost poslodavca za štetni događaj i štetu u omjeru od 80%, a tužitelja u omjeru od 20%.

11. Tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od dana štetnog događaja do prestanka bolovanja 31.7.2009. godine, dakle za vrijeme spriječenosti za rad s time da je tužba podnesena 21.2.2012. godine.

12. Sporno u ovoj fazi postupka je pitanje zastare, te osnov i visina izgubljene zarade.

13. O pitanju zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svom ukidnom rješenju broj Revr 719/16 od 14. ožujka 2018. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu ovog suda izrazio pravno shvaćanje da oštećenik saznaje za štetu koju trpi s naslova izgubljene zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad kada prestane privremena spriječenost za rad i tada počinje teći rok zastarijevanja potraživanja naknade za taj oblik štete.

14. Sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj prije štetnog događaja obavljao poslove tornjaša, da je rješenjem HZMO od 1.6.2009. godine ostvario počevši od 27.4.2009. godine pravo na mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad te da mu se od 27. travnja 2009. isplaćuje invalidska mirovina u iznosu od 1.780,16 kn mjesečno, da je nakon zaključenog bolovanja 1. kolovoza 2009. zaključio ugovor o radu za poslove č.o., dakle na drugom radnom mjestu sukladno ograničenjima zbog profesionalne nesposobnosti koja je posljedica ozljede na radu, da je tužitelj dok je radio prije nezgode na radu bio uglavnom upućivan na teren za koji je ostvarivao terenski dodatak, međutim sud prvog stupnja ne prihvaća iskaz tužitelja da bi od terenskog dodatka uštedio određeni iznos.

15. Ocjenjujući pak prigovor zastare sud prvog stupnja zaključuje da je zastara za izgubljenu zaradu počela teći od dana kada je prestala privremena spriječenost za rad, dakle dana 31. srpnja 2009., do kada je tužitelj bio na bolovanju. No dalje zaključuje da se zastara određuje s obzirom na dospijeće najstarijeg neispunjenog potraživanja s ovog osnova obzirom da se radi o naknadi štete zbog izgubljene zarade kao razlike između plaće koju bi ostvarivao i isplaćene naknade za vrijeme bolovanja, a koje predstavlja povremeno potraživanje, koje nastaje sukcesivno. Stoga kako je prvo potraživanje tužitelja dospjelo 15. studenog 2005., a tužitelj je podnio tužbu dana 21.2.2012., te je zastara počela teći 31.7.2009., to prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u zastari sve do potraživanja od 15. siječnja 2009., slijedom čega za razdoblje od 15. studenog 2005. do 15. siječnja 2009. odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, dok za preostalo razdoblje od 15. veljače 2009. do 15.8.2009. dosuđuje tužitelju izgubljenu zaradu u visini razlike potencijalne neto plaće usporednog radnika i isplaćene neto naknade za bolovanje prema nalazu i mišljenju vještaka.

16. Osnovano tužitelj u žalbi osporava navedeni stav u pogledu zastare kao pogrešan.

17. Naime, radi se o naknadi štete s osnova izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno, pa se pitanje zastare prosuđuje prema odredbi čl. 376. ili 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 7/96, 112/99, 88/01 dalje ZOO).

18. Prema odredbi čl. 361 st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, to je, a sukladno izraženom pravnom shvaćanju VSRH kada je prestala privremena spriječenost za rad, dakle dana 31.7.2009. godine.

19. Prema odredbi čl. 376. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinje teći od trenutka kad su nastale štetne posljedice.

20. Stoga, polazeći od utvrđenja da je tužitelju privremena spriječenost za rad trajala do 31.7.2009., kada je tužitelj saznao za štetu koju trpi s naslova izgubljene zarade, te su tada nastale i štetne posljedice, a da je tužbu podnio 21.2.2012., to osnovano tužitelj u žalbi ističe da potraživanje tužitelja za izgubljenu zaradu za period od povređivanja do 15.1.2009. nije zastarjelo (tako i Rev 812/01).

21. Pravna osnova tužbenog zahtjeva je odredba čl. 195. st. 1. ZOO prema kojoj odredbi tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

22. Tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade ne samo u visini razlike plaće koju bi tužitelj u utuženom razdoblju ostvarivao i naknade plaće i mirovine koja mu je isplaćivana, već i terenskog dodatka u iznosu kojeg bi tužitelj u utuženom razdoblju uštedio. Naime, obzirom je zarada svaka imovinska korist koja se postiže radom, te se šteta u smislu čl. 155. ZOO sastoji i u spriječavanju povećanja imovine, a tužiteljeva bi se imovina povećala za iznos zarade koju bi ostvario uštedom terenskog dodatka da u tome nije bio spriječen ozljedama koje je zadobio povredom na radu kod tuženika to isto predstavlja pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO.

23. Sud prvog stupnja nije prihvatio iskaz tužitelja u kojem je naveo da bi od dnevnice uspio uštedjeti 110,00 kn dnevno, cijeneći taj iskaz kontradiktornim, ničim potkrijepljenim i usmjerenim na postizanje uspjeha u sporu.

14. Tužitelj u žalbi navodi da je tijekom cijelog postupka iskazivao identično da je dnevno uspio uštedjeti 110,00 kn, pa da je nejasan i ničim obrazložen stav prvostupanjskog suda da je iskaz tužitelja kontradiktoran. Isto tako tvrdi da njegov iskaz nije niti u suprotnosti s navodima same tužbe jer je u tužbi pod toč. IV jasno navedeno da su mu stan i hrana bili osigurani za cijenu od 1.800,00 kn mjesečno i da je oštećen najmanje za 4.000,00 kn mjesečno neto.

25. Stoga je ovaj sud odlučujući o žalbi, a u smislu čl. 373.b st. 2. ZPP radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ponovno izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

26. U ponovljenom iskazu tužitelj je opetovano iskazao da je kao radnik tuženika bio upućivan na rad u inozemstvo (A., E., S., K.), te je radio i na terenu u L. na granici sa S.² gdje je i nastradao. Cijelo vrijeme rada na terenu primao je dnevnicu od 200,00 kn. Obiteljski je čovjek, ima troje djece, te je njegov prvenstveni interes bio da što više priskrbi za obitelj, pa je šparao gdje god i kako god je mogao, te je od primljenih dnevnica ušparao najmanje 110,00 kn dnevno, dok je preostali iznos znao potrošiti za osobne potrebe. Smještaj i hranu plaćao je poslodavac.

27. Ovaj sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja koji je bio uvjerljiv, po tuženiku ničim doveden u sumnju, te je suglasan i sa prethodnim iskazima koje je tužitelj dao tijekom postupka te je kao takav cijenjen kao istinit. Njegov iskaz je uvjerljiv u pogledu uštede terenskog dodatka od 110,00 kn dnevno, jer je životno i logično da u okolnostima kada je tužitelj na terenu imao plaćen trošak smještaja i hrane da je mogao uštedjeti taj iznos a sve u cilju kako bi što više priskrbio za obitelj.

28. Stoga nije bilo potrebe za saslušanjem svjedoka Ivana Šimunovića na okolnost isplate dnevnica i mogućosti uštede, koji dokazni prijedlog je sud prvog stupnja pravilno odbio, jer je financijski vještak utvrdio visinu izgubljene zarade koja obuhvaća i terenski dodatak koji je ostvarivao usporedni radnik u utuženom periodu, a sama mogućnost uštede je individualna stvar o kojoj je tužitelj jasno i nedvojbeno iskazivao.

29. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka i iskaza vještaka na ročištu od 9. rujna 2014. proizlazi da iznos ukupnog terenskog dodatka usporednog radnika za utuženi period iznosi 81.900,00 kn, a tužitelj je od tog iznosa mogao uštedjeti 55% (110,00 kn od 200,00 kn=55%), što iznosi 45.045,00 kn od terenskog dodatka, dok preostali iznos od 36.855,00 kn tužitelj ne bi uštedio, to u matematičkom izračunu, imajući u vidu navedeno, visina izgubljene zarade tužitelja za utuženi period kada se odbije iznos koji tužitelj ne bi uštedio iznosi 116.614,83 kn. Kada se to umanji za nesporni doprinos tužitelja štetnom događaju i šteti od 20% izgubljena zarada iznosi 93.291,86 kn.

30. Kako je tužitelju dosuđen iznos od 12.833,84 kn, to mu je valjalo dosuditi razliku od 80.458,02 kn i u tom dijelu uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti presudu temeljem čl. 373.b ZPP, dok je žalbu tuženika i žalbu tužitelja u preostalom dijelu glavnice valjalo odbiti temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

31. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo iz č. 29. ZOO/05 kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 10.177,91 kn tekuće od 1. kolovoza 2009. do 14. kolovoza 2009. kao neosnovan. Ovo zato jer se radi o dospjelim obvezama s osnova izgubljene zarade koje je prvostupanjski sud dosudio za razdoblje od siječnja 2009. do lipnja 2009., na koje iznose tužitelju pripada kamata od 1. kolovoza 2009. do isplate, dok je na iznos od 2.655,93 kn koji se odnosi na mjesec srpanj 2009. (od iznosa 4.283,37 kn odbijen iznos koji tužitelj nije mogao ušparati i doprinos od 20%) pravilno dosuđena kamata tekuća od 15. kolovoza 2009. do isplate.

32. Stoga je u tom dijelu a temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

33. Preinačenjem presude izmijenjen je i uspjeh stranaka u sporu, pa je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljev uspjeh u sporu utvrđen u iznosu od 60% (tužiteljev uspjeh u osnovu i visini iznosi 80%, dok je tuženikov uspjeh u sporu 20%).

34. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 dalje Tarifa) i to za sastav tužbe u visini 2.500,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, pristupa na ročište 5.2.2013., 11.3.2014, 9.9.2014., 15.12.2014., 14.1.2021., 23.9.2021. svako u iznosu od 2.500,00 kn, pristup na ročište 8.4.2014. i 21.12.2021, svaki u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, sastav podneska od 31.1.2014. u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr 8. toč. 3. Tarife, sastav žalbe u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr 10/1, sastav revizije u iznosu od 3.750,00 kn prema Tbr. 10. toč. 6. Tarife što ukupno iznosi 28.750,00 kn a što uvećano za 25% PDV iznosi 35.937,50 kn.

35. Kako je omjer uspjeha tužitelja 60%, to mu je u tom omjeru i priznat trošak odvjetničkog zastupanja pa isti iznosi 21.562,50 kn.

36. Tužitelju je u cijelosti dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn jer je taj trošak bio neophodan radi utvrđivanja visine potraživanja. Stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 23.062,50 kn.

37. Kako je tužitelju prvostupanjskom presudom dosuđen iznos od 1.500,00 kn, to mu je valjalo dosuditi razliku u iznosu od 21.562,50 kn.

38. Stoga je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP po žalbi tužitelja valjalo preinačiti toč. V prvostupanjske presude i odlučiti kao u izreci pod točkom III., a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi toč. V izreke prvostupanjske presude.

39. U smislu čl. 164. st. 4. ZPP tužitelju je dosuđen i trošak ovog žalbenog postupka i to za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn prema Tbr 10/1 Tarife te pristup na ročište pred drugostupanjskim sudom 14.9.2022. u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr 9. toč. 1. Tarife što ukupno iznosi 5.675,00 kn, te uvećano za 25% PDV čini trošak od 7.093,75 kn.

40. Kako je omjer uspjeha tužitelja sa žalbom 57%, to mu je dosuđen iznos troška od 4.043,43 kn, kao u izreci pod točkom IV.

41. Trošak tuženika za sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice, pa je isti odbijen temeljem čl. 155. ZPP.

U Zagrebu 14. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić, v.r.