Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-303/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. travnja 2021. broj: K-3/2019, u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika Lj. P. V., odvjetnika u Z.

r i j e š i o i p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se oslobađajući dio prvostupanjske presude u odnosu na optuženog I. B. i kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. i u vezi s člankom 38. KZ/11., te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda o odluci o kazni na način da se optuženi M. M. za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. KZ/11. za koje je osuđujućim dijelom prvostupanjske presude proglašen krivim na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

III Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu točkom I optuženi M. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja, opisano u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. Kaznenog zakona KZ/11., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa je na temelju članka 55. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen zamijenjena radom za opće dobro, s time da se na temelju članka 55. stavak 2. KZ/11. jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenica L. Š. je upućena u parnicu radi ostvarivanja svog imovinskopravnog zahtjeva.

1.3. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi M. M. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 10.847,00 kuna, od čega se iznos od 7.905,00 kuna odnosi na troškove psihijatrijskog i psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, iznos od 942,00 kune na trošak pristupa svjedoka, te iznos od 2.000,00 kao paušalna svota.

1.4. Nasuprot tome, tom presudom je pod točkom II optuženi I. B. na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje pomaganjem, opisano u članku 153. stavak 1. u vezi s člankom 152. stavak 1. člankom 38. KZ/11., činjenično i pravno opisano u izreci.

1.5. Na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08. ZKP/08. oštećenica L. Š. je upućena s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

1.6. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci okrivljenika I. B. i nužni izdaci i nagrada njegova branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženi M. M..

2.1. Državni odvjetnik žali se u odnosu na osuđujući dio i optuženog M. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni te u odnosu na oslobađajući dio i optuženog I. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

2.2. Optuženi M. M. žali se po branitelju V. G., odvjetniku u S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe a podredno da ukine pobijanu presudu i uputi predmet na ponovno suđenje i odluku. Optuženik se žali i po branitelju Lj. P. V., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika je podnio optuženik I. B. po branitelju T. M., odvjetniku u M. s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Postupajući po zahtjevu branitelja oba optuženika, na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08. o sjednici su izviješteni optuženi M. M., njegovi branitelji, branitelj optuženog I. B., odvjetnik T. M.kao i nadležni državni odvjetnik. Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika M. M., odvjetnika Lj. P.V.a u odsutnosti branitelja optuženog I. B. odvjetnika T. M.kao i državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana dok žalba optuženog M. M. nije osnovana.

U odnosu na osuđujući dio i optuženog M. M.

7. Državni odvjetnik u žalbi upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da o odlučnim činjenicama nema razloga te postoji proturječje u razlozima presude o iskazima danim u postupku i samim iskazima.

7.1. Naime, državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa optužnice ispustio dio teksta „a potom radi savladavanja njenog otpora istu uhvatio rukama za zapešće“ a o tome nije dao nikakve razloge. Smatra da postoji i proturječje između činjeničnog opisa, kako ga je izmijenio sud, i obrazloženja presude i to zato jer je prvostupanjski sud na strani 19. presude naveo da je optuženik M. M. „… rukama uhvatio žrtvu oštećenicu za ruke …“. Valja ukazati da je prvostupanjski sud doista izmijenio činjenični opis optužnice na način da je u izreci presude izostavio prethodno navedeni dio, i za to nije iznio razloge, te je u obrazloženju prihvaćajući iskaz žrtve L. Š., konstatirao da je optuženi M. M., između ostalog, rukama uhvatio žrtvu/oštećenicu za ruke. Međutim, po stavu ovog drugostupanjskog suda ne radi se o odlučnoj činjenici jer se optuženiku stavlja na teret uporaba sile koja je u izreci u dovoljnoj mjeri opisana da bi odgovarala pravnom opisu i kvalifikaciji kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude (19. strana, 6. odlomak, 21. strana, 2. odlomak) samo pojasnio i iznio detalje o radnjama optuženika prema žrtvi i iznio zaključke o ispunjenju objektivnog i subjektivnog obilježja djela.

7.2. Nadalje, državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu inkriminacije izostavio dio teksta „ a M. M. je zaprijetio da će izudarati“, a što je suprotno zapisnicima o ispitivanju žrtve L. Š.. Dalje u žalbenim navodima državni odvjetnik iznosi svoju interpretaciju iskaza žrtve kako pred Županijskim državnim odvjetništvom tako i na raspravi od 27. listopada 2016. Međutim, prvostupanjski sud je (4. strana, 4. odlomak) je iznio razloge u odnosu na prethodno navedenu izmjenu činjeničnog opisa i pritom je korektno citirao iskaz žrtve L. Š. pred Županijskim državnim odvjetništvom u Splitu 14. rujna 2012. (list 92 spisa) u dijelu u kojem ista opisuje komunikaciju s optuženikom. Pitanje interpretacije iskaza žrtve kako pred Županijskim državnim odvjetništvom u Splitu tako i na raspravama (list 65 i 209–212 spisa) je pitanje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će se u tom okviru razmatrati kao i povezani žalbeni navodi državnog odvjetnika u odnosu na ispuštanje prijetnje kao jednog od obilježja kaznenog djela.

7.3. Cijeneći sve prethodno navedeno valja zaključiti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koje upućuje državni odvjetnik u žalbi.

8. Optuženi M. M. u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije postupio sukladno uputama drugostupanjskog suda, kojima je naloženo provođenje svih do sada izvedenih dokaza, te po potrebi novih, i nije prihvatio nijedan dokaz obrane usmjeren na pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja pa je time povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu kao i pravo optuženika na pravično i nepristrano suđenje. Time optuženik upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

8.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj I Kž-640/2017 od 22. siječnja 2019. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu broj K–27/2015 od 13. svibnja 2017. te je doista u uputi naveo da će prvostupanjski sud provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove. Radi se o uopćenoj uputi usmjerenoj na potrebu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na konkretne postupovne radnje u smislu članka 489. stavak 3. ZKP/08. Nadalje, valja naglasiti da se pravo na pravično suđenje prvenstveno realizira u omogućavanju optuženiku da predloži izvođenje dokaza koji mu idu u prilog, a ti se dokazi moraju odnositi na bitne činjenice. Dakle, neprihvatljiv je stav da provedba načela pravičnog suđenja znači da je sud dužan prihvatiti barem jedan od dokaznih prijedloga obrane, budući da bi to podrazumijevalo potpuno formalistički pristup, a pravično suđenje se ogleda u njegovom sadržaju, a ne formi. Pravu optuženika da predlaže dokaze ne korespondira dužnost suda da izvede takve dokaze, jer to ovisi o nizu okolnosti, a prvenstveno o obrazloženju dokaznog prijedloga i relevantnim činjenicama u određenom kaznenom predmetu. Drugim riječima, utvrdi li sud da su svi dokazni prijedlozi obrane nevažni, neprikladni ili nedopušteni, opravdano će ih odbiti i to obrazložiti čime nije povrijeđeno načelo pravičnog suđenja, posebice kada se ima na umu da optuženik u takvom slučaju ima u žalbenom postupku pravo pobijati ispravnost rezoniranja prvostupanjskog suda u pogledu ispravnosti odluke o odbijanju dokaznih prijedloga. Međutim, u konkretnom slučaju (suprotno žalbenim navodima) nije o tome riječ. Naime, u tijeku postupka obrana je iznosila niz dokaznih prijedloga koji su usvojeni te izvedeni na raspravi, npr. ispitivanje svjedoka G. M., T. N., I. K., I. H. pa je prvostupanjski sud je na raspravi 11. ožujka 2021 (list 286. spisa) na temelju članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP/08. pročitao u zapisnike o ispitivanju. Nadalje, na istoj raspravi, razmotrivši konkretne dokazne prijedloge obrane (ponovno ispitivanje žrtve L. Š. te njeno novo psihijatrijsko vještačenje), kako u svjetlu obrazloženja tih prijedloga, tako i u kontekstu činjeničnog opisa inkriminacije i u vezi s tim odlučnih činjenica, te dokazne prijedloge odbio kao neprikladne i odugovlačeće, a svoju je odluku valjano obrazložio, čime je optuženiku pružio mogućnost pobijanja ispravnosti takve odluke. Stoga nije počinje bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

9. Državni odvjetnik u žalbi, kako je to prethodno navedeno, smatra da je prvostupanjski sud neosnovano ispustio prijetnju kao jedno od obilježja kaznenog djela jer je pogrešno utvrdio činjenično stanje pozivajući se na iskaz žrtve L. Š.. Nadalje ukazuje da je optuženi M. M. u svakom slučaju žrtvi prijetio zlom, između ostalog i prethodnim razgovorom o „P.“ i dr. Međutim, prvostupanjski sud je (4. strana, posljednji odlomak) iznio razloge u pogledu izmjene optužnog akta pozivajući se na iskaz L. Š. (list 92 spisa), a te razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i nema ih potrebe ovdje ponavljati. Nadalje, valja ukazati da spominjanje „P.“ (očito se radi o pravomoćno osuđenom počinitelju kaznenog djela kvalificiranog ubojstva D. P.) na koje upućuje državni odvjetnik nije niti bilo opisano u činjeničnom opisu optužnice, te se ne radi o razgovoru nego, po iskazu L. Š., primjedbi optuženog, odmah prilikom njenog ulaska u automobil, očito usmjerenoj na sam čin stopiranja a ne o prijetnji upućenoj radi savladavanja otpora.

9.1. Optuženik u žalbi smatra da su oba dokazna prijedloga, odnosno dodatno saslušanje oštećenice i njeno novo psihijatrijsko vještačenje, bila usmjerena na točno utvrđivanje činjeničnog stanja te da prvostupanjski sud nema stručnog znanja iz oblasti za koju je angažiran sudski vještak pa tako ne može ni zaključiti da se zbog proteka vremena ne bi vještačenjem moglo utvrditi ni jedna važna činjenica. Nadalje optuženik načelno ukazuje na dvojbeni značaj psihijatrijskih vještačenja te smatra da teza prvostupanjskog suda o odugovlačenju postupka, s obzirom na nespornu procesno kronologiju nije utemeljena. Međutim, prvostupanjski sud je (6. strana, 1. i 2. odlomak) iznio razloge u pogledu novog psihijatrijskog vještačenja L. Š. smatrajući ga neprikladnim i odugovlačećim prijedlogom u smislu članka 421. stavak 1. točka 3. i 4. ZKP/08., koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu valja ukazati za takvu odluku (suprotno žalbenim navodima) nije nužno stručno znanje već analiza procesne kronologije i rezultata prethodno provedenog vještačenja, što je na prihvatljiv način izložio prvostupanjski sud. Isto tako je prvostupanjski sud za svoju odluku o nepotrebnosti ponovnog ispitivanja L. Š. iznio prihvatljive razloge, smatrajući ga odugovlačećim u smislu članka 421. stavak 1. točka 4. ZKP/08. pri čemu je osnovano ukazao na činjenicu da je L. Š. ispitana do sada u tri navrata te da bi svako iduće ispitivanje (kao i u odnosu na novo psihijatrijsko vještačenje) dodatno i nepotrebno traumatiziralo žrtvu.

9.2. Nadalje optuženik u žalbi ukazuje da je vrijeme počinjenja kaznenog djela bitna sastavnica kaznenog djela te da je činjenično stanje u tom smislu pogrešno utvrđeno jer je do dragovoljnog odnosa došlo u noći 6./7. kolovoza 2012. a ne 8. kolovoza 2012. kako je to navedeno u presudi, jer to proizlazi iz iskaza svjedokinje I. D., dr. M. S. Č. i njenog specijalističkog nalaza kao i obrane optuženog M. M.. Međutim, prvostupanjski sud je (18. strana, 2. odlomak odozgora) u pogledu vremena počinjenja kaznenog djela, pozivajući se na iskaz oštećenice, svjedoka M. D. i S. R., iznio razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je pritom analizirao medicinsku dokumentaciju (list 10a spisa) sačinjenu po dr. M. S. Č. i pritom uzeo u obzir sadržaj specijalističkog nalaza sačinjenog 8. kolovoza 2012 u 22,25 sati gdje je u tekstu navedeno kao vrijeme događaja „oko 03,30(7.8.12 u 3,30)“ i pritom osnovano ukazao na prirodu njenog posla, učestalost i brojnost tadašnjih svakodnevnih ginekoloških pregleda, protek vremena od njenog svjedočkog iskaza kao i to da ista kazala da se detalja ne sjeća. Ovdje svakako treba ukazati i na životno logičnu kronologiju koja proizlazi iz dokumentacije kao i svjedočkih iskaza oštećene L. Š. (koja dovoljnono opisuje radni dan u caffe baru koji završava u 03,00 sati) svjedokinje S. R. i svjedoka M. D., po kojima se događaj zbio oko 3,30 sati 8. kolovoza 2012, nakon čega oko 6,00 sati ujutro oštećenica zove prijateljicu S. R. (s obzirom na okolnosti logično da se obraća najprije prijateljici i traži savjet) te oko 13,00 sati dečka M. D. nakon čega zajedno odlaze na policiju u M. koja sačinjava zapisnik o zaprimanju kaznene prijave s početkom u 19,00 sati i upućuje oštećenicu na specijalistički pregled u 22,35 sati. Također treba uputiti da se događaji u toku noći, kao kontinuitet zbivanja u odnosu na prethodni dan, posebno kad su u pitanju večernji izlasci, u svakodnevnoj komunikaciji, često znaju pogrešno označiti i pripisati, kalendarski gledajući danu prije. To znači da je u komunikaciji oštećene L. Š. kao pacijentice i dr. M. S. Č. očito došlo do nesporazuma, tim vjerojatnije što je i sam medicinski pregled bio obavljen u 22,25, dakle na samom završetku dana 8. kolovoza 2012.

9.3. Optuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u pogledu dinamike događaja u automobilu a povezano s pristankom oštećenice na spolni odnos. Smatra da je njegov iskaz u tom dijelu vjerodostojan za razliku od iskaza oštećenice i pri tom ukazuje na motiv optuženikovog oca G. M. vezano uz predaju iznosa od 55.000,00 kn ocu oštećenice A. Š. kao i na iskaz svjedokinje I. H. u pogledu izgleda i ponašanja oštećenice prilikom njihove komunikacije. Međutim, prvostupanjski sud je analizirajući obrane optuženika te iskaz oštećene L. Š. osnovano ocijenio njen iskaz uvjerljivim i vjerodostojnim (19. strana, posljednji odlomak) i pritom se između ostaloga osnovano pozvao i na nalaz mišljenje psihijatrijsko – psihologijskog vještačenja dr. J. Š. (17.strana, 6.odlomak i 20.strana, 2.odlomak) te zaključio da je optuženi M. M. svojim radnjama ostvario subjektivno i objektivno obilježje terećenog kaznenog djela (21.strana, 2.odlomak). U tom kontekstu a posebno u odnosu na izostanak pristanka oštećene L. Š. prvostupanjski sud ukazuje na nespornu činjenicu prethodno navedene predaje novca i valjano zaključuje je motiv (suprotno žalbenim navodima) bio pokušaj utjecaja na oštećenicu da ne bi teretila optuženika (21.strana, 1.odlomak). U odnosu na iskaz svjedokinje I. H. (16.strana, posljednji odlomak) valja dodati da ista govori o tome da joj je oštećenica rekla da je silovana prethodnu noć te da ista pritom nije plakala, no taj podatak nije od posebnog značaja s obzirom na nespornu činjenicu da ljudi u stresnim i poststresnim situacijama različito reagiraju ovisno o nizu okolnosti i osobnim svojstvima.

9.4. Iz iznesenih razloga, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na kazneno djelo silovanja optuženog M. M..

10. Državni odvjetnik žaleći se zbog odluke o kazni smatra da je sud precijenio utvrđene olakotne okolnosti koje nisu takve da bi opravdale izricanje blage kazne zatvora, a posebno koje bi opravdale zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti i to izostanak žaljenja za počinjeno kazneno djelo te pokušaj diskreditiranja žrtve kao i činjenice da je kazneno djelo počinjeno u sitnim noćnim satima na osami te da je žrtva bila sama s dvojicom nepoznatih muškaraca bez ikakve mogućnosti da se obrani ili da je netko pomogne.

10.1. Optuženi M. M. smatra da je izrečena kazna previsoka s obzirom na niz olakotnih okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio, a posebno protek vremena, ranije i kasnije kaznene neosuđivanosti, obiteljska situacija, činjenica da ima malodobno dijete i dr.

10.2. Međutim prvostupanjski sud je osnovano kao olakotne okolnosti na strani optuženog M. M. uzeo u obzir njegovu raniju neosuđivanost i besprijekoran dosadašnji život (student, stipendist), mladu životnu dob tempore criminis, uredne osobne i obiteljske prilike (zaposlen i otac jednog djeteta), protek vremena od počinjenja kaznenog djela (suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika) te izostanak trajnijih posljedica za žrtvu. Kao otegotnu okolnost prvostupanjski sud ispravno uzeo u obzir mladu životnu dob žrtve (rođena …) dok se društvena opasnost (osim u izuzetnim društvenim situacijama kada može biti i otegotna okolnost) ogleda kroz propisanu kaznu. Stoga, prethodno utvrđene olakotne okolnosti i otegotna okolnost, u smislu članka 47. KZ/11. (suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika) opravdavaju izricanje kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa je upravo ta kazna primjerena osobnim prilikama i ličnosti optuženika. Međutim u pravu državni odvjetnik kada ukazuje da sve utvrđene okolnosti a posebno svrha kažnjavanja (naglasak na generalnoj prevenciji) propisana u članku 41. KZ/11., u konkretnom slučaju ne opravdavaju primjenu članka 55. KZ/11. te zamjenu izrečene kazne zatvora radom za opće dobro. Tek je izricanje bezuvjetne kazne zatvora dostatno da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

11. Optuženik M. M. se žali i zbog odluke o troškovima samo navodeći da su isti previsoko određeni bez konkretnih žalbenih navoda. Međutim odnosu na troškove postupka valja ukazati da je prvostupanjski sud iznio jasne i prihvatljive razloge (22.strana, 5.odlomak), koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na te razloge.

12. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona u odnosu na točku I ove odluke na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., a na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

U odnosu na oslobađajući dio i optuženog I. B.

13. Državni odvjetnik smatra da je sud u potpunosti pogrešno utvrdio i zaključio da u tijeku postupka nije dokazano da je optuženi I. B. počinio kazneno djelo silovanja pomaganjem te da je stav prvostupanjskog suda o tome da ne poklanja vjeru žrtvi kontradiktoran onome iz osuđujućeg dijela presude gdje sud ne dvoji o vjerodostojnosti iskaza iste žrtve a što obrazloženje presude čini donekle proturječnim. Također smatra neosnovanim zaključak suda da se životno gledajući teško mogu zamisliti tri odrasle osobe u prostoru zadnjeg sjedišta vozila „coupe“ (samo dvoja vrata), jer iz iskaza optuženog M. M. i optuženog I. B. jasno proizlazi da su sjedalo vozila bila spuštena, pa da je onda sasvim jasno na koji način se optuženi I. B. mogao nalaziti u prostoru zadnjeg sjedišta automobila.

13.1. Prvostupanjski sud, doista, obrazlažući okolnosti na mjestu događaja (23. strana, 4.odlomak) ukazuje da je, životno gledajući, teško zamisliti tri odrasle osobe u prostoru zadnjeg sjedišta vozila „coupe“ i smatra neuvjerljivim iskaz oštećene L. Š. da je ista mogla, u postojećim okolnostima (skučen prostor, optuženi M. M. iznad nje te njene radnje u cilju pružanje otpora), dobro vidjeti i ocijeniti aktivnost optuženog B..

13.2. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada navodi da prvostupanjski sud, za sada, ne iznosi odgovarajuće razloga o tome zbog čega ne poklanja vjeru žrtvi L. Š. kada ista opisuje radnje (prelazak na zadnje sjedalo i držanje žrtve za ruke) optuženog I. B. koje bi predstavljale ispunjenje objektivnog obilježja terećenog kaznenog djela. Naime, prvostupanjski sud, barem za sada, na pogrešan način pristupa ocjenjivanju prostorne mogućnosti zadnjeg sjedišta automobila u kojoj se događaj zbio pa slijedom toga i pogrešno zaključuje da je fizički nemoguće da bi tri odrasle osobe bile u tom prostoru, zbog čega u konačnici ne poklanja vjeru iskazu žrtve. Naime, nesporno je da se radi o u skučenom prostoru na kojem su se, po činjeničnom opisu, već nalazili optuženi M. M. i žrtva L. Š.. Međutim, (na što ispravno upućuje državni odvjetnik u žalbi) valja ukazati i na obrane optuženika iz kojih proizlazi da su sjedala (očito prednja) bila spuštena, a što u značajnoj mjeri olakšava pristup prostoru zadnjih sjedala, tako da je moguće tom prostoru fizički pristupiti na više načina npr. cijelim tijelom (što je doduše teže ali za sad nije isključeno), gornjim dijelom tijela ili samo rukama (i pritom držeći žrtvu za njene ruke), pa bi se svaki od prethodno navedenih načina mogao definirati kao fizičko zadiranje u prostor zadnjih sjedala. Također je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ocijenio iskaz L. Š. kao uvjerljiv i vjerodostojan u odnosu na postupanje optuženog M. M. (na tom iskazu u najvećoj mjeri osnovano, suprotno stavu optuženog M. M. u žalbi, temelji osuđujuću presudu), dok u odnosu na postupanje optuženog I. B. taj iskaz ocjenjuje nevjerodostojnim, iako se radi o, životno gledajući, jedinstvenom događaju s paralelnim radnjama oba optuženika i za to za sada ne iznosi dovoljno prihvatljivih razloga, posebno u odnosu na eventualni motiv za terećenje I. B., pri čemu valja ukazati na nespornu činjenicu koju iznosi L. Š. u iskazu da je, kako optuženog M. M. tako i optuženog I. M., vidjela prvi puta te večeri.

14. Stoga će ponovljenom postupku prvostupanjski sud, ponovno izvesti i potom analizirati i ocijeniti sve dokaze vodeći računa o argumentaciji ove drugostupanjske odluke i donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08.

15. Zbog svega prethodno navedenog odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 483. stavak 1. u vezi s člankom 484. stavak 2., članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 14. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Turudić,univ.spec.crim.