REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3509/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. K., OIB ..., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik u V., protiv tuženika H. P. d.o.o., P., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. & partneri d.o.o. Z., radi isplate iznosa od 130.650,96 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv međupresude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-9/2017-86 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća od 14. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje međupresuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-9/2017-86 od 27. svibnja 2022.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 14.750,00 kn (četrnaesttisućasedamstopedeset kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom međupresudom Trgovačkog suda u Varaždinu utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju zbog prodaje robe s materijalnim nedostatkom (čl. 401. st. 1. t. 2-4. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Prvostupanjski sud obrazlaže da tužitelj traži naknadu štete koju mu je prouzročio tuženik isporukom robe (cijevi) proizvedene od drugog materijala, a ne onog kojeg su stranke ugovorile i tuženik deklarirao u računima. Te je cijevi tužitelj koristio za izradu zaštitnih karting barijera koje je ugrađivao na karting staze, a šteta mu je nastala zato što su barijere koje je izradio iz spornih cijevi pucale na visokim temperaturama. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik tužitelju nije isporučio cijevi proizvedene od materijala deklariranog u tuženikovim računima, a niti su isporučene cijevi imale karakteristike iz tužiteljevih narudžbi i tuženikovih ponuda u pogledu materijala od kojeg su one napravljene. Zaključak je prvostupanjskog suda da su stranke postigle suglasnost o materijalu od kojeg cijevi trebaju biti napravljene i da je tuženik pri zasnivanju poslovne suradnje znao za posebnu namjenu za koju tužitelj te cijevi koristi te od tuženika dobio uzorak.

2. Protiv navedene međupresude tuženik je izjavio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud ignorirao njegove tvrdnje i nije cijenio sve dokaze, poglavito ne one koji idu u prilog tuženikovim prigovorima. U bitnome tuženik ponavlja da su cijevi koje je tužitelj od njega naručio do svibnja 2014. definirane po dimenzijama i boji, uz napomenu da moraju biti od HDPE materijala (polietilena visoke gustoće) bez navođenja podtipa tog materijala. Tužitelj nije tražio da cijevi budu proizvedene od točno određene vrste polietilena visoke gustoće, niti je tuženik znao da bi materijal trebao imati svojstva za neku naročitu uporabu niti ga je tužitelj u to uputio. Prvostupanjski sud nije spomenuo iskaze svjedoka i stranaka u dijelu kojim potkrepljuju tuženikove tvrdnje da do problema s reklamacijama u 2014. tuženiku nije rečeno da crne cijevi trebaju biti od PE 100 materijala. Tuženik u žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti od kakvog su značaja ove okolnosti: niti jedna narudžba i e-mail ne spominju materijal PE100 kao bitno svojstvo, od početka isporuka u 2013. isporučivane su cijevi različite vrste polietilena visoke gustoće i sve cijevi koje je tuženik proizvodio tužitelj je prodavao sa specifikacijom dimenzija, bojom i naznakom HDPE bez navođenja podtipa PE100. Posebno se poziva na e- mail tužiteljevog direktora od 3. ožujka 2014. upućenog tuženiku u kojem je navedeno da je kvaliteta materijala zadnje isporuke (iz siječnja 2014. nesporno od materijala „tipelin“) bila najbolja dotad i da se ubuduće zadrži materijal s istom specifikacijom. Zato se protivi zaključku suda da su stranke ugovorile isporuku cijevi proizvedene upravo od materijala PE100.

2.1. Tuženik se protivi i daljnjem zaključku prvostupanjskog suda da je on već prilikom zasnivanja poslovne suradnje imao saznanja o posebnoj namjeni za koju tužitelj koristi te cijevi. Okolnost što je tužiteljev predstavnik rekao tuženiku da će se cijevi koristiti u izradi karting staza (što nije sporno), ne povlači zaključak da je tuženik bio upoznat s kojim će tehnološkim procesima njih dalje tužitelj podvrgavati i koje parametre njegov finalni proizvod mora imati. Tuženik tvrdi da on nije odgovoran, jer nije definiran ni uzorak cijevi; ako je tuženik trebao izraditi cijevi koje je J. Č. preuzeo u veljači 2013. i ako je to bio jedini referentni model, onda se postavlja pitanje smisla tužiteljevih e-mailova u razdoblju siječanj-ožujak 2014. u kojima tužitelj nakon brojnih isporuka traži da iduće budu identične prethodnim isporukama.

2.3. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), a niti su odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrđene. Tuženikovo je mišljenje da iz dokaznog postupka ne proizlazi da su stranke prije svibnja 2014. postigle suglasnost da bi neke cijevi morale biti od materijala PE100, već da se za sve cijevi do svibnja 2014. zahtijevalo da budu od polietilena visoke gustoće, a one su tužitelju isporučene. Smatra da je sud pogrešno primijenio i materijalno pravo te da, ako je sud zaključio da činjenica što su sporne cijevi izrađene od materijala različitog od deklariranog u računima predstavlja nedostatak, to je kupcu bilo poznato.

3. Odgovarajući na tuženikovu žalbu, tužitelj žalbu smatra nepravovremenom, a potom i neosnovanom. U bitnome, tužitelj ukratko iznosi tvrdnje koje je on već iznio tijekom dokaznog postupka, smatrajući tuženika odgovornim za štetu na spornim cijevima, o čemu se izjasnio i sudski vještak.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana međupresuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

6. Tužitelj u odgovoru na žalbu neosnovano dovodi u pitanje pravovremenost žalbe, budući da je tuženiku pobijana međupresuda uručena 27. svibnja 2022. (čl. 335. st. 9. ZPP-a), a žalba je predana elektroničkim putem 6. lipnja 2022. (Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji, „Narodne novine“ broj 5/20; čl. 10. i 11.). Posljednji dan roka za žalbu bio je subota 4. lipnja 2022., dan kada sud ne radi (čl. 112. st. 3. ZPP-a), što znači da je rok za žalbu istekao protekom prvog idućeg radnog dana, dakle protekom ponedjeljka 6. lipnja 2022.

7. Ova je parnica proistekla iz ugovornog odnosa u kojem su stranke bile tijekom 2013. i 2014. godine, povodom kupoprodaje tuženikove robe – cijevi raznih dimenzija i različite boje (crvene i crne). Spor je nastao vezano uz prodaju cijevi crne boje i dimenzija 355x8,7, s obzirom na materijal od kojih su one napravljene. Tužitelj je tvrdio da mu je tuženik bio dužan isporučiti crne cijevi materijala oznake PE100 sukladno ugovoru, narudžbama i oznakama u tuženikovim računima, ali mu je isporučio cijevi od drugog materijala Tipelin BA550-123. Predmet ove parnice odnosi se na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala tuženikovom isporukom cijevi s materijalnim nedostacima, u razdoblju od listopada 2013. do travnja 2014. U prethodnom razdoblju, kao i nakon toga dok su još stranke međusobno poslovale, tuženik je tužitelju isporučio crne cijevi sačinjene od materijala PE100.

8. Nije sporno da tuženik tužitelju nije isporučio cijevi od materijala deklariranog u tuženikovim računima i tuženikovim otpremnicama (PE100).

9. S obzirom na cijeli niz spornih i međusobno proturječnih tvrdnji stranaka, prvostupanjski je sud trebao naročito ispitati: je li tuženik znao za posebnu namjenu za koju će tužitelj koristiti cijevi, jesu li stranke ugovorile materijal od kojeg tuženik treba izraditi crne cijevi, je li riječ o prodaji stvari po uzorku. Prvostupanjski sud je zaključak o tuženikovoj odštetnoj odgovornosti (čl. 401. st. 1. t. 2-4. ZOO-a) utemeljio na ovim razlozima: tužitelju nije isporučio cijevi označene u utuženim računima; znao je da su cijevi izrađene od drugog materijala (a ne onog deklariranog u računima); tuženik je već pri zasnivanju poslovne suradnje znao za posebnu namjenu za koju tužitelj koristi cijevi (za proizvodnju karting barijere); stranke su ugovorile da je tuženik dužan tužitelju isporučiti cijevi od materijala PE 100; tuženik je tužitelju prodao stvar koja nije jednaka uzorku.

10. Suprotno tuženikovim i u žalbi ponovljenim tvrdnjama ovaj sud, cijeneći rezultate provedenih dokaza, prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tuženikovoj odštetnoj odgovornosti s osnove materijalnih nedostataka cijevi isporučene tužitelju kao kupcu. Prvostupanjski sud je u pobijanoj međupresudi valjano ocijenio izvedene dokaze i za zaključak o odlučnim činjenicama ima uporišta u rezultatima izvedenih dokaza pa odluka nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na što tuženik žalbom upućuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). U odnosu na iznijete zaključke prvostupanjskog suda na kojima je utemeljena međupresuda, uvažavajući žalbene navode i navode iz odgovora na žalbu, nastavno se iznosi očitovanje i zaključak ovoga suda po osporavanim zaključcima iz pobijane odluke.

11. Odredbom čl. 401. ZOO-a propisano je kada postoji materijalni nedostatak, što za sobom povlači prodavateljevu odgovornost (čl. 400. ZOO-a), budući da je njegova primarna obveza predati ugovorenu i naručenu stvar kupcu u ispravnom stanju. On tu obvezu ispunjava u trenutku kad kupcu omogući posjed stvari (arg. iz čl. 389. ZOO-a) i u tom trenutku na kupca prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja. Prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke koje je stvar imala, odnosno čiji su uzroci postojali, upravo u tom trenutku prijelaza rizika (predaja stvari); predmnijeva se da je nedostatak postojao u to vrijeme ako se pojavio u roku od šest mjeseci, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka.

12. Materijalni nedostaci postoje i: ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata (čl. 401. t. 2. ZOO-a); ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane (t. 3.); kada je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su oni pokazani samo radi obavijesti (t. 4.).

13. Valja poći od, po ocjeni ovoga suda, odlučne nesporne činjenice da je tuženik tužitelju, suprotno od oznake u njegovim računima da tužitelju prodaje i fakturira cijevi materijala PE100, isporučio tužitelju cijevi proizvedene od drugog materijala „tipelina“. Rezultati dokaznog postupka potvrđuju (a to nije ni sporno) da je riječ o drugoj podvrsti poliletilena, drugačijih karakteristika. S obzirom na to da je tuženik tužitelju isporučio cijevi koje po materijalu ne odgovaraju deklaraciji u tuženikovim računima, postoji nesuglasje između fakturirane i isporučene te plaćene mu robe. To znači da je tužitelj dobio i platio robu koju u naravi, po njenom materijalu, nije primio. Već na osnovi te okolnosti, budući da je tuženik primjenom zahtijevane pažnje od gospodarstvenika u poslovnim odnosima (čl. 9. i 10. ZOO-a) znao i morao znati za to nesuglasje, ima mjesta zaključku o tuženikovoj odgovornosti s osnove stvari isporučene s materijalnim nedostatkom. Osim u računima, tuženik je i u otpremnicama te cijevi deklarirao kao cijevi od materijala PE100, mada one nisu bile tog svojstva; tužitelj je u narudžbama (str. 456-459 spisa) označio materijal PE100.

14. U tom kontekstu naglašava se da je riječ o isporuci stvari s materijalnim nedostatkom, a nije riječ o tuženikovom neispunjenju ugovora u smislu predaje druge stvari od one ugovorene. Osnovni kriterij razlikovanja između predaje druge stvari i predaje druge odgovarajuće stvari s nedostacima njen je identitet, odnosno obilježja prema kojima se određuje identitet stvari. Tuženik je tužitelju isporučio cijevi odgovarajuće boje i dimenzija sačinjene od polietilena visoke gustoće, ali mu nije isporučio cijevi od one vrste polietilena deklariranog u računima (i otpremnicama) od kojeg je sukladno ugovoru te cijevi trebao napraviti i prodati tužitelju.

15. Uz već samu relevantnu okolnost da je tuženik netočno deklarirao prodanu stvar u njegovim ispravama (računi i otpremnice), prvostupanjski je sud utvrdio da je riječ o materijalnim nedostacima: isporučena stvar nije imala potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je te cijevi tužitelj nabavio i što je tuženiku bilo poznato; ta svojstva (materijal od kojeg cijevi trebaju biti sačinjene) stranke su ugovorile; tuženik je tužitelju prodao stvar koja nije niti jednaka uzorku. Rezultati dokaznog postupka, sagledavajući sve dokaze kako posebno tako i u njihovoj ukupnosti, potkrepljuju iznijeta utvrđenja prvostupanjskog suda i iz tih razloga ih i ovaj sud prihvaća. Tuženik u žalbi iznosi svoje viđenje dokazne snage izvedenih dokaza, nezadovoljan zaključcima prvostupanjskog suda. Zadaća je suda ocijeniti dokaznu snagu dokaznih sredstava i to na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno, ali i svih dokaza zajedno, kao i na osnovi rezultata cjelokupnog postupka.

16. Tuženik je već prilikom zasnivanja poslovnog odnosa s tužiteljem imao saznanja za posebnu uporabu za koju je tužitelj nabavio cijevi (čl. 401. st. 1. t. 2. ZOO-a), odnosno da ih je nabavio za proizvodnju zaštitnih karting barijera. Tužitelj je još u veljači 2013. (str. 10 spisa) obavijestio tuženika da je „na osnovi cijevi D355 prototip uspio te da je ovakva cijev primjerena za tužiteljevu aplikaciju“. Svaku dvojbenost u pogledu tuženikovog saznanja o posebnoj uporabi za koju će tužitelj koristiti cijevi koje je kupovao od tuženika, otklonio je upravo tuženik koji je u žalbi učinio nespornom okolnost da mu je tužiteljev predstavnik rekao da će se cijevi finalno koristiti u izradi karting staza, ali da je tuženik smatrao da to za sobom ne povlači zaključak da je tuženik ikada u vrijeme spornih narudžbi bio upoznat kojim će tehnološkim procesima te cijevi tužitelj dalje podvrgavati i koje termičke i fizikalne parametre finalni proizvod mora imati. No, ako je tuženik znao da je tužitelj od njega kupovao cijevi za posebnu uporabu, a isporučio mu cijevi koje nisu bile sačinjene od materijala ni sukladno vlastitim otpremnicama i računima (ni tužiteljevim narudžbama), ovaj sud ne nalazi propusta u zaključku prvostupanjskog suda o postojanju takvog materijalnog nedostatka. Pritom treba naglasiti da sama činjenica što u navedenom e-mailu tužitelj nije označio materijal P100 na što tuženik u žalbi ukazuje, ne utječe na okolnost da je tuženik znao za posebnu uporabu za koju je tužitelj nabavio te cijevi, jer je to i u žalbi potvrdio. Na to tuženikovo saznanje nije od utjecaja niti je li tuženik znao za parametre tužiteljevog finalnog proizvoda, kako to u žalbi neosnovano tvrdi.

17. Ovaj sud prihvaća pravilnim i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da isporučena roba, osim što nije odgovarala deklaraciji iz računa i otpremnica, niti je bila podobna za posebnu namjenu za koju je tužitelj te stvari kupovao od tuženika – da ona nije imala svojstva i odlike koje su stranke ugovorile (čl. 401. st. 1. t. 3. ZOO-a). U tom pogledu, po ocjeni ovoga suda potrebno je, s obzirom na rezultate dokaznog postupka i žalbene navode, zasebno obrazložiti razdoblje prije i ono nakon tužiteljevog e-maila od 10. siječnja 2014. Naime, tim je e-mailom tužitelj izričito uputio tuženika u oznaku P100 materijala i zatražio da materijal bude navedene oznake (str. 21. spisa) te naglasio da je dobio različiti materijal, a ne onaj očekivanih karakteristika P-100, odnosno da je sve što zahtijeva samo standardna PE 100 kvaliteta na bazi koje je pripremljena cijela linija proizvodnje. S obzirom na izričiti sadržaj takvog e-maila, nema prostora za prihvaćanje tuženikovih prigovora o tome da on nije znao od kojeg materijala sporne cijevi trebaju biti napravljene. Uostalom, tuženik je cijelo vrijeme te cijevi u svojim ispravama deklarirao kao cijevi sačinjene od tog materijala. Što se tiče razdoblja koje je prethodilo tom tužiteljevom e-mailu, valja naglasiti da je tužitelju početno uručen uzorak cijevi i da su prve narudžbe bile uredne, a riječ je o isporuci cijevi sačinjenih od materijala PE100 (str. 54. i 64. spisa; tuženik je 7. svibnja 2014. kod analize cijevi izjavio da nema iskustava u aplikacijama osim za cijevi za vodu, kanalizaciju i plin i da ne može znati kako će se cijev ponašati kad se podvrgne savijanju i dinamičkim udarcima).

18. Tuženik se u žalbi posebno referira na tužiteljev e-mail od 3. ožujka 2014 (str. 406. spisa) kojim je tužitelj naveo da je kvaliteta zadnje isporuke bila najbolja do tada pa je zamolio gospodina Z. P. da se ubuduće zadrži taj materijal. Međutim, budući da je tuženik isporučene cijevi sam deklarirao kao proizvedene od materijala PE100, doista se ne može isključiti osnovanost tužiteljeve tvrdnje da je pritom postupao u uvjerenju da je i ta isporuka bila u skladu s ugovorenim i deklariranim materijalom PE100. Zato ovom e-mailu, po ocjeni ovoga suda, nije moguće dati isključivi značaj kako ga to tuženik tumači, jer i taj dokaz kao i sve ostale dokaze, valja cijeniti zasebno i u ukupnosti s ostalim izvedenim dokazima.

19. Jednako je i sa predanim uzorkom cijevi tužitelju, još na početku poslovne suradnje (arg. iz čl. 401. st. 1. t. 4. ZOO-a). Rezultati dokaznog postupka upućuju na to da je poslovna suradnja započela na osnovi uzorka sporne cijevi predane tužiteljevom zastupniku po zakonu koji je tuženika obavijestio da želi kupovati cijevi koje su proizvedene upravo od materijala od kojeg je i proizvedena i cijev uzorak (e- mail od 20. veljače 2013. str. 10. spisa, e-mail od 10. siječnja 2014. na str. 21. spisa). Isporuke cijevi u razdoblju do listopada 2013. kao i nakon travnja 2014. bile su uredne i one nisu predmet ove parnice, jer je tuženik tužitelju proizveo cijevi sačinjene od materijala PE100.

20. Sudski vještak je iz uzoraka karting barijera izrađenih od cijevi koje je tuženik prodavao tužitelju i laboratorijskih analiza, potvrdio da je tuženik za proizvodnju cijevi u spornom razdoblju upotrebljavao dva tipa HDPE polimera: PE100 i Tipelin. Barijere s oštećenjima izrađene su od cijevi materijala Tipelin, a barijere bez oštećenja od cijevi materijala PE100. Zaključak je vještaka da je uzrok oštećenja na karting barijerama upotreba neodgovarajućeg HDPE polimera od kojeg su izrađene cijevi za karting barijeru, te da taj materijal nema homogenu raspodjelu apsorpcije udara, čvrstoću, krutost i traženu visoku otpornost na pojavu pukotina i naprezanja koja svojstva posjeduje PE100, a koja su svojstva nužna za izradu karting barijera. Cijevi koje se izrađuju od materijala Tipelin ne mogu se deklarirati kao tlačne cijevi, a tužiteljev način zavarivanja i obrade cijevi nije utjecao na nastanak oštećenja koja su isključivo nastala zbog karakteristika materijala Tipelin.

21. Sagledavajući rezultate cjelokupnog dokaznog postupka, a naročito: da su prve isporuke bile u redu, da je tuženik znao za posebnu namjenu za koju tužitelj nabavlja te cijevi, da je tužiteljev radnik odgovoran za nabavku materijala potvrdio da je zaprimljen uzorak i da je materijal trebao biti P-100, da je tuženik tako i deklarirao i naplatio isporučenu robu, da su problemi nastali nakon što je tuženik promijenio materijal od kojeg je proizvodio sporne cijevi – ovaj sud prihvaća zaključak o tuženikovoj odgovornosti tužitelju za naknadu štete nastale mu uslijed isporuke stvari s nedostacima. O opsegu te štete, uvažavajući sve brojne okolnosti konkretnog slučaja, odlučivat će se u nastavku ovog postupka.

22. Slijedom svega navedenog, pobijana međupresuda je odbijanjem tuženikove neosnovane žalbe, potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

23. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na tuženikovu žalbu, jer nije riječ o trošku nužnom za vođenje ove parnice (čl. 155. i 166. ZPP-a).

Zagreb, 14. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić