Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-811/2022-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćnici E. Č., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & Č. d.o.o. iz Z., protiv tuženika W. d.o.o. Z., OIB …, zastupano po punomoćniku B. H., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja radnog odnosa, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-15916/2021-21 od 7. travnja 2022., u sjednici vijeća od 14. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-15916/2021-21 od 7. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "I/. Utvrđuje se nedopuštenom tuženikova Obavijest od 25.06.2021.god. o prestanku Ugovora o radu zaključen dana 26.04.2021.god., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II/. Utvrđuje se da je između tužitelja B. N., P., K. P., OIB;… i tuženika W. d.o.o. Z., OIB;… dana 26.04.2021.god. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

III/. Nalaže se tuženiku W. d.o.o. Z., OIB;… vratiti na rad tužitelja B. N., P., K. P., OIB;… na radno mjesto radnik na gradilištu II na kojem je radio temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 26.04.2021. godine, u roku od 8 dana.

IV/. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, a u slučaju zakašnjenja zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama." II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda je nerazumljiva, proturječna je sama sebi, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni ili proturječni te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Navodi da tijekom bolovanja nije obavljao poslove iz navedenih ugovora. Također da nije zaprimio nikakve obavijesti o prestanku ugovora o radu te se životno nadao da će mu tuženik produžiti ugovor o radu i nakon 27. lipnja 2021. Tužitelj ustraje kod tvrdnje da za sklapanje tolikog broja ugovora o radu na određeno vrijeme nije bilo zakonskih razloga propisanih odredbom čl. 12. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) zbog čega tužitelj smatra da se radilo o zloupotrebi prava, i da je posljedično tome, ugovor o radu sklopljen između stranaka 26. travnja 2021. sklopljen protivno odredbi čl. 12. ZR-a, pa sukladno odredbi čl. 12. st. 7. ZR-a smatra se da je taj ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Navodi da sama volja poslodavca nije dostatan i jasan razlog za zaključak da su stranke nedvojbeno sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme. S tim u vezi, navodi da sud nije ocijenio jesu li u ovom slučaju ti iznimni razlozi postojali, odnosno da li je pored volje tuženika za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme i eventualnog neprotivljenja tužitelja toj volji, ostvaren barem jedan od uvjeta za zasnivanje radnog odnosa o kojem je riječ u čl. 12. st. 1. ZR-a. Kako je tuženik produžavao tužitelju ugovor o radu na određeno vrijeme za vrijeme bolovanja, isti se nadao da će mu tuženik nakon 27. lipnja 2021. produžiti ugovor o radu. Također, da prvostupanjski sud nije cijenio iskaz zakonskog zastupnika tuženika K. A. koji je iskazao da su u srpnju zapošljavali nove radnike i da je tužitelj bio vrijedan i marljiv.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su stranke prvi ugovor o radu na određeno vrijeme sklopile 28. lipnja 2018. na rok od jedne godine do 30. lipnja 2019., da se tužitelj tijekom trajanja tog ugovora ozlijedio na radu i da se nalazio na bolovanju, da su stranke potom sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2019. na rok od tri mjeseca, 25. rujna 2019. na rok od dva mjeseca, 29. studenog 2019. na rok od dva mjeseca, 28. siječnja 2020. na rok od dva mjeseca, 28. rujna 2020. na rok od tri mjeseca, 18. prosinca 2020. na rok od četiri mjeseca, ugovor s početkom rada 1. svibnja 2021. do 27. lipnja 2021. kao i da je tuženik tužitelju 2. srpnja 2021. dostavio obavijest o prestanku ugovora o radu na temelju ugovora o radu od 14. travnja 2021. s danom 27. lipnja 2021.,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da mu je tuženik nakon prvog ugovora o radu svaki slijedeći slao na kućnu adresu na potpis, koji bi nakon potpisivanja vraćao tuženiku, da je tuženik znao da je na bolovanju jer mu je slao doznake o bolovanju, da je zadnji ugovor prije obavijesti istekao 30. lipnja i da se želi vratiti na posao kod tuženika,

- da je direktor tuženika K. A. iskazao da su znali, prilikom dostave daljnjih ugovora o radu, da se tužitelj nalazi na bolovanju jer je dostavljao doznake, da je tužitelj govorio da će doći na rad, da mu se par dana prije isteka ugovora slao novi ugovor, a obujam poslova u građevini je takav da su trebali svakog čovjeka, da je tužitelju poslana obavijest, a ne produženje ugovora o radu, jer se smanjio obim poslova kod tuženika, da je kod tuženika bilo 160 radnika na gradilištima u H. i Nj. (oko 20% radnika ima ugovor o radu na određeno vrijeme), a po obavijestima s gradilišta smanjio se obim poslova za tuženika, u isto vrijeme kao i tužitelju radnicima kojima je istekao ugovor nisu produžili ugovore, a bilo je i otkaza ugovora o radu, ali su i zapošljavali nove radnike od srpnja prošle godine, da tužitelja nisu pozvali na posao, ne zna zašto, da je bilo radnika kojima je istekao ugovor i šefovi gradilišta su rekli da ne zadovoljavaju i da nije potreba za poslom u tom trenutku; da je tužitelj bio vrijedan i marljiv.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja ističe da obavijest poslodavca od 25. lipnja 2021. nema značaj radno pravnog akta koji bi se osnovano mogao poništavati, već se radi o obavijesti o utvrđenoj činjenici prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme s danom 27. lipnja 2021., a koja činjenica je tužitelju bila poznata samim potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 26. travnja 2021.

11. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme između tužitelja i tuženika nije bilo neprekinuto duže od tri godine, budući da su tužitelj i tuženik, uključujući i prvi ugovor o radu, imali sklopljene neprekinute ugovore o radu u trajanju od 21 mjesec i to od 1. srpnja 2018. do 31. ožujka 2020., a potom su sklopili uzastopne ugovore o radu u trajanju od 8 mjeseci 27 dana i to od 1. listopada 2020. do 27. lipnja 2021., dakle, niti su bili neprekinuti, niti su duži od tri godine, jer je ukupno trajanje ugovora bilo 29 mjeseci i 27 dana, a prekid je bio od 1. travnja do 30. rujna 2020., odnosno šest mjeseci.

12. Također navodi da je zasnivanje radnog odnosa ugovorni odnos uvjetovan voljom i sporazumom samih ugovornih strana, pa niti jedna od stranaka nije u mogućnosti siliti drugu stranku na zaključenje ugovora o radu. Ugovor o radu je dvostranoobvezni pravni posao i dopušteno ga je mijenjati samo uz suglasnost ugovornih strana, a eventualna opravdanost za utvrđenje da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje ugovorenih poslova bila bi pretpostavka da je tužitelj s tuženikom imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme uz primjenu čl. 12. st. 3. ZR-a, što ovdje nije slučaj.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta radnik na gradilištu, i to stoga što te poslove tužitelj obavlja sukladno ugovoru o radu na određeno vrijeme koji je zaključio s tuženikom i osobno potpisao, što uostalom ne spori u svom iskazu, kao niti pretpostavke na temelju kojih bi se smatralo da je između strana faktično sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, budući to nije bila stvarna volja stranaka.

14. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

15. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da obavijest tuženika od 2. srpnja 2021. o prestanku ugovora o radu niti sadržajno niti formalno ne može predstavljati odluku poslodavca o pravima i obvezama radnika iz radnog odnosa. Tom obaviješću tuženik je tužitelja samo obavijestio o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer je isteklo vrijeme za koje je taj ugovor sklopljen. Tu obavijest tuženik tužitelju nije niti bio dužan izdavati, jer ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje po samom zakonu i to istekom vremena na koji je sklopljen (čl. 112. t. 3. ZR-a). Slijedom navedenog pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova obavijest od 25. lipnja 2021. o prestanku ugovora o radu zaključenog dana 26. travnja 2021., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

16. Glede zahtjeva za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 12. st. 7. ZR-a kada je ocijenio da takav zahtjev nije osnovan. 17. Naime, prema odredbi čl. 12. st. 3. ZR-a ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući prvi ugovor o radu ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom. Kako to proizlazi iz utvrđenja suda prvog stupnja tužitelj je bio zaposlen kod tuženika neprekinuto u trajanju od 21 mjesec i to od 1. srpnja 2018. do 31. ožujka 2020., a potom su sklopili uzastopne ugovore o radu u trajanju od 8 mjeseci i 27 dana i to od 1. listopada 2020. do 27. lipnja 2021., pa bi ukupno trajanje uzastopnih ugovora o radu bilo 29 mjeseci i 27 dana, a prekid bi bio od 1. travnja do 30. rujna 2020., odnosno šest mjeseci, što znači manje od tri godine.

18. Nadalje, odredbom čl. 12. st. 7. ZR-a propisano je ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastaviti raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Smisao odredbe čl. 12. st. 7. ZR-a je da se zaštiti radnike koji imaju kontinuirano sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem i koji iz određenih razloga izbjegavaju na taj način sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme jer prema odredbi čl. 12. st. 1. ZR-a ugovor o radu na određeno vrijeme može se sklopiti iznimno za slučajeve koji su točno propisani zakonom te bi se u pravilu trebali sklapati na neodređeno vrijeme, s time da objektivni razlog u ugovoru mora biti naveden (čl. 12. st. 2. ZR-a).

19. Stoga ugovor o radu na određeno vrijeme kojeg je tužitelj dobrovoljno sklopio s tuženikom za radno mjesto radnik na gradilištu u kojem je naveden razlog sklapanja takvog ugovora – povećani opseg poslova, a koji je tuženik i potkrijepio dokazima koje je priložio u spis (ugovor o izvođenju radova od 2. svibnja 2018., narudžbenica broj 2/2019 od 8. veljače 2019., ugovor o izvođenju građevinskih radova od 3. siječnja 2019., ugovor o građenju od 20. kolovoza 2019., račun broj 5- 01-82049 od 28. veljače 2021., ugovor o izvođenju građevinskih radova od 20. prosinca 2019., ugovor o izvođenju građevinskih radova od 31. siječnja 2020., ugovor o izvođenju građevinskih radova od 11. ožujka 2021., narudžbenica broj 04/2021 od 30. travnja 2021., te dokumentacija koja se odnosi na izvođenje radova na gradilištu u Nj. od 16. kolovoza 2017.), ne može prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme iz odredbe čl. 12. st. 1. i 7. ZR-a.

20. Neosnovana je tvrdnja tužitelja da je poslodavac, ovdje tuženik zloupotrijebio pravo kada je s tužiteljem sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme bez obzira na iskaz zakonskog zastupnika tuženika iz kojeg proizlazi da je tuženik i nakon srpnja 2021. zapošljavao nove radnike. To zato jer je pravo poslodavca da ocijeni prioritet i opseg poslova koje treba izvršiti u određenom razdoblju i da slijedom toga odluči da li je to moguće izvršiti s postojećim radnicima ili je za to potrebno angažirati druge ili dodatne radnike, a što je tuženik, u konkretnom slučaju očito učinio kada je s tužiteljem sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme.

21. Naime, iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je prava volja ugovornih strana bila sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme, pa je istekom vremena za koje je taj i sklopljen došlo do prestanka ugovora o radu između tužitelja i tuženika, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

22. Prema tome, a imajući na umu sadržaj ugovora o radu na određeno vrijeme koji su među strankama zaključeni za radno mjesto – radnik na gradilištu, pa je u ugovoru naveden kao razlog zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme "povećan opseg poslova", da su ugovori o radu na određeno vrijeme ukupno trajali manje od tri godine (29 mjeseci i 27 dana), proizlazi da ugovor o radu na određeno vrijeme nije sklopljen protivno zakonu, niti je radnik (tužitelj) nastavio raditi nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, a tužitelj nije uspio dokazati da bi se radilo o zlouporabi.

23. Pritom treba dodati da pravila o teretu dokazivanja propisana u čl. 135. ZR-a se primjenjuju u situaciji dokazivanja činjenica postojanja opravdanih razloga za otkaz kao i činjenice da radnik nije stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika radi obraćanja radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenja prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, kao i u postupcima u pogledu postojanja vjerojatnosti diskriminacije, da diskriminacije nije bilo, na poslodavcu, što međutim u ovom slučaju nije predmet spora. U pogledu preostalih činjenica odlučnih u pojedinom sporu vrijede opća pravila o teretu dokazivanja pa je njihovom primjenom teret dokazivanja bio na tužitelju.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 14. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan