Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-470/2021-

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku odvjetniku B. P. iz K., protiv tuženika OTP b. d.d. iz S., OIB: …, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutni, poslovni broj Pu P- 531/2019-32 od 2. veljače 2021., 14. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pu P-531/2019-32 od 2. veljače 2021.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari.

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

3. Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 dalje ZPP) nalazi u tome što rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, navode koje za ponavljanje postupka iznosi tužitelj. Navodi da je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen isključivo radi sklapanja ugovora o konverziji, iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao i sud Europske unije zauzeo stav o postojanju pravnog interesa potrošača, čak i u slučaju sklapanja sporazumu o konverziji. Navodi da sud nije provodio dokaze koje je tužitelj predložio (financijsko vještačenje), kojim bi dokazao iznose koje je pretplatio tuženiku, a za koje smatra da ima pravo na povrat i koje predstavljaju obeštećenje. Osim toga navodi da sud uopće nije ispitivao ništetnost odredbi ugovora na što je dužan paziti po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje - ZOO). Navodi da je nakon odbijajuće presude, donesen niz pravomoćnih presuda kojima se potrošaču priznaje pravo na isplatu, unatoč sklopljenoj konverziji. Naknadno je donesena i presuda suda Europske unije na koju se poziva tužitelj u prijedlogu za ponavljanje postupka. Također ističe da je pitanje konverzije upitno, pokazuje i činjenica da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak da se svi postupci u kojima je predmet konvertirani kredit mogu prekinuti do donošenja odluke suda Europske unije. Radi toga je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-1042/17 podnio sudu Europske unije zahtjev za prethodnu odluku. Navodi da postupanje sudova dovodi i do nejednakosti tužitelja pred zakonom, a sve radi toga što je podnio tužbu još 2015., kada pitanje povrata preplaćenih sredstava u konvertiranim kreditima nije bilo aktualno i nije bilo gotovo nikakvog pritiska na sudove niti sudsku praksu, a niti stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili odluke suda Europske unije o ovim pitanjima.

5. Predlaže pobijano rješenje preinači na način da se dopusti ponavljanje postupka i tužitelju dosuditi trošak postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka navodeći da ga podnosi zbog zakonskog razloga predviđenog odredbom čl. 428.a ZPP-a koji se nalazi u tome što je sud Europske unije u međuvremenu donio presudu broj C-452/2019 od 9. srpnja 2020., a kojom je nadopunio presudu C- 118/2017, a kojom je utvrđeno da nakon konverzije potrošač ima i dalje pravo zatražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba.

9. Odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka, sud prvog stupnja navodi da je u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji 4. veljače 2016. već se vodio kolektivni postupak udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga da je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u Republici Hrvatskoj sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Stoga prijedlog za ponavljanje postupka odbija kao neosnovan.

10. Točna je tvrdnja tužitelja da prvostupanjski sud u razlozima rješenja ne navodi odredbu čl. 428.a ZPP-a na koju se tužitelj poziva kao razlog za ponavljanje postupka. Međutim, za odluku o prijedlogu za ponavljanje postupka ta činjenica nema značaja, jer temeljem podataka u spisu i samih navoda prijedloga za ponavljanje postupka, moguće je odlučiti o istome.

11. Naime, u prijedlogu za ponavljanje postupka tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, poslovni broj P-1156/2015 od 24. travnja 2017. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 25.ožujka 2005. do 31.prosinca 2013. povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita, tako što je Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva od 25. ožujka .2005. broj 75630/05 u čl. 2. koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu radi povrede kolektivnih prava i interesa, a razlog odbijanja je zaključen ugovor o konverziji, radi čega sud smatra da je tužitelj izjednačen s položajem potrošača koji je koristio kredit u eurima. Navodi da je povodom žalbe Županijski sud u Rijeci svojom presudom Gž- 1062/17 od 19. srpnja 2017. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem Rev-2813/17 od 18. veljače 2020. odbacio reviziju tužitelja kao nedopuštenu, a što je učinio i Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem U-III-1535/2020 od 8. svibnja 2020.

12. Tužitelj prijedlog za ponavljanje postupka temelji na odlukama suda Europske unije broj C-452/2019 od 9. srpnja 2020. i C-118/17 od 14. listopada 2019. kojima je utvrđeno da konverzija nije prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača, pa smatra da je stav izražen u navedenim odlukama obvezujući za sudove u Republici Hrvatskoj. Pri tome se tužitelj poziva na odredbu čl. 428.a ZPP-a.

13. Prema odredbi čl. 428.a ZPP-a kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluku kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno (stavak 1.). Postupak iz stavka 1 ovog članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka (stavak 2.). U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljenog ljudskog prava ili slobode (stavak 3.). Odredbe stavka 1. do 3. ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuju i ako je postupak pred Europskim sudom za ljudska prava okončan prijateljskim rješenjem spora u skladu sa člankom 39. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno jednostranim priznanjem povrede u skladu s čl. 62.A Poslovnika Europskog suda za ljudska prava (stavak 4.). Rok za ponavljanje postupka iz stavka 1. ovoga članka u slučaju stavka 4. ovoga članka počinje teći od objave odluke o brisanju predmeta s liste Europskog suda za ljudska prava (stavak 5.).

14. Iz navedene odredbe proizlazi da je presuda Europskog suda za ljudska prava sama za sebe razlog za ponavljanje postupka. U biti odredbe o ponavljanju postupku predstavljaju samo zakonski predviđeni okvir za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđeno da je u postupku pred domaćim sudom učinjena povreda kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju.

15. U konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava radi zaštite povrijeđenog prava. Naprotiv tvrdi da je Europski sud za ljudska prava u usporednom predmetu donio odluku.

16. Stoga, imajući na umu presudu Europskog suda za ljudska prava, koja je donesena u predmetu C-452/2018 i C-118/2017, treba zaključiti da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 428.a ZPP-a za ponavljanje postupka. Naime, presudom Europskog suda za ljudska prava nije utvrđeno da bi Općinski sud u Sisku-Stalna služba u Kutni, a koji je donio presudu poslovni broj P-1156/2015 od 24. travnja 2017. učinio povredu ljudskog prava ili temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom.

17. Međutim, kada bi se prijedlog za ponavljanje postupka sadržajno temeljio na odredbi čl. 421. toč. 10. ZPP-a koja odredba propisuje da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice i stekle mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stanku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazali bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, ni tada prijedlog ne bi bio osnovan.

18. Ako bi se i prihvatilo da odluka Europskog suda za ljudska prava u jednom predmetu može biti nova činjenica ili novi dokaz koji opravdava ponavljanje postupka, tada odgovor ovisi o tome je li odluka Europskog suda za ljudska prava donesena u odnosu na vrijeme kada je predmet čije se ponavljanje traži pravomoćno dovršen. Naime, odredba čl. 422. st. 2. ZPP-a propisuje da se ponavljanje postupka iz razloga navedenih u čl. 421. stavku 1. točki1., 7., 8., 9. i 10. te stavku 3. ovoga Zakona, može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. To znači da nova činjenica ili novi dokaz kao razlog za ponavljanje postupka moraju nastati prije pravomoćnosti

19. U ovom postupku tužitelj se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava broj C-118/2017 od 14. ožujka 2019. i presudu C-452/2018 od 9. srpnja 2020., dok je presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini poslovni broj P- 1156/15 od 24. travnja 2017., postala pravomoćna 19. srpnja 2017. dakle poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava, koje su donesene nakon pravomoćnog okončanja postupka čije se ponavljanje traži.

20. U takvoj situaciji, presuda Europskog suda za ljudska prava koje su donesene nakon što je postupak čiji se ponavljanje traži pravomoćno dovršen mogu samo upućivati na pogrešnu primjenu materijalnog prava a što nije razlog za ponavljanje postupka.

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 14. rujna 2022.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara