REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: 3 Us I-616/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice R. D. G., Z., R. S., OIB: …, koju zastupa opunomoćenica A. O., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko- posavske, S. B., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik T. Š., službena osoba tuženika, radi odobrenja privremenog boravka, 13. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave brodsko-posavske, broj: 511-11-04-4-UP/I-132/2022 od 10. svibnja 2022. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1.Osporavanim rješenjem tuženika broj: 511-11-04-4-UP/I-132/2022 od 10. svibnja 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom.
2. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik nepravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na svrhu spajanja obitelji i činjenicu da je tužiteljica majka dvoje malodobne djece i očekuje rođenje trećeg djeteta sa suprugom. Ističe da je dana 2. svibnja 2020. zaključila brak sa hrvatskim državljaninom, ocem njezine oboje malodobne djece. Dodaje da je sukladno odredbi članka 64. stavka 3. Zakona o strancima prilikom rješavanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka javnopravno tijelo dužno uzeti u obzir najbolji interes djece iz stavka 1. točaka 3. i 4. istog članka, dok tuženik niti u jednom dijelu rješenja ne obrazlaže da li je i na koji način ispitivao svoju odluku u smislu navedene odredbe. Nadalje tužiteljica navodi da je nesporna činjenica kako je pravomoćno osuđena uvjetnom osudom, međutim, za isto je iskazala žaljenje i kajanje,
prihvatila kazne i u njezinom ponašanju nema elemenata koji bi činili opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost. Ističe da je tuženik bio dužan primijeniti odredbe Konvencije o zaštiti prava djece koja u odredbi članka 10. stavka 1. zahtijeva od država stranaka da ulazak u državu radi obiteljskog sjedinjenja razmatra povoljno, humano i što žurnije. Smatra da je tuženik odbijanjem zahtjeva postupio nehumano jer malodobna djeca trebaju živjeti samo sa jednim roditeljem – hrvatskim državljaninom, unatoč činjenici da je pravni sustav primijenio represivne mjere prema tužiteljici na način da ju je kaznio za kazneno djelo koje ne ugrožava javni poredak i nacionalnu sigurnost jer se radi o takvoj vrsti kaznenog djela koju čine i državljani matične zemlje. Naime, najbolji interes malodobne djece je da žive sa oba roditelja na području zemlje čiji su državljani, stoga je tuženik prilikom odluke o zahtjevu tužiteljice propustio cijeniti najbolji interes djece, odnosno podcijenio je koje će posljedice njegova odluka imati na daljnji emocionalni život djece koja neće živjeti s majkom niti sa svojim očekivanim bratom ili sestrom. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troška upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužiteljici prvi privremeni boravak odobren dana 11. svibnja 2020. te da je tužiteljica za vrijeme trajanja privremenog boravka počinila više kaznenih djela teške krađe pa se stoga nesporno može zaključiti da tužiteljica ne poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, odnosno da je zlouporabila institut privremenog boravka. Ističe da je suprotno navodima tužiteljice, tuženik uzeo u obzir načelo najboljeg interesa djeteta, ali je u konkretnom slučaju ocijenjeno da dijete neće biti lišeno roditeljske skrbi obzirom da je otac djeteta hrvatski državljanin. Isto tako, nema zapreka da djeca s majkom žive u drugoj državi. Slijedom navedenog, tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda je održana javna rasprava 7. rujna 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS) na koju je pristupila službena osoba tuženika koja u cijelosti ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja, dok na raspravu nije pristupila uredno pozvana opunomoćenica tužiteljice te je ista održana u njezinoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.
5. Opunomoćenica tužiteljice je nakon održane rasprave obavijestila Sud da nije u mogućnosti pristupiti na istu te je predložila održati ročište u njezinoj odsutnosti. Osim toga, navela je da sa tužiteljicom nije uspjela stupiti u kontakt.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u spis, te isprave sadržane u istome, kao i u spis tuženika te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica 18. veljače 2022. podnijela zahtjev tuženiku za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom.
8. Odredbom članka 59. stavka 1. točkom 7. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20.) propisano je da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da će se zahtjev za odobrenje privremenog boravka odbiti ako nisu ispunjeni uvjeti iz stavka 1. ovoga članka ili ako: 1. je priložena dokumentacija prijevarno stečena ili krivotvorena ili 2. postoje dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi da bi državljanin treće zemlje boravio u Republici Hrvatskoj u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka.
9. Člankom 63. stavkom 1. točkom 1. Zakona o strancima propisano je da se privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji može odobriti državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona i koji je član uže obitelji hrvatskog državljanina.
10. Prema odredbi članka 64. stavka 3. Zakona o strancima, prilikom rješavanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno je uzeti u obzir najbolji interes djece iz stavka 1. točaka 3. i 4. ovoga članka.
11. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužiteljica u braku s hrvatskim državljaninom D. M. (brak sklopljen 2. svibnja 2020.) s kojim ima dvoje malodobne djece, mlt. D. D. M., rođena … i mlt. A. S. M., rođen …, dok iz navoda tužbe proizlazi da tužiteljica očekuje i rođenje trećeg djeteta sa svojim suprugom.
12. Nadalje, u postupku su pribavljeni podaci Odjela za kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa, zatim Općinskog suda u S. B. i Općinskog suda u V. G. iz kojih proizlazi da tužiteljica ima evidentiranu presudu Općinskog građanskog suda u Z., broj: Kmp-34/21 od 29. travnja 2021., pravomoćnu dana 15. srpnja 2021. za kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. Kaznenog zakona za koje je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz rok kušnje u trajanju od tri godine. Osim toga, tužiteljica ima evidentiranu i presudu Općinskog suda u V. G., broj: 9 Kmp-19/2021-2 od 20. prosinca 2021., pravomoćna i izvršna 10. veljače 2022. za kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. Kaznenog zakona za koje je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uz rok kušnje u trajanju od dvije godine.
13. Iz spisa predmeta također proizlazi da je tužiteljici dana mogućnost očitovati se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koji se tiču predmeta postupka o čemu je sastavljen zapisnik od 6. svibnja 2022.
14. Kraj takvog stanja stvari, imajući u vidu vrstu kaznenih djela za koje je tužiteljica pravomoćno osuđena odnosno kažnjena u razdoblju kada joj je bio odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom (od 11. srpnja 2020. do 11. srpnja 2021.), pravilan je zaključak tuženika kako tužiteljica ne ispunjava uvjet iz članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima budući da je pravilno tuženik navedeno ponašanje, a u vezi s čime su u obrazloženju osporavanog rješenja navedene pravomoćne presude koje su tužiteljici izrečene, ocijenio kao opasnost za javni poredak Republike Hrvatske.
15. S druge strane, tužiteljica je u pravu kada tvrdi da tuženik u obrazloženju rješenja nije naveo da li je prilikom rješavanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka uzeo u obzir najbolji interes djece sukladno odredbi članka 64. stavka 3. Zakona o strancima. Slijedom iznijetog ovaj Sud nalazi da je u postupku došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice koja se očituje u nedostatnom obrazloženju pobijane odluke. Navedeni nedostatak, međutim, nije od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari budući da je isti otklonjen u tijeku ovog upravnog spora (u odgovoru na tužbu), a koji je tužiteljici dostavljen uz poziv na ročište održano dana 7. rujna 2022., međutim, na isti se nije očitovala.
16. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu dodatno pojasnio da je uzeo u obzir načelo najboljeg interesa djeteta i ocijenio da dijete neće biti lišeno roditeljske skrbi obzirom da je otac hrvatski državljanin, kao i da nema zapreke da djeca s majkom, ovdje tužiteljicom, žive u drugoj državi.
17. Osim toga, tužiteljica svoje pravo na viđenje djece kao i prava djece na viđenje roditelja, može ostvarivati putem drugih instituta Zakona o strancima, pri čemu se napominje kako zaključak o opasnosti za javni poredak proizlazi upravo iz ponašanja tužiteljice i ovisi isključivo o njezinoj volji i ponašanju.
18. Nadalje, u svezi istaknutog prigovora povrede članka 10. stavka 1. Konvencije i zaštiti prava djece koja zahtijeva od država stranaka da ulazak u državu radi obiteljskog sjedinjenja razmatra povoljno, humano i što žurnije, Sud smatra da je u konkretnom slučaju odbijanje zahtjeva tužiteljice za odobrenje privremenog boravka bilo nužno i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, uzimajući u obzir prirodu i ozbiljnost kaznenih djela koje je tužiteljica počinila te da ista predstavlja prijetnju za javni poredak Republike Hrvatske.
19. Slijedom navedenog, obzirom da je tuženik osnovano odbio zahtjev tužiteljice za odobrenje privremenog boravka, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan kao u točki I izreke presude, dok preostali tužbeni navodi tužiteljice ne utječu na drukčije rješavanje ove upravne stvari.
20. Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.U Osijeku 13. rujna 2022.
U Osijeku 13. rujna 2022.
Sutkinja
Jasenka Beker v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
