REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5038/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dom zdravlja Slavonski Brod, Slavonski Brod, Borovska 7, OIB 28346588217, koga zastupa punomoćnik Mijo Kladarić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženice AT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, i u pravnoj stvari protutužbe, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-503/2019-2 od 9. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj Pr-131/2015-27 od 28. prosinca 2018., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 320.442,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 44.805,50 kn s pripadajućim kamatama (točka I izreke). Tužitelju je naloženo isplatiti tuženici iznos od 5.450,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II.1. izreke), a preostali dio protutužbenog zahtjeva kojim je zatražena isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 4.678,00 kn i iznos od 10.000,00 kn s osnove naknade troškova specijalističkog studija je odbijen (točka II. 2 izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i II.2 izreke (točka I. izreke), a odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica temelji na tvrdnjama o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Smatra da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, a da je zaključak da je tuženici isplaćivana plaća temeljem ugovora o specijalizaciji protivan ugovoru o specijalizaciji i ugovoru o radu.

7.1. Suprotno navodima tuženice, pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni, a činjenica na koju revidentica ukazuje (da joj plaća nije isplaćivana temeljem ugovora o specijalizaciji) nije od odlučnog značenja za odluku u ovoj pravnoj stvari u kojoj je predmet spora naknada štete.

8. Tvrdnjama da drugostupanjski sud nije posebno obrazlagao odbijanje žalbe tuženica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

9. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

10. Predmet spora po tužbenom zahtjevu je isplata naknade štete u iznosu od 320.442,70 kn koji se odnosi na troškove specijalizacije tuženice, a sve temeljem ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka 2. studenoga 2009. i aneksa ugovoru o specijalizaciji od 15. prosinca 2011.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženica 2. studenoga 2009. sklopili ugovor o specijalizaciji kojim su regulirali prava i obveze za vrijeme provođenja specijalizacije tuženice iz ginekologije i opstetricije (u daljnjem tekstu: ugovor o specijalizaciji),

- da se ugovorom o specijalizaciji tužitelj obvezao omogućiti tuženici redovito obavljanje specijalističkog staža te joj za vrijeme obavljanja specijalizacije isplaćivati plaću prema zakonskim i drugim propisima odnosno u skladu s Uredbom o koeficijentu složenosti poslova te kolektivnom ugovoru koji regulira pitanja plaće u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja i snositi sve troškove specijalizacije,

- da se ugovorom o specijalizaciji tuženica obvezala da će redovito obavljati specijalistički staž te položiti specijalistički ispit najkasnije do 1. studenog 2014. te ostati raditi kod tužitelja nakon položenog ispita najmanje onoliko vremena koliko je provela na specijalizaciji gdje će joj biti omogućen rad s navedenom specijalizacijom,

- da su ugovorom o specijalizaciji stranke ugovorile da je tuženica u slučaju da ranije prekine radni odnos kod tužitelja dužna tužitelju vratiti iznose primljene po osnovu toga ugovora odnosno onoliko bruto plaća koliko je vremena specijalizant proveo na specijalizaciji te sve ostale troškove u svezi specijalističkog staža isplaćene od strane Doma zdravlja, bez obzira gdje se specijalistički staž obavljao (čl. 6. ugovora o specijalizaciji),

- da su stranke aneksom ugovoru o specijalizaciji od 15. prosinca 2011. izmijenile odredbu čl. 6. osnovnog ugovora o specijalizaciji te su ugovorile da je tuženica dužna u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorene obveze rada isplatiti tužitelju naknadu štete u visini 50 % iznosa troškova specijalizacije (čl. 4. st. 2. aneksa ugovora o specijalizaciji), osim u slučaju ako tuženica otkaže ugovor tužitelju uz pribavljenu suglasnost ministra te sklopi ugovor o radu sa drugom zdravstvenom ustanovom čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija odnosno grad jer se u tom slučaju obveza rada iz ugovora o specijalizaciji nastavlja u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je tuženica zasnovala radni odnos (č. 4. st. 3. i 4. aneksa ugovora o specijalizaciji),

- da je specijalizacija tuženice trajala od lipnja 2009. do 8. rujna 2014., te da ju je tuženica obavljala u Općoj bolnici Dr. Josip Benčević i u Klinici za ženske bolesti i porode u Zagrebu,

- da je tuženica sa tužiteljem sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. veljače 2012., a da je, nakon obavljane specijalizacije i položenog ispita, kod tužitelja započela s radom 15. rujna 2014.,

- da je 8. svibnja 2015. tuženica otkazala ugovor o radu tužitelju radi prelaska na rad u Opću bolnicu dr. Josip Benčević u Slavonskom Brodu te da je tuženici kod tužitelja prestao radni odnos 7. lipnja 2015.,

- da tuženica nije dobila suglasnost ministra, niti suglasnost tužitelja za zasnivanje radnog odnosa u drugoj zdravstvenoj ustanovi,

- da tužitelj zahtijeva isplatu naknade štete u visini 50% utrošenih sredstava za isplatu bruto plaće, naknade za prijevoz i odvojeni život, naknade za polaganje stručnog ispita, sve umanjeno za iznos koji se odnosi na razdoblje od 9 mjeseci koliko je tuženica odradila kod tužitelja, odnosno zahtijeva naknadu štete u iznosu od 320.442,70 kn,

- da tuženica nije udovoljila zahtjevu tužitelja iz dopisa od 25. svibnja 2015. kojim je pozvana na vraćanje 50% iznosa troškova specijalizacije.

12. Ocijenivši da je tuženica sklapanjem ugovora o specijalizaciji i aneksa tom ugovoru preuzela obvezu da će u slučaju ako raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka isplatiti tužitelju 50 % troškova specijalizacije, koji obuhvaćaju sve isplaćene bruto plaće i sve troškove u svezi specijalističkog staža, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini 50 % iznosa troškova specijalizacije pozivom na čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 6. ugovora o specijalizaciji.

13. Tuženica u reviziji, polazeći od činjenice da je ugovorena obveza vraćanja troškova specijalizacije koji obuhvaćaju i bruto plaće, osporava valjanost takve ugovorne odredbe smatrajući da je ista protivna odredbama Ustava Republike Hrvatske koje jamče pravo na zaradu (čl. 56.), pravo vlasništva (čl. 48.) te zabranjuju prisilan i obvezatan rad (čl. 23.), kao i odredbi čl. 7. Zakona o radu te odredbama Zakona o obveznim odnosima. U prilog tvrdnjama o ništetnosti sporne ugovorne odredbe poziva se i na europsko pravo odnosno Povelju Europske unije o temeljnim pravima i Ugovor o funkcioniranju Europske unije, jer smatra da obveza rada u razdoblju jednakom trajanju specijalizacije te obveza vraćanja troškova specijalizacije predstavljaju ograničenje prava na slobodno kretanje radnika, pa da su stoga sudovi morali ispitati odstupa li predmetna nacionalna mjera od načela slobode kretanja radnika i je li razmjerna i prikladna za ostvarenje legitimnog cilja. Tuženica svoju obvezu osporava i tvrdnjama da joj je plaća isplaćena za obavljeni rad i to temeljem drugog ugovora (ugovora o radu), a ne temeljem ugovora o specijalizaciji. Ukazuje i na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015, U-II- 2180/2016, U-II-3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016, U-II-4649/2016 od 11. srpnja 2017. te navodi da su tom odlukom ukinuti svi pravilnici koji su propisivali da troškovi specijalizacije obuhvaćaju i bruto plaće. Smatra da iz odredbe čl. 4. st. 4. aneksa ugovoru o specijalizaciji proizlazi da naknadu štete snosi pravna odnosno fizička osoba u kojoj se specijalizant odnosno specijalist zaposlio za vrijeme trajanja obveze rada, a da su nižestupanjski sudovi navedenu odredbu pogrešno protumačili.

14. Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

15. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 168/16-11 od 28. studenoga 2016. zauzeto je pravno shvaćanje "da je liječnik specijalist koji je raskinuo Ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju."

16. Ugovorom o specijalizaciji tužitelj je tuženici omogućio specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije te se obvezao po obavljenoj specijalizaciji omogućiti tuženici rad s navedenom specijalizacijom u Domu zdravlja Slavonski Brod. Stranke su ugovorile da će tuženica nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu kod tužitelja onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija. Tuženica je preuzela obvezu da će u slučaju raskida ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada tužitelju isplatiti naknadu štete u visini 50 % troškova specijalizacije (čl. 4. st. 2 aneksa ugovoru o specijalizaciji). Nadalje je ugovoreno da iznimno od čl. 4. st. 2. aneksa, u slučaju da tuženica otkaže ugovor o radu i uz pribavljenu suglasnost ministra te sklopljeni ugovor zdravstvenih ustanova o međusobnim pravima i obvezama, zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija odnosno grad, da se obveza rada nastavlja u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je specijalizant zasnovao radni odnos (čl. 4. st. 3. aneksa), a naknadu štete u tom slučaju snosi pravna odnosno fizička osoba u kojoj se specijalizant ili specijalist zaposli za vrijeme trajanja obveze rada kod tužitelja (čl. 4. st. 4. aneksa).

17. Ovaj sud ne nalazi da su ništetne ugovorne odredbe o obvezi rada u razdoblju jednakom trajanju specijalizacije i obvezi specijalizanta naknaditi štetu u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada, a u visini 50 % iznosa troškova specijalizacije. S tim u vezi valja dodati da se ne radi se o „nacionalnoj mjeri“ kako to tuženica ističe u reviziji, već o ugovornim odredbama kojima su stranke regulirale prava i obveze.

18. U konkretnom slučaju tužitelj je izvršio svoje ugovorne obveze prema tuženici, a tuženica nije ostala na radu kod tužitelja onoliko vremena koliko se ugovorom obvezala, a nije dobila suglasnost ministra, niti suglasnost tužitelja za zasnivanje radnog odnosa u drugoj zdravstvenoj ustanovi, pa nije riječ o izuzetku iz čl. 4. st. 4. aneksa kada naknadu štete snosi pravna odnosno fizička osoba u kojoj se specijalist zaposlio. Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženice da je odredba čl. 4. st. 4. aneksa ugovoru o specijalizaciji nejasna odnosno krivo protumačena. Budući da tuženica nije ispunila svoju ugovornu obvezu i po završetku specijalizacije ostala u radnom odnosu kod tužitelja onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, za nju je nastala obveza naknade štete u visini 50 % iznosa troškova specijalizacije, a kako su stranke i ugovorile. Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 9. ZOO-a) kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

19. Neodlučne su tvrdnje revidentice da su joj plaće isplaćene temeljem drugog ugovora (ugovora o radu) i da predstavljaju naknadu za obavljeni rad. To stoga što je predmet spora naknada štete na koju se tuženica obvezala u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorene obveze rada, a bruto plaća je jedan od elemenata kojim je određena visina naknade štete. Osim toga, tuženica za vrijeme specijalizacije nije radila kod tužitelja, već je specijalizaciju obavljala u drugim zdravstvenim ustanovama.

20. U odnosu na revizijske navode kojima se tuženica poziva na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015, U-II-2180/2016, U-II- 3654/2016, U-II-4440/2016, U-II-4523/2016, U-II-4649/2016 od 11. srpnja 2017. valja reći da su predmet ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom bile odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16 i 6/17) nakon izmjena toga Pravilnika koje su izvršene 2016. i 2017., dok je u odnosu na ranije odredbe toga Pravilnika koje su prestale važiti Ustavni sud ocijenio da ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari. Ustavni sud je zaključio da je nadležni ministar, propisujući sadržaj članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika ("Narodne novine" broj 100/11., 133/11., 54/12., 49/13., 139/14., 116/15., 62/16., 69/16. i 6/17., u daljnjem tekstu: Pravilnik:100/11- 6/17) i sadržaj članaka 17. i 18. Pravilnika ("Narodne novine" broj 62/16. i 69/16.; u daljnjem tekstu: Pravilnik:62/16-69/16) izašao izvan okvira ovlaštenja propisanih člancima 139. stavkom 2. i 140. stavkom 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08., 155/09., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 154/11., 12/12., 35/12., 70/12., 144/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14. i 70/16) te da su sadržajem članaka 11., 11.a i 12. Pravilnika:100/11-6/17 i sadržajem članaka 17. i 18. Pravilnika:62/16- 69/16 prekoračene zakonom utvrđene granice. Ustavni sud pri tome nije odlučivao o tome može li bruto plaća specijalizanta ulaziti u trošak specijalizacije i može li se smatrati naknadom štete u slučaju kršenja ugovornih obveza između specijalizanta i zdravstvene ustanove. Stoga revizijski navodi kojima se ukazuje na navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske nisu od utjecaja na odluku u ovom sporu.

21. Slijedom svega iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil