REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2107/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ozren Pučar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Travaš i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Optima Leasing d.o.o. u likvidaciji, Zagreb, Miramarska 24/6, OIB 71463153978, kojeg zastupa punomoćnik Ivana Saucha, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Saucha & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5308/17-2 od 21. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2632/12-32 od 4. svibnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2632/12-37 od 19. rujna 2017., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je presuda prvostupanjskog suda, citirana u uvodu ove odluke, kojom je odbijen tuženi zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, određene rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda broj Ovr-2666/10 od 5. siječnja 2021., te zahtjev za naknadom troškova postupka (t. I.), dok je (t. II.) naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u visini od 220.580,00 kuna.

2. Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, odluku preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4.1. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: ZPP), jer vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

4.2. Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

4.3. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenosti ovrhe pokrenute kod prvostupanjskog suda na temelju zadužnice tužitelja kao ovršne isprave.

6. Tužitelj je u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice „ … zbog razloga iz kojih je izjavio žalbu.“. U žalbi na rješenje o ovrsi on se pozvao, između ostaloga, na žalbene razloge iz odredbe čl. 46. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. - dalje: OZ) zbog kojih je i upućen u parnicu. On tvrdi da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nije ovlašten na temelju rečene zadužnice tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, te da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik, tužitelj, više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe zadužnica.

7.1. Nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbi čl. 46. st. 1. t. 7. i 9. OZ .

7.2. Prvostupanjski sud je prethodno utvrdio da je tužitelj jamčio kao jamac platac za glavnog dužnik Adriatik jahte d.o.o. radi naplate vjerovnikove (tuženikove) tražbine prema Ugovoru o financijskom leasingu br. 2144/09 od 9. prosinca 2009. (dalje: Ugovor) i to za iznos od 2.613.633,60 EUR protuvrijednost u kunama sa zateznim kamatama od dospijeća i troškovima, te prema ostalim uvjetima iz tog Ugovora.

7.3. Ujedno je utvrdio da je tužitelj potpisivanjem Izjave o zapljeni računa (dalje: Zadužnica) potvrdio poznavanje svih odredbi Ugovora i obveza iz njega.

7.4. Pravnog je stava da potpisivanjem Protokola od 17. ožujka 2010. (dalje: Protokol) ne proizlazi da bi bio stavljen izvan snage Ugovor niti da bi došlo do izmjene obveza, već da istim stranke Protokola samo potvrđuju da su sklopile Ugovor, da do dana potpisa tog Protokola prijenos vlasništva objekta leasinga nije izvršen te da će se pristupiti proceduri zamjene objekta leasinga i da će se po odobravanju novih ugovora o financijskom leasingu zatvoriti postojeći. Stoga zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi bio stavljen izvan snage Ugovor te da zbog toga nije prestala obveza glavnog dužnika, pa tako ni jamca platca prema J. S druge strane, što i nije sporno, da je tuženik ispunio svoju obvezu isplate ugovorenog iznosa primatelju leasinga ujedno i dobavljaču, te da nije postupljeno po Protokolu u odnosu na zamjenu objekta leasinga.

8. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda uz shvaćanje da predmet ove parnice može biti odlučivanje samo o onome na što je ovršenik upućen iz ovrhe.

9. I u revizijskom stupnju postupka tužitelj ističe prigovor ništetnosti Ugovora jer da leasing društvo ne smije odobravati kredite i zajmove, prema odredbi čl. 8. st. 4. Zakon o leasingu ("Narodne novine" br. 135/06.), te da bankovne usluge, pa tako i odobravanje kredita, mogu obavljati samo banke i kreditne institucije, a što tuženik nije. Ponavlja i prigovor prividnosti pravnog posla jer da je njegov cilj bio zatvaranje drugih obveza koje je Spectator solis d.o.o. imao prema Sunseeker Europe AG s drugih osnova, a ne kupnje objekta leasinga, jer da je u tu svrhu Adriatic jahte d.o.o. dao Spectator solis d.o.o. pozajmicu za zatvaranje tih obveza. Nadalje tvrdi da prijenos objekta leasinga nije izvršen, da je tuženik uplatio kupoprodajnu cijenu za objekt leasinga koji mu nije isporučen i da mu nije prenesen u vlasništvo, pa da zbog nerealizacije Ugovora tuženik ima pravo tražiti od Adriatic jahte d.o.o., označujući ga kao prodavatelja, povrat uplaćene kupovnine, a da za nju nije jamčio tužitelj.

10. Suprotno navodima revizije u donošenju pobijane odluke nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koje se revident poziva, budući da ta presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava u spisu. Također ocjenjuje se da su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

11.1.U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ističe da se radi o ništetnom ugovoru, zatim o prividnom pravnom poslu, sve kako je prethodno navedeno.

11.2. Ističući revizijski razlog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP on ističe sadržajno revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada tvrdi da ne postoji obveza Adriatic jahte d.o.o. iz Ugovora jer da su potpisivanjem Protokola prestale sve obveze po tom Ugovoru, te da je potpisivanjem Protokola Adriatic jahte d.o.o. preuzeo nove obveze za koje nije jamčio tužitelj, a da za povrat kupovnine prema Ugovoru on nije jamčio, zbog čega da tuženik nije ovlašten protiv tužitelja tražiti ovrhu radi naplate tražbine za koju on nije jamčio. To jer da ako je on jamčio za obveze primatelja leasinga iz Ugovora ne znači da je jamčio i za obveze prodavatelja prema tom Ugovoru.

12. U ovoj pravnoj stvari primarni izvor materijalnog prava su pravni poslovi sklopljeni povodom rečenog Ugovora. Osnovno načelo u obveznom pravu u Republici Hrvatskoj je načelo dispozitivnosti, što znači da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Pored toga sudionici obveznih odnosa mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je Zakonom o obveznim odnosima određeno, ako iz pojedine odredbe toga Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo (čl. 2. i 11. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO)).

13. Zakon o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa nije regulirao tzv. povratni leasing (sale and lease back), koji danas važeći Zakon o leasingu regulira. To je pravni posao u kojem sudjeluju samo primatelj leasinga i davatelj leasinga, pri čemu primatelj leasinga prethodno u svojstvu dobavljača objekta leasinga prodaje objekt leasinga davatelju leasinga kojeg potom davatelju leasinga predaje na korištenje primatelju leasinga, uz obvezu primatelja leasinga na plaćanje naknade.

14. U tom smislu nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili, na temelju utvrđenja iz dokumentacije vezane uz Ugovor, da je između stranaka tog Ugovora dogovoreno i kreditiranja od strane davatelja leasinga i to kreditiranje primatelja leasinga koji ima obvezu dobaviti objekt leasinga kojeg treba predati u vlasništvo ovdje tuženiku (kreditoru i davatelju leasinga). Nije sporno da je iznos za kupnju objekta leasinga prema Ugovoru plaćen.

15.1. Zadužnicom od 10. prosinca 2009. ovdje tužitelj je dao suglasnost (t. I. te Izjave) da se radi naplate vjerovnikove tražbine (ovdje tuženik) prema Ugovoru zaključenom sa Adriatic Jahte d.o.o. u iznosu od 2.613.633,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamata od dospijeća, troškovima te ostalim uvjetima prema Ugovoru zaplijene svi njegovi novčani računi i da ta isprava traje neodređeno vrijeme do potpunog namirenja tražbine vjerovnika iz Ugovora iz t. I. Izjave. Isto tako potpisivanjem te Izjave/Zadužnice tužitelj je potvrdio poznavanje svih odredbi Ugovora navedenih u t. I. Izjave te obveza koje iz njega proizlaze, kako je utvrđeno. 15.2. Pri tome je tužitelj potpisao i Ugovor o jamstvu uz Ugovor od 10. prosinca 2009. kojim se obvezao kao jamac platac za uredno ispunjenje obveza primatelja leasinga prema davatelju leasinga (te je u čl. 1. konstatirano da je temeljem Ugovora davatelj leasinga dao u leasing primatelju plovilo Sunseeker Manhatan 70 te da su zaključili 9. prosinca Dodatak Ugovoru).

16. Točno je da je između tuženika, Spectator grupe d.o.o. i Adriatic Jahte d.o.o. potpisan Protokol 10. ožujka 2010., gdje, u čl. 1., stranke Protokola konstatiraju da je sklopljen Ugovor za objekt leasinga plovilo Sunseeker Manhatan 70 i konstatiraju sva sredstva osiguranja po tom Ugovoru, pa tako i da je zaključen i Ugovor o jamstvu uz Ugovor potpisan po ovdje tužitelju. Zatim da se konstatira da je prema izjavi (glavnog dužnika) Adriatic jahte d.o.o. došlo do neočekivanih teškoća u procesu prijenosa vlasništva nad objektom leasinga, pa da prijenos vlasništva nije do tog dana obavljen, da se pristupa potpisivanju Sporazuma o zasnivanju založnog prava na poslovnim udjelima društva Optima Leasing d.o.o. i društva OL Nekretnine d.o.o., radi osiguranja novčane tražbine po Ugovoru i da se pristupa zamjeni objekta leasinga po tom Ugovoru u vrijednosti od 2.471.580,62 EUR koji će predstavljati „…alternativne/nove objekte leasinga…“ te se navodi automatska garaža sa 72 garažna mjesta (vrijednosti 1.626.311,87 EUR), namještaj za poslovnu zgradu (vrijednosti 445.268,76 EUR) te plovilo Dugi otok (vrijednosti 400.000,00EUR), kao i da će uz navedene objekte osiguranja tražbine po novom Ugovoru o leasingu biti ponuđena i hipoteka na stanu treće osobe. Nadalje, da će Optima leasing pokrenuti proceduru odobravanja novih ugovora te, nakon što krediti odbor prihvati navedeni prijedlog za sklapanja novih ugovora o financijskom leasingu, da će se tada zatvoriti postojeći Ugovor (o financijskom leasingu 2144/09). Stranke su se suglasile da svi instrumenti osiguranja po Ugovoru ostaju na snazi te se prenose na novi ugovor o financijskom leasingu za novi objekt leasinga koji će Adriatic jahte d.o.o. kao primatelj leasinga/dužnik sklopiti sa Optima leasing d.o.o. kao davatelje leasinga/vjerovnikom.

17. Kako je to i sadržaj materijalnog prava ugovoren između stranaka tog glavnog pravnog posla pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao svoje činjenične tvrdnje. Nije dokazano da je došlo do sklapanja novog ugovora o leasingu čime bi prestao Ugovor (o financijskom leasingu 2144/09) ili kako stranke koriste termin: „…tada će se zatvoriti postojeći Ugovor (o financijskom leasingu 2144/09). Protokol nije novi ugovor već se njime konstatiraju postojeći odnosi i namjera da se sklopi novi ugovor s drugim predmetom leasinga u kojem slučaju će prestati Ugovor, a instrumenti osiguranja će biti i dalje na snazi i biti preneseni na novi budući ugovor o leasingu sa novim objektom leasinga.

18.1. Kraj činjenice da je ovdje tužitelj u Zadužnici izjavio da je suglasan da se radi naplate vjerovnikove tražbine (ovdje tuženik) prema Ugovoru zaključenom sa Adriatic Jahte d.o.o. u iznosu od 2.613.633,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamata od dospijeća, troškovima te ostalim uvjetima prema Ugovoru zaplijene svi njegovi novčani računi te da poznaje odredbe Ugovora te obveza koje iz njega proizlaze, onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je on jamčio za obveze dužnika Adriatic Jahte d.o.o. Ukupan iznos naknade za leasing prema Ugovoru je 3.324.386,89 EUR, a tuženik je, što tužitelj ne spori, uplatio iznos od 2.200.000,00 EUR za pribavljanje objekta leasinga Adriatic Jahte d.o.o., gdje je to vrijednost objekta leasinga umanjena za učešće primatelja leasinga (prema čl. 2. Ugovora - Vrijednost objekta leasinga utanačena je sa PDV u iznosu od 2.804.400,00 EUR, a učešće je 604.400,00 EUR.). Kako Adriatic Jahte d.o.o. unatoč uplaćenom iznosu nije predao tuženiku u vlasništvo objekt leasinga, što se obvezao, niti je sklopljen novi ugovor o leasingu predviđen Protokolom, to s obzirom na sadržaj citirane obveze tužitelja iz Zadužnice njegovi prigovori nedopuštenosti ovrhe nisu osnovani jer je ovdje tuženik ovlašten na temelju rečene zadužnice tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja. Također tražbina nije prestala.

18.2. U ovoj pravnoj stvari osnovni ugovor je zaključen kao tzv. mješoviti ugovor, kao ugovor nastao kombiniranje elemenata raznih vrsta ugovora u jedan jedinstveni ugovor. Kao što je rečeno takav pravni posao je dopušten zbog postojanja kategorije neimenovanih (atipičnih) ugovora i autonomije stranaka u sklapanju ugovora, uz neprotivljenje Ustavu Republike Hrvatske pozitivnim zakonskim propisima i moralu društva. Ranije rečeno načelo dispozitivnosti znači da ugovorne strane mogu sklapati najraznovrsnije ugovore koji zakonskim pravilima nisu posebno uređeni. Ne radi se o dva ugovora koji su nastali istovremeno gdje svaki od njih predstavlja poseban ugovor, u ovom slučaju kupoprodaja i leasing, i gdje bi za svaki od ta dva ugovora vrijedila posebna pravna pravila, kako u pogledu sklapanja ugovora, predmeta ugovora tako i njegova izvršenja, prestanka, instrumenata osiguranja, već se radi o mješovitom ugovoru. Iz tog razloga, kraj sadržaja čl. 1. Zadužnice, neosnovani su prigovori revidenta da nije jamčio za povrat inicijalno uplaćenog po tuženiku u svrhu dobavljanja predmeta leasinga.

19.1. Pravilnog je pravnog pristupa drugostupanjski sud o ograničenosti raspravljanja u parnici radi nedopuštenosti ovrhe vezano za one razloge zbog kojih je iz ovršnog postupka stranka upućena u parnicu, kad se kao u ovoj pravnoj stvari radi o mješovito opozicijskoj-opugnacijskoj tužbi.

19. 2. Ovrha je tražena na temelju zadužnice kao ovršne isprave te se uz nje veže i oboriva presumpcija da tražbina koja je postojala u trenutku potpisivanja te isprave postoji i dalje, osim ako se ne dokaže protivno. Postojanje te oborive presumpcije dokazuje se isticanjem odgovarajućih prigovora, dokazivanjem u posebnoj parnici u kojoj je teret dokazivanja na ovršeniku, a što je ovdje upravo slučaj.

19.3. Utvrđenje ništetnosti pravnog posla (osigurane tražbine) i s tim u vezi nepostojanje obveze koja je u zadužnici sadržana moguće je u posebnoj parnici uz kumulaciju zabrane naplate zadužnice kao instrumenta osiguranja te njena vraćanja u smislu odredbe čl. 322. i 323. ZOO.

19.4. S obzirom na sadržaj odredbe članka 327. st. 1. ZOO i s obzirom na tvrdnje tužitelja vezane za pitanje ništetnosti osnovnog pravnog posla, u ovoj pravnoj stvari radilo bi se o situaciji iz čl. 322. st. 2. ZOO. Naime, u okviru činjeničnih navoda tužbe potrebno je procijeniti valjanost spornog pravnog posla, te isto razmotriti kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U ovom slučaju radilo bi se o zabrani koja se odnosi samo na jednu stranu pa je ugovor valjan jer u zakonu nije u tom smislu ništa drugo predviđeno. U odnosu na tvrdnju o prividnosti ugovora takvo što tužitelj nije ni dokazivao. Stoga navodi revidenta u tom pravcu nisu ni od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova.

19.5. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju kako to čini revident u ovom predmetu.

19.6. Zbog navedenoga nije ostvaren ni taj revizijski razlog.

20. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug