Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-2631/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V., P., OIB:…, protiv tuženica S. V., M., OIB:… i A. B., M., OIB:…, obje zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku iz P., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-418/2021-51 od 18. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-418/2021-51 od 18. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice M. V., P., OIB:… prema tuženicama S. V., M., OIB:… i A. B., M., OIB:… koji sadržajno glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 21.02.2018. g. između A. B. rođ. J., OIB:…, kao primateljice uzdržavanja, te S. V., OIB:…, kao davateljice uzdržavanja koji ugovor je solemniziran kod javne bilježnice N. K. iz P. posl. brojem OV-2873/2018, te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da odmah po pravomoćnosti ove presude izvrši upis brisanja zabilježbe postojanja tog ugovora iz zk. ul. 5629 k.o. P., koja zabilježba je upisana na k.č. br. 686/5 u naravi dvorište ukupne površine 415 m2 i k.č. br. 3663/ZGR u naravi kuća površine 91 m2 ", kao neosnovan.

II Nalaže se tužiteljici da tuženicima na ime parničnog troška isplati iznos od 43.750,00 kn u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica prema tuženicima u cijelosti sa zahtjevom za solidarnom naknadom parničnog troška kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu, po sadržaju zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim sucem a tužiteljici dosude troškovi žalbe.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. na koju se opisno ukazuje u žalbi, a kako će nastavno biti obrazloženo.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da su parnične stranke u vrlo bliskom srodstvu na način da je prvotužena kćerka tužiteljice dok je drugotužena majka tužiteljice, te da su odnosi između tužiteljice i njezine vlastite kćeri i majke iznimno poremećeni,

- da su A. B. kao primateljica uzdržavanja te njezina unuka S. V. kao davateljica uzdržavanja sklopile Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren kod javnog bilježnika pod posl. br. Ov-2873/18 od 21.02.2018. Iz istog ugovora razvidno je da se predmetnim ugovorom drugotužena kao primateljica uzdržavanja obvezala poslije svoje smrti ustupiti prvotuženoj kao davateljici uzdržavanja nekretnine k.č. br. 686/5 dvorište i k.č. 3663/zgr. u naravi kuća obje upisane u zk. ul. 5629 k.o. P.-čl. 1. ugovora. Temeljem čl. 2. ugovora unuka (prvotužena) se obvezala uzdržavati svoju baku (drugotuženu) na način kako je to navedeno u čl. 2. istog ugovora. Nesporna je činjenica da je čl. 6. ugovora utvrđeno da se tužiteljici na predmetnim nekretninama ostavlja pravo doživotnog stanovanja u stanu na prvom katu (tzv. habitatio) uz ovlast upisivanja tog prava u zemljišnim knjigama list 18 spisa. Nesporna je činjenica da taj ugovor nije potpisala tužiteljica.

Nesporna je činjenica da je prema podacima iz zemljišnih knjiga koje su javne i svima dostupne razvidno da je predmetni ugovor upisan pod Z-6216/2018 zaprimljeno 26.2.2018.godine,

- da iz spisa kaznenog predmeta K-81/16 koji prileži spisu predmetnog postupka u bitnom proizlazi da je protiv ovdje tužiteljice vođen kazneni postupak, te da iz izvješća PP P. od 12.12.2015. proizlazi da je tužiteljica M. V. u dvorištu obiteljske kuće narušavala javni red i mir na način da je glasno vikala i vrijeđala S. V. i I. M. uz utvrđenje da je A. B. zadobila ozljede na obje šake s gornje strane u vidu hematoma koji su nastali od stiskanja te na lijevoj strani lica ogrebotine koje su nastale od noktiju,

- da je vezano za događaj od 10.12.2015. tužiteljici rješenjem ODO posl. broj K-DO- 959/2015 od 14.12.2015. izrečena mjera opreza zabrane približavanja izabrane uspostavljanja ili održavanja veze s A. B. njezinom majkom, da je vezano za događaj od 10.15.2015. tužiteljica pravomoćno proglašena krivom za događaj prema vlastitoj majci od 10.12.2015. da je počinila kazneno djelo prijetnji iz čl. 139. st. 2 i 4 KZ-a zbog čega je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te joj je izrečena uvjetna osuda kao i da se protiv navedene presude tužiteljica nije žalila iako je prema dostavnici iz tog spisa razvidno da je tu presudu primila dana 26.2.2016. godine a u svom iskazu sa ročišta od 18.10.2021.godine navodi "to je sve bilo namješteno",

- da je tužiteljica pokrenula parnicu P-1669/18 u kojoj tuži svoju kćer S. vezano za povrat nekretnine kč. br. 638/8 k.o. M. u M., te da je isto tako pokrenula protiv svoje majke i kćerke tužbu P-1831/18 u kojem traži povrat uloženog vezano za objekt k.č. 686/5 i 366/zgr. k.o. P. te da oba parnična predmeta nisu dovršena sukladno potvrdi i same tužiteljice na ročištu od 14.7.2021.godine,

- da je sama tužiteljica u svom iskazu s ročišta od 18.10.2021. između ostalog jasno iskazala da je u stanu u P. došla živjeti negdje 2014. godine, te da je "u međuvremenu između M. i P. tri godine adaptirala taj stan; to je stan na katu", dok je na ročištu od 14.7.2021.godine precizirala da se preselila na sadašnju adresu početkom 2014.,

- da na listu 49 spisa prileži ručno pisani dokument od dr. Đ. Lj. kojem se navodi između ostalog za A. B. da je afektivno sniženog raspoloženja, da je potpuno zapuštenog izgleda, da pacijentica živi u prizemlju kuće kćerka na katu.

7. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka da li je predmetni ugovor od 21.02.2018. zaključen između prvo i drugotužene ništetan te ukoliko jest da li je ništetan iz onih razloga na koje upućuje tužiteljica, odnosno da li je eventualno ništetan iz nekih drugih razloga koji se ne navode u činjeničnom supstratu tužbe budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 327 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

8. Tužiteljica tvrdi da je ugovor između njezine kćerke i njezine majke ništetan jer da je "sporno pitanje vlasništva".

U odnosu na te navode razvidno je i prema podacima iz zemljišnih knjiga koje su javne i svima dostupne da su k.č. 686/5 i 3663/zgr. k.o. P. upisane kao zemljišnoknjižno vlasništvo drugotužene A. B..

9. Pri tom sama činjenica raspolaganja "tuđom stvarju" ne dovodi do ništetnosti ugovora, već takav ugovor ne bi proizvodio pravne učinke prema vlasniku.

10. Budući da prema odredbi čl. 382. ZOO, otuđenje tuđe stvari obvezuje ugovaratelje ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, isto dakle nije uzrok ništetnosti jer se ništetan ugovor ne može raskinuti.

11. Tužiteljica se pri tom poziva na tvrdnje, da je u uređenje nekretnine, koja je predmet ugovora, uložila više od 200.000,00 kn. Prema odredbi čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 43/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada odnosno prostorija u suvlasništvu zajedničkim ili tuđim zgradama kao i njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može se steći vlasništvo ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine. Prema st. 2. istog članka da onoga koji je ulagao takvu zgradu ili prostoriju pripada obvezno pravni zahtjev kojeg tužiteljica uostalom i ostvaruje u predmetu poslovni broj P-1831/18 koji još nije okončan a u kojem potražuje na ime izvršenih ulaganja upravo glede nekretnina koje su obuhvaćene ugovorom iznos od 200.000,00 kn postavljajući dakle obvezno pravno a ne stvarno pravni zahtjev.

12. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da sporni ugovor nije ništetan kao raspolaganje "tuđom imovinom.

13. U odnosu na razloge koje navodi tužiteljica glede poslovne sposobnosti A. B. proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku psihijatru dr. P. M. te su saslušani i svjedoci predloženi po tužiteljici.

14. Tako je i iz iskaza svjedokinje M. B. utvrđeno da su tužiteljičina mama i njezina mama sestre dok joj je A. B. tetka potvrđeno da je radila zajedno s drugotuženom u Uljaniku 20 godina te da joj se A. nikad nije povjeravala vezano za odnose u obitelji. Svjedokinja je potvrdila da je zadnji put posjetila drugotuženu negdje 2012. odnosno 2013. u kući poslije više nije te da je drugotužena živjela u prizemlju te da u to vrijeme 2013. što svjedokinja zna nitko nije živio a katu njezine kuće. Vezano za sposobnost rasuđivanja imenovana je iskazala da joj je drugotužena odgovarala na pitanja uz navod "razumjela je što sam ju pitala" te da drugotužena svjedokinji u 2012. i 2013. nije govorila da netko živi iznad nje.

Potvrdila je da je A. bila pokretna uz navod "ja bih otišla kod L. kupit joj malo mesa; ona si je kuhala sama hranu uvijek bi ponudila, ćeš, vidiš napravila sam to i to". Iskazala je da je 2013. imala tešku operaciju te bi se čula telefonski nakon 2013. s drugotuženom "odgovarala je na pitanja" uz potvrdu da se zadnji put čula s A. prije dvije godine uz navod "to kad sam se s njom čula telefonski normalno sam pričala s njom bila je dobro".

15. Iz iskaz svjedoka D. B. sa ročišta od 20.12.2021. utvrđeno je, da je on dolazio do 2012. , da je pričao s drugotuženom uz navod "pričali smo normalno sjeli bi u kući, pojeli sira, popili bi čašu vina; normalno smo razgovarali". Svjedok je iskazao da je čuo da je A. otišla kod unuke uz navod vezano za objašnjenje tog odlaska "ali da ne bude sama jer nije više bila samostalna, da joj se pomogne".

16. Prvostupanjski sud je obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća iskaz svjedokinje A. Lj. u onim dijelovima koji su bili u suprotnosti sa postojećim dokazima u spisu te iskazima svjedoka kojima sud pridaje vjeru. Naime, svjedokinja Lj. je iskazala da Anđelu poznaje od 1968. otkad je došla na K., da je nakon 13 godina dobila stan u kojeg je otišla živjeti te da se vratila 2013. ali se nije mogla useliti jer je adaptirala stan već se za stalno vratila 2017. pa joj u razdoblju od 2013. do 2017. u tom stanu bila samo ljeti što ovaj sud prihvaća Sud prihvaća i navod svjedokinje u kojem imenovana opisala "A. je bila svjesna ali je bila umišljena" uz objašnjenje da misli na nekakve "nezgrapne misli". Sud međutim ne prihvaća navode svjedokinje u kojem je nastojala svoje zapažanje vezano za "fiks ideju" u odnosu na drugotuženu da joj stalno netko dolazi na tavan nametnuti izvan okvira onoga što je utvrdio vještak psihijatar, kao niti impresije svjedokinje koja prvo navodi da nije puno pričala s A. a onda iznosi zaključke da prvotužena nije bila kod bake 20 godina te da je ista počela dolazili "da joj uzme novce". Osim toga imenovanoj svjedokinji nije bilo "poznato" ništa vezano za promjenu brava od strane drugotužene i dolaska policije. Konačno sama svjedokinja je relativizirala svoj navod o nedolasku prvotužene kod svoje bake u dijelu iskaza vezano za upit imenovane da li ju je vidjela odgovorila je "ako i je to bilo ja nisam znala da ste to vi".

17. Nadalje na uviđaju od 30.1.2018.godine, stalni sudski vještak dr. P. M. je izričito utvrdio da je drugotužena A. B. raspravno sposobna. Iz iskaza imenovane utvrđeno je da joj je poznato da je njezina kći podnijela tužbu u vezi predmetnog ugovora uz potvrdu imenovane da zna kakav je ugovor sklopila sa svojom unukom uz jasan navod "da smo ugovorile da će ona mene gledat i da svaka joj čast jer ona svaki dan dođe do mene, pita me što mi treba, donese mi šta mi treba i živim kao gospođa".

.Drugotužena je vrlo jasno i decidirano između ostalog iskazala i da je tužiteljici dala pravo doživotnog stanovanja u stanu u kući u P., "s time da sam još uvijek gospodarica ja; radi se o gornjem stanu; Kad umrem vlasnik tog gornjeg stana će biti moja unuka S., a sada sam vlasnik ja" uz obraćanje tužiteljici riječima "ti nemoj da diraš niš" uz jasan i nedvosmisleni navod "Ja nikad nisam rekla mojoj kćeri, niti nikome, da će taj stan u mojem vlasništvu biti njezin nego da ću pustiti onome tko me bude gledao dok sam stara".

18. Drugotužena je vrlo jasno iskazala i da je u ugovoru o doživotnom uzdržavanju navela da ostavlja tužiteljici pravo doživotnog stanovanja, te je uz pomoć naočala i pročitala prva dva reda predmetnog ugovora zbog čega je jasno konstatirano od srane uredujućeg suca da imenovana zna i može čitati. Na istom uviđaju uredujući sudac je nedvosmisleno utvrdio da je drugotužena bez obzira na životnu dob razumjela postavljena pitanja, daje na ista razgovjetno i smisleno odgovorila, te da je razumjela smisao i tijek razgovora.

19. Iz nalaza sudskog vještaka dr. P. M. sud je utvrdio, da na temelju provedenog psihijatrijskog ispitivanja koje je provedeno 30.11.2018. i 01.03.2019. vještak smatra da tužena A. B. nije nikada bolovala niti akutno boluje od duševne bolesti, da su njezine intelektualne i kognitivne funkcije očuvane unatoč visokoj dobi i bez ikakvih dubljih psihopatoloških odstupanja te da je ona poslovno sposobna. Vještak je naveo da također smatra da je ispitanica u potpunosti sposobna shvatiti značenje svojih postupak i izraziti svoju volju, odnosno da je sposobna za rasuđivanje te da je bila sposobna za rasuđivanje u trenutku potpisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju dana 21.02.2018. godine. Prema mišljenju vještaka tužena A. B. je raspravno sposobna Vezano za brojne iznesene primjedbe tužiteljice u usmenom izlaganju svog nalaza i mišljenja s ročišta d 04.06.2019. vještak se očitova na sve primjedbe te je naveo citira se: "Tijekom ispitivanja 2. tuženice koristio sam Folosteinov minimental test koji se sastoji od 30 standardiziranih pitanja za ispitivanje demencije i jedno od pitanja jest i to tko je predsjednik države. Ovaj se test koristi jednako u cijelom svijetu i javno dostupan na internetu. Radi se o pitanju na koji se drugo tuženica nije mogla sjetiti odgovor i o tome je elaborirala još sama u nastavku i nakon dolaska suda i stranaka.

Raspravljen je i prigovor, koji se ponavlja u žalbi, a odnosi se na činjenicu da je drugo tuženica tužiteljicu prvo nazvala K., pa S. pa tek onda M., te je vještak odgovorio da se radi o 89-godišnjoj starici koja sigurno ima određenih poteškoća u prisjećanju, prije svega u brzini psihičkih aktivnosti. Očigledno je po njegovom mišljenju da je bila uzbuđena i uznemirena cjelokupnom situacijom, da je prvo vještak ispitivao njezine mentalne sposobnosti, a potom je nastavljeno ispitivanje od strane djelatnika suda, uz prisutnost ostalih stranaka u postupku, što je kod drugo tuženice ispočetka izazvalo određenu blažu konfuziju.

20. Vještak je međutim mišljenja da drugo tuženica jako dobro zna tko je njena kćer a tko je njena unuka, a u procjeni eventualne demencije kod drugo tuženice se koristio analizom cjelokupnog psihičkog statusa a ne jednog detalja. Vještak je odgovorio na sve prigovore tužiteljice, koji se ponavljaju u žalbi, a posebno da je drugotuženica svjesna kakav se postupak vodi i zašto se vodi, te je odgovorio i na prigovore o tome da drugotuženica skuplja smeće, što prigovara i u žalbi, u enormnim količinama, na način da po njegovom mišljenju kod drugo tuženice dijagnoza demencije nije prisutna unatoč skupljanju smeća. Kod drugo tuženice nije uočio niti neke druge psihičke poremećaje, a da ih je uočio naravno da bi ih registrirao, te da pogrešno reproduciranje činjenica može predstavljati poremećaj pamćenja, ali to ne spada u sadržani poremećaj mišljenja. Prosječno poslovno sposobna osoba može u bitnome razumjeti što je suština ugovora o doživotnom uzdržavanju a u odnosu na drugo tuženicu je analizirao što je jasno izražena volja, dakle da li ona može jasno i nedvosmisleno izraziti svoju volju, a koju će onda neki pravnik uobličiti u ugovor, dok u same detalje onoga što je ugovoreno nije ulazio.

Na upit tužiteljice da li je kompulzivno sakupljanje smeća bolest, vještak je odgovorio da svako kompulzivno ponašanje nije bolest nego poremećaj, da nema saznanja o kompulzivnom ponašanju drugo tuženice A. B., a takav poremećaj u načelu ne bi imao utjecaja na slobodno izražavanje svoje volje."

21. Radi toga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio zaključak vještaka psihijatra dr. P. M. koji jer je isti bio argumentiran na postojećoj dokumentaciji a iz istog nedvojbeno proizlazi da drugotužena A. B. nikad nije bolovala niti aktualno boluje od duševne bolesti, da su njezine intelektualne i kognitivne funkcije očuvane i bez ikakvih dubljih psiholoških odstupanja zbog čega je ona bila poslovno sposobna te je bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka, izraziti svoju volju te je sposobna za rasuđivanje i u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21.2.2018.godine.

22. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da razlozi utemeljeni na tvrdnji da prvotužena ne ispunjavana obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju pa da je taj ugovor zbog toga ništetan, nisu odlučni jer je isto razlog raskida, a ne ništetnosti ugovora. Člankom 583. st. 3. ZOO se propisuje da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze, dakle za isto su legitimirane ugovorne strane.

23. Prvostupanjski je sud međutim ocijenio navedeni navod te utvrdio da isti nije ostvaren, kako proizlazi iz prethodno citiranih utvrđenja.

24. Nadalje suprotno tvrdnji tužiteljice ne postoji ništetnost niti temeljem čl. 273. ZOO-a tzv. nedopuštena pobuda. Pobuda (motiv) je onaj unutarnji psihološki čimbenik koji kod ugovorne strane izaziva želju i pokreće donošenje unutarnje odluke o sklapanju određenog ugovora.

Međutim ako je pobuda nedopuštena a ona je bila takve prirode koja je bitno utjecala na odluku jednog suugovaratelja, dakle ne samo da ga je na to potaknula, nego je u njemu stvorila čvrstu odluku da sklopi ugovora, a suugovaratelj je znao ili to morao znati ugovor je ništetan. Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije besplatan već naplatan ugovor zbog čega se traži saznanje druge stranke.

25. Tužiteljica tu nedopuštenu pobudu nalazi u tvrdnji da pružanje smještanja primateljici uzdržavanja na tuđoj nekretnini nije moralno odnosno da je nedopušteno jer se koriste i tuđe stvari.

Nekretnina koja je predmet ugovora nije "tuđa nekretnina", kako je prethodno obrazloženo, a tužiteljica u odnosu na svoje ulaganje vodi parnicu, u kojoj traži isplatu za iste, dakle ne postavlja stvarnopravni zahtjev.

26. Navodi drugotužene "ja nikad nisam rekla mojoj kćeri, niti nikome da će taj stan u mojem vlasništvu biti njezin nego da ću pustiti onome tko me bude gledao dok sam stara" jasno ukazuju na dopuštenu pobudu zbog kojeg je drugotužena valjano zaključila predmetni ugovor sa svojom unukom ovdje prvotuženom, jer se takav ugovor sklapa upravo radi ostvarivanja pomoći i brige u starosti.

27. Tužiteljica u žalbi analizira provedene dokaze, preocjenjujući iste na način kako joj odgovara, a posebno postupak proveden pred prvostupanjskim sudom pod posl. br. K-81/16. Navedeni postupak pravomoćno je okončan te analiza iskaza danih u tom postupku i pred policijskim službenicima nije odlučna niti svrsishodna u ovom postupku, u kojem je tužiteljica pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje na štetu drugotuženice. Sud je valjano analizirao iskaze saslušanih svjedoka, a posebno vještaka psihijatrijske struke, koji je nedvojbeno iskazao da je drugotuženica raspravno sposobna, da je svjesna posljedica ugovora koji je sklopila, te je odgovorio na sve prigovore tužiteljice, koji se ponavljaju u žalbi, već u postupku pred prvostupanjskim sudom. Tako je vještak iskazao i da se radi o 89-godišnjoj starici koja sigurno ima određenih poteškoća u prisjećanju, prije svega u brzini psihičkih aktivnosti, da pogrešno reproduciranje činjenica može predstavljati poremećaj pamćenja, ali to ne spada u sadržani poremećaj mišljenja, te je na upit tužiteljice da li je kompulzivno sakupljanje smeća bolest, odgovorio da svako kompulzivno ponašanje nije bolest nego poremećaj, da nema saznanja o kompulzivnom ponašanju drugo tuženice A. B., a takav poremećaj u načelu ne bi imao utjecaja na slobodno izražavanje svoje volje.

28. Nadalje, navodi žalbe o tome da prvotuženica ne ispunjava obveze iz ugovora, odnosno da se nije brinula o baki, u situaciji kada tužiteljica ne traži raskid tog ugovora, što je moguća posljedica neispunjenja (a ne ništetnost) nisu od odlučnog značenja. Prvostupanjski sud, iako sud zaključuje da nisu dokazani navodi tužiteljice o neizvršavanju obveza iz spornog ugovora (što bi proizlazilo iz provedenih dokaza) istovremeno naglašava i da tužiteljica nije tražila raskid ugovora prema čl. 583. st. 3. ZOO. Neizvršavanje obveza iz ugovora nema za posljedicu ništetnost, radi čega tužbeni zahtjev, niti kada bi isto bilo dokazano, ne bi bio osnovan.

29. Radi toga je na pravilno utvrđen činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo citiranih odredaba ZOO, kada je tužbeni zahtjev odbijen.

30. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

31. U skladu s navedenim je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.