REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 4 Us I-514/2022-9

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja Z. K. iz V. OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za

, kojeg zastupa opunomoćenica V. mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., OIB:..

P., službena osoba, radi invalidske mirovine, 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje Službe KLASA: UP/II 141- 02/22-03/01168382282, URBROJ: 341-99-06/2-22-2410 od 13. travnja 2022. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 141-02/21-03/01168382282, URBROJ: 341-22-06/2-21-18423 od 15. ožujka 2022. te za priznavanje prava tužitelju na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 100% ranjavanjem u ratu u Bosni i Hercegovini.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/22- 03/01168382282, URBROJ: 341-99-06/2-22-2410 od 13. travnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: UP/I 141-02/21-03/01168382282, URBROJ: 341-22- 06/2-21-18423 od 15. ožujka 2022.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju, pripadniku borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane, kod kojega je nastao potpuni gubitak radne sposobnosti dijelom 30% kao posljedice ranjavanja zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 70% kao posljedica bolesti izvan ratnih okolnosti, priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti od 16. lipnja 2020. u svoti od 1.171,37 kn mjesečno, umjesto koje je određena najniža mirovina u svoti od 2.226,74 kn.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske od 25. rujna 1990. te je djelovao u specijalnim postrojbama MUP-a do 18. rujna 1991., a 8. travnja 1992. je prešao u HVO. Navodi da je 3. kolovoza 1993. ranjen u desni dio glutealne regije te je ranjavanje oštetilo kukove i debelo crijevo, bio je zarobljen i sa obitelji zatočen u koncentracijskom logoru Jablanici gdje je fizički i psihički mučen. Razmijenjen je 15. siječnja 1994. te je time završeno njegovo sudjelovanje u ratu. Navodi da i iz njegove opsežne medicinske dokumentacije, koju pojedinačno navodi, proizlazi da je teški invalid te da su njegova fizička i psihička oboljenja u izravnoj vezi sa sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nadalje, navodi i da osim PTSP-a, depresije i alkoholizma, je ranjavanje oštetilo tužiteljevu sposobnost kretanja, te stvorilo probleme s debelim crijevom, kukovima i donjom kralježnicom. Tvrdi da je njegova radna nesposobnost u cijelosti izazvana sudjelovanjem u ratu, odnosno ranjavanjem i zatočeništvom, a da tuženik niti prvostupanjsko tijelo u pobijanim rješenjima ne obrazlažu poimence oboljenja i zbog kojih razloga su nastala izvan ranjavanja i zatočeništva. Tvrdi kako je PTSP nesporno uzrokovan ranjavanjem i zatočeništvom, a da se problemi s kralježnicom i donjim ekstremitetima mogu pripisati isključivo ranjavanju i daljnjim degenerativnim promjenama koje uzročno- posljedično ovise o ranjavanju. Stoga smatra da je omjer invalidnosti tužitelja pogrešno utvrđen pa predlaže Sudu provesti sudsko medicinsko vještačenje tužiteljeva zdravstvenog stanja po specijalisti medicine rada te utvrditi postotak oštećenja te omjer i uzrok invalidnosti. Predlaže Sudu nakon provedene rasprave poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te priznati pravo tužitelju na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 100% ranjavanjem u ratu u Bosni i Hercegovini, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu s zakonskim propisima te ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja. Poziva se na utvrđeno po nadležnim tijelima vještačenja u oba stupnja te napominje da je priznavanje statusa RVI u Bosni i Hercegovini na temelju ranjavanja samo zakonom propisana pretpostavka na temelju koje se medicinska dokumentacija dostavlja Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom radi donošenja nalaza i mišljenja o tome postoji li i u kojem omjeru uzroka invalidnost prema članku 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 7. rujna 2022. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, a u prisutnosti opunomoćenice tuženika koja je ostala pri navodima iz odgovora na tužbu i kod obrazloženja osporavanog rješenja. Sud nije prihvatio zahtjev opunomoćenika tužitelja za odgodom ročišta radi kratkoće roka budući da je isti dostavljen 6. rujna 2022., dakle dan prije održavanja rasprave, a tužitelj je imao i mogućnost angažirati zamjenu.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u spis te u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Člankom 142. stavkom 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17. i 98/19., pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani dalje: ZOHBDR), propisano je da

Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

6.1. Prema stavku 3. tog članka, pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje se pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji. Člankom 39. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13. do 147/20.), propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

7. Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je predmetni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 15. siječnja 2019.

8. Nesporno je da je tužitelj bio pripadnik borbenog sektora HVO-a i da ima utvrđen status RVI prema rješenju Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegovačko-neretvanske županije, Općine Konjic broj: UP-I-12-43-1886/05 od 7. veljače 2006.

9. Prvostupanjsko tijelo je višekratno ponovilo predmetni postupak te je odlučujući o zahtjevu, konkretno žalbi tužitelja pribavljen nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti tužitelja vijeća vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u Zagrebu evidencijski broj vještačenja:… od 8. svibnja 2021. prema kojem je kod tužitelja nastao potpuni gubitak radne sposobnosti dijelom 30% kao posljedice ranjavanja zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 70% kao posljedica bolesti izvan ratnih okolnosti, priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti od 16. lipnja 2020.

10. Predmetna ocjena je potvrđena po Povjerenstvu za reviziju ocjene radne sposobnosti Ministarstva hrvatskih branitelja KLASA: 140-01/19-02/45, URBROJ: 522-4/4-21-8 od 26. svibnja 2021. kojim je dana suglasnost s utvrđenim uzrokom i omjerom uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti: 30% ranjavanje zadobiveno u obrani suvereniteta i u svezi s člankom 142. stavkom 1. ZOHBDR-a i 70% bolest koja nije predmet ocjene u skladu s člankom 142. ZOHBDR-a.

11. Postupajući po žalbi tužitelja na prethodno rješenje Područnog ureda u V. broj: 69886 od 13. rujna 2021., a koje je tuženik poništio pribavljen je u tom žalbenom postupku u skladu sa člankom 133. stavkom 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Zagrebu, evidencijski broj vještačenja:… od 23. studenoga 2021.

Iz istoga proizlazi nakon iznošenja osobne anamneze tužitelja i medicinskih nalaza i stanja da je kod tužitelja, koji je obavljao poslove NKV radnika, zbog brojnih kontraindikacija od 16. lipnja 2020. utvrđen potpuni gubitak sposobnosti za rad. Uzrok je 30% ranjavanje zadobiveno u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i u svezi s člankom 142. stavkom 1. ZOHBDR-a te 70% bolest koja nije predmet ocjene u skladu s odredbama članka 142. ZOHBDR-a. Uzrok od 30% je ranjavanje (pareza n. peroneusa) i 70% bolest (degenerativne promjene kralježnice, psihičke smetnje neurotske razine, PTSP, depresivni poremećaj, trajne promjene osobnosti i stanje nakon STEMI te PCI s ugradnjom jednog stenta).

12. Dakle, bez obzira na medicinsku dokumentaciju na temelju koje je tužitelju u Bosni i Hercegovini utvrđen status RVI, kod priznavanja prava na invalidsku mirovinu iz hrvatskog osiguranja potrebno je utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima, a pri tome su pojam invalidnost i oštećenje organizma različiti pojmovi. Medicinska tijela vještačenja su, s obzirom da je tužitelj priznati RVI sa 70% invalidnosti na temelju ranjavanja uzela u razmatranje svu medicinsku dokumentaciju kako bi utvrdili jesu li ispunjeni uvjeti prema hrvatskim propisima, Zakonu o mirovinskom osiguranju za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, odnosno postoji li potpuni ili djelomični gubitak radne sposobnosti te su suglasno utvrdili kako kod tužitelja nesporno postoji potpuni gubitak sposobnosti za rad. Ali, uzrok je 30% ranjavanje zadobiveno u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i u svezi s člankom 142. stavkom 1. ZOHBDR-a te 70% bolest koja nije predmet ocjene u skladu s odredbama članka 142. ZOHBDR-a. Uzrok od 30% je ranjavanje (pareza n. peroneusa) i 70% bolest (degenerativne promjene kralježnice, psihičke smetnje neurotske razine, PTSP, depresivni poremećaj, trajne promjene osobnosti i stanje nakon STEMI te PCI s ugradnjom jednog stenta).

13. Tužitelj prema navodima tužbe ne osporava izračun mirovine, niti je sporna potpuna radna nesposobnost jer je utvrđena, već nije zadovoljan omjerom utvrđenih uzroka te invalidnosti jer smatra da je ista u cijelosti uzrokovana sudjelovanjem u ratu, odnosno ranjavanjem i zatočeništvom.

14. Stav tužitelja da sama činjenica ranjavanja, a koje je nesporno posljedica sudjelovanja u ratu te da svi zdravstveni problemi koje tužitelj ima nužno moraju biti povezani sa sudjelovanjem u ratu i kao takvi utjecati na radnu sposobnost, se ne može prihvatiti budući da invalidnost, odnosno smanjenje ili potpuni gubitak radne sposobnosti i oštećenje organizma (invaliditet, tjelesno oštećenje, RVI) nisu jednakoznačni pojmovi niti se utvrđuju prema istim pravilima, odnosno zakonskim odredbama. Pri tome su nadležna tijela vještačenja ocjenjujući medicinsku dokumentaciju tužitelja i navodeći medicinske nalaze, razgraničila oboljenja koja nisu povezana sa ranjavanjem tužitelja, a od utjecaja su na njegovu radnu sposobnost, degenerativne promjene kralježnice, psihičke smetnje neurotske razine, PTSP, depresivni poremećaj, trajne promjene osobnosti i stanje nakon STEMI te PCI s ugradnjom jednog stenta.

15. Iz navedenih razloga te jer su nalazi i mišljenja stručnih tijela prihvatljivo i opširno obrazloženi i utemeljeni na medicinskoj dokumentaciji tužitelja, Sud je odbio provesti medicinsko vještačenje po sudskom vještaku specijalisti medicine rada, a pri tome je imao u vidu i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: U-III-3551/2016 od 18. prosinca 2018. U toj odluci se u vezi provođenja medicinskog vještačenje u upravnom sporu, navodi da nije dostatno samo predložiti provođenje vještačenja po neovisnom sudskom vještaku već je taj prijedlog potrebno obrazložiti, odnosno navesti zašto taj prijedlog tužitelj smatra važnim i nužnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te je potrebno iznijeti relevantnu i odlučujuću tvrdnju koja bi dovela u sumnju nalaze i mišljenja nadležnih tijela vještačenja. Pri tome u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj potpuno radno nesposoban, već je samo sporan omjer uzroka te invalidnosti te bi se u korelaciju dovela dva kolektivna tijela stručnih vještaka i Povjerenstva za reviziju ocjene radne sposobnosti Ministarstva hrvatskih branitelja s jedne strane, te jednu osobu sudskog vještaka s druge strane, a samo u odnosu na procjenu postotaka već nesporno utvrđene potpune radne nesposobnosti, što ovaj Sud smatra neprihvatljivim. Dakle, s obzirom da Sud sam prema odredbi članka 33. stavka 1. ZUS-a ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice prema načelu slobodne ocjene dokaza, nije obvezan provesti predloženo vještačenje, pa je Sud isto odbio, vodeći pri tome i računa o načelu učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, prema kojem će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku

16. Slijedom iznesenoga, prigovori tužitelja izneseni u tužbi u vezi određenog omjera uzroka invalidnosti tužitelja nisu osnovani, dok je sam izračun mirovine, koji tužitelj ne osporava pravilan, uz polazno uzeti faktor 1,85. Stoga Sud nije našao da su osporavana rješenja nezakonita te je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

17. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 13. rujna 2022.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).