REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 128/2021-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2020. broj K-4/2020., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika S. R., odvjetnice u Z.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba optuženika J. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2020. broj K-4/2020. optuženik J. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavka 3. KZ/11. te mu je za svako od tih djela utvrđena kazna zatvora od dvije godine. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine.
2. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da iznos od 1.392.733,45 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanim u točki 1. izreke pobijane presude pa je naloženo optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećeniku Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.846.385,76 kuna sa zakonskom zateznom
I Kž 128/2021-10
kamatom tekućom od 27. siječnja 2012. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te je naloženo optuženiku da plati navedeni iznos oštećeniku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženiku podmiriti trošak kaznenog postupka na ime vještačenja u iznosu od 17.770,00 kuna te na ime paušala u iznosu od 2.000,00 kuna, odnosno sveukupno 19.770,00 kuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
5. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po braniteljici S. R., odvjetnici u Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "žalbu prihvati i predmetnu Presudu preinači na način da optuženog J. K. oslobodi optužbe, odnosno vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".
6. Odgovor na žalbu nije podnesen.
7. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
8. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti braniteljice optuženika S. R., odvjetnice u Z., a u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika i optuženika, sukladno odredbi članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22 - dalje: ZKP/08-22).
9. Žalba nije osnovana.
9.1. U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. žalitelj u žalbi ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna razlozima te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nejasni i proturječni. Navedenu tvrdnju žalitelj argumentira na način da je točka 1. izreke u suprotnosti s razlozima jer "sud svoj zaključak o tome da je okr. J. K. djelo počinio na inkriminirani način temelji isključivo na činjenici da je u inkriminirano vrijeme u registru trgovačkih društava bio upisan kao direktor, odnosno odgovorna osoba trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o. te da je potpisao karton u banci", odnosno da "nema niti jednog dokaza iz kojeg bi na neprijeporan način proizlazilo da je okr. J. K. uopće bio u posjedu sporne kartice u inkriminirano vrijeme, a pogotovo da bi predmetnu karticu koristio za podizanje gotovine na bankomatima ili plaćanje robe na P. uređajima". U odnosu na djelo iz točke 2. izreke žalitelj navodi da je tijekom postupka "neprijeporno utvrđeno kako je M. B. za trgovačko društvo B.-W. P. d.o.o. obavljala knjigovodstvene poslove, a što
I Kž 128/2021-10
prema općepoznatoj praksi uključuje i poslove podnošenja poreznih prijava". Slijedom iznijetoga evidentno je da su iznesene tvrdnje žalitelja zapravo usmjerene na pobijanje činjeničnih utvrđenja suda o čemu će biti riječi u nastavku.
9.2. Žalitelj, također, u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, navodeći da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu žalitelj navodi da su izvaci o podacima o stanju i prometu poslovnog računa trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o., koji su bili predmetom poreznog nadzora, kao i provedenog vještačenja, nezakoniti dokazi jer se radi o preslikama, a ne o izvornicima, a što je po mišljenju žalitelja bitno "iz razloga što dio te dokumentacije čine i narudžbenice i otpremnice trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o. koje su podloga za knjižene račune". Osim toga, žalitelj smatra da je i CD s knjigovodstvenom dokumentacijom trgovačkog društva B.- W. P. d.o.o. nezakonit dokaz jer iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 2. ožujka 2015. proizlazi da je od Đ. B. oduzet 1 CD medij na kojem se nalazi knjigovodstvena dokumentacija ukupno 7 (slovima:sedam) trgovačkih društava među kojima je i B. W. d.o.o. i to "bruto bilance, dnevnik knjiženja, kartice partnera, knjiga URA i IRA i dr.", dok "CD medij koji je naveden kao dokaz pod rednim brojem 6. u Optužnici sadrži samo poslovnu dokumentaciju trgovačkog društva B.-WEI d.o.o. i K. trgovina pa nije moguće utvrditi da li je riječ o CD medij-u koji je oduzet temeljem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 2.3.2015. godine." S obzirom da je po mišljenju žalitelja navedeni CD medij nezakonit dokaz, onda su i zapisnik o financijskom nadzoru, porezno rješenje od 13. travnja 2012. i nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka nezakoniti dokazi sukladno odredbi članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08.
9.3. Suprotno prigovoru žalitelja, izvaci o podacima o stanju i prometu poslovnog računa trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o. te sadržaj CD medija s poslovnom dokumentacijom tog trgovačkog društva nisu nezakoniti dokazi u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točaka 2. i 3. ZKP/08. pa, stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, okolnost da je poslovna dokumentacija koja je bila predmetom poreznog nadzora i financijsko knjigovodstvenog vještačenja u preslici, a ne u izvorniku te da je na raspravi izveden kao dokaz sadržaj CD medija na kojemu je pohranjena poslovna dokumentacija dva trgovačka društva, iako je uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzet CD medij koji je sadržavao poslovnu dokumentaciju sedam trgovačkih društava, među kojima i trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o., ne čini te dokaze nezakonitim, već može biti temelj za ocjenu njihove vjerodostojnosti, a time i osnova za pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju. Slijedom iznijetoga, nisu nezakoniti dokazi ni zapisnik o financijskom nadzoru, porezno rješenje od 13. travnja 2012. i nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08., kako to pogrešno smatra žalitelj.
9.4. Žalitelj smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer da "optužba, a niti Sud u ovom postupku nisu poduzeli niti jednu radnju s ciljem pribave dokaza koji bi mogli ići okrivljeniku u korist", navodeći pri tome da je obrana još u fazi istrage predlagala da se pribave snimke nadzornih kamera s bankomata, provede grafološko vještačenje na izlaznim računima i otpremnicama te ispitivanje odgovornih osoba
I Kž 128/2021-10
koje su bile dobavljači trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o. Međutim, obrana pri tome ispušta iz vida činjenicu, a što je vidljivo iz raspravnih zapisnika u spisu predmeta, da izvođenje tih dokaza obrana na raspravi nije predlagala, evidentno zbog toga što je, kako je to navedeno i u žalbi, "bilo kasno jer su banke te podatke uništile, dok su neki od svjedoka i umrli." Slijedom iznijetoga, ni u tom dijelu nije ostvarena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.
9.5. Optuženik ističe i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. navodeći da "Sud pri donošenju predmetne Presude nije primijenio, odnosno da je nepravilno primijenio odredbe članka 9. stavak 1. i stavak 4., članka 450. stavak 2. i članka 455. stavak 1. ZKP-a, a što je utjecalo na donesenu Presudu". Međutim, u nastavku optuženik u bitnom ukazuje na sadržaj iskaza određenog broja svjedoka koji su svjedočili o tome da za optuženika nisu čuli niti su ga poznavali, a u kontekstu svojstva optuženika kao odgovorne osobe u konkretnom slučaju, koje okolnosti se ne mogu podvesti pod citiranu žalbenu osnovu, već mogu biti od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku.
9.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bile ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalitelj, a ni neke druge povrede na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-22).
9.7. Argumentacija žalitelja u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne obrazlaže) svodi se na tvrdnju da "obrana smatra kako tijekom postupka prvenstveno nije dokazano da bi okr. J. K. bio faktično odgovorna osoba trgovačkog društva B.-W. d.o.o." Žalitelj tvrdi da niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi optuženik dogovarao poslove, naručivao i isporučivao robu, ispostavljao račune, odnosno obavljao druge poslove koji se odnose na poslovanje društva, a tu tvrdnju, po mišljenju žalitelja, potvrđuju iskazi odgovornih osoba trgovačkih društava koja su poslovala s trgovačkim društvom B.- W. P. d.o.o., s obzirom da te osobe za optuženika nisu čule niti s njim dogovarale poslove. Također, žalitelj u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude navodi da nije dokazano da bi on bio u posjedu predmetne bankovne kartice niti da bi je koristio na bankomatima i na P. uređajima, pri čemu se poziva na iskaz svjedoka B. S. koji je iskazivao kako je predmetnu karticu tog trgovačkog društva koristio čovjek iz S. B.
9.8. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude ističe da optuženik nije ni bio dužan podnositi mjesečne porezne prijave u inkriminirano vrijeme jer je knjigovodstvene poslove vodila M. B., a iz informacijskog sustava porezne uprave proizlazi da je to trgovačko društvo mjesečni obveznik PDV-a tek od siječnja 2012.
9.9. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude
I Kž 128/2021-10
ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11, opisanog u točki 1. izreke i kaznenog djela iz članka 256. stavka 3. KZ/11, opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.
9.10. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da optuženik nije bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu B.-W. P. d.o.o. jer to proizlazi, ne samo iz izvatka iz sudskog registra i potpisnog bankovnog kartona, već i iz iskaza svjedokinje M. B., kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Naime, optuženik je, prema izvatku iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu, upisan kao direktor društva .... i na toj dužnosti je bio do .... kada je kao direktor upisan T. O. Također, iz potpisnog kartona otvorenog kod banke d.d. vidljivo je da je optuženik od 2. svibnja 2011. bio jedina osoba ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima po računu tog trgovačkog društva. Kako je optuženik kao direktor društva bio i jedini ovlašteni potpisnik za raspolaganje novčanim sredstvima društva, on je bio ovlašten i za korištenje bankovne kartice društva. Potpuno je neuvjerljiva i neživotna obrana optuženika da on nije koristio bankovnu karticu jer da je ista, kao i USB stick, bila u posjedu vlasnika društva C. B., s obzirom da, prema podacima iz Izvješća službe kriminalističke policije Policijske uprave zagrebačke od 7. veljače 2018., proizlazi da je C. B. napustio Republiku Hrvatsku 13. lipnja 2011. Stoga je logično za zaključiti da u periodu od tog datuma pa do kraja inkriminiranog perioda C. B. nije mogao podizati novac na bankomatima i vršiti plaćanja na P. uređajima na području Republike Hrvatske, a koje transakcije su, prema vještačkom nalazu i mišljenju, obavljane i nakon 13. lipnja 2011. Da je upravo optuženik koristio bankovnu karticu u inkriminiranom periodu proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. B., koja je vodila knjigovodstvo za predmetno trgovačko društvo, a koja je navela da je kroz izvode vidjela da se vrše transakcije korištenjem bankovne kartice društva i tražila optuženika da dostavi dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo u koju svrhu je novac potrošen. Međutim, optuženik joj je govorio da će te podatke donijeti, ali to nikad nije učinio, što upućuje na zaključak da je upravo optuženik koristio bankovnu karticu u inkriminiranom periodu na način kako mu je to stavljeno na teret, čime je podizanjem gotovine na bankomatima i plaćanjem na P. mjestima na teret računa trgovačkog društva kojeg je bio direktor, za sebe, a na štetu trgovačkog društva B.-W. P. d.o.o., pribavio znatnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.392.733,45 kuna, a što je rezultat provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja. Stoga je za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, protivno mišljenju žalitelja, neodlučan iskaz svjedoka B. S. koji je naveo da je bankovnu karticu predmetnog trgovačkog društva vidio u rukama osobe iz S. B. s kojom je bio u jednom kafiću i koja mu je rekla da radi s predmetnim trgovačkim društvom, dok svjedok S., prema vlastitom iskazu, nikada nije bio zaposlenik predmetnog trgovačkog društva, niti je bilo što za to trgovačko društvo radio, jer se, prema mišljenju ovoga suda, evidentno radi o nepouzdanom svjedoku koji čak nije znao ni ime i prezime te osobe s kojom je navodno bio u kafiću, niti je vremenski precizirao kada se taj susret dogodio.
9.11. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je upravo optuženik u odnosu na inkriminacije koje su mu stavljene na teret bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu u kojem je bio direktor, a da je i faktično nastupao kao odgovorna osoba proizlazi iz iskaza svjedokinje M. B. koja je izjavila da je u vođenju poslova knjigovodstva predmetnog trgovačkog društva najviše surađivala s
I Kž 128/2021-10
optuženikom. Pri tome treba reći da za kaznenopravnu odgovornost optuženika u odnosu na inkriminacije za koje se tereti optužnicom nije od utjecaja žalbena tvrdnja da su odgovorne osobe trgovačkih društava koje su poslovale s predmetnim trgovačkim društvom, ispitane kao svjedoci, iskazivale da su poslove dogovarale s nekim drugim osobama, a ne s optuženikom, jer se optuženiku ni ne stavlja na teret kriminalna aktivnost koja bi bila povezana s dogovaranjem poslova, naručivanjem i isporučivanjem robe, preuzimanjem uplata i slično, kako to u žalbi pogrešno tvrdi žalitelj.
9.12. Neosnovan je žalbeni prigovor da optuženik nije bio dužan podnositi mjesečne porezne prijave u inkriminirano vrijeme, budući da je knjigovodstvene poslove za to trgovačko društvo obavljala M. B., jer je obveza optuženika, kao direktora trgovačkog društva, dostaviti točne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, a što je nedostavljanjem dokumentacije potrebne za knjiženje oporezivog prometa roba i usluga propustio učiniti. Osim toga, neosnovan je i prigovor žalitelja da predmetno trgovačko društvo nije bilo "mjesečni obveznik PDV- a" jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka D. J., koji se za provedbe vještačenja oslanjao na dokumentaciju koja je pribavljena u svrhu poreznog nadzora trgovačkog društva B.-WEI PROMET d.o.o. od 24. veljače 2012., kojem nadzoru su, prema sadržaju zapisnika o inspekcijskom nadzoru, nazočili optuženik i M. B., koja je, prema vlastitom iskazu, financijskoj policiji predala svu dokumentaciju koju je imala. Iz vještačkog nalaza i mišljenja proizlazi da se promet roba i usluga odnosio na isporučenu robu trgovačkim društvima J. d.o.o. i P- P. d.o.o. i da je na temelju toga trgovačko društvo B.-W. P. d.o.o. obračunao pretporez, iako trgovačko društvo J. d.o.o. u svojim poslovnim knjigama nije evidentiralo račune na temelju kojih je trgovačko društvo B.-W. P. d.o.o. obračunalo pretporez, a trgovačko društvo P-P. d.o.o. nije uopće vodilo poslovne knjige za inkriminirano razdoblje. S obzirom na iznijeto, uz činjenicu da uz račune trgovačkog društva B.-WEI PROMET d.o.o. nije bila priložena vjerodostojna dokumentacija, nije bilo osnova za obračun pretporeza i trgovačko društvo B.-W. P. d.o.o. bilo je dužno, prema nalazu vještaka, obračunati i prijaviti PDV za inkriminirano razdoblje u iznosu od 1.846.385,76 kuna, a što je optuženik, kao direktor tog društva, propustio učiniti.
10. Slijedom iznijetoga, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
11. U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pravilno uzeo u obzir sve one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Prvostupanjski sud je tako pravilno kao olakotno cijenio okolnost da je optuženik neosuđivana osoba i otac dvoje malodobne djece koje uzdržava i te je okolnosti, nasuprot žalbenom prigovoru, pravilno cijenio. Kada se, uz pravilno utvrđene i cijenjene olakotne okolnosti, uzme u obzir okolnost da pribavljena imovinska korist, odnosno počinjena šteta višestruko premašuje one iznose koristi i štete koji čine zakonsko obilježje znatne koristi, odnosno štete velikih razmjera, što je prvostupanjski sud pravilno cijenio kao otegotno, i prema ocjeni ovoga suda, utvrđene kazne zatvora u trajanju dvije godine za svako kazneno djelo te jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine, koja je odmjerena u skladu s
I Kž 128/2021-10
odredbom članka 51. stavkom 1. i 2. KZ/11., protivno žalbenom prigovoru, primjerene su ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.
12. Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.
13. Optuženik vrlo paušalno osporava i odluku suda o oduzimanju imovinske koristi tvrdnjom da "niti iz jednog dokaza koji prileži spisu ne proizlazi da bi si okrivljenik pribavio nepripadnu materijalnu dobit", kao i odluku suda o imovinskopravnom zahtjevu navodeći da "visina nije na pravilan način utvrđena". Međutim, protivno prigovoru žalitelja, prvostupanjski sud je od optuženika u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke pravilno oduzeo imovinsku korist u iznosu od 1.392.733,45 kuna, sukladno odredbi članka 77. stavka 1. KZ/11., jer nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Isto tako je u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke pravilno dosudio imovinskopravni zahtjev oštećenoj Republici Hrvatskoj u iznosu od 1.846.385,76 kuna u kojem iznosu je isti i postavljen, a odgovara visini štete naznačenoj u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 2. izreke presude.
14. Optuženik pobija i odluku suda o troškovima kaznenog postupka navodeći da ga je prvostupanjski sud trebao u cijelosti osloboditi obveze naknade troškova kaznenog postupka, s obzirom na visinu primanja, njegove visoke životne troškove i obvezu uzdržavanja četveročlane obitelji. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je optuženika pravilno obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka sukladno odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08., pri čemu dosuđenim troškom u ukupnom iznosu od 19.770,00 kuna, vodeći računa o činjenici da je, prema osobnim podacima, optuženik zaposlen u ... s mjesečnom plaćom u iznosu od 1.600 do 1.700 EUR, i prema ocjeni ovoga suda, neće biti dovedena u pitanje egzistencija optuženika i uzdržavanje članova njegove obitelji, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Ukoliko bi se nakon odluke o troškovima kaznenog postupka utvrdilo da su se promijenile okolnosti u odnosu na imovinsko stanje optuženika na način da bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08-22.
15. S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-22, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08- 22.
Zagreb, 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
