REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 4 Us I-446/2022-13

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u O., OIB:…, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., OIB:…, uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. P. A. iz R., A., OIB:.., kojeg zastupa opunomoćenik B. I., odvjetnik iz Z., radi naknade za oduzetu imovinu, 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/19-01/213, URBROJ: 514-04-02-01- 01/08-22-03 od 18. veljače 2022., za oglašavanje ništavim ili poništavanje dopunskog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-943-01/18-01/13, URBROJ: 2158-04-01/1- 19-14 od 29. ožujka 2019. i za meritorno odlučivanje o zahtjevu zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/19-01/213, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-22-03 od 18. veljače 2022., odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, izjavljena protiv dopunskog rješenja Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/18-01/13, URBROJ: 2158-04-01/1-19-14 od 29. ožujka 2019.

2. Navedenim prvostupanjskim dopunskim rješenjem se pod točkom I. ovlašteniku naknade G. P. A. iz A., hrvatskom državljaninu daju u vlasništvo, ali ne i posjed pokretnine koje se nalaze u posjedu Muzeja likovnih umjetnosti u O., pobliže opisane pod točkama 1. do 34. Pod točkom II. je riješeno da će se visina, oblik i obveznik naknade za pokretnine iz točke I. ovog rješenja, utvrditi naknadno donošenjem dopunskog rješenja. Pod točkom III. riješeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tužitelj tužbom osporava rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela navodeći kako je pitanje naknade imovine zainteresirane osobe kao ovlaštenika naknade riješeno međunarodnim ugovorima, a što je protivno članku 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) Poziva se na njemačko podrijetlo prijašnjeg vlasnika predmetnih nekretnina, grofa N. R. C. E., čiji je nasljednik G. P. A. te na Odluku Komisije za konfiskaciju broj 5968/1945 od 6. rujna 1945. koja je donesena pozivom na Odluku Antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Jugoslavije od 21. studenoga 1944. iz koje tvrdi da proizlazi da mu je imovina oduzeta kao pripadniku njemačkog Reicha, odnosno kao Nijemcu. Navodi da je ta oduka kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba (Službeni list FNRJ 63/46) po kojoj je po sili zakona prešla u državno vlasništvo sva neprijateljska imovina pripadnika njemačkog Reicha, kao imovina pripadnika njemačke narodnosti, neovisno o državljanstvu. Ističe i da posebne odluke tadašnjih tijela koji su se donosile pozivom na odluku AVNOJ-a su imale samo deklaratorni karakter i služile su za provedbu u zemljišnu knjigu. Stoga smatra da je pitanje imovine koja je oduzeta pripadnicima njemačkog Reicha, odnosno osobama njemačke narodnosti bez obzira na državljanstvo riješeno međunarodnim sporazumima o reparacijama koje je morala platiti Njemačka. U vezi državljanstva prijašnjeg vlasnika navodi da je u vrijeme oduzimanja bio jugoslavenski državljanin, a od 1947. austrijski, odnosno nije imao e državljanstvo, što smatra irelevantnim, već je odlučno to što je u vrijeme oduzimanja bi pripadnik Njemačkog Reicha, odnosno Nijemac što smatra da proizlazi iz odluke o oduzimanju tj. konfiskaciji imovine. Navodi i da su Vlade FNRJ i SR Njemačke sklopile Sporazum o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koja se ne mogu ostvariti iz zahtjeva protiv Njemačke obračunske kase (Službeni list FNRJ - Međunarodni ugovori broj 14/56), a u tom sporazumu se u točki 1. navodi da se sporazum temelji na odredbama petog dijela Ugovora o reguliranju pitanja nastalih iz rata i okupacije iz 1955.. Navodi da je tim sporazumom propisano da je isplatom SR Njemačke FNRJ-u iznosa iz točke I. podtočke I. toga sporazuma definitivno riješeno pitanje svih međusobnih odnosa. Slijedom toga zaključuje kako pitanje naknade imovine bivšeg vlasnika odnosno prednika zainteresirane osobe je u cijelosti riješeno međunarodnim sporazumima te da na temelju članka 10. Zakona o naknadi isti nije ovlaštenik prava, pa samim time niti zainteresirana osoba kao njegov nasljednik.

Predložio je Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, oglasiti ništavim ili podredno poništiti prvostupanjsko rješenje te odbiti zahtjev zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predložio je Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u tužbi ističe dva prigovora. U vezi prigovora tužitelja da je imovina oduzeta u skladu sa odlukom AVNOJ-a, a koja je kasnije zamijenjena Zakonom o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba, navodi da je tužitelj očito zaboravio na odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o naknadi prema kojoj se imovina vraća koja je između ostaloga bila oduzeta na temelju Zakona o prijelazu u državno vlasništvo i predmetna imovina je stoga nesporno temelj za povrat imovine prema članku 2. stavku 1. točki 9. Zakona o naknadi. Odluku o konfiskaciji imovine prednika zainteresirane osobe je donio Kotarski NO u Valpovu poslovni broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945. iz koje smatra da jasno proizlazi da je imovina prednika ovlaštenika naknade bila konfiscirana.

Nadalje, u vezi prigovora tužitelja da je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima navodi da niti zainteresirana osoba niti njegovi prednici nikada nisu imali njemačko državljanstvo te pozivanje tužitelja i to od 20 godina nakon vođenja postupka na tu činjenicu smatra apsurdnim i očito zlonamjernim. K tome navodi da je u spisu priložena potvrda Saveznog ureda za nadoknadu ratnih i poslijeratnih gubitaka Republike Njemačke od 30. svibnja 2011. kojim je nesporno utvrđeno kako nikakva naknada na ime imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije isplaćena. Navodi i da čak da je zainteresirana osoba bila njemački državljanin, a što nije, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno potvrdio svoj već prethodno zauzeti stav vezano za mogućnost povrata imovine njemačkim državljanima, prema kojem njemački državljani imaju pravo na povrat te da između Njemačke Republike Hrvatske ne postoji sporazum koji bi takav povrat priječio. U prilog navedenome se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U - zpz - 7/2019 od 3. veljače 2021. te druge presude, kao i niz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. S obzirom na prethodno navedeno proizlazi da zainteresirana osoba predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

6. Na raspravu održanu dana 7. rujna 2022. nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). Na održanoj raspravi je opunomoćenica tužitelja ostala pri navodima tužbe i kod postavljenog tužbenog zahtjeva, a opunomoćenica zainteresirane osobe je ostala pri navodima odgovora na tužbu te je predložila Sudu odbiti tužbeni zahtjev i zatražila naknadu troška upravnoga spora.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u spis te isprave sadržane u istome, kao i u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prema navodima tužbe kao sporan proizlazi pravni osnov oduzimanja imovine te državljanstvo pravnog prednika zainteresirane osobe i je li pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima.

9. U odnosu na navedena sporna pitanja, ovaj Sud smatra da je tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno otklonio žalbene navode i obrazložio isto u osporavanom rješenju.

10. Iz podataka spisa proizlazi da je M. P. A. podnijela 31. prosinca 2002., na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 80/20.), zahtjev za povrat u naturi, podredno za utvrđivanje naknade za imovinu oduzetu ranijem vlasniku – ocu R. K. N. E., između ostalog i pokretnine oduzetih bez popisa, potvrde ili zapisnika, kojemu je imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu (austrijsko državljanstvo stekao je 11. rujna 1947.). Prijašnjem vlasništvu imovina je oduzeta pravomoćnom odlukom Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Valpovu, Broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., a pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile , u vezi sa člankom 30. Zakona o konfiskaciji. Iz navedene odluke proizlazi da je sva imovina Nijemca Grofa N. R. K. E. iz V. prešla u državno vlasništvo te je određena uknjižba prava vlasništva u korist Federalne države Hrvatske.

11. Zainteresirana osoba i ovlaštenik naknade G. P. A. (unuk prijašnjeg vlasnika R. N. E., odnosno sin podnositeljice zahtjeva M. P. A.), koji je nakon smrti majke M. P. A. izjavom od 11. lipnja 2010. stupio na njezino mjesto radi nastavka vođenja postupka za naknadu imovine, ovlaštenik je naknade u smislu odredbe članka 9. stavka 1. Zakona o naknadi.

11.1. Iz Odluke Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom NO- u Valpovu, broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945. proizlazi da je navedenom odlukom sva imovina grofa N. R. E. i njegove porodice grofa R. K. N. prešla u državno vlasništvo i to nepokretna i pokretna imovina bez obzira da li se ona nalazi u njegovom posjedu ili je sa svog prvobitnog mjesta odnijeta u namjeri, da se spriječi ili omete konfiskacija.

12. Predmet povrata je muzejska građa pobliže označena pod točkama 1. do 34. prvostupanjskog rješenja. Tako iz rješenja Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/8-06/0221, URBROJ: 532-04-01-03- 02/1-14-5 od 28. svibnja 2014., pod točkom 1. izreke proizlazi da je Muzejska građa Galerije likovnih umjetnosti, O. (520:OSK) i to Zbirka slikarstva prve polovice 20. stoljeća (do 1945. godine) – 780 djela, upisana u jedinstvenu Inventarnu knjigu muzejskih predmeta tog Muzeja, zaštićena kao spomenik kulture rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture O., Broj: UP/I-01-298/3-74 od 23. prosinca 1974. upisana u Registar pokretnih spomenika kulture u O. pod brojem 48, ima svojstvo kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Točkom 3. izreke predmetnog rješenja odlučeno je da će se kulturno dobro iz točke 1. izreke tog rješenja upisati u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem 3801.

13. Člankom 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade imovine koja je prijašnjem vlasniku oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti i prenesena u općenarodnu imovinu, društveno ili zadružno vlasništvo.

14. Prema članku 2. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa primjerice navedenih u tom članku, pri čemu je pod točkom 1. naveden 1. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list DFJ, br: 40/45. i 70/45.), a pod točkom 2. je naveden Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije (Službeni list FNRJ, br: 61/46.). Dakle, riječ je o oduzimanju kakvo ima u vidu odredba članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi.

15. Odredbom članka 48. stavka 1. Zakona o naknadi, propisano je da se prijašnjem vlasniku daju u vlasništvo samo one pokretnine koje imaju kulturnu, umjetničku i povijesnu vrijednost. Stavkom 2. tog članka propisano je da se pokretnine iz stavka 1. članka koje se smatraju kulturnom baštinom po propisima o zaštiti kulturne baštine, a koje su sastavni dio zbirki, muzeja, galerija i drugih sličnih ustanova, daju prijašnjem vlasniku u vlasništvo, ali ne i u posjed, a ima pravo i na posebnu vrstu naknade koju će posebnom uredbom utvrditi Vlada Republike Hrvatske.

16. Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja ocijenio neosnovanim prigovor tužitelja da je imovina pravnog prednika podnositeljice zahtjeva oduzeta na temelju Odluke AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. studenoga 1944., iz kojeg razloga da predmetna imovina ne može biti predmetom naknade sukladno članku 3. Zakona o naknadi. Smatra nespornim da je Odluka o konfiskaciji Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u V., Broj: 5968/45 od 6. rujna 1945., kojom je konfiscirana imovina pravnom predniku ovlaštenika naknade, donesena pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Međutim, u predmetnoj odluci izričito je navedeno da se donosi na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji. Kako se taj propis kao Zakon o konfiskaciji navodi u odredbi članka 2. točke 1. i 2. Zakona o naknadi, navedeni zakon je, prema tome, osnova za povrat predmetne imovine. Pri tome se pozvao na sudsku praksu, presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-4128/17-5 od 8. lipnja 2018.

16.1. K tome, tuženik navodi, imajući u vidu da je u Odluci Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom NO-u u V. broj: 5968/1945 od 6. rujna 1945. izričito navedeno da je na temelju iste sva imovina grofa R. N. E. i njegove porodice grofa R. K. N. E. prešla u državno vlasništvo i to nepokretna i pokretna imovina, bez obzira da li se ona nalazi u njegovom posjedu ili je sa svog prvobitnog mjesta odnijeta u namjeri, da se spriječi ili omete konfiskacija, odnosno da nije sporno da sud i predmetne pokretnine konfiscirane, to nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari navod tužitelja da je predmetne pokretnine J. v. N. E. – majka prijašnjeg vlasnika, dana 19. lipnja 1952. prenijela iz V. i pohranila u Muzej Slavonije O., iz čega proizlazi da su prijašnji vlasnici raspolagali predmetnim pokretninama 1952., a kako je J. v. N. E. napuštala Hrvatsku i odlazila u Austriju, da je imenovana pokretnine sama pohranila i s njima raspolagala, odnosno da pokretnine stvarno nisu niti bile oduzete.

16.2. Stoga je tuženik zaključio da iz dokumentacije u spisu predmeta nesporno proizlazi da je pravnom predniku ovlaštenika naknade imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu, pa da tužitelj neosnovano navodi da je pobijanim rješenjem priznato pravo na naknadu G. P. A., kao nasljedniku prijašnjeg vlasnika, iako je pitanje naknade njegove imovine riješeno međunarodnim ugovorima, odnosno pogrešno smatra da je pobijano rješenje protivno odredbi članka 10. Zakona o naknadi.

17. U vezi navedenoga, te prigovora tužitelja koji se odnosi na pravnu osnovu oduzimanja nekretnina pravnom predniku zainteresirane osobe, odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

Prema odredbi članka 3. istog Zakona, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

18. Iz podataka spisa proizlazi da je imovina oduzeta R. K. N. E. kao jugoslavenskom državljaninu i to pravomoćnom odlukom Komisije za konfiskaciju pri Kotarskom Narodnom odboru u Valpovu broj: 5968/45 od 6. rujna 1945. Dakle, Odlukom od 6. rujna 1945. je konfiscirana imovina pravnom predniku zainteresirane osobe, a koja je donesena pozivom na članke 1. i 2. Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. i u istoj je izričito navedeno da se donosi na temelju članka 30. Zakona o konfiskaciji, koji je predviđen u članku 2. točki 1. i 2. Zakona o naknadi. Stoga tužitelj neosnovano osporava pravnu osnovu oduzimanje predmetnih nekretnina. Uz sve navedeno i tuženik u osporavanom rješenju i zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu su ovaj prigovor potanko i utemeljeno otklonili, a s kojim tvrdnjama i obrazloženjem istih se ovaj Sud u potpunosti slaže.

19. Nadalje, prigovor tužitelja koji se odnosi na državljanstvo pravnog prednika zainteresirane osobe i je li pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumima, također nije osnovan.

19.1. Iz preslike ovjerenog prijevoda putovnice R. N. proizlazi da je isti rođen… u Hrvatskoj, B., te da je bio jugoslavenski državljanin. Nadalje, iz ovjerene preslike potvrde Republike Austrije, Glavnog državnog povjerenstva Karnten, Broj: 56.826/347 od 11. rujna 1947., proizlazi da je R. N. E. 30. travnja 1947. dao izjavu austrijskoj Republici da želi postati kao prihvaćeni državljanin te je tada stekao Austrijsko državljanstvo.

Iz preslike ovjerenog prijevoda potvrde Saveznog ureda za nadoknadu ratnih i poslije ratnih gubitaka Savezne Republike Njemačke od 30. svibnja 2011., proizlazi da prijašnjem vlasniku R. K. N. E., rođenom … u B., a preminulom … u A., nije isplaćena naknada od strane njemačkih vlasti, jer isti u trenutku oduzimanja imovine niti nakon toga nije imao njemačko državljanstvo, a nakon 2. svjetskog rata niti u jednom trenutku nije imao stalni boravak u Saveznoj Republici Njemačkoj, već je stekao austrijsko državljanstvo 1947. Iz navedene potvrde proizlazi da nije imao pravo na odobrenje naknade za ratne i poslijeratne gubitke, budući da nije ispunjavano za to potrebne pretpostavke zahtjeva.

Nadalje, iz preslike ovjerenog prijevoda službene potvrde Saveznog ministarstva za financije Republike Austrije od 29. studenoga 2002. proizlazi da za gubitak imovine R. K. G. N. E., Republika A. nije isplatila odštetu ni njemu niti njegovim slijednicima jer on u trenutku oduzimanja imovine 1945. nije bio austrijski državljanin.

19.2. Stoga je s obzirom na svu navedenu dokumentaciju, nesporno u postupku utvrđeno da je pravnom predniku ovlaštenika naknade imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu, te pitanje naknade njegove imovine nije riješeno međunarodnim ugovorima.

K tome, osnovano se zainteresirana osoba poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za mogućnost povrata imovine njemačkim državljanima, prema kojem njemački državljani imaju pravo na povrat te da između Njemačke Republike Hrvatske ne postoji sporazum koji bi takav povrat priječio (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.).

20. U odnosu na zahtjev tužitelja za oglašavanjem prvostupanjskog, dopunskog rješenja ništavim, člankom 128. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

20.1. Budući da tužitelj predlaže oglasiti prvostupanjsko dopunsko rješenje ništavim, a da nije naveo niti jedan od razloga predviđenih navedenom odredbom ZUP-a, a niti ih je Sud sam našao i u tom dijelu je tužbeni zahtjev neosnovan.

21. Slijedom iznesenoga, prigovori tužitelja nisu osnovani te je Sud osporavana rješenja ocijenio zakonitim. Stoga je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.

U Osijeku 13. rujna 2022.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).