REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3342/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz O.-S., OIB …, zastupanog po M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz Splita, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-117/2021-2 od 23. svibnja 2022., kojim je potvrđeno rješenje o troškovima postupka iz presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-607/2018 od 30. studenoga 2020., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena odluka o troškovima postupka („da svaka strana snosi svoje troškove postupka“) sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude (kojom je tuženici naloženo tužitelju isplatiti 3.977,18 kn s pripadajućom zateznom kamatom) - a odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.
2. Tuženica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv tog drugostupanjskog rješenja (u odbijajućem dijelu u kojemu nije njoj dosuđen parnični trošak) zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja:
„Pripada li tuženiku u odnosu na dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku?“.
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
4. Prijedlog tuženice da joj se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 23. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: “Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.)“, na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju “protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije. “: to polazeći i od odredbe čl. 400. st. 2. ZPP- a, prema kojoj: „Revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka je dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:
7.1. prije svega, da je osporeno rješenje doneseno prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, prema utvrđenju i shvaćanju drugostupanjskog suda, u bitnome: da je pokretanje i vođenje ovoga postupka uzrokovala tuženica svojim postupanjem, „nedorečenim“, time što je „nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora pozvala tužitelja na sklapanje nagodbe, bez da je konkretizirala sadržaj nagodbe“, pa je potom tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje - time da tuženica, „iako priznaje pravo tužitelju na naknadu za prekovremeni rad, nije do okončanja postupka niti jednom poduzetom radnjom pokazala ozbiljnu namjeru sklapanja nagodbe“ - pa činjenicu „da je tužitelj, nakon provedenog financijskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev, što suprotno stavu prvostupanjskog suda, je djelomično povlačenje tužbe“, valja uzeti kao okolnost koja „nije od utjecaja na valjanost odluke o trošku postupka, koja je utemeljena na čl. 154. st. 4. ZPP-a“,
7.2. da, slijedom toga, dakle - jer je osporeno rješenje temeljeno na nizu okolnosti bitno različitih (u suštini: širih) od situacije na kojoj predlagateljica gradi u prijedlogu postavljeno pitanje, od one situacije koju sugerira prihvatiti sadržajem toga pitanja - pojednostavljenog, svedenog samo uz činjenicu (koju tuženica nalazi jedinom relevantnom) da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev (i time ga dijelom povukao), ispravnost kojih okolnosti (utvrđenja i shvaćanja iz prethodnog stavka 7.1.) po postavljenom pitanju revizijski sud ne može preispitivati - obzirom da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome), ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati niti je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava) - odgovor na postavljeno pitanje, sve i da se kreira, u ničemu ne bi mogao biti (a to je relevantno za dopuštenost prijedloga) odlučan za odluku o u postupku nastalim troškovima - na naknadu kojih bi predlagateljica imala pravo,
7.3. da se, time, iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to u njemu naznačeno pitanje (takvo, pojednostavljeno - bez da su u njemu uključena utvrđenja i shvaćanja na kojima je osporeno rješenje temeljeno), bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti navod predlagateljice da je o tome pitanju revizijski sud “već zauzeo shvaćanje ali odluka drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja odnosno prakse revizijskog suda”,
7.4. odnosno, da prijedlog u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tom pitanju u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja (onim iz stavka 7.1.) zaista i postoji (na čemu predlagateljica temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).
8. Konkretno, prijedlog predlagateljice ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na u njemu postavljeno pitanje, onako kako je formulirano, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu i za odluku o konkretnom sporu:
8.1. kada se osporeno rješenje temelji samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, onim - kakve nisu utvrđene u odlukama drugostupanjskih sudova na koje se predlagateljica poziva i uspoređuje ih sa ovime,
8.2. kada predlagateljica u prijedlogu nije naznačila ili konkretizirala (a to je bitno za dopuštenost prijedloga kada se temelji na shvaćanju da osporeno rješenje svoj osnov ima u neujednačenoj sudskoj praksi, sve u smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") u kojim je to odlukama drugih sudova (odnosno revizijskog) izraženo neko shvaćanje (od onih koje pitanjem sugerira prihvatiti) koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke - jer to (prema činjeničnim okolnostima na kojima je ona temeljena) nisu odluke na kojima temelji svoj prijedlog,
8.3. kada predlagateljica tako postavljenim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničila svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ga obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena, te traži samo preocijenu utvrđenja na kojima je osporeno rješenje temeljeno, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje nameće prihvatiti - ili kakve bi htjela, pravilno odlučeno o parničnom trošku.
9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).
10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
10.1. Da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
10.2. Da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10.3. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).
Zagreb, 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug, v.r.
