REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 236/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. G. P. (OIB: ...) iz Z., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i p. u Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d. (OIB: ...) Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1077/17-2 od 16. listopada 2018. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-1077/17-5 od 1. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1656/15-87 od 28. travnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1656/15-88 od 3. svibnja 2017., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1077/17-2 od 16. listopada 2018. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž R-1077/17-5 od 1. ožujka 2019., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. temeljem koje je tužiteljici prestao radni odnos 23. travnja 2012. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, za vraćanje na rad na poslove Direktora Sektora korporativnih komunikacija i priznavanje tužiteljici svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 02-31/2/1/230/10, zahtjev za isplatu naknade plaće za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 105.625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2017. pa do isplate (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 97.225,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. i II. izreke na način da je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 5. travnja 2012. temeljem koje je tužiteljici prestao radni odnos 23. travnja 2012. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, naloženo je vraćanje na rad tužiteljice, na poslove Direktora Sektora korporativnih komunikacija i priznavanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 02-31/2/1/230/10, te isplata naknade plaće u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 111.975,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 105.625,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu 7.812,50 kn (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i odbaciti tužbu, podredno preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se potvrdi prvostupanjska presuda ili ukinuti istu i vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije u ukupnom iznosu od 13.116,20 kn.

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju tuženika i predložila Vrhovnom sudu Republike Hrvatske odbiti reviziju kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji tuženika, donio je presudu i rješenje poslovni broj Rev-1778/2019 od 11. veljače 2020. kojom je ukinuo nižestupanjske pobijane presude i odbacio tužbu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 5. travnja 2012., dok je u preostalom dijelu preinačio drugostupanjsku presudu na način da je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu toč. I. izreke i to u pod toč. II., III., i IV. kojima je odbijen tužbeni zahtjev za povratak tužiteljice na rad i priznanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, za isplatu naknade plaće za svaki mjesec od mjeseca svibnja 2012. do zaključno mjeseca studenog 2012. u bruto iznosu od po 37.762,00 kn mjesečno zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za naknadu parničnih troškova te u toč. II. izreke. Ujedno je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku troškove revizijskog postupka u iznosu od 10.175,00 kn, dok je za više zatraženi iznos troškova postupka tuženik odbijen sa zahtjevom kao neosnovanim.

6. Tužiteljica je podnijela Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu protiv presude i rješenja ovoga suda poslovni broj Rev-1778/2019 od 11. veljače 2020.

7. Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 15. veljače 2022. usvojio je ustavnu tužbu (točka I. izreke), ukinuo presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1778/2019 od 11. veljače 2020. (točka II. izreke) te predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak (točka III. izreke).

8. Razmatrajući reviziju tuženika u ponovnom postupku, ovaj sud je ocijenio da je revizija osnovana.

9. Prema odredbi čl. 392.a ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. te radi vraćanja tužiteljice na rad kod tuženika i radi isplate naknada plaća za period od svibnja 2012. do studenog 2012.

11. U postupku koji je prethodio ovoj reviziji u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme te je temeljem navedenoga ugovora potvrđena na funkciju Direktora Sektora korporativnih komunikacija s 1. siječnja 2010.,

- da je tuženik donio odluku o privremenom udaljenju s rada tužiteljice od 20. prosinca 2011.,

- da je tuženik 3. siječnja 2012. donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu dana s otkaznim rokom od 60 dana za vrijeme kojeg tužiteljica nije bila dužna dolaziti na posao te je bila oslobođena od obveze rada,

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 7. ožujka 2012. do 24. travnja 2012.,

- da je tužiteljica ustala tužbom protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, koji se predmet vodio pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim broj Pr-786/12 i radi utvrđenja nezakonitosti odluke o privremenom udaljenju s rada, koji se predmet vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem Pr-364/12,

- da je odvjetnik M. P., obavijestio tuženika e-mailom od 19. ožujka 2012. da se daljnja komunikacija tuženika sa tužiteljicom vezana uz zastupanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, obavlja preko njega zbog tužiteljičinog stresnog stanja te je u prilog e-mailu dostavio punomoć za zastupanje,

- da je tuženik pozvao tužiteljicu dopisom od 13. ožujka 2012. da vrati službeno vozilo,

- da je tužiteljica putem punomoćnika dopisom od 16. ožujka 2012. odbila vratiti službeno vozilo, smatrajući zahtjev za povrat neosnovanim,

- da je tuženik opetovano 22. ožujka 2012. (koji je punomoćnik tužiteljice pročitao 23. ožujka 2012.) pozvao tužiteljicu da vrati službeno vozilo u daljnjem roku od tri dana, pojasnivši joj osnovanost zahtjeva za povrat pozivajući se na interne propise tuženika,

- da tužiteljica nije postupila ni po drugom zahtjevu za povrat službenog vozila u danom joj roku,

- da je tuženik 5. travnja 2012. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa,

- da iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužiteljici upućen dopis od strane Sektora upravljanja ljudskim resursima, a predmet zahtjeva bio je zahtjev za povrat službenog vozila te da se na isti radnica oglušila te se očitovala 19. ožujka 2012. putem svog punomoćnika odvjetnika M. P., nakon čega je tuženik ponovno uputio dopis i produžio rok povrata automobila za dodatna 3 dana, a koji je elektronskom poštom poslan 22. ožujka 2012., a koji je M. P. pročitao 23. ožujka 2012. Budući je protekao rok iz navedenoga dopisa za povrat službenog automobila poslodavac je utvrdio osobito tešku povredu iz radnog odnosa predviđenu člankom 47. Pravilnika o radu za I. d.d. od 29. srpnja 2011.,

- da je tuženik dostavu odluke o izvanrednom otkazu preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom tužiteljici pokušao uručiti na posljednjoj adresi koju je tužiteljica prijavila tuženiku (S.), tako i na adresi koja je bila navedena na doznakama o bolovanju (B.) kao jedinoj adresi s kojom je tuženik (uz prethodnu službeno prijavljenu adresu) raspolagao,

- da je tužiteljica stan na adresi S. prodala na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 12. siječnja 2012., te se privremeno preselila na drugu adresu o kojoj nije obavijestila tuženika,

- da se dostava odluke o izvanrednom otkazu tužiteljici na navedenim adresama nije mogla izvršiti jer tužiteljica na istim adresama nije ni stanovala, slijedom čega se predmetna pošiljka i vratila s naznakom «obaviješten, nije podigao»,

- da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu sukladno Pravilniku o radu objavio na oglasnoj ploči 19. travnja 2012. te istu skinuo protekom roka od tri dana, odnosno 23. travnja 2012., s kojim danom je i utvrđen prestanak radnog odnosa tužiteljice,

- da je tužiteljica bila upoznata s Pravilnikom o radu,

- da iz dopisa tuženika od 2. svibnja 2012. upućenog punomoćniku tužiteljice proizlazi kako je tužiteljici ugovor o radu otkazan na temelju neke druge odluke, a ne odluke o osobno uvjetovanom otkazu,

- da je tuženik u e-mailu od 30. svibnja 2012. potvrdio da je tužiteljici ugovor o radu izvanredno otkazan.

12. Prvostupanjski sud, imajući u vidu da je tužiteljica obavijestila tuženika o svom punomoćniku, odnosno da je punomoćnik tužiteljice e-mailom pozvao tuženika da se sva korespondencija i komunikacija glede zaštite prava iz radnog odnosa tužiteljice odvija putem njega (u prilog čemu je u istom e-mailu dostavio punomoć radi zastupanja i zaštite prava tužiteljice iz radnog odnosa), zaključuje da je tuženik nakon što se dostava odluke o izvanrednom otkazu s adrese njezinog prebivališta S., vratila s naznakom "obaviješten, nije podigao", sukladno načelu postupanja u dobroj vjeri trebao stupiti u kontakt sa odvjetnicima tužiteljice i preko istih pokušati tužiteljici uručiti odluku o izvanrednom otkazu. Kako tuženik nije pokušao spornu odluku uručiti tužiteljici preko punomoćnika, zaključuje da nije postupio u dobroj vjeri te ocjenjuje da dostava odluke o izvanrednom otkazu nije izvršena uredno.

12.1. Polazeći od utvrđenja da je punomoćnik tužiteljice tek iz dopisa tuženika od 2. svibnja 2012., koji je zaprimio 7. svibnja 2012., mogao naslutiti kako je tužiteljici ugovor o radu otkazan temeljem neke druge odluke, a ne odluke o osobno uvjetovanom otkazu, zaključuje kako tužiteljica prije 7. svibnja 2012. ni na koji način nije mogla saznati za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, pa stoga, u smislu odredbe čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR-a), ocjenjuju pravovremenima zahtjev tužiteljice za zaštitu prava od 18. svibnja 2012. i tužbu od 19. lipnja 2012.

12.2. Nadalje, na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim zaključivši da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu dopuštena, budući da je tužiteljica, ne vraćanjem službenog vozila po pozivu poslodavca postupila protivno odredbi čl. 6.4.4. Postupka za korištenje službenih vozila tuženika te počinila osobito tešku povredu radne obveze iz odredbe čl. 47. toč. 32. Pravilnika o radu tuženika, pa je stoga tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 108. st. 1. ZR-a te je postupio u skladu s odredbom čl. 108. st. 2. ZR-a . Slijedom navedenog nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, odnosno vraćanje tužiteljice na rad, kao i priznanje svih prava i obveza koje proizlaze iz Ugovora o radu te da je neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu plaće.

13. Drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda glede pravovremenosti zahtjeva tužiteljice za zaštitom prava od 18. svibnja 2012. i tužbe od 19. lipnja 2012. Nadalje zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 108. st. 2. ZR-a jer je tuženik pri donošenju osporene odluke prekoračio propisan rok od 15 dana za donošenje iste. Taj sud polazi od činjenice da je tuženik 19. ožujka 2012. saznao za povredu radne obveze tužiteljice kada je primio e-mail poruku punomoćnika tužiteljice kojim je odbila vratiti službeno vozilo, pa sama činjenica što joj je tuženik opetovanim dopisom od 21. ožujka 2021. produžio rok za povrat za naredna tri dana, ne utječe na produženje zakonom propisanog roka za izvanredni otkaz ugovora o radu od 15 dana od saznanja za povredu radne obveze. Stoga preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. travnja 2012. te za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika i za isplatu naknade plaće za razdoblje od svibnja 2012. do studenog 2012.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-1778/2019 od 11. veljače 2020. zaključio da je dostava osporene odluke izvršena uredno 23. travnja 2012., pa je stoga rok od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, za zahtjev za zaštitu prava (čl. 129. st. 1. ZR-a) počeo tužiteljici teći prvog sljedećeg dana (24. travnja 2012.) te je taj je rok istekao 8. svibnja 2012., pa su stoga predmetni zahtjev koji je podnesen 18. svibnja 2012. i tužba od 19. lipnja 2012. nepravovremeni. Slijedom navedenog ocijenio je da su nižestupanjski sudovi počinili apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kada su odlučivali o nepravodobno podnesenoj tužbi te je na temelju odredbe čl. 394. st. 2. ZPP ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i odbacio tužbu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 5.travnja 2012. Nadalje je zaključio da nakon što je odlukom ovoga suda odbačena tužba radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i dalje egzistira kao pravno valjana ta odluka, a to ima za posljedicu prestanak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, pa stoga tužiteljici ne pripada pravo na vraćanje na rad kao ni pravo na naknadu plaća prema postavljenom zahtjevu pa je stoga u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

15. Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 15. veljače 2022. ocjenjuje da je ovaj sud u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1778/2019 od 11. veljače 2020. zaključivši o nepravovremenosti zahtjeva podnositeljice za zaštitom prava te posljedično navedenom o propuštanju prekluzivnog zakonskog roka za traženje te zaštite u postupku kod tuženika, i prava na tužbu radi sudske zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenja nedopuštenosti otkaza), pretjerano formalističkim pristupom uskratio tužiteljici pravo na pristup sudu čime joj povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) stoga je prihvatio ustavnu tužbu i ukinuo predmetnu odluku te vratio predmet na ponovni postupak ovom sudu.

16. U ponovljenom postupku ovaj je sud iznova razmatrao reviziju tuženika.

16.1. Tuženik u reviziji, između ostalog kao bitno ističe da je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je osporavana odluka donesena nakon zakonom propisanog roka od 15 dana.

17. Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

18. Slijedom navedene zakonske odredbe, po mišljenju ovoga suda činjenica da je tuženik, nakon što je prvi put dopisom od 13. ožujka 2012. zahtijevao od tužiteljice povrat službenog vozila, a koji zahtjev je ona odbila dopisom od 19. ožujka 2012. smatrajući ga neosnovanim, uputio tužiteljici ponovni dopis 21. ožujka 2012. (koji je punomoćnik tužiteljice pročitao 23. ožujka 2012). u kojem je pojasnio osnovu povrata službenog vozila te produžio rok za povrat za naredna tri dana, utječe na računanje zakonom propisanog roka za izvanredni otkaz ugovora o radu od 15 dana. Naime, navedeno treba cijeniti kroz činjenicu da je tužiteljica ne vraćanjem službenog vozila tuženiku, nakon njegovog zahtjeva za povrat kontinuirano činila povredu radne obveze te da je u tom vremenu tuženik kao poslodavac imao pravo ocjenjivati i odlučivati da li je nastavak radnog odnosa s obzirom na navedenu povredu moguć, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, a on je upravo, nakon što tužiteljica nije postupila ni po drugom zahtjevu u kojem je argumentirao osnovu za povrat službenog vozila i dodijelio joj još jedan rok, ocijenio da više nastavak radnog odnosa s obzirom na navedenu povredu nije moguć.

19. Stoga je drugostupanjski sud imao pogrešan pravni pristup kada nije cijenio ponovni dopis tuženika od 21. ožujka 2012. pri ocjeni pravilne primjene odredbe čl. 108. st. 2. ZR, odnosno kada je zaključio da je tuženik bio prekludiran u donošenju osporene odluke danom tužiteljičinog odgovora kojim smatra zahtjev za povrat vozila neosnovanim.

20. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni naprijed navedene zakonske odredbe drugostupanjski sud nije odgovorio na ostale žalbene navode, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će ocijeniti sve žalbene navode tuženika, te donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.