Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž-879/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja glavnog miješanja Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz R., OIB:… (dalje: tužitelj), protiv prvotuženika U. P. d.o.o. M. L., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i p. iz Z., drugotuženice M. M. ud. M. r. S. M. L., nepoznata boravišta, zastupana po privremenom zastupniku A. B. K., odvjetnici iz M. L. i trećetuženice C. M p. G., M. L., nepoznata boravišta, zastupana po privremenom zastupniku, A. B. K., odvjetnici iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3692/2015-48 od 22. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba prvotuženika U. P. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P- 3692/2015-48 od 22. studenoga 2019. pod točkom 1. i 2. izreke.

2. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom 1. izreke utvrđuje se da je tužitelj glavnog miješanja Republika Hrvatska (OIB:…) vlasnik nekretnina označenih kao k.č.br. 12702/1 i k.č.br.12702/2 upisanih u zk.ul. 967 k.o. M. L., u 1/1 dijela, te su drugotužena M. M. i trećetužena C. M., dužne trpjeti na teret svojih suvlasničkih dijelova, svaka na ½ dijela, da se Republika Hrvatska temeljem ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik istih. Pod točkom 2. izreke nalaže se tuženicima da tužitelju glavnog miješanja naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn u jednakim omjerima, a pod točkom 3. izreke tužitelj glavnog miješanja se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.000,00 kn.

2. Protiv presude pod točkom 1. i 2. izreke žali se prvotuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22-dalje: ZPP) te predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba prvotuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja po tužbi glavnog miješanja da se utvrdi da je vlasnik nekretnina navedenih u izreci ove presude, za koje nekretnine se pred istim sudom vodi parnični postupak po tužbi prvotuženika protiv drugo i treće tuženice radi utvrđenja prava vlasništva pod poslovnim brojem P-83/03, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da su nekretnine označene kao k. č. br. 12702/1 i 12702/2 u zemljišnoj knjizi uknjižene kao vlasništvo drugo i trećetuženice, da su nekretnine upisane u zk. ul. 967 k.o. M. L., da se navedene nekretnine nalaze u sklopu autokampa P. za koje prvotuženik plaća koncesiju tužitelju, da je autokamp P. na temelju prava korištenja bio u posjedu društvenog poduzeća "L. p." od 1972. godine nadalje, da je isto poduzeće ishodovalo više građevinskih dozvola za izgradnju pojedinih objekata u kampu, da društveno poduzeće "L. p." prijeporne nekretnine nije procijenio u vrijednost društvenog kapitala prilikom provođenja procesa pretvorbe i privatizacije, da je odredbom čl. 2. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, broj: 92/10; dalje ZTOGZ) propisano da je turističko zemljište ono građevinsko zemljište koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno ono koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje je na dan stupanja na snagu toga Zakona dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljska turistička namjena i zemljište na kojem su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, a prema odredbi čl. 6. istog Zakona turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, je vlasništvo Republike Hrvatske.

5. Odredbom čl. 198. ZPP propisano je da osoba koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi. Kod tužbe glavnog miješanja ne radi se o miješanju u tuđu parnicu, već o samostalnoj tužbi protiv osoba koje međusobno vode drugi spor. U opisanoj procesnoj situaciji sud može, ali ne mora, odrediti prekid postupka dok se kao prethodno pitanje ne riješi spor po tužbi glavnog miješanja, a također nije dužan spojiti predmete po obje tužbe u smislu odredbe čl. 313. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 353/14-2 od 10. travnja 2018.).

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje prvotuženik u žalbi.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, koju prvotuženik u žalbi opisno ističe navodeći da je sud prvog stupnja neosnovano odbio provesti dokazni prijedlog vještačenjem na okolnost dokazivanja ulaganja u predmetne nekretnine s osnova istaknutog prigovora zadržanja. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a u konkretnom slučaju sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor prava zadržanja.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa nije ostvarena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP.

10. Iz sadržaja provedenog postupka i pobijane presude proizlazi slijedeće:

- ovdje prvotuženik, U. P. d.o.o., je podnio tužbu poslovni broj P-83/03 radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću nekretnina k.č.br. 12702/1 i k.č.br. 12702/2 upisanim u zk.ul. 967 k.o. protiv drugo i trećetužene 10. ožujka 2003.,

- u tom postupku 2. prosinca 2004. određen je prekid postupka dok tamo tužitelj U. P. d.o.o. ne dostavi ispis nekretnina kojim se utvrđuje da su prijeporne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u pretvorbi pravnog prednika prvotuženika,

- Republika Hrvatska je protiv prvotuženika "U. P." d.o.o. te drugo i trećetuženica podnijela tužbu glavnog miješanja sa tužbenim zahtjevom upravljanim na stjecanje prava vlasništva istih nekretnina koje su predmet parničnog postupka P-83/03, a sve u smislu odredbe čl. 198. ZPP,

- prema povijesnom zk.ul. 967 k.o. M. L. (list 149 do 154 spisa) sud prvog stupnja je utvrdio da su nekretnine k.č.br. 12702/1 i k.č.br. 12702/2 upisane kao suvlasništvo drugo i trećetuženice,

- među strankama nije sporno, a isto je utvrđeno i uvidom u dopis CERP-a upućen Općinskom državnom odvjetništvu Rijeka od 20. svibnja 2014. (list 7 spisa) da prijeporne nekretnine nisu navedene kao procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "L. p. – h." s.p.o. M. L., što proizlazi i iz sadržaja djelomičnog rješenja donesenog od Hrvatskog fonda za privatizaciju 16. travnja 2010. (list 46 spisa),

- nije sporno da je prvotuženik "U. P." d.o.o. pravni sljednik društvenog poduzeća "L. p." s.p.o.,

- provedenim geodetskim vještačenjem po vještaku geodetu D. J. (list 182 do 188 i list 194 spisa) sud prvog stupnja je utvrdio da se obje prijeporne nekretnine nalaze unutar autokampa "U. P.", da prema katastarskim podacima, k.č.br. 12702/1 ima oznaku šume i površinu od 500 m2, a k.č.br. 12702/2, također da je upisana kao šuma površine 2751 m2,

- iz dopunskog nalaza vještaka (list 194 spisa) sud prvog stupnja je utvrdio da su se, prema Prostornom planu uređenja Grada M. L. broj SN PGŽ13/2008 a koji je vrijedio u vrijeme stupanja na snagu ZTOGZ 1. kolovoza 2010. obje nekretnine nalazile unutar izdvojenog građevinskog područja, izvan naselja za ugostiteljsko turističku namjenu, označenog kao turističko naselje (T2) i kamp – autokamp (T3),

- iz sadržaja tužbe prvotuženika podnesene u postupku P-83/03 dana 10. ožujka 2003. sud prvog stupnja je utvrdio da su u vrijeme podnošenja te tužbe, prijeporne nekretnine bile unutar ograđenog prostora autokampa "P.", a ista činjenica proizlazi utvrđenom i iz iskaza vještaka geodeta B. B. danog u istom postupku na raspravi održanoj 16. studenog 2004.,

- sporne nekretnine se nalaze i na popisu čest. zem. koje su u sastavu autokampa "P." bile u lipnju 2011. (list 3 do 7 spisa),

- sud prvog stupnja je utvrdio da na strani prvotuženika nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva prijepornih nekretnina dosjelošću sukladno odredbi čl. 159. st. 1. st. 2. i st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP), jer nema dokaza da su njemu ili njegovom pravnom predniku prijeporne nekretnine dodijeljene na korištenje od strane Skupštine općine M. L., a da je pravnom predniku prvotuženika svakako moralo biti poznato koje nekretnine su mu od strane općine 1973. dodijeljene na korištenje u svrhu formiranja autokampa, što isključuje poštenje posjeda kao uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću,

- sud prvog stupnja je utvrdio da je pravni prednik prvotuženika, kao društveno poduzeće, bez pravnog osnova koristio prijeporne nekretnine, slijedom čega su prijeporne nekretnine postale njegovo društveno sredstvo bez pravne osnove,

- sukladno odredbi čl. 268 st. 1. Zakona o udruženom radu(Službeni list SFRJ, broj 53/76 i dr.) propisano je da ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njezino vraćanje može se zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina, a drugo i trećetuženice kao upisane suvlasnice prijepornih nekretnina nisu nikada zatražile da im se prijeporne nekretnine vrate, s tim da prijeporne nekretnine nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "L. p. – h." s.p.o. M. L., pravnog prednika prvotuženika,

- ocijenjen je kao neosnovan prigovor prava zadržanja prijepornih nekretnina izjavljen od strane prvotuženika iz razloga što tužitelj nije niti postavio tužbeni zahtjev upravljen na predaju prijepornih nekretnina tužitelju u posjed, a nisu niti dostavljeni podaci o kakvim se ulaganjima radi i kada su ista izvršena dok iz nalaza vještaka J., te provedenog očevida, proizlazi da prijeporne nekretnine nisu izgrađene.

11. Slijedom utvrđenja da se nekretnine k.č.br. 12702/1 i k.č.br. 12702/2 u cijelosti nalaze unutar autokampa P., da su se i na dan stupanja na snagu ZTOGZ također nalazile unutar autokampa P., da je pravni prednik prvotuženika bio korisnik navedenih nekretnina, da njihova vrijednost u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije nije procijenjena u njegovom društvenom kapitalu, da je prvotuženik kao pravni sljednik društvenog poduzeća "L. p." nastavio koristiti prijeporne nekretnine, to je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 268 st. 1. Zakona o udruženom radu te odredbe čl. 6. uz primjenu odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 5. ZTOGZ ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

12. U konkretnom slučaju, pravni prednik prvotuženika je na spornom zemljištu, iako bez pravne osnove, stekao pravo korištenja u smislu odredbe čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu budući da nije traženo vraćanje u roku od 5 godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10. godina od početka korištenja. S obzirom na nespornu činjenicu da se radi o zemljištu turističko-ugostiteljske namjene koje nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, ispunjeni su uvjeti za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na tom zemljištu. Stoga žalbeni navodi prvotuženika kojima osporava da su se stekli uvjeti za stjecanja prava vlasništva Republike Hrvatske sa tvrdnjama da predmetno zemljište nije postalo društveno vlasništvo pa da nije ni moglo biti predmetom pretvorbe nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

13. Sud prvog stupnja je pravilno i argumentirano otklonio prigovor prava zadržanja pa suprotni žalbeni navodi prvotuženika takav zaključak suda prvog stupnja nisu doveli u pitanje. Iz odredbe čl. 164. st. 2. ZVDSP proizlazi da pravo poštenog posjednika na naknadu nužnih i korisnih troškova dospijeva tek onda kad vlasnik stvari osnovano zahtijeva da mu posjednik preda stvar (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 1157/2017-4 od 22. svibnja 2019.), u kojoj situaciji posjednik ima i pravo zadržanja posjedovane stvari dok mu troškovi ne budu naknađeni, a u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da nije postavljen zahtjev za predaju te da prvotuženik nije pošteni posjednik.

14. Tužitelj je sukladno odredbi članka 198. ZPP pravilno označio sve stranke u postupku, pa su neosnovani žalbeni navodi prvotuženika kojima se protivi obvezi naknade troškova. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da prvotuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

15. Budući da prvotuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 13. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.