Poslovni broj: Usž-600/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Gordane Marušić- Babić, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. B., Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi prava na dodatni rodiljni dopust, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1677/19-4 od 15. studenoga 2021., na sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1677/19-4 od 15. studenoga 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje točke IV. izreke rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-06/19-01/61, URBROJ: 338-01- 06-05-19-03 od 29. ožujka 2019. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika u točki IV. izreke odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv točke 1. izreke rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-06/18-01/495, URBROJ: 338- 21-09-19-07 od 28. siječnja 2019., te je potvrđena točka 1. izreke rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 28. siječnja 2019.
3 Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 29. siječnja 2019. u točki 1. izreke tužitelju nije priznato pravo na rodiljni dopust u razdoblju od 13. svibnja 2018. do navršenih šest mjeseci života djeteta, odnosno do 4. rujna 2018. godine.
4. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). U žalbi u bitnome ističe da je njegova izvanbračna supruga ostvarila pravo na obvezni rodiljni dopust u trajanju od 70 dana od rođenja djeteta, a koje pravo je ostvarila na temelju Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“, 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14., 59/17. i 37/20. – dalje: Zakon), koji je primijenio njezin poslodavac u Saveznoj Republici Njemačkoj. Pozivajući se na članak 4., članak 5. i članak 6. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje: Uredba), smatra da ako je majka imala pravo na rodiljni dopust u Saveznoj Republici Njemačkoj, to pravo joj treba biti priznato i u Republici Hrvatskoj. Ističe da stav javnopravnih tijela i prvostupanjskog suda, da majka ne može prenositi svoja prava na oca jer nije u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja, nije utemeljen na zakonu. Ponavlja da prema njemačkom zakonodavstvu majka ne mora biti osigurana putem državnog osiguranja da bi ostvarila pravo na rodiljni dopust. Ističe da je njegova izvanbračna supruga iskoristila navedeno pravo prema hrvatskom zakonodavstvu, pa ga stoga može na temelju istog prenijeti na njega kao oca. S obzirom na navedeno, smatra da ispunjava sve uvjete iz članka 12. stavka 5. Zakona, odnosno ostvaruje pravo na dodatni rodiljni dopust. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet na ponovni postupak.
5. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je u cijelosti suglasan s prvostupanjskom presudom te da ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu. Predlaže odbiti žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
8. Prvostupanjski sud je nakon izvršenog uvida u spis tuženika, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, pravilno utvrdio da je o pravu tužitelja na dodatni rodiljni dopust riješeno zakonito i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona i Uredbe, citirane u presudi. Pri tome je u obrazloženju presude, sukladno članku 60. stavku 4. ZUS-a, ocijenio sve navode tužitelja iz tužbe, a koje ponovno iznosi i u ovoj žalbi, te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i članak 7. stavak 1. točku 3. Zakona, osnovano odbio tužbeni zahtjev, za što je dao dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.
9. Prema podacima spisa proizlazi da je tužitelj 11. travnja 2018. podnio zahtjev za priznavanje prava na dodatni rodiljni dopust od 71. dana djetetova rođenja te nastavno korištenje roditeljskog dopusta do godine dana djetetova rođenja, za sina T. B. W., rođenog 5. ožujka 2018. Tijekom upravnog postupka nesporno je utvrđeno da je izvanbračna supruga tužitelja i djetetova majka, K. E. K. W., osigurana u privatnom zdravstvenom osiguranju kod njemačkog osiguravatelja, dok u Saveznoj Republici Njemačkoj niti u Republici Hrvatskoj nema status osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju.
10. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je nužan uvjet da bi osoba mogla biti korisnikom prava prema Zakonu taj da je osoba obvezno zdravstveno osigurana, a koji je jednak i za državljane Republike Hrvatske i za državljane ostalih država članica Europske unije, dok je uvjet za primjenu Uredbe i u njoj stipuliranih provedbenih načela taj da je osoba obuhvaćena sustavom obveznog socijalnog osiguranja. Imajući na umu navedeno, kao i nesporno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je zaključio da je pravilno odbijen zahtjev tužitelja da mu se prizna pravo na dodatni rodiljni dopust, koji nije osobno pravo svakog roditelja, već pravo obvezno osigurane majke. S obzirom da tužiteljeva izvanbračna supruga ne ispunjava uvjet da bi bila korisnicom navedenog prava, sud je zaključio da to pravo nije u mogućnosti niti prenijeti na oca.
11. Člankom 11. Uredbe propisano je da se na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice, a koje se određuje u skladu s ovom glavom (Glava II. Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje).
12. Naime, imajući na umu članak 7. stavak 1. točku 1. Zakona, koji citira i prvostupanjski sud, kao i opće pravilo sadržano u članku 11. Uredbe (u konkretnom slučaju prema zahtjevu tužitelja pravo Republike Hrvatske), pravilno je utvrđen uvjet ostvarenog statusa osiguranika majke djeteta u obveznom osiguranju bilo koje države članice za ostvarenje predmetnog prava kako bi ga mogla prenijeti na oca.
13. Činjenica što je majka djeteta osigurana u privatnom zdravstvenom osiguranju u Saveznoj Republici Njemačkoj, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Zahtjev je podnesen za ostvarivanje prava na dodatni rodiljni dopust prema hrvatskom zakonodavstvu, koje za ostvarivanje prava traži postojanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, i time je u skladu s Uredbom, pa kako majka ne ispunjava uvjet da bi bila korisnicom predmetnog prava, ne može ga niti prenijeti na tužitelja.
14. S obzirom da prema važećim propisima iz zdravstvenog osiguranja nema zakonske mogućnosti za drugačije rješenje predmetne upravne stvari, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 13. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
