Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 24 Gž-2345/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Vlasta Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V., Građansko-upravni odjel, protiv I. tuženika Ž. B., OIB: …, iz S.1 , s trajnijim boravištem u L., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S.2 , i II. tuženika D. M., OIB: …, iz V., kojeg zastupa punomoćnik S. Ž., odvjetnik u Ž., .radi isplate, odlučujući o žalbama I. i II. tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-448/2018-29 od 25. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I. i II. tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-448/2018-29 od 25. kolovoza 2020.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev II. tuženika za naknadom troškova postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-448/2018-29 od 25. kolovoza 2020. presuđeno je:

„Nalaže se tuženicima Ž. B., S.1 , i D. M., V., da tužiteljici Republici Hrvatskoj solidarno isplate iznos od 794.559,64 kn (slovima: sedamsto devedeset četiri tisuće petsto pedeset devet kuna i šezdeset četiri lipe) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od 243.301,73 kn (slovima: dvjesto četrdeset tri tisuće tristo jednu kunu i sedamdeset tri lipe) od 9. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjih dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a na iznos od 551.257,91 kn (slovima: petsto pedeset jednu tisuću dvjesto pedeset sedam kuna i devedeset jednu lipu) od 31. ožujka 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjih dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, kao i da joj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 48.676,00 kn (slovima: četrdeset osam tisuća šesto sedamdeset šest kuna), sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali I. tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude pravodobno se žali II. tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da sud drugog stupnja osporenu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbe.

4. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbe u kojima osporava žalbene razloge tuženika. Traži naknadu troška žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatom regresne naknade štete. Tijekom postupka utvrđene su slijedeće bitne činjenice:

-tuženici su u času štetnog događaja 18. prosinca 1991. bili pripadnici Hrvatske vojske, 1. brigade;

-pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-Rz-20/12 od 8. ožujka 2013., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 431/13 od 29. listopada 2013., tuženici su proglašeni krivima za počinjenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog u čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Službeni list SFRJ“ broj: 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 57/89, 83/89, 3/90, 38/90, „Narodne novine“ broj: 53/91, 71/91, 39/92, 91/92, 58/93, 37/94, 108/5, 28/96, 110/97, dalje: OKZRH), jer su dana 18. prosinca 1991., kao pripadnici 1. brigade Hrvatske vojske, u službi, pucajući iz automatskih pušaka, pogodili G. M., V. M. i B. S. te ih usmrtili na licu mjesta;

-tužiteljica je s G. E., sinom V. M., a bratom G. M., 25. studenoga 2014. sklopila nagodbu u kojoj se obvezala na ime naknade štete radi smrti bliske osobe isplatiti mu 237.800,00 kuna sa zateznim kamatama, i troškom zastupanja po odvjetniku od 3.125,00 kuna, a što je i izvršila te mu 8. prosinca 2014. isplatila 243.301,73 kuna;

-tužiteljica je s M. S., I. S., i S. R., suprugom, sinom i kćerkom pokojne B. S., 12. ožujka 2015. sklopila nagodbu u kojoj se na ime naknade štete radi smrti njihove supruge i majke B. S. obvezala isplatiti 543.500,00 kuna sa zateznim kamatama, i trošak zastupanja po odvjetniku u od 5.435,00 kuna, a što je i izvršila te im 30. ožujka 2015. isplatila 551.257,91 kuna.

10. Na ove utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj: 117/03, dalje: ZORHDR), čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama („Službeni list SFRJ“ broj: 7/85, 20/89, 40/89, 26/90, „Narodne novine“ broj: 52/91, dalje: ZSOS/85), čl. 188. i čl. 193. st. 1. i 2. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, dalje: ZSOS), čl. 172., čl. 201., čl. 206., čl. 361. i čl. 384. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/78) te čl. 29., čl. 215., čl. 245. st. 1., čl. 1107., čl. 1109. i čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), te odlučio kao u izreci osporene presude.

11. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio kako su tuženici kao pripadnici Hrvatske vojske u službi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva - opisano u čl. 120. st. 1. OKZ RH, jer su 18. prosinca 1991. pucajući iz automatskih pušaka pogodili G. M., V. M. i B. S. te ih usmrtili na licu mjesta. Utvrđuje da su tuženici u kuću oštećenika P. M. došli zajedno s danas pokojnim D. L., I. G. i Z. P. te su postupali po prethodnom dogovoru da ubiju sve civilne osobe koje zateknu u kući P. M., te su imali ulogu supočinitelja, tj. sudjelovali su u radnji izvršenja i pucali iz automatskih pušaka. Kod njih je postojala svijest o zajedničkoj suradnji na ostvarenju djela, odnosno djelo su htjeli kao zajedničko, a samim tim i kao svoje. Pa s obzirom na čl. 1. ZORHDR, gdje je propisana odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, te kako se ovdje se na radi o ratnoj šteti, također s obzirom na odredbe čl. 218. ZSOS/85, i čl. 193. st. 1. i 2. ZSOS, tužiteljica ima pravo na regresnu isplatu naknade štete koju je isplatila oštećenima zbog predmetne štetne radnje, to jest ratnog zločina.

13. Iz gornjeg ujedno proizlazi da su tuženici, tamo osuđenici, i u građanskopravnom smislu djelovali zajedno.

14. Sud prvog stupnja pravilno smatra utvrđenim one činjenice koje se odnose na postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti tuženika iz pravomoćne presude kaznenog suda kojom su tuženici – tamo optuženici, oglašeni krivima (čl. 12. st. 3. ZPP). Međutim, osnovanost zahtjeva za naknadom štete koju su srodnici ubijenih osoba u štetnom događaju od 18. prosinca 1991. potraživali od tuženice, kao i utvrđenje visine pravične novčane naknade za tu štete, temelji se na jednom drugačijem činjeničnom supstratu kog je u sporovima ove vrste potrebno utvrditi u parničnom postupku, a koji se tek djelomično preklapa s činjenicama koje su bile odlučne u spomenutom kaznenom postupku.

15. Taj činjenični supstrat je definiran s više propisa, uključujući i ZORHDR koji se primjenjuje retroaktivno na period Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. i na štete koje su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom. Također i pretpostavkama koje propisuje ZSOS/85 koji je u ono vrijeme bio na snazi.

16. Ponajprije valja kazati kako se ovdje ne radi o ratnoj šteti u smislu čl. 3. ZORHDR koji glasi:

(1) Ratnom štetom u smislu ovoga Zakona smatra se osobito:

– šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

– šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice: a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

– šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

(2) Pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno. 17. Kako se u N. u navedeno vrijeme nisu odvijale vojne borbene akcije hrvatskih oružanih snaga protiv snaga pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije, nema pretpostavke postojanja ratne štete. Dapače, uvidom u kaznenu presudu utvrđeno je kako su tuženici kao pripadnici Hrvatske vojske došli u kuću M. s namjerom da ondje pobiju prisutne civile, što su i učinili. Pa kako se ovdje se ne radi o ratnoj šteti, postoji odgovornost RH temeljem navedenog propisa. Drugačija pravna shvaćanja tuženika nisu prihvatljiva.

18. Slijedom propisa iz čl. 172. st. 1. i 2. ZOO/78 (danas čl. 1061. ZOO) pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pa kako su tuženici, zajedno s ostalim gore navedenim supočiniteljima, štetu skrivili namjerno, u okolnostima predmetnog slučaja, regresno su odgovorni prema RH.

19. Iz kaznene presude, a ona u tom dijelu veže parnični sud, proizlazi kako su tuženici, zajedno s ostala tri supočinitelja, „postupali po prethodnom dogovoru da ubiju sve civilne osobe koje zateknu u kući P. M.“, a to znači kako su štetnu radnju počinili zajedno, u okviru izvršenja kaznenog dijela ratnog zločina, pa po čl. 206. st. 4. ZOO/78 kao i čl. 1107. st. ZOO/05, za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Zbog vezanosti parničnog suda uz činjenična utvrđenja kaznenog suda koja se odnose na postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti tuženika iz pravomoćne presude kaznenog suda kojom su tuženici – tamo optuženici, oglašeni krivima (čl. 12. st. 3. ZPP), u ovom parničnom postupku nije ni moguće na zakonit način odlučiti drugačije. Stoga ni žalbeni razlozi tuženika o nepostojanju takvog prethodnog dogovora te ukazivanje na dokaze koji ukazuju drugačije, nisu osnovani.

20. U tom kontekstu nije odlučno da li su I. i II. tuženici doista, pucajući iz svojih automatskih pušaka, ubili nekog od zatečenih civila, samo ga ranili ili promašili, pokraj nedvojbene činjenice kako je posljedica njihovog zajedničkog djela smrt tri civilne osobe. Stoga, mada iz kaznenog spisa proizlazi da je od 34 čahure nađene na mjestu događaja njih čak 23 ispaljeno iz puške pokojnog D. L., a samo dvije iz puške I. tuženika, svi sudionici odgovaraju solidarno. Pokraj pravomoćne kaznene presude, u okolnostima predmetnog slučaja, za pitanje solidarne odgovornosti tuženika, nije odlučno, čak i kad bi to bilo moguće, utvrditi da li su tuženici doista ubili, ili nisu, neku od civilnih osoba, a u okviru izvršenja kaznenog dijela ratnog zločina.

21. Tako se u presudi VSRH poslovni broj Rev 1711/2017 od 25. kolovoza 2020. navodi: „Revident u reviziji prije svega ističe da pravomoćnom kaznenom presudom tuženici nisu osuđeni radi usmrćenja pok. prednika tužitelja, već su druge osobe identificirane i imenovane kao egzekutori. Navedena tvrdnja drugotuženika ne može se prihvatiti osnovanom. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja kada iz pravomoćne kaznene presude jasno proizlazi da su tuženici u ovom predmetu oglašenim krivima za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te kada je kao posljedica takvog postupanja došlo do nasilne smrti prednika tužitelja, tada je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je smrt prednika tužitelja posljedica postupanja tuženika u ovom predmetu. …. Identično shvaćanje revizijski sud je zauzeo u odlukama Rev-2726/16-2 od 27. ožujka 2019. i Rev-175/15-2 od 13. studenoga 2018.“

22. Ovo pravno shvaćanje zastupa se u više novijih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poput: Rev 1844/2017 od 27. travnja 2021., Rev 123/2018 od 29. rujna 2020., Rev 815/2015 od 20. ožujka 2019., Rev-2345/2020 od 25. kolovoza 2020. i drugih. Stoga sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ovako odlučio.

23. Također valja dodati kako je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/20) održanoj 30. studenog 2020. zauzeto pravno shvaćanje: „U regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrt civila) koja je posljedica istog kaznenog djela.“

24. Činjenično stanje nije manjkavo utvrđeno kad je sud prvog stupnja odbio izvesti dokaze koje je predložio tuženik, uključujući i dokaz balističkog vještačenja, jer čak kad bi se utvrdilo da I. ili II. tuženici nisu iz svojih pušaka ubili niti jednu stradalu osobu, zbog izloženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, zato jer su svi supočinitelja predmetnog kaznenog djela „postupali po prethodnom dogovoru da ubiju sve civilne osobe koje zateknu u kući P. M.“, čime su i u građanskopravnom smislu djelovali zajedno, svi su oni solidarno odgovorni naknaditi štetu.

25. Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog toga što sud prvog stupnja nije izveo sve predložene dokaze jer je prvostupanjski sud po čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a koje neće.

26. Nagodbe koje su zaključili oštećenici nisu odluke suda ili drugog nadležnog tijela kojim je riješeno prethodno pitanje o kojem ovisi odluka u ovoj regresnoj parnici (čl. 12. st. 1. ZPP) pa da bi njihov sadržaj vezao parnični sud u ovoj regresnoj parnici. Zato sud prvog stupnja u ovoj regresnoj parnici treba sam odlučiti o postojanju odgovornosti Republike Hrvatske za štete koje su uzrokovali tuženici kao pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom tijekom Domovinskog rata, kao i o primjerenoj visini novčane naknade za te štete. Odlučujući o osnovanosti regresnog zahtjeva sud je prvog stupnja, u odnosu na štete zbog smrti V. M. i B. S., pravilno utvrdio visinu istog. Visina naknade štete iz nagodbi, glede ove dvije usmrćene osobe, sukladna je stabilnoj sudskoj praksi iz vremena kad su sklapane nagodbe između tužiteljice i oštećenika.

27. Zato i ovaj viši sud po prvostupanjskom sudu odmjerenu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu po čl. 201. st. 1. ZOO/78 zbog smrti B. S. njenom suprugu M. S. u iznosu od 220.000,00 kuna, njenoj kćerki S. R. u iznosu od 150.000,00 kuna i njenom sinu I. S. od 150.000,00 kuna smatra primjerenom. Također i materijalnu štetu istim oštečenicima s osnova izgradnje nadgrobnog spomenika, troška sahrane i crnine.

28. Primjerena je i naknada nematerijalne štete zbog smrti V. M. njenom sinu G. E. u iznosu od 150.000,00 kuna, te nematerijalna šteta zbog smrti G. M. njenom bratu G. E. u iznosu od 75.000,00 kuna. Također i materijalnu štetu istom oštećeniku s osnova izgradnje nadgrobnog spomenika od 12.800,00 kuna.

29. Tuženici u svojim žalbenim razlozima detaljnije i ne osporavaju utvrđenu visinu zahtjeva.

30. Sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo ni kad je zaključio kako je G. E. imao pravo na novčanu naknadu zbog smrti sestre G. M. Jer čl. 201. st. 2. ZOO/78 propisuje kako se naknada duševnih bolova zbog smrti bliske osobe može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio kako su G. E. i poginula mu sestra G. M. živjeli u kući njihovih roditelja u N. do rujna 1991. G. E. je već tad bio u braku i imao svoju užu obitelj (ženu i dijete), a u rujnu 1991. se odselio s užom obitelji u Nj. i više nije stanovao u kući u kojoj je nastavila živjeti njegova sestra. Štetni događaj se zbio 18. prosinca 1991., tri mjeseca nakon E. preseljenja, pa stoga u tom trenutku oni nisu više stanovali u istoj kući. Međutim, stanovanje u istoj kući nije pretpostavka postojanja pravnog standarda „trajnije zajednice života“. Trajnija zajednica života je pravni standard, zakonska pretpostavka koja mora biti ispunjena da bi u predmetnim slučajevima postojalo pravo na pravičnu novčanu naknadu. Pravilno sud prvog stupnja navodi kako ona može postojati i u predmetnim okolnostima ukoliko je nastavljena emotivna i psihološka veza između brata i sestre. Pa kako je u času pogibije G. M. postojala zakonska pretpostavka propisana čl. 201. st. 2. ZOO/78, G. E. je imao pravo na naknadu psihičkih bolova zbog smrti svoje sestre.

31. Kako je RH isplatila G. E. novčanu naknadu zbog smrti sestre u iznosu od 75.000,00 kuna, ona ima pravo na regresnu isplatu tog iznosa od štetnika.

32. Nije osnovan ni prigovor zastare kog u vidu žalbenog razloga u svojoj žalbi izlaže I. tuženik na odluku suda prvog stupnja o toj stvari, a također i II. tuženik ali manje detaljno. Prvostupanjski sud obrazlaže kako je odredbom čl. 361. st. 1. ZOO/78 (kao i čl. 215. st. 1. ZOO), propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Slijedom navedenoga, kako iz isprava proizlazi da je Republika Hrvatska na tekući račun G. E. i njegovog punomoćnika izvršila plaćanje ukupnog iznosa od 243.301,73 kuna dana 8. prosinca 2014., prema stajalištu suda zastarni rok od 6 mjeseci počeo je teći 9. prosinca 2014. Budući je tužiteljica tuženiku Ž. B. putem uprave Kaznionice u L. 25. ožujka 2015. podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, došlo je do zastoja zastare, sukladno odredbama čl. 186.a st. 3. i 5. ZPP-a (na rok od 3 mjeseca), a prema odredbi čl. 384. st. 2. ZOO/78 (kao i čl. 238. st. 2. ZOO-a), ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Dakle, do zastoja zastare (25. ožujka 2015.) protekla su 3 mjeseca i 16 dana zastarnog roka, a od idućeg dana - 26. ožujka 2015. tekao je tromjesečni rok zastoja zastare (do 26. lipnja 2015.). Nakon toga se nastavio šestomjesečni rok iz čl. 172. st. 3. ZOO/78 (čl. 1061. st. 4. ZOO), te je od 27. lipnja 2015. do podnošenja tužbe 9. rujna 2015. proteklo još 2 mjeseca i 12 dana. Dakle, tvrdi sud prvog stupnja, prije utuženja nije protekao rok od 6 mjeseci, produljen za tri mjeseca zastoja zastare, pa do podnošenja predmetne tužbe nije protekao zakonom određeni rok za zastaru.

33. Ovaj viši sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja kako nije nastupila zastara predmetne tražbine. Nije pravilan žalbeni razlog I. tuženika kako je zastara počela teći od dana isplate naknade štete, dakle od 8. prosinca 2014., a ne od isteka tog dana, dakle od 9. rujna 2014., kako izračuna prvostupanjski sud. Naime, prema čl. 361. st. 1. ZOO/78 (čl. 215. st. 1. ZOO) zastarijevanje počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Pa kako za ovaj slučaj nije nešto drugo propisano, za isplatu G. E. zastarijevanje je počelo teći 9. rujna 2014., kako smatra i sud prvog stupnja.

34. Prema čl. 112. st. 2. ZPP, ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka već se za početak roka uzima prvi idući dan. Ali ta se odredba primjenjuje samo na rokove određene na dana, kako izrijekom navodi citirani propis.

35. Ovdje se, međutim, radi o rokovima određenim na mjesece te se primjenjuje drugi propis. Po čl. 112. st. 3. i 4. ZPP, rokovi određeni na mjesece odnosno na godine završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca. Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan, ili u nedjelju ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana.

36. Prema čl. 172. st. 2. i 3. ZOO/78 pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom, ali to pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Prema čl. 384. st. 1. i 2. ZOO/78 ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov daljnji tok, ono nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

37. Sukladno čl. 186.a st. 1., 3. i 8. ZPP tužiteljica je bila dužna obratiti se tuženicima sa zahtjevom za mirno rješenje spora pa u tom slučaju dolazi do zastoja zastare na rok od 3 mjeseca, što je i učinila pa je I. tuženik primio zahtjev za mirno rješenje spora 12. svibnja 2015., a II. tuženik 13. svibnja 2015.

38. U konkretnom slučaju rok od 6 mjeseci, zajedno s rokom zastoja zastare od 3 mjeseca traje ukupno devet mjeseci. Pa kako je rok zastarijevanja za isplatu naknade štete od 243.301,73 kune započeo 9. prosinca 2014., kad je taj iznos tužiteljica isplatila G. E., zastara u konkretnom slučaju nastupa istekom 9. rujna 2015. Kako je tužiteljica s tužbom protiv I. tuženika ustala zadnjeg dana tog roka (tužba je predana na poštu preporučeno 9. rujna 2015.), dakle rok još nije istekao, tužba nije u zastari.

39. Što se tiče II. tuženika i za njega je zastara regresnog potraživanja ovog prvog isplaćenog iznosa od 243.301,73 kune počela teći 9. prosinca 2014. Njemu je zahtjev za mirno rješenje spora dostavljen 13. svibnja 2015., čime je došlo do zastoja zastare. Ukupan rok od 6 mjeseci, produljen za 3 mjeseca zastoja zastare, protekao i je i za njega 9. rujna 2015. Kako je tužiteljica s tužbom protiv II. tuženika ustala zadnjeg dana zastarnog roka (tužba je predana na poštu preporučeno 9. rujna 2015.), dakle rok još nije istekao, tužba nije u zastari.

40. Slično je i u svezi isplate drugog iznosa od 551.257,91 kuna. Tužiteljica je isplate novčanih naknada M. S., I. S. i S. R., te njihovoj punomoćnici od sveukupno 551.257,91 kuna izvršila 30. ožujka 2015. a rok zastarjevanja od šest mjeseci počeo je teći 31. ožujka 2015. Tužiteljica je Ž. B. i D. M. uputila zahtjeve za mirno rješenje spora. Ž. B. je zahtjev dostavljen putem Kaznionice u L. 12. svibnja 2015., a D. M.

13. svibnja 2015. čime je došlo do zastoja zastare od tri mjeseca. Ukupan rok od 6 mjeseci, produljen za 3 mjeseca zastoja zastare, istekao je 31. prosinca 2015., a tužba je podignuta 9. rujna 2015. Stoga ni za ovaj dio tužbenog zahtijeva do utuženja 9. rujna 2015. nije protekao spomenuti zastarni rok.

41. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl.154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tužiteljica je uspjela u parnici pa su joj tuženici dužni naknaditi potrebne troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT) .

42. Radi svega rečenog valjalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti.

43. Drugotuženik nije uspio sa žalbom pa je valjalo, po čl. 166. st. 1. ZPP, odbiti njegov zahtjev za naknadom troška sastav žalbe.

44. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu nije osnovan jer se ne radi potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 13. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević