REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3389/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. (kao pravnog slijednika pok. D. B. iz Z.,), OIB ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika Javne ustanove N. p. P. J., OIB ..., P. J., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo G., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-156/2022-2 od 23. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-115/2020-9 od 27. siječnja 2022., ispravljena rješenjem poslovni broj P-115/2020-14 od 28. travnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-156/2022-2 od 23. ožujka 2022. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj B. B. je podneskom od 27. svibnja 2022. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-156/2022-2 od 23. ožujka 2022. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. Presuda je donesena u sporu radi isplate naknade u visini tržišne vrijednosti nekretnine upisane u z.k.ul. 61 k.o. P. J., kčbr.9 površine 942 hvata-šuma V. P.". Tužbu je podnijela sada pokojna S. B., koja je preminula tijekom parnice, pa je nakon prekida postupka parnicu preuzeo njezin zakonski nasljednik B. B..
5. Tužbeni zahtjev je odbijen s ocjenom da je nastupila zastara tražbine na koju je u parnici ukazao tuženik. Presuda se temelji na utvrđenju da je kč.br. 9 iz zk.ul. 61 k.o. P. j. raspoređena kao ostavinska imovina pok. S. D., te je pravo korištenja navedene čestice naslijedila D. B. koja je upisana kao nositeljica prava korištenja, te nakon brisanja prava korištenja kao vlasnica navedene nekretnine; rješenjem Kotara G., N. odbora P. j., Odsjeka za privredu i financije od 31. prosinca 1960. određeno da se prednici tužiteljice odnosno njezinim nasljednicima ima isplatiti naknada za nacionaliziranu nekretninu i to kč.br. 9. šuma IV klase površine od 942 čhv; kč.br. kao katastarska čestica prestala postojati te je dijelom "ušla" u novoformirane kč.br. 12, i dijelom u kč.br. 6, a na kč.br. 9 bio sagrađen hotel B., koji je za trajanja Drugog svjetskog rata devastiran, pa je na dijelu kč.br. 9 (sada u sastavu kč. 12. i kč.br. 6) sagrađen hotel, dok dio čestice nije izgrađen i predstavlja "dvorište hotela"; rješenje od deposedaciji prednice tužitelja nije doneseno; prednicama tužitelja pa tako ni tužitelju nije isplaćena naknada za nacionalizirano zemljište, iako su se obraćale predniku tuženika sa zahtjevom za isplatu; do faktičke deposedacije nekretnine je došlo oko 1980. kada je na kč.br. 9 iz zk.ul. 61 k.o. P. j. izgrađen restoran P. pa nakon toga tužitelj više nije imao pravo tražiti povrat nekretnine.
6. Tužbeni zahtjev je odbijen zbog zastare, pozivom na odredbe članka 38., 46. i 59. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, čl. 47. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o naknadi, i čl. 47.Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj 9/94., 35/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11., 34/12. i 74/17.) kojim je prestao važiti Zakon o eksproprijaciji koji se primjenjivao kod određivanja naknade za nacionalizirano građevinsko zemljište.
7. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je preložio da mu Vrhovni sud RH dopusti reviziju radi dva pravna pitanja:
1) Može li sud u parničnom postupku odbiti tužbeni zahtjev za isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu u slučaju kad naknadu koju je rješenjem odredilo nadležno tijelo nikada nije isplaćena ranijim vlasnicima, u rješenje o deposedaciji takve nekretnine nikada nije doneseno?
2) Može li stranka u parničnom postupku biti prekludirana u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu pozivanjem suda na propis koji određuje mogućnost podnošenja tog zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu u određenom roku, imajući u vidu nespornu činjenicu da rješenje o deposedaciji takve nekretnine nikada nije doneseno?
7.1. U odnosu na razlog važnosti naznačenih pitanja po čl. 382. st. 2. ZPP navedeno je kako je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-1882/2018.-2 od 5. svibnja 2020., a shvaćanje iz pobijane odluke da je protivno shvaćanju revizijskog suda, kao i da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i to Visokog upravnog suda RH u odlukama poslovni broj Usž-3095/2016-3 od 23. veljače 2017. i Usž-1580/2018-4 od 4. srpnja 2018. , te Upravnog suda RH broj Us- 7659/1995 od 24. listopada 1996. i Us-3254/1996 od 14. siječnja 1998.
8. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u rješenju poslovni broj Rev-1882/2018.-2 od 5. svibnja 2020. na koje se pozvao tužitelj. Identično shvaćanje je zauzeto i u nizu odluka Vrhovnog suda RH, primjerice u odukama Rev-1823/1994, Rev-1550/16 i dr., prema kojem, u situaciji kad gubitku posjeda nije prethodilo donošenje rješenja o deposedaciji, pravo vlasnika na isplatu naknade za oduzete nekretnine ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njihov povrat, jer sve dok se može zahtijevati povrat tražbina nije dospjela. Tek kad se više (u cijelosti ili u dijelu) ne može zahtijevati povrat nekretnina s obzirom na njihovu izgrađenost (privođenje namjeni), dospijeva zahtjev za naknadu i počinje teći zastarni rok. Time je navedenim presudama odgovoreno na naznačena pravna pitanja.
9. U ovom slučaju se presuda temelji na utvrđenju da je faktička deposedacija izvršena 1980. na način da je na nekretnini izgrađen poslovni objekt, a da nakon toga tužitelj i njegovi prednici nisu mogli tražiti povrat nekretnine nego naknadu za oduzetu nekretninu. Tada je dospjelo njihovo pravo tražiti naknadu i počeo je teći zastarni rok koji je istekao davno prije podnošenja tužbe sudu radi određivanja naknade.
S obzirom na to da je o spornim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a odluka drugostupanjskoga suda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, nema mjesta dopuštenju revizije, a zbog postojeće prakse Vrhovnog suda RH za dopuštenost revizije nije odlučna različita praksa drugostupanjskih sudova.
10. Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
