REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 818/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., OIB … , iz S., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J., M. B., D. B. i T. H. u K., protiv tuženika H. - O. d.d., OIB, sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. O., I. P., F. O. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika V. B. iz K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3702/18-2 od 10. srpnja 2018., ispravljene rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3702/18-6 od 6. studenog 2018., kojom presudom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-612/17-68 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e:
I Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3702/18-2 od 10. srpnja 2018., ispravljena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3702/18-6 od 6. studenog 2018., u dijelu pod točkom II i III izreke i sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-612/17-68 od 4. svibnja 2018. pod točkom I izreke, kao i u dijelu pod točkom III izreke kojom je odlučeno da tužiteljica snosi svoj dio troška.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u cijelosti.
r i j e š i o j e:
I Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna, u roku 15 dana.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete na ime izgubljene zarade i to iznosa od 253.533,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I izreke. Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka II izreke) te je odlučeno da svaka strana snosi svoj dio troška postupka (točka III izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki II izreke i u dijelu točke III izreke kojom je odlučeno da tuženik snosi svoj dio troška postupka (točka I izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u točki I izreke i u dijelu točke III izreke kojom je odlučeno da tužiteljica snosi svoj dio troška postupka te je suđeno tako da je naloženo tuženiku platiti tužiteljici na ime izgubljene zarade ukupan iznos od 253.533,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno pod točkom II izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 81.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2018. do isplate (točka II izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,00 kn (točka III izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom, relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovno suđenje.
4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tuženika i potvrditi drugostupanjsku presudu te potražuje naknadu za trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).
7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.
8. Revizijski navodi tuženika koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP).
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete, izgubljene zarade, koju potražuje od tuženika kao osiguratelja odvjetnika V. B. (ovdje umješača), nastale zbog njegovog propusta da na vrijeme podnese ovršni prijedlog radi vraćanja tužiteljice na rad, na temelju pravomoćne i ovršne presude.
10. U ovoj pravnoj stvari presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2036/12 od 7. veljače 2017. potvrđena je presuda suda prvog stupnja poslovni broj Pn-7638/07 od 21. prosinca 2011. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 196.601,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate i to za razdoblje od 10. ožujka 2004. do 10. listopada 2008., kada je tužiteljica otišla u prijevremenu starosnu mirovinu, dok je za razdoblje od 11. listopada 2008. pa nadalje prvostupanjska odluka ukinuta pa se predmetno potraživanje (razlike plaće koju bi ostvarivala da je vraćena na radno mjesto i starosne mirovine koju ostvaruje) odnosi na razdoblje od listopada 2008. do 18. ožujka 2018., kada je ostvarila uvjete za starosnu mirovinu (65 godina života).
11. Tijekom postupka je utvrđeno:
- da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-952/02, koja je postala pravomoćna 17. prosinca 2003. te ovršna 29. siječnja 2004., naloženo Republici Hrvatskoj vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto upravnog referenta u Policijsku postaju Slunj te joj osigurati sva prava iz rada i radnog odnosa u neprekinutom trajanju, u kojem predmetu je bila zastupana po odvjetniku ovdje umješaču,
- da poslodavac tužiteljicu nije dobrovoljno vratio na rad, a da je zbog propuštanja odvjetnika u ovršnom postupku vraćanja na rad koji se vodio pred Općinskom sudom u Karlovcu ovršni prijedlog odbijen (poslovni broj Ovr-318/04 od 14. siječnja 2005.), koje rješenje je rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-467/05-2 preinačeno na način da je ovršni prijedlog odbačen kao nepravovremen,
- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7638/07- 38 od 21. prosinca 2011., a koja je djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2036/2012 od 7. veljače 2017. utvrđena odgovornost punomoćnika tužiteljice, ovdje umješača, za nastalu štetu tužiteljici, a koja se zasniva na načelu pretpostavljene krivnje iz razloga što isti nije pravovremeno podnio ovršni prijedlog radi vraćanja tužiteljice na rad čime bi ona ostvarila pravo na isplatu plaća u utuženom razdoblju,
- da je tužiteljica umirovljena 1. listopada 2008. s kojim datumom je dobrovoljno otišla u prijevremenu starosnu mirovinu.
12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da joj odlaskom u mirovinu ne pripada pravo na isplatu razlike između plaće koju bi ostvarivala na svom radnom mjestu do visine prijevremene mirovine i to iz razloga što ona tu plaću više niti ne ostvaruje jer prima mirovinu. Stoga prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev za preostalo razdoblje od listopada 2008. do 18. ožujka 2018.
13. Drugostupanjski sud preinačuje presudu suda prvog stupnja ocjenjujući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da tužiteljica ima pravo zahtijevati razliku između prijevremene starosne mirovine i plaće koju bi ostvarivala u vidu pretrpljene štete koja joj je nastala nezakonitim postupanjem punomoćnika. Prema ocjeni drugostupanjskog suda tužiteljica je u prijevremenu starosnu mirovinu otišla samoinicijativno te je tom radnjom umanjila štetu koja joj je nastala zbog ne vraćanja na radno mjesto, dok u protivnom, da tužiteljica nije otišla u prijevremenu starosnu mirovinu ostvarila bi pravo na naknadu cjelokupnog iznosa plaće za radno mjesto referenta u PP S.
14. Prema odredbi članka 33. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, što je tužiteljica imala 2018. godine kada je otišla u starosnu mirovinu. U prijevremenu starosnu mirovinu tužiteljica je otišla 1. listopada 2008., prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/07, 35/08, 40/10 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10, 130/10 - pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13), kojom odredbom čl. 31. je bilo propisano da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža, dok je člankom 182. bila propisana iznimka, da pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 30 godina mirovinskog staža (žena) i kada navrši u 2004. godini - 58 godina života (muškarac), odnosno 53 godine života (žena). U trenutku odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu tužiteljica je imala 55 godina života te je svojevoljno otišla u mirovinu, a odlaskom u mirovinu bi joj prestao i radni odnos, da je bila vraćena na posao.
15. Stoga osnovano tuženik u reviziji navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Uzimajući u obzir da je tužiteljica samoinicijativno otišla u prijevremenu starosnu mirovinu to joj za vrijeme od odlaska u mirovinu pa nadalje ne pripada pravo na isplatu razlike plaće. Od trenutka nastupa mirovine pa nadalje tužiteljica nema pravo na razliku u plaći između mirovine i plaće koju bi primala da je vraćena na posao. Prema tome, umirovljenjem bi tužiteljici prestao radni odnos (da je bila vraćena na posao) pa joj nakon umirovljenja ne pripada pravo na razliku između prijevremene starosne mirovine i plaće (tako i ovaj sud u odlukama Revr-587/2017-2 od 20. siječnja 2021., Revr-675/17-2 od 5. veljače 2019., Revr-268/14-2 od 19. ožujka 2014.).
16. Budući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo to je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP revizija tuženika prihvaćena kao osnovana i preinačena drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu te je odlučeno kao u izreci presude.
17. Obzirom da je tuženik uspio u ovom revizijskom postupku i da je zahtijevao troškove postupka za sastav revizije (7.500,00 kn) uvećane za troškove PDV (1.875,00 kn), tuženiku je taj trošak i dosuđen u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl.155. ZPP, a sve u vezi Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).
18. Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na reviziju, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.
Zagreb, 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
