Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-195/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović, mr.sc. Marijana Bitange, Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. B. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 111. točka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih N. B. i I. O. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 14. veljače 2022. broj K-9/2021., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog N. B. i optužene I. O. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom optuženi N. B. i I. O. proglašeni su krivima zbog tri kaznena djela protiv života i tijela, i to dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11., činjenično i pravno opisana u točkama 1 i 3. izreke, i jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2. izreke, pa su im za ta kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to optuženom N. B. za kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11. pod točkama 1. i 3. izreke na temelju tog zakonskog propisa u trajanju dvadeset godina za svako djelo, te za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točkama 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. pod točkom 2. izreke na temelju članka 111. KZ/11. u trajanju od petnaest godina, pa je optuženi N. B. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina. Optuženoj I. O. su utvrđene sljedeće pojedinačne kazne zatvora: za dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11. pod točkama 1. i 3. na temelju tog zakonskog propisa u trajanju od po petnaest godina i za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. pod točkom 2. izreke na temelju članka 111. KZ/11. u trajanju od dvanaest godina, pa je optužena I. O. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina. Optuženicima je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečene jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od trenutka uhićenja, tj. od 7. kolovoza 2020. nadalje.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženici su u cijelosti oslobođeni obveze da podmire troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08 te nagradu i nužnih izdatke postavljenih branitelja.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi N. B. i optužena I. O.
2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na oboje optuženika i predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženicima utvrditi pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju te ih osuditi na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u duljem trajanju.
2.2. Optuženi N. B. žali se osobno i po braniteljici V. M., odvjetnici iz K. Oba podneska tretiraju se kao jedna žalba. U žalbi podnesenoj po braniteljici navodi žalbene osnove povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u osobno podnesenoj žalbi ne precizira žalbene osnove, a iz sadržaja navoda proizlazi da presudu pobija zbog povrede prava obrane i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se "pobijana presuda preinači i optuženog N. B. oslobodi krivnje, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".
2.3. Optužena I. O. se po branitelju D. B., odvjetniku iz K., žali zbog odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači u pogledu odluke o kazni na način da se prema optuženoj I. O. primijeni institut ublažavanja kazne u maksimalno mogućem obujmu".
3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi N. B. po braniteljici odvjetnici V. M. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. U osobno podnesenoj žalbi optuženi N. B. tvrdi da se psihički jako loše osjećao, zbog čega nije bio u stanju adekvatno iznijeti obranu, a bilo mu je odbijeno da svoju obranu čita. Međutim, time nije povrijeđeno pravo obrane, na koje optuženik očito cilja. Naime, okrivljenik, sukladno odredbi članka 276. stavak 2. ZKP/08. se ispituje usmeno, a pri ispitivanju mu se može dopustiti da se služi svojim zabilješkama, no to ne podrazumijeva čitanje pisano pripremljene obrane. Uz to, uvidom u raspravni zapisnik od 7. veljače 2022., s raspravnog ročišta na kojem su iznesene obrane oboje optuženika, utvrđeno je da nije nigdje zabilježeno da je optuženi B. izjavio da se osjeća loše i da nije u stanju iznijeti obranu, a također iz tog zapisnika nije vidljivo da je tražio da mu se omogući korištenje bilješkama u pisanom obliku. Stoga su žalbeni navodi optuženog B. kojima nastoji dokazati povredu prava obrane neosnovani. Nadalje, povodom podnesenih žalbi stranaka, ovaj drugostupanjski sud je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ispitao pobijanu presudu i utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.
7. Optuženi N. B., iako uvodno ističe da se žali zbog povrede kaznenog zakona, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a najvećim dijelom navoda žalbe obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju obveze iz članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da na štetu oboje optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.
8. Optuženi N. B. u oba podneska kritizira ispravnost utvrđenih činjenica, pri čemu detaljno ponavlja sve navode svoje obrane iznesene tijekom postupka, osporavajući da je i na koji način sudjelovao u počinjenju kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Pritom optuženi B. ustraje na tvrdnji da je i sam, uz lijek Leponex koji mu je propisan, uzimao alkohol i da nikad zbog toga nije imao zdravstvenih problema, osporavajući time u odnosu na svaku žrtvu postojanje uzročne veze između lijeka Leponexa i konzumacije alkohola te njihove smrti odnosno jakog pogoršanja zdravlja. Nalazi neprihvatljivim zaključak suda prvog stupnja da je optužena I. O. ovisna o njemu i da ga se boji, a koju sud prvog stupnja temelji na po optuženiku nepouzdanom nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka dr. A. Osim toga kritizira pouzdanost iskaza optužene I. O., ponavljajući da je ona sklona izmišljanju, lažnom svjedočenju i sl. i da se protiv nje vode postupci zbog lažnog svjedočenja, sugerirajući raznovrsne motive iz kojih je optužena O. teretila optuženika. U osobno podnesenoj žalbi dodaje da je optužena I. O. na to da ga tereti bila nagovorena od osoba s kojima je zajedno bila u Zatvoru.
9. Međutim, obranu optuženog N. B. prvostupanjski sud je detaljno i pomno analizirao i kritički ocijenio, i to imajući na umu životnost njenog sadržaja ali i stavljajući tu obranu u kontekst ostalih izvedenih dokaza i obrane optužene I. O.. Takvu analizu i ocjenu kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, evidentno je da niti jedan od izvedenih dokaza ne potkrjepljuje navode optuženog N. B. kako on nije ni na koji način sudjelovao u radnjama počinjenja inkriminiranih kaznenih djela, niti s njima bio upoznat. Iz snimke videonadzora koja se odnosi na događaj opisan pod točkom 3. izreke utvrđeno je da je optuženi B. sjedio za stolom dok je optužena I. O. žrtvi M. V. iz nepoznatog predmeta nešto sipala u bocu piva koju je pridržavala lijevom rukom, a već sam taj prizor demantira njegove navode kako ništa nije znao ni vidio. Nadalje, iz iskaza svjedoka M. G. R. također nesumnjivo proizlazi da je optuženi B. sjedio za stolom dok je optužena I. O. iz njedara izvadila malu bočicu i žrtvi M. V. nešto usula u čašu s rakijom. Konačno, prema iskazu R. L. oboje optuženika uopće nije reagiralo kada je muškarac (radilo se o žrtvi M. V.) koji je s njima sjedio za stolom pao na pod kafića, već su rekli da mu nije ništa i da ga treba ostaviti na miru, pri čemu su se smijali i izrugivali. Dakle, svaki od ovih dokaza potpuno kompromitira navode obrane optuženog N. B. da nije znao što se događa i da s trovanjima žrtava nema nikakve veze. Konačno, sam optuženi B. na kraju svoje obrane izjavljuje da mu nije bilo čudno što nakon druženja s njim i optuženom I. O. dvije osobe umiru, a jedna je spašena medicinskom intervencijom. Takva izjava potpuno je neživotna i nelogična, a dodatno je neuvjerljiva razmatra li se u kontekstu opisanog ponašanja oboje optuženika u trenutku kada je žrtva M. V. pao sa stolice na pod.
9.1. Nije prihvatljiva niti ponovljena tvrdnja optuženika kako je sam uz lijek Leponex konzumirao alkohol i da mu ništa nije bilo, te da nije imao nikakvog znanja o tome da se taj lijek ne smije konzumirati zajedno s alkoholom. Prije svega, treba naglasiti da je prema podacima iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja utvrđeno da je optuženik uzimao ujutro pola tablete, a navečer jednu tabletu Leponexa, pri čemu se radi o terapiji kojom se djeluje protiv anksioznosti i nesanice. Nadalje, prema navodima vještaka dr. P. Š. i dipl. ing M. N. radi se o lijeku koji se u terapiju uvodi postepeno, kako bi se izbjegle neugodne, pa i opasne nuspojave koje se mogu očekivati ako se odmah krene s većom dozom, što je zasigurno učinjeno i kod optuženika bez obzira na to što je on uzimao taj lijek u maloj dozi. Također, nema sumnje da je optuženi B. od liječnika morao biti upozoren da ne smije zajedno uzimati lijek i alkohol, a to se upozorenje nalazi otisnuto i u uputi za uporabu, zbog čega prvostupanjski sud opravdano zaključuje da je optuženi B., koji već duže vrijeme koristi taj lijek, o svemu tome bio dovoljno informiran. Konačno, kombinacija Leponexa (točnije Klozapina, što je tvorničko ime tog lijeka) i alkohola ne mora nužno i uvijek izazvati smrtnu posljedicu, iako je šansa za takav ishod veća radi li se o većoj količini lijeka i većoj količini alkohola, te prisutnosti drugih lijekova. Kada se uz sve navedeno ima na umu da je optužena I. O. bila nedosljedna u pogledu količine lijeka koji je stavljala u alkoholna pića žrtava (respektirajući da je ta nedosljednost u velikoj mjeri i odraz njenih potkapacitiranih intelektualnih sposobnosti zbog čega nije u stanju biti precizna), opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je optuženi N. B., koji i sam uzima taj lijek, bio taj koji je osigurao lijek Leponex u adekvatnoj količini i prethodno ga usitnio i stavio u bočicu, te ga predao optuženoj I. O.
9.2. Neprihvatljivi su i prigovori optuženog N. B. o nepostojanju uzročno- posljedične veze između uzimanja lijeka Leponex i alkohola te nastupjelih posljedica za žrtve. Naime, obdukcijom tijela žrtve M. V. (djelo pod točkom 3.) utvrđeno je da je uzrok smrti istovremeno djelovanje triju čimbenika i to ingestije Klozapina, alkoholiziranosti i od ranije promijenjenog srca žrtve. Pritom sa sudskomedicinskog stajališta nije isključeno da bi do smrti V. došlo i u slučaju ingestije Klozapina bez prisutnosti alkohola u njegovom organizmu, a sa sigurnošću je utvrđeno da su Klozapin žrtvi V. u piće stavili baš optuženici. Prema zapisniku o naknadnoj obdukciji A. I. (djelo pod točkom 1.) nije bilo moguće utvrditi neposredni uzrok smrti, ali je kemijsko- toksikološkim analizama utvrđeno da je on u trenutku smrti bio u pripitom stanju i da je u organizmu imao antipsihotik Klozapin, čiju koncentraciju u krvi nije više bilo moguće odrediti zbog uznapredovalih truležnih promjena. Međutim, povezujući podatak da žrtva I. nije ranije imao propisani Klozapin, vještaci su zaključili da je žrtva I. najvjerojatnije umro nasilnom smrću zbog akutnog trovanja Klozapinom i etilnim alkoholom uz ranija postojeća patološka stanja organizma, u kojem slučaju je akutni unos Klozapina od dominantnog značaja. S obzirom na to da je prema iskazu svjedokinje R. V. neposredno prije nego što je preminuo žrtva I. sjedio za stolom s optuženicima, pa je čak i zaspao za tim stolom, a povezujući to s obranom optužene I. O. i djelima pod točkama 2. i 3. koja se kronološki odvijaju nakon tog djela pod točkom 1. i imaju isti obrazac, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da su optuženici B. i O. usmrtili žrtvu I. na identičan način kako su to činili i u ostala dva slučaja, a što je opisano činjeničnim opisom inkriminacija, odnosno da nema sumnje o postojanju uzročno-posljedične veze između konzumacije Klozapina i alkohola i smrti žrtve I. Konačno, žrtva djela pod točkom 2. M. V. preživio je jer je u bolnici O., kamo je dopremljen u besvjesnom stanju, uspješno reanimiran. Kod njega su izvršeni testovi pokazali da je bio u teško pijanom stanju, a da je u krvi i mokraći utvrđena prisutnost dijazepama (koji je koristio) i Klozapina (koji nije koristio). Žrtvi M. V. spašen je život, ali je došlo do osobito teškog oštećenja zdravlja, koje je posljedica akutnog trovanja Klozapinom, dijazepamom i etilnim alkoholom. Povezujući s tim iskaz žrtve M. V. kao svjedoka u kojem je opisao da se neposredno prije nego što mu je pozlilo družio uz alkohol s optuženicima, kao i obranu optužene I. O., osnovano je sud prvog stupnja zaključio o postojanju uzročno posljedične veze između uzimanja Klozapina i posljedica za zdravlje žrtve M. V.
9.3. Najzad, u pogledu kritika optuženog N. B. upućenih na analizu i ocjenu obrane optužene I. O., treba naglasiti da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća argumente koje je za takvu analizu i ocjenu dao prvostupanjski sud. Pritom da je optužena I. O., iako je najprije navela da je ona sama usitnjavala tablete i potom ih davala žrtvama (raspravni zapisnik od 3. rujna 2021.) istodobno ustvrdila da nije znala za djelovanje tog lijeka i da je opasan ako se uzima zajedno s alkoholom, da bi naknadno, na raspravi od 7. veljače 2022., iskazala kako je optuženi B. pripremao prašak usitnjavajući tablete, a ona je bila ta koja ih je kriomice stavljala u alkoholna pića žrtvama, sada navodeći da joj je bilo poznato da se ti lijekovi ne smiju uzimati s alkoholom. Promjenu iskaza optužene I. O. treba sagledati s aspekta životne uvjerljivosti njezinih postupaka iz različitih verzija obrane. Naime, nije logično ni životno uvjerljivo da optužena I. O. sama kradom od optuženog B. uzima njegove lijekove i usitnjava ih i stavlja kriomice u pića žrtvama, a u prisutnosti optuženog B., koji je to morao opaziti, a da pritom optužena O. uopće ne zna što može očekivati kao ishod tih postupaka. U takvim je okolnostima izostanak bilo kakve reakcije optuženog B. na ove postupke optužene O. potpuno neshvatljiv, nerazuman i nelogičan. Dakle, očito je da je prva verzija obrane optužene O. nelogična i neprihvatljiva. Za razliku od nje, druga je verzija dosljedna i konzistentna, životno je uvjerljiva i odgovara svim okolnostima ovih događaja i ponašanju optuženog B. za vrijeme dok optužena O. stavlja žrtvama u piće pripremljeni prašak. Razlozi zbog kojih je optužena I. O. odlučila promijeniti obranu irelevantni su i nisu zbog svega iznesenog od utjecaja na uvjerljivost te obrane. Zbog toga su podaci o tome kada su se optuženici upoznali i počeli zajednički život i pod kojim okolnostima i je li optužena O. bila osuđivana i zbog čega nebitni za ovaj predmet.
9.4. Iz izloženih je razloga žalba optuženog N. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
10. Sve stranke pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.
10.1. Državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da istodobno nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene otegotne okolnosti, pri čemu ponavlja da su optuženici djela planirali i pripremali se za njihovo počinjenje, čime su pokazali visok stupanj kriminalne volje, bešćutnost, bezobzirnost i upornost. Uz to ističe da optuženi N. B. i dalje ima nekritičan stav prema svom ponašanju, kao i da su počinjena kaznena djela unijela nemir u malu ruralnu sredinu.
10.2. Optuženi N. B. nalazi da utvrđene pojedinačne kazne i izrečena jedinstvena kazna za njega predstavljaju smrtnu kaznu s obzirom na njegovu životnu dob, budući da je star 63 godine, izrazito je lošeg zdravstvenog stanja, otac je šestero maloljetne djece. Ranije izrečene kazne je odslužio, pa smatra da ranija osuđivanost nije trebala biti vrednovana kao otegotna okolnost.
10.3. Optužena I. O. navodi da je samoinicijativno i iskreno priznala počinjenje kaznenih djela, da je njezin intelektualni kapacitet niži od prosjeka, da je bila smanjenih sposobnosti shvaćanja svog postupanja i upravljanja svojom voljom. Također smatra da je u većoj mjeri trebalo cijeniti što je prema mišljenju psihijatrijskog vještaka bila u inferiornom odnosu prema optuženom B. i sklonija prihvatiti njegove obrasce ponašanja jer je povodljiva. Ponavlja da je kaznena djela počinila i u strahu za vlastiti život, jer joj je optuženi B. prijetio da će je u suprotnom ubiti. Ističe da je inače dobra osoba pa smatra da je zbog svega navedenog trebalo primijeniti institut ublažavanja kazne na temelju naročito olakotnih okolnosti.
10.4. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je razmotrio po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečene jedinstvene kazne u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka te zaključio da žalbe stranaka u tom pravcu nisu osnovane.
10.5. Naime, optuženom N. B. prvostupanjski je sud opravdano otegotnim cijenio višestruku raniju osuđivanost, pri čemu se ista odnosi na čitav niz različitih kaznenih djela, a između ostalog i kaznena djela koja imaju elemente agresivnosti i također imaju kao zaštitni objekt život i tijelo ljudi (kazneno djelo teške tjelesne ozljede). Taj podatak, suprotno mišljenju optuženog B., bitan je za odmjeravanje kazne kako to izrijekom proizlazi i iz odredbe članka 47. KZ/11. prijašnji počiniteljev život. Prvostupanjski sud olakotnim je cijenio višu životnu dob optuženog B.
10.6. Optuženoj I. O. otegotnim je cijenjena ranija osuđivanost za pet kaznenih djela, od kojih je jedno i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. koje podrazumijeva agresivnost. Olakotnim je optuženoj I. O. cijenjeno da je priznala počinjenje sva tri kaznena djela, iako je u određenoj mjeri nastojala umanjiti stupanj svoje krivnje. Nadalje, olakotnim joj je cijenjeno da je izrazila žaljenje i kajanje zbog počinjenih djela.
10.7. Prvostupanjski sud također je prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni zatvora i izricanja jedinstvene kazne zatvora opravdano optuženicima otegotnim vrednovao da su kaznena djela počinili bez apsolutno ikakvog povoda, odnosno bezrazložno, njihov visok stupanj krivnje, bešćutnost koju su pokazali prema žrtvama V. i V. kojima je pozlilo, a optuženici nisu učinili ni najmanji napor da im pomognu ili da bar umanje teške posljedice.
10.8. Ovdje treba primijetiti da se podatak da je optuženik B. otac šestero malodobne djece, a optužena O. majka sedmero maloljetne djece mora razmotriti u kontekstu činjenice da su oboje optuženika proglašeni krivima zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. KZ/11., što relativizira njegov značaj. No, neovisno o tome je li bilo temelja za kvalifikaciju tih podataka kao olakotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako od počinjenih djela optuženicima adekvatne. Naime, u tim kaznama u dovoljnoj su mjeri odraza našle sve gore nabrojene okolnosti, kao i težina počinjenih djela. Pritom pojedinačno utvrđene kazne zatvora optuženoj I. O. koje su u kraćem trajanju po mišljenju ovog drugostupanjskog suda adekvatno reflektiraju to što je optužena O. priznala modus operandi i učešće u počinjenju djela svakog od optuženika, čime je manifestirala kooperativnost i pokazala određeni nivo kritičnosti spram učinjenog. Izrečene jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina optuženom N. B. i u trajanju od trideset godina optuženoj I. O. odražavaju kako pojedinačno utvrđene kazne zatvora za svako od počinjenih djela, tako i odnos između tih djela, ali i odgovaraju ličnostima optuženika. S obzirom na životnu dob optuženog N. B. ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora od četrdeset godina odgovarajuća i da nema potrebe za odmjeravanjem kazne zatvora u duljem trajanju. Jednako tako, s obzirom na držanje optužene I. O. i njezino priznanje najvećeg dijela inkriminacija ali i uvažavajući njezin intelektualni potencijal i smanjenu ubrojivost opravdano je prvostupanjski sud toj optuženici odmjerio jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od trideset godina. Te kazne će po mišljenju ovog drugostupanjskog suda postići ciljeve specijalne i generalne prevencije iz članka 41. KZ/11., zbog čega su žalbe stranaka iz te žalbene osnove također neosnovane.
11. Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke na temelju članka 490. stavak 1. točke 1. ZKP/08. dopuštena je žalba trećestupanjskom sudu. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest dana od dostave prijepisa presude, putem prvostupanjskog suda, a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.
