Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-155/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. J., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optuženog Z. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku K-11/2021-25 od 14. ožujka 2022. u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Z. J. i zamjenice branitelja optuženika, odvjetnice E. B.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se oslobađajući dio presude u odnosu na optuženog Z. J., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11., opisanom pod točkom I.1. oslobađajućeg dijela te presude i u točki XII. osuđujućeg dijela, u odluci o troškovima postupka, te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Djelomično se prihvaća žalba optuženog Z. J., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom Z. J. za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. na temelju članka 153. stavak 2. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kaznena djela iz točke IV.1. osuđujućeg dijela izreke, prihvaćaju se kao utvrđene, kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci za kazneno djelo iz članka 141. stavak 1. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11., pa se optuženi Z. J., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. lipnja 2021. pa nadalje.

III U ostalim dijelovima žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog Z. J. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I.1. optuženi Z. J. na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje: ZKP/08.) oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnje, opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2. KZ/11., a temeljem članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

1.1. Nasuprot tome, pod točkom IV. proglašen je krivim optuženi Z. J. da je počinio tri kaznena djela u stjecaju, pod točkom 1. izreke dva kaznena djela, i to iz članka 141. stavak 1. i članka 235. stavak 1. KZ/11., a pod točkom 2. izreke kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanja iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te su mu za navedena djela utvrđene kazne zatvora, tako da mu je za kazneno djelo iz članka 141. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 153. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (godina) i 6 (šest) mjeseci, pa je na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11. optuženi Z. J. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

1.2. Temeljem članka 54. KZ/11. optuženom Z. J. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. lipnja 2021. pa nadalje.

1.3. Temeljem članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. optuženi Z. J. obvezan je na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj N. J. u iznosu od 5.000,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi Z. J. obvezan je na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu 4.640,00 kuna i to 1.640,00 kuna na ime troška vještačenja i 3.000,00 kuna sudskog paušala u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak1. točka 11. ZKP/08.), zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.), te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 1. i 2. ZKP/08.), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u oslobađajućem dijelu u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. jer postoji proturječje izreke i obrazloženja, a što je utjecalo i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, i u tom dijelu predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u žalbi u osuđujućem dijelu, zbog odluke o kazni predloženo strože kažnjavanje, na način da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, te da se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka ukine jer nedostaju razlozi zbog čega sud nije obuhvatio sve nastale troškove iz prethodnog postupka, a niti je obrazloženo na koje vještačenje se odnosi dosuđeni trošak od 1.640,00 kuna, a niti je odlučeno o troškovima opunomoćenika postavljenog oštećenoj po službenoj dužnosti, pa da se ukine odluka o troškovima postupka i u tom dijelu također predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Optuženi Z. J. podnio je osobnu žalbu i žalbu putem branitelja D. O., odvjetnika u O., u odnosu na osuđujući dio presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, a sadržajno i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvaćanjem njegove žalbe pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi je predloženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.2. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

3. Spis je, sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća u javnom dijelu održana je u prisutnosti zamjenice branitelja optuženika, E. B., odvjetnice u Z., te optuženika čija prisutnost je osigurana putem video linka, a u odnosu na državnog odvjetnika koji je uredno izvješten, a nije pristupio, sjednica je na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

5. Žalba državnog odvjetnika te žalba optuženika djelomično su osnovane.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika (točka I.1. oslabađajućeg dijela presude)

6. Državni odvjetnik ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11., opisano u točki I.1. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude te analizirajući provedene dokaze, smatra da je izreka pobijane presude proturječna sa rezultatima provedenih dokaza te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Obrazlažući navedenu postupovnu povredu žalitelj, ustvari, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga nije ostvarena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju ukazuje državni odvjetnik. 6.1. No, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, prvostupanjski sud je optuženog Z. J. oslobodio od optužbe za kazneno djelo opisano pod točkom I.1. izreke pobijane presude pozivom na odredbu članka 453. točke 3. ZKP/08. U razlozima zbog kojih oslobađa optuženika, prvostupanjski sud smatra da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11., navodeći u točki 8. pobijane presude "…da iz rezultata dokaznog postupka nije nedvojbeno utvrđeno i dokazano da je optuženi Z. J. oštećenoj N. J. upućivao prijetnje izvan onih prijetnji koje su bile usmjerene da bi bez njenog pristanka izvršio spolni odnos…", a u točki 10. iste presude navodi "…da izgovorene riječi da će ih oboje ubiti stavljanjem ruke u električnu utičnicu na zidu….predstavlja kontinuitet prethodnog protupravnog postupanja gdje optuženi uporabom sile i prijetnje bez pristanka oštećene izvršava spolni odnošaj…pa se ovo naknadno postupanje optuženika ne može okarakterizirati da je bilo usmjereno ka izazivanju straha za život oštećene…". Dakle, iz citiranog dijela prvostupanjske presude posve je jasno, da prvostupanjski sud smatra da su prijeteće riječi izgovorene, ali da su iste dio prijetnji obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i 2. KZ/11. i izgovorene u cilju izvršenja nasilnog spolnog odnosa.

6.2. Međutim, suprotno tome, iz iskaza oštećene N. J. proizlazi da je optuženik J. prijeteće riječi "…da će ih oboje ubiti stavljanjem ruke u električnu utičnicu na zidu…" izrekao nakon dovršenog spolnog odnosa, a što potvrđuje i svjedokinja A. P., kojoj je oštećena J. rekla da joj je optuženik "…nakon silovanja prijetio riječima da će ju spojiti na struju…". Očito je, dakle, da je zaključak prvostupanjskog suda za sada pogrešan, kada utvrđuje da je izgovorena prijetnja bila usmjerena na prisilni spolni odnošaj te da "…predstavlja kontinuitet prethodnog protupravnog postupanja gdje optuženi uporabom sile i prijetnje bez pristanka oštećene izvršava spolni odnošaj…", jer iz do sada provedenih dokaza proizlazi da optuženik, nakon gore navedenih, a izgovorenih prijetećih riječi, nije poduzeo bilo kakvu radnju u smislu pokušaja novog spolnog odnosa s oštećenom.

7. Slijedom iznijetoga, a prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, trebalo je pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11., opisano u točki I.1. izreke, ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje i odluku.

8. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno ocijeniti sve izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pri čemu će u odnosu na kazneno djelo prijetnje opisano u točki I.1. pobijane presude, a vodeći računa i o argumentaciji ove drugostupanjske odluke, nakon pažljive ocjene iskaza ispitanih svjedoka, kao i svih dokaza zajedno i svakog zasebno, a u odnosu na obranu optuženika i dinamiku svih događanja u kući oštećene, ocijeniti jesu li u ponašanju optuženika Z. J. ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11. Nakon toga će prvostupanjski sud donijeti novu presudu te za svoj zaključak dati jasne, razumljive i potpune razloge, a sve sukladno članku 459. ZKP/08.

U odnosu na žalbu optuženog Zorana Janusa, osim zbog odluke o kazni

9. Nije u pravu optuženi Z. J. da u pobijanoj presudi postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. Obrazlažući istu, optuženik navodi da je posve nejasno iz kojih razloga prvostupanjski sud vjeruje iskazima oštećene N. J. i svjedokinje A. P. u odnosu na kazneno djelo silovanja, dok istovremeno temeljem iskaza istih osoba ne nalazi dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje, pa su razlozi presude nejasni i proturječni. Ovim žalbenim navodima u biti se dovode u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, s kojima se optuženik očito ne slaže, a o čemu će biti riječi u dijelu ove presude u odnosu na žalbenu osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Uostalom, upravo zbog te žalbene osnove u odnosu na kazneno djelo prijetnje ukinuta je presuda prvostupanjskog suda (vidjeti točke 6.-7. ovosudne odluke).

10. Prije svega, optuženik je u cijelosti priznao počinjenje kaznenih djela činjenično i pravno opisanih u točki IV.1. pobijane presude i to iz članka 141. stavak 1. KZ/11. jer je neovlašteno prodro u stan oštećene N. J. te iz članka 235. stavak 1. i 2. KZ/11. jer je oštetio tuđe stvari i natpisima neovlašteno mijenjao izgled zidova u tom stanu, prihvativši kako odgovornost za počinjeno, tako i imovinsko pravni zahtjev za saniranje počinjene štete.

11. U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na kazneno djelo silovanja, činjenično i pravno opisano u točki IV.2. pobijane presude, žalitelj tvrdi, kako u osobnoj žalbi, tako i u žalbi branitelja optuženika, da je pobijana presuda donesena na temelju pogrešne interpretacije i tumačenja iskaza svjedoka, posebno oštećene N. J. i svjedokinje A. P. Uz opisano, osvrće se i na druge provedene dokaze, a procjenjujući iste, tvrdi da nema dovoljno, niti valjanih personalnih dokaza, a niti bilo koji materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja. Stoga smatra da to, što sud nije proveo kontrolni dokaz pribavom podataka o lokacijama kretanja i mjestima boravka oštećene N. J. prethodnog dana i večeri, utjecalo je na ocjenu vjerodostojnosti, prvenstveno iskaza oštećene J., a potom i svjedokinje P., budući da obje tvrde da je oštećena provela noć kod A. P., iako provedeno biološko vještačenje, ukazuje da su na odjeći i u brisu oštećene pronađeni miješani DNA profili oštećene i muške osobe, čiji DNA se ne podudara sa DNA profilom optuženog J., očito aludirajući, da je oštećena prethodnu noć provela s drugim muškarcem, a ne kod A. P., što su po mišljenju žalitelja, one odlučne činjenice koje bi dovele do pravilnog zaključka prvostupanjskog suda u ocjeni o nevjerodostojnosti njihovih iskaza i pravilnog zaključka suda da optuženik nije počinio kazneno djelo silovanja.

12. Suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud proveo je sve dokaze potrebne za utvrđenje odlučnih činjenica, što žalitelj nije doveo u sumnju podnesenom žalbom.

13. Prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz svjedokinje N. J., oštećene i bivše djevojke optuženika, koja svjedoči o poremećenim odnosima između nje i optuženika, koji nije prihvaćao raskid njihove veze, a što je rezultiralo nasilnim ulaženjem u njen stan, te razbijanjem niza stvari po stanu, uz pisanje po zidovima "Drolja" i "Kurva", koje činjenice su detaljno opisane u točki IV.1. izreke, što je optuženik i priznao, a zatečeno stanje, nakon što je ušla u stan, šokiralo je oštećenu.

13.1. Pravilno je prvostupanjski sud, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i međusobno ih povezujući, prihvatio i iskaz oštećene N. J. i u odnosu na kazneno djelo silovanja, ocijenivši ga vjerodostojnim. Naime, oštećena N. J. je ispitana kao svjedok na dokaznom ročištu 1. rujna 2021. (u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja na tom ročištu) te je tada detaljno opisivala postupanje optuženog Z. J., počev od otvaranja vrata stana i načina na koji ju je optuženi nasilno odmah uvukao u stan, doživljeni šok pri spoznaji da se optuženi uopće nalazi u stanu, pa do toga koliko je stan demoliran, a potom i svoje opiranje, kada ju je nasilno bacao po stanu, skidao odjeću, ugrizao za desno bedro, a sve to popratio vrijeđanjem riječima "kurvo, droljetino" te uz prijetnje "…zaklat ću te…", držeći u ruci kuhinjski nož, te uz daljnje riječi "…sad ćeš vidjeti kako Z. jebe, ti si moja cura, ja ću to napraviti, imam pravo na to…", potom ju bacio na krevet, a ona ga gurala nogama i rukama i molila da to ne radi, ali unatoč odgurivanju i prekriženim nogama, a zbog prethodno opisanih radnji, koje je doživjela kao prisilu prema sebi, optuženi je ipak u jednom trenutku svojim spolovilom penetrirao u njeno spolovilo i ostvario spolni odnošaj s njom, a tek kada je vidio da plače, da je prestao.

13.2. Isto tako, oštećena N. J., vjerno je iznijela i svoj subjektivni doživljaj o intenzitetu sile i trajanja spornog događaja u kojem je bila žrtva, zatečena činom optuženika i njegovoj višesatnoj agresivnosti kojoj je bila izložena. Stoga je sasvim razumljivo, da nakon tako slomljenog otpora, nije niti mogla spriječiti optuženika da penetrira u nju, već je samo za vrijeme tog čina počela plakati. To što optuženik tvrdi da "…je svojevoljno raširila noge kad je ušao u nju…" i što je "…odmah prestao kad je rekla nemoj i počela plakati…", te što ginekološkim pregledom oštećene nisu utvrđene ozljede vanjskog ili unutrašnjeg spolovila, nikako ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene o odlučnim činjenicama glede ostvarenja obilježja kaznenog djela silovanja, kako zbog opisanog intenziteta sile koju je primijenio prije no što je "…ušao u nju..", tako i zbog toga što je reakcija na stres i traumu individualna, zbog čega ne postoji jedinstveni obrazac ponašanja žrtava ovakvih nasilnih kaznenih djela, a sve uz činjenicu, da je nerealno očekivati da se osoba, koja je bila izložena višesatnoj traumi ozljeđivanja i primjeni sile, uopće ima snage više braniti. Nadalje, iz vještačenja dr. D. proizlazi da je moguća nasilna penetracija bez vidljivih ozljeda vanjskog i unutrašnjeg spolovila, a što se potvrđuje kako iz medicinske literature, tako i iz dugogodišnje prakse u vještačenju. Zbog toga je irelevantna žalbena tvrdnja optuženika kako je sud "tendenciozno izostavio dio mišljenja da je…nepostojanje ozljeda moguća iznimka…", jer niti time nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene da je optuženik s njom bez njezinog pristanka, uporabom sile i prijetnje da će izravno napasti na njezin život, izvršio spolni odnošaj. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada nije prihvatio obranu optuženika kako je spolni odnos između njega i oštećene bio dragovoljan, budući prethodno opisani dokazi, uz intenzitet radnji i primijenjene sile, ukazuju na suprotno.

13.3. Osim toga, iskaz oštećene N. J. potvrđen je i drugim dokazima, od iskaza svjedokinje A. P., kojoj je oštećena poslala poruku za pomoć i kojoj je dosljedno opisala što joj je optuženik sve radio, a svjedokinja potom o tome vjerno iskazivala, pa do nalaza i mišljenja vještaka sudsko medicinske struke dr. B. D., iz kojeg proizlazi da je kod oštećene N. J. utvrđen krvni podljev desne natkoljenice koji je nastao ugrizom i koji se kvalificira kao laka tjelesna ozljeda, te krvni podljev desne podlaktice koji je nastao najvjerojatnije hvatanjem i stiskanjem prstima i šakama druge osobe, kao i oguljotina kože na desnom obrazu i usnicama koje ozljede su nastale najvjerojatnije povlačenjem noktima druge osobe. Stoga je neosnovan i žalbeni navod optuženog Z. J. o izostanku ozljeda na tijelu oštećene N. J. i o nevjerodostojnosti njezine tvrdnje o agresivnosti i uporabi sile od strane optuženika, a tvrdnja optuženika kako je ugriz za bedro uslijedio "…prilikom svađe i preko hlača…da je bio slabog intenziteta i nije mogao ostaviti traga…", posve je irelevantna s obzirom na provedeno vještačenje, kao i tvrdnja, da su sve ozljede nastale silom slabog intenziteta, koja sila nije bila takve prirode da ju prisili na spolni odnos, budući su takve tvrdnje optuženika u suprotnosti sa prethodno utvrđenim činjenicama, koje proizlaze, kako iz provedenog vještačenja, tako i iz iskaza oštećene i svjedokinje.

13.4. Neosnovane su i žalbene tvrdnje optuženika kako je bilo potrebno provesti "kontrolni dokaz o kretanju oštećene prethodne noći" i uzeti u obzir biološko vještačenje, koje ukazuje da je prije njega imala spolni odnos s drugom muškom osobom, te kako bi to utjecalo na pravilnu ocjenu o istinitosti iskaza oštećene N. J. i njene kume A. P. Nadalje, žalitelj navodi da je prvostupanjski sud "odbio sve dokaze obrane", a pogotovo za saslušanjem njegove majke i sestre kao svjedoka. Upravo iz razloga što sud nije proveo predložene dokaze i kontrolni dokaz, a koji su u tom slučaju trebali biti jamstvo za ocjenu o nevjerodostojnosti iskaza oštećene N. J. i njene kume A. P., žalitelj smatra da mu je sud povrijedio i pravo na pošteno suđenje. Ovim žalbenim navodima, kao što je već prethodno navedeno, osporava se potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne ostvaruje se "…povreda prava na pošteno suđenje…", pogotovo stoga što nije točno da je sud odbio "...sve dokaze obrane…" jer su po prijedlogu obrane ispitani svjedoci I. S. i D. M.

13.5. Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio "kontrolni dokaz" obrane, budući da te i takve činjenice apsolutno nemaju nikakvog utjecaja u odnosu na one radnje, ozljeđivanje, silu i prijetnje koje je optuženik poduzeo prema oštećenoj u njenom stanu, kao što je opravdano odbio i druge dokaze obrane, pa se žalitelj u odnosu na isto, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude (točka 5. pobijane presude).

13.6. Naime, upravo iz dijela obrane optuženika proizlazi suprotno stanje stvari, jer su okolnosti čije razjašnjenje je optuženik tražio, a koje optuženik sada naziva "bitnim kontrolnim dokazima", te njegove sumnje "... da oštećena ima drugog i da ne želi više vezu s njim…", one činjenice i okolnosti, koje su očigledno i dovele optuženog Z. J. u domenu kaznenopravne odgovornosti. Tako je optuženik pri spoznaji da se oštećena ne nalazi u svom stanu, kako sam potvrđuje "… tada poludio i ne zna što mu je bilo u glavi…", nasilno ušao u njen stan, razbijao po stanu, pisao po zidovima "kurva, drolja", a potom, nakon njenog dolaska došao s njom u verbalni i fizički sukob. Da je oštećena pretrpjela ozljeđivanje, prijetnje i takvu primjene sile, jasno se očituje i kroz riječi optuženika "…sad ćeš vidjeti kako Z. jebe, ti si moja cura, ja ću to napraviti, imam pravo na to…", a što je u konačnici i ostvario i to nasilnim spolnim odnosom. Stoga navodi optuženika u osobnoj žalbi da je "…odrastao u obitelji koju su činile sestra, majka, baka…da su othranile i odgojile žene…" i da zbog toga "…nikada ne bi naudio nijednoj ženi, a pogotovo ne onoj koju voli…", doista su u suprotnosti, kako sa dijelom obrane optuženika, tako i sa kriminalnom količinom koju je poduzeo i ostvario prema oštećenoj N. J. Isto tako, posve je irelevantno, ukoliko je oštećena par dana prije njegovog dolaska iz Nj. poslala mu fotografiju u donjem rublju, jer to, niti može biti motiv, niti neki valjani ili opravdani razlog, za sve zlo koje je nanio oštećenoj.

14. Stoga je prvostupanjski sud i po stajalištu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno postupio, utvrdivši da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja. Činjenično stanje potpuno je i pravilno utvrđeno, te je prvostupanjski sud savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo relevantne, jasne i uvjerljive razloge, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te se na iste, radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja. Slijedom izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

15. Tvrdnjom optuženika da je pobijana presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da "...iz provedenih dokaza proizlazi kako u radnjama okrivljenog nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11…", optuženi Z. J. u stvari ističe takozvanu "posrednu povredu kaznenog zakona". Pritom ne ukazuje na neki od oblika povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., nego tvrdi da je prvostupanjski sud, ne na osnovu onih činjenica koje je utvrdio, nego na temelju onog činjeničnog stanja koje je po shvaćanju optuženika trebao izvesti iz provedenih dokaza, morao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti. No, time nije počinjena povreda kaznenog zakona jer se kazneni zakon primjenjuje na ono činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono za koje žalitelj, po svojoj subjektivnoj ocjeni, smatra da je trebalo biti utvrđeno, a pri čemu prvostupanjski sud za svoja utvrđenja mora dati jasno, logično i zakonito obrazloženje, što je u ovom konkretnom slučaju i učinjeno, sukladno članku 459. ZKP/08.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni i troškovima postupka

16. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni navodeći da su sve olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani optuženika precijenjene, dok nisu u dovoljnoj mjeri ocijenjene otegotne okolnosti, bezobzirnost postupanja optuženika prema oštećenoj, visok stupanj kriminalne volje i upornost u činjenju kaznenih djela na štetu oštećene N. J. zbog prekida ljubavne veze, pa stoga predlaže da se optuženiku izreknu veće pojedinačne kazne i stroža jedinstvena kazna zatvora.

17. Suprotno tome, optuženik u žalbi zbog odluke o kazni tvrdi da su utvrđene kazne "neprimjereno visoke i stroge", jer da na strani optuženika postoje takve olakotne okolnosti koje opravdavaju i blaže kažnjavanje i to u vidu njegove dosadašnje kaznene i prekršajne neosuđivanosti, djelomično priznanje djela, te spremnost da oštećenoj naknadi štetu i njegovo korektno držanje pred sudom tijekom cijelog postupka.

18. Razmotrivši tako suprostavljene žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, djelomično je prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, jer po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu u potpunosti vrednovane. Unatoč tome što je sud prvog stupnja osnovano cijenio od olakotnih okolnosti djelomično priznanje kaznenih djela kao i to da je isti do sada neosuđivana i prekršajno nekažnjavana osoba, a od otegotnih okolnosti cijenio bezobzirnost prilikom počinjenja kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi, da u odnosu na samo tu otegotnu okolnost, nisu u dovoljnoj mjeri vrednovane i druge olakotne okolnosti, a koje se očituju u spremnosti optuženika da oštećenoj u potpunosti naknadi štetu. Zbog navedenog optuženiku je za kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11. na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, dok su za kaznena djela, prihvaćene kao utvrđene, kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci za kazneno djelo iz članka 141. stavak 1. KZ/11. i kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11., pa je optuženi Z. J., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, imajući na umu sve okolnosti iz članka 47. KZ/11., a u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. lipnja 2021. pa nadalje.

19. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske jedinstvena kazna zatvora u trajanju 5 (pet) godina primjerena je težini i pogibeljnosti kaznenih djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. Istom će se u potrebnoj mjeri izraziti prijekor društva prema počiniteljima ovakvih i sličnih kaznenih djela, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, te će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, kao i svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

20. Stoga, apostrofirajući sve olakotne i otegotne okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, te one koje je utvrdio ovaj sud, a ne ukazujući na neke nove, koje već nisu bile utvrđene i cijenjene, te sadržane u opisu kaznenog djela, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

21. Državni odvjetnik žali se i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da sud prvog stupnja nije, niti u izreci, a niti u obrazloženju presude iznio nikakve razloge u odnosu na troškove kaznenog postupka koji se odnose na troškove vještačenja koji su nastali u tijeku istrage, niti je odlučeno o troškovima zastupanja oštećene po opunomoćeniku, postavljenog oštećenoj po službenoj dužnosti, a niti je jasno o kojim troškovima vještačenja u iznosu od 1.640,00 kuna je odlučeno, onima iz istrage ili je to trošak vještačenja u odnosu na troškove koji su nastali tijekom rasprave.

21.1. Kako prvostupanjski sud doista nije u potpunosti odlučio o svim troškovima kaznenog postupka, već samo o dijelu troškova, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika presudu i u tom dijelu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

21.2. Stoga će sud prvog stupnja u ponovljenom postupku uzeti u obzir sve troškove kaznenog postupka koji su nastali u istrazi i na raspravi te će posebnim rješenjem cjelovito odlučiti o svim troškovima kaznenog postupka koji su nastali u vezi predmetnih kaznenih djela sukladno članku 148. stavak 1. ZKP/08., te odlučiti da li je optuženik iste dužan podmiriti u cijelosti ili djelomično, a za koju odluku će u obrazloženju iznijeti valjano obrazloženje.

22. Kako su žalbe državnog odvjetnika i optuženika djelomično osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, sukladno članku 476. stavak 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem članka 482., članka 483. stavak 1. i članka 486. stavak 1. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.