REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2851/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz O., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: ... ), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1674/2019-3 od 29. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pr-41/2019-20 od 2. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

a) u stavku I. izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda:

- u stavku 1. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu za razdoblje od 22. veljače 2009. pa do 22. veljače 2012. potraživanja s osnove razlike plaće za dospjele a neisplaćene dodatke na plaću po osnovi uvećanja plaća za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom, te blagdanima i neradnim danima u ukupnom bruto iznosu od 250.254,04 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne mjesečne iznose kako je to određeno izrekom presude,

- u stavku 2. izreke, u odluci kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženica obvezana isplatiti mu na ime razlike plaće za dospjele, a neisplaćene dodatke na plaću po osnovi uvećanja plaće za prekovremeni rad, noćni rad, rad subotom, nedjeljom te blagdanima i neradnim danom za razdoblje od 22. veljače 2009. do 22. veljače 2012. ukupni bruto iznos od 197.875,69 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne mjesečne iznose kako je to određeno izrekom presude (pa tako na prvi bruto iznos od 5.161,81 kn počam od 15. ožujka 2009. do isplate),

- u stavku 3. izreke, u odluci kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženica obvezana isplatiti mu za razdoblje od 22. veljače 2009. pa do 22. veljače 2012. naknadu za dnevnice u ukupnom iznosu od 16.745,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne mjesečne iznose kako je to određeno izrekom presude (pa tako na prvi bruto iznos od 595,00 kn počam od 15. ožujka 2009. do isplate),

- u stavku 4. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu zatezne kamate „na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima naknade plaće (točka 2. izreke)“,

- u stavku 5. izreke, u odluci kojom je tuženica obvezana isplatiti tužitelju na ime naknade parničnog troška 69.062,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to određeno izrekom presude - dok je „s preostalim dijelom zatraženog troška“ zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

b) u stavku II. izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška sastava žalbe,

c) u stavku III. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

2. Tuženica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja:

„Da li u situaciji kada je tužena u spis dostavila kompletnu relevantnu dokumentaciju o radu tužitelja, odnosno pisane zapovjedi o prekovremenom radu tužitelja u spornom periodu, bilo opravdano u postupku utvrđivati prekovremene sate rada tužitelja na osnovi personalnih dokaza, odnosno na temelju izjava tužitelja i svjedoka, dakle mogu li personalni dokazi imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima?“

3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten. 4. Prijedlog tuženice da joj se revizija dopusti nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 29. ožujka 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanje, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

7.1. prije svega, da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2673/2021-2 od 15. veljače 2022., na koju se revidentica poziva, donesena u situaciji postojanja dviju različitih drugostupanjskih odluka glede potrebe ocjene tereta dokazivanja u konkurenciji postojanja s jedne strane iskaza tužitelja - a sa druge dokaza dnevne evidencije radnog vremena sačinjene po tuženici za koju tužitelj „nije ukazivao na konkretne nedostatke te nije s dovoljno uvjerljivih dokaza uspio osporiti predmetnu službenu evidenciju“, a potpisao ju je - što sve je bitno različito od situacije iz okolnosti slučaja ovoga predmeta: ovdje nije riječ o evidenciji za koju bi bilo utvrđeno da je potpisana po tužitelju, k tome onoj glede koje tužitelj „nije ukazivao na konkretne nedostatke“, a što je posebno odlučno, o onoj koja bi bila uredno vođena i kao takva dostavljena sudu za ocjenu njezine dokazne snage - već o slučaju u kojemu je i vještačenjem utvrđeno „da tuženica u spis nije dostavila knjigovodstvenu dokumentaciju o evidenciji radnog vremena za razdoblje od veljače 2009. do kolovoza 2010., detaljno razrađenoj za svaki dan, kao ni evidenciju korištenih slobodnih dana“ - pa je osporena odluka donesena ne samo prema iskazu tužitelja već na „temelju prihvaćenog stranačkog iskaza tužitelja i svjedoka J. G. i M. C., obzirom da tužena nije prigovarala istinitosti istih, te imajući u vidu i priloženu dokumentaciju od tuženice o radnom vremenu tužitelja“,

7.2. da se, time, iz prijedloga ne može razabrati zašto bi to u njemu naznačeno pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti navod predlagateljice da je u odluci iz sudske prakse revizijskog suda (koju u prijedlogu naznačuje), u (kako samo ona drži) istoj ili sličnoj situaciji odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koja su u suprotnosti sa onima na kojima je temeljena osporena presuda,

7.3. odnosno, da prijedlog u svezi tog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tom pitanju u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagateljica temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

- da je, uostalom, ali ništa manje bitno, odgovor na postavljeno pitanje jednostavno dati i proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - iz smisla koje je odredbe zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti,

- da je osporena presuda donesena uz shvaćanje iz smisla toga odgovora, pa taj odgovor ne može (a i to je bitno za dopuštenost revizije) utjecati na osporenu presudu.

8. Konkretno, prijedlog predlagateljice ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanje iz njezina prijedloga, onako kako je formulirano, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu i za odluku o konkretnom sporu:

8.1. kada se osporena presuda temelji samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, onim - kakve nisu utvrđene u odluci na koju se predlagateljica poziva (sa u njoj navedenim uspoređujućim odlukama drugostupanjskih sudova),

8.2. kada predlagateljica u prijedlogu nije naznačila ili konkretizirala (a to je bitno za dopuštenost prijedloga kada se temelji na shvaćanju da osporena presuda svoj osnov ima u neujednačenoj sudskoj praksi, sve u smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") u kojim je to odlukama drugih sudova (odnosno revizijskog) izraženo neko shvaćanje (od onih koje pitanjem sugerira prihvatiti) koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke - jer to (prema činjeničnim okolnostima na kojima je ona temeljena) nije revizijska odluka na kojoj temelji svoj prijedlog (a kojom je dopuštena revizija u odnosu na postavljeno pitanje: „Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?“),

8.3. kada predlagateljica nije ničime dokazala da bi u svezi postavljenog pitanja (prema navedenom odgovoru na njega: po kojem prednost i vjerodostojnost pojedinog dokaza, ma koji god bio, ovisi i valja cijeniti prema okolnostima svakog konkretnog slučaja) trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu prijedloga (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),

8.4. kada predlagateljica postavljenim pitanjem (formulacijom kojeg je ograničila svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ga obrazlaže, u biti sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem osporena odluka nije temeljena i činjenice koje u postupku nisu utvrđene, te traži samo preocijenu provedenih dokaza, da se prihvati njezino shvaćanje o ovima: dakle, da joj se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje ona nameće prihvatiti - ili kakve bi ona htjela (o činjenicama iz po njoj priloženih isprava, koje bi, kako drži, trebalo uzeti jedino mjerodavnim ili relevantnim - iako niti vještačenjem nisu prihvaćene dostatnim i potpunim za odluku o zahtjevu tužitelja), pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu, u pravilno vođenom postupku,

8.5. kada sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa kada postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tuženica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih i samo po njoj predloženih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo predlagateljice.

9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

9.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

9.2. da revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).

10. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

10.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

11. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.