REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4781/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z., OIB … iz K. kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Z. protiv tuženice P. Z. d.d., Z., OIB …, koju zastupa Odvjetničko društvo L. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-461/21-2 od 1. lipnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-291/19-18 od 8. ožujka 2021., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-461/21-2 od 1. lipnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-291/19-18 od 8. ožujka 2021.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila više pravnih pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
„1. Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?
2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, utvrđenja iz takve presude tumačiti na način kojim uspostavlja novu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka, odnosno u razrješenju međusobnih odnosa nakon što je ugovorni odnos prestao, pružajući tužitelju zaštitu kojom izravno intervenira u samu narav takvog ugovornog odnosa, zadirući pritom u kreiranje poslovne politike i odlike kreditnih proizvoda koje tuženik kao kreditna institucija nudi na tržištu, nalažući isplatu po osnovi preplaćenih kamata kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da je ugovoren fiksni tečaj kroz cijelo razdoblje otplate, dakle, tretirajući ugovorni odnos stranaka sukladno uvjetima koji nisu u sporno vrijeme postojali na tržištu? S tim u vezi, može li se u tumačenju i primjeni utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na individualni ugovorni odnos u pogledu kojeg tužitelj zahtijeva pravnu zaštitu, dozvoliti sudu da intervenira na način koji ne ide ka utvrđenju postojanja eventualne odgovornosti za štetu, i posljedično, visine same štete u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, već ka arbitrarnoj jednostranoj izmjeni bitnih uvjeta ugovora iz kojeg proizlazi tužbeni zahtjev, a koje postupanje izravno zadire u poslovanje financijske institucije glede kreiranja pojedine kategorije kreditnih proizvoda, kao i u samovoljno i nedopuštenu „korekciju“ tržišnih uvjeta u pogledu primjenjive kamatne stope što u konačnici dovodi do toga da se potrošača neosnovano stavlja u povoljniji položaj nego što je to mogao biti u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (jer mu se „nadoknađuje šteta“ čija je visina utvrđena primjenom arbitrarnih i nepostojećih uvjeta kreditiranja koji nisu postojali u relevantno vrijeme i to od strane suda koji je za takvu intervenciju u ugovorni odnos stranaka bez njihove obostrane privole apsolutno nenadležan)?
3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a? “
3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženica postavila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
5. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 13. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
