REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3807/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. p. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica A. T. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu D., T. & B. d.o.o. Z., protiv tuženika C. E. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2619/17- 2 od 25. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3926/12 od 17. rujna 2014., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 411.556.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 409.375,00 kn (toč. II.)., dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 218.750,00 kn (toč. III.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred izmijenjeno vijeće.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn (čl. 497.a ZPP).

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj temeljem čl. 2. i čl. 9. st. 3. Zakona o poštanskim uslugama („Narodne novine“ br. 88/09 i 61/11) imao isključivo pravo obavljanja rezerviranih poštanskih usluga na području Republike Hrvatske do 31. prosinca 2012. Također nije sporno da je stupanjem na snagu Zakona o poštanskim uslugama („Narodne novine“ br. 144/12) prestao vrijediti raniji zakon, te je prestalo isključivo pravo tužitelja za obavljanje rezerviranih poštanskih usluga.

Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji broj D-/08 od 1. listopada 2008., zajedno s Dodacima br. I.-XIII., te da je na temelju toga tuženik za tužitelja obavljao pružanje poštanskih usluga za klijenta T-c. d.o.o. (T-M. H. d.o.o.) u razdoblju od 1. listopada 2008. do 31. siječnja 2010.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja i je li došlo do zastare potraživanja tužitelja. Isto tako tijekom postupka je bilo sporno je li tuženik obavljao univerzalne odnosno rezervirane poštanske usluge u predmetnom razdoblju ili usluge s dodanom vrijednosti. Također se u postupku pojavilo kao sporno pravno pitanje da li je u odnosu na usluge s dodanom vrijednosti potrebno kumulativno ispunjenje svih pet zakonskih uvjeta iz čl. 10. st. 3. Zakona o poštanskim uslugama.

10. Nižestupanjski sudovi su ocijenili neosnovanim prigovore promašene aktivne legitimacije, kao i prigovor zastare. U odnosu na pitanje je li tuženik u spornom razdoblju pružao univerzalne odnosno rezervirane poštanske usluge, nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bez odobrenja nadležnog tijela obavljao univerzalne usluge, odnosno da bi protivno tada važećem Zakonu o poštanskim uslugama obavljao rezervirane poštanske usluge. Kod toga se ističe da tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a radi čega je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

11. Pri tome drugostupanjski sud posebno ističe da postoje određene nelogičnosti pružanja poštanskih usluga od strane tuženika po cijenama koje su znatno niže u odnosu na rezervirane poštanske usluge, koje je tužitelj pružao po višim cijenama, a isto tako da tužitelj u žalbi i tijekom postupka posebno apostrofira ulogu D. B., koji je u spornom razdoblju bio državni tajnik u resornom ministarstvu i član nadzornog odbora tužitelja, a da bi potom postao član uprave tuženika. Drugostupanjski sud ističe da sve te tvrdnje ukazuju na određene radnje tuženika koje su doista mogle tužitelju počiniti štetu. No, ovaj se postupak ne vodi zbog odgovornosti D. B., niti radi utvrđivanja njegove eventualne odgovornosti, već je zadatak sudova bio da se utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

12. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda tužitelj je u ovom postupku morao dokazati pretpostavke odgovornosti za štetu na temelju krivnje tuženika, a što znači da je tužitelj bio dužan dokazati postojanje tuženikove krivnje za nastalu štetu, protupravnost takve radnje, uzročnu vezu i štetu, pri čemu su subjekti takvog odnosa tužitelj i tuženik.

13. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje izmaklu korist, što znači da isti potražuje štetu kojom je došlo do sprečavanja povećanja imovine tužitelja. Kod toga se kod izmakle korist uzima u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom.

14. U postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelj je predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko je tuženik isporučio pošiljki za račun svojih klijenata navodeći da raspolaže podacima o količini isporučenih pošiljki, te je do utuženog iznosa došao množenjem količine isporučenih pošiljki s cijenom jedne pismovne pošiljke.

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud odbio provođenje financijskog vještačenja na okolnost koliko je pošiljki tuženik isporučio za svoje klijente, jer takav način obračuna ne može biti osnova za visinu izmakle koristi, niti se provođenjem financijskog vještačenja poslovnih knjiga tuženika može utvrditi izmakla korist u spornom razdoblju. Kako tužitelj nije predložio izvođenje drugih dokaza, to je pravilno odbijen prijedlog za izvođenje financijskog vještačenja, te su pravilno primijenjena pravila iz čl. 220. ZPP.

14.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da iz nadležnog Ministarstva povodom inspekcijskog nadzora, kao i odluke Povjerenstva za žalbe nadležnom Ministarstva od 31. prosinca 2012. proizlazi da tuženik nije obavljao rezervirane poštanske usluge, već iz tih odluka proizlazi različito utvrđenje glede obavljanja poštanskih usluga s dodanom vrijednosti. Jednako tako niti iz iskaza svjedoka R. J. i E. R. ne proizlazi utvrđenje da bi tuženik u spornom razdoblju obavljao rezervirane poštanske usluge. Stoga prvostupanjski sud primjenjuje pravila o teretu dokazivanja, pa kako nije dokazano postojanje štete, niti štetne radnje, to nisu ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost iz čl. 1045. ZOO.

15. U reviziji tužitelj osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, iznosi drugačiju ocjenu provedenih dokaza, a što zapravo predstavlja iznošenje razloga glede pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se revizija uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

16. Jednako tako utvrđenje je nižestupanjskih sudova da u postupku nije utvrđeno da bi tuženik obavljao poštanske usluge koje su bile rezervirane isključivo za tužitelja, pa slijedom toga neosnovano tužitelj ukazuje na to da je prvostupanjski sud pogrešno odbio provođenje financijskog vještačenja.

17. Suprotno tvrdnji revizije nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odnosno iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP. To iz razloga što nižestupanjske presude imaju jasne i razumljive razloge, te isti nisu u protivnosti s provedenim dokazima, a isto tako drugostupanjski sud je ocijenio sve relevantne žalbene navode.

18. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da u smislu čl. 10. st. 3. Zakona o poštanskim uslugama nije potrebno kumulativno ispunjenje svih navedenih dodanih vrijednosti da bi se radilo o poštanskoj usluzi s dodanom vrijednosti. I prema shvaćanju revizijskog suda da bi se radilo o poštanskoj usluzi s dodanom vrijednosti nije potrebno ispunjenje svih pet propisanih elemenata, budući da to ne proizlazi niti iz teksta samog zakona.

19. Slijedom navedeno nisu osnovani navodi revidenta, već je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

20. Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug,

v.r.