REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2607/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. d.o.o. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-525/2016 od 13. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1228/14-36 od 21. ožujka 2016., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 663.893,56 kn sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2014. do isplate (točka I.) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 59.250,00 kn (točka II.).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 663.893,56 kn utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da je tužitelj 21. studenog 2012. zaključio s tuženikom kao poslodavcem ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora društva budući da je od strane osnivača društva Grada Ludbrega 12. listopada 2012. imenovan direktorom društva na rok od pet godina tj. do 21. studenog 2017.;

- da je 28. ožujka 2014. odlukom Nadzornog odbora tuženika tužitelj opozvan s mjesta direktora tuženika i to zbog njegovog protuzakonitog postupanja s obzirom da su tuženik i tužitelj (kao odgovorna osoba tuženika) rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured V. od 6. svibnja 2013. proglašeni krivima radi počinjenja poreznog prekršaja, slijedom čega je tuženik kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kn, a tužitelj kao odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 kn;

- da je tužitelj preko svog punomoćnika pozvao tuženika na isplatu utuženog iznosa, jer na temelju odredbe iz čl. 17. ugovora o radu od 21. studenog 2012. kada društvo tj. tuženik opozove direktora, a bez važnog razloga i koji nisu uvjetovani njegovim ponašanjem direktor, između ostalog, ima pravo na obeštećenje u iznosu svih plaća koje bi kao direktor dobio do isteka mandata, a najmanje 12 mjesečnih bruto plaća, ali je tuženik odbio isplatu s obrazloženjem da su razlozi za opoziv uvjetovani ponašanjem tužitelja.

7. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem:

- da je Porezna uprava, Područni ured V. u razdoblju od studenog do prosinca 2012. obavila nadzor nad obračunom i uplatom PDV-a kada je utvrđen nezakonit i protuzakonit obračun i ne uplata PDV-a od strane tuženika, slijedom čega je i izdano porezno rješenje od 15. siječnja 2013. te podnesen optužni prijedlog i pokrenut prekršajni postupak, koji je rezultirao donošenjem rješenja o prekršaju od 6. svibnja 2013. kojim je tuženik kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kn, a tužitelj kao odgovorna osoba u iznosu od 1.500,00 kn;

- da je poreznim nadzorom nad tuženikom utvrđeno da su tuženik kao mjesečni obveznik poreza na dodanu vrijednost i tužitelj kao direktor postupali protivno odredbi iz čl. 17 st. 1 i čl. 19 st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost kažnjivo po čl. 29. st. 1. toč. 6 i čl. 29 st. 2. istoga Zakona i takvim postupanjem i počinili prekršaj iz čl. 28 st. 1. toč. 1. i čl. 28 st. 3. istog Zakona;

- da je u revizijskom izvješću provedeno po Državnom uredu za reviziju od lipnja 2012. izričito navedeno da je takvo više godišnje postupanje tuženika protuzakonito te da je za takvo protuzakonito postupanje upravo odgovoran tužitelj kao odgovorna osoba;

- da je tužitelj bio svjestan da tuženik protuzakonito posluje već od početka prvog mandata 2007., ali unatoč tome dozvolio je takav rad više godina i tek nakon izvješća Državne revizije iz lipnja 2012. za poslovanje tuženika u 2011. odlučuje ispraviti takvo postupanje za ubuduće;

- da je tužitelj kao odgovorna osoba tuženika prema čl. 5 ugovora o radu od 21. studenog 2012. odgovoran i za zakonit i pravilan rad društva, ali za vrijeme trajanja kako tog ugovora o radu tako i ugovora o radu od 2007. nije postupao sukladno toj odredbi već je naprotiv dozvolio da društvo u tom razdoblju posluje protuzakonito;

- da se odluka o opozivu temelji isključivo na činjenici protuzakonitog rada tužitelja kao odgovorne osobe tuženika, a što je utvrđeno u pravomoćnom rješenju o prekršaju te je donesena iz važnih razloga i uvjetovana je ponašanjem tužitelja zbog kršenja njegovih obveza iz čl. 5 ugovora o radu koje se odnose na odgovornost tužitelja kao direktora za zakonit i pravilan rad tuženika;

- da niska novčana kazna koja je tužitelju izrečena u rješenju o prekršaju ne umanjuje odgovornost tužitelja kao direktora tuženika kao i činjenicu da je on nekoliko godina postupao protivno svojim obvezama iz ugovora o radu te je dozvoljavao poslovanje tuženika protivno zakonu kod obračuna i uplate PDV-a, a za koje je poslovanje u cijelosti odgovoran upravo tužitelj koji niti jednim činom nije prekinuo takvu praksu iako je bio svjestan protuzakonitog rada te je samo nastavljao i dalje tako raditi i to gotovo do nadzora od strane Porezne uprave;

- da nisu ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe iz čl. 17 ugovora o radu, jer zbog utvrđenog nezakonitog rada tužitelja kao direktora i odgovorne osobe tuženika postoje važni razlozi za opoziv tužitelja koji su uvjetovani njegovim ponašanjem.

8. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

10. Postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP-a, nije našao postojanje navedene povrede odredaba parničnog postupka. Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud se očitovao na žalbene navode od odlučnog značenja u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

11. Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

12. Tužitelj u reviziji iznosi opširne razloge zbog kojih smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pri čemu isti zapravo pobija činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova. Budući da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP-a), to revizijski navodi kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

13. Suprotno navodima revidenta u konkretnom slučaju razlog za opoziv ne može se cijeniti kroz visinu novčane kazne za počinjeni prekršaj niti se može govoriti o bagatelnom prekršaju kako tužitelj pokušava okarakterizirati utvrđenu prekršajnu odgovornost tužitelja. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da se odluka o opozivu temelji na nespornoj činjenici protuzakonitog rada tužitelja kao odgovorne osobe tuženika, pa samim tim protuzakoniti rad tužitelja objektivno predstavlja važan razlog za opoziv s dužnosti direktora tuženika uvjetovan njegovim ponašanjem, jer je tužitelj znao da u radu postupa protuzakonito i pristao je tako postupati.

14. Razlozi kojima tužitelj pokušava opravdati svoj protuzakoniti rad u bitnomu se svodi na navode da je postupanje tužitelja kao direktora tuženika bio nastavak dugogodišnje prakse tuženika te da je prekršaj tužitelja počinjen uz nalog vlasnika tuženika, pri čemu gubi iz vida da je tužitelj kao odgovorna osoba tuženika prema čl.

5. ugovora o radu odgovoran i za zakonit i pravilan rad društva. Nasuprot ugovornoj obvezi za vrijeme trajanja kako tog ugovora o radu tako i ranijeg ugovora o radu iz 2007. tužitelj je svjesno dozvolio da društvo u tom razdoblju postupa protuzakonito, a što se naročito očitovalo u neuplaćivanju PDV-a, pa i knjiženju imovine koja nedvojbeno ne pripada tuženiku nego njegovu osnivaču, Gradu Ludbregu.

15. Tužitelj u reviziji određeno ne navodi niti obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP-a nije našao postojanje tog revizijskog razloga.

16. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

17. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer isti trošak nije bio neophodan za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.