Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-8538/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. Z.K., koju brani A.M., odvjetnica u Z., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenice podnesenoj putem braniteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, broj:

Pp 524/2022-6 od 4. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. Z.K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. Z.K., se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna/39,82 eura (tridesetdeveteuraiosamdesetdvacenta)[1] , u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. Z.K. proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljenici, na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna te zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 2. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljenici, na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna pa je okrivljenici izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 4.000,00 kuna, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 180 dana, računajući od primitka pravomoćne presude te je oslobođena dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

2. Protiv te presude okr. Z.K. je pravodobno po braniteljici podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu te osloboditi okrivljenicu od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Iz dijela žalbe u kojem okrivljenica ističe da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane okrivljenika, proistječe žalbena osnova relativno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a pri čemu okrivljenica navodi da prvostupanjski sud nije izveo dokaze predložene u pisanoj obrani okrivljenice niti je u obrazloženju presude naveo razloge ne izvođenja tih dokaza. Po stavu ovog suda, propust prvostupanjskog suda da odluči o predloženim dokazima, odnosno, ne donošenje rješenja o odbijanju dokaznih prijedloga bez zakonskih razloga u smislu čl. 165. st. 9. PZ-a i ne iznošenje razloga o ne izvođenju predloženih dokaza, nije u konkretnom slučaju procesna povreda takve težine da bi dovela u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog utvrđenja, odnosno, da bi utjecala ili mogla utjecati na presudu.

5.1. Naime, dokaze koje je okrivljenica predložila u svojoj pisanoj obrani (str. 25 spisa) su ispitivanje kao svjedoka M.D., okrivljeničinog sina, navodnog očevica predmetnog događaja te po potrebi mlt. zajedničkog sina M.L.D. (rođ. 2016. g.), zatim „pribavljanje informacija o kaznenom predmetu koji okrivljenica vodi protiv V.L.D. zbog prijetnji smrću i priklop spisa iz kojeg će biti razvidno krajnje neadekvatno ponašanje V.L.D. prema okrivljenici koje se ponovilo i u ovom postupku iznošenjem neistina i lažnim prijavljivanjem“ te pribavljanje izvješća Centra za socijalnu skrb Z. o ovom događaju i dostavljanje istog okrivljenici na očitovanje.

5.2. Međutim, niti iz optužnog prijedloga, kao niti iz iskaza okr. Z.K. te iskaza ispitanih svjedokinja, žrtve nasilja V.L.D. i socijalne radnice Centra za socijalnu skrb Z. A.Š.D., ne proizlazi da bi događaju u predmetnoj kući kada je okrivljenica prema optužbi počinila psihičko nasilje u obitelji prema snahi V.Š.D. te prilikom izlaska iz kuće kada je okrivljenica prema optužbi počinila nasilje u obitelji na štetu unuka mlt. M.L.D., bio prisutan okrivljeničin sin i suprug žrtve M.D., slijedom čega po stavu ovog ne postoji vjerojatnost da isti ima saznanja o predmetnog događaju. Nadalje, izvođenje dokaza uvidom u kazneni predmet koji se po navodima okrivljenice vodi protiv ovdje žrtve V.L.D. zbog kaznenog djela prijetnje u nekom ranijem događaju, po stavu ovog suda ne može utjecati na opstojnost prekršajne odgovornosti okrivljenice u ovom postupku te činjenice koje bi se eventualno utvrdile uvidom u taj spis, nemaju pravni značaj niti su važne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Isto tako, pribavljanje izvješća Centra za socijalnu skrb Z. o predmetnom događaju, po stavu ovog suda, nije takav dokaz kojim bi se uopće mogle utvrđivati relevantne činjenice koje se odnose na konkretan događaj jednokratnog čina nasilničkog ponašanja u obitelji kritične zgode. Što se tiče prijedloga za eventualnim ispitivanjem mlt. M.L. (rođ. 2016.) ukazuje se okrivljenici da zbog zakonskih i konvencijskih uputa o minimiziranju viktimizacije djece, sudovi kada god je to moguće, trebaju izbjegavati dodatno traumatiziranje djece ispitivanjem u sudskim postupcima, a budući da je u ovom postupku činjenično stanje s dovoljnom izvjesnošću utvrđeno, to izvođenje predloženog dokaza po stavu ovog suda ne bi utjecalo na drugačiju odluku.

6. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

6.1. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica prvenstveno u žalbi dovodi u sumnju vjerodostojnost prihvaćenog iskaza svjedokinje Andreje Šagi Dekan, socijalne radnice navodeći da iz njenog iskaza ne proizlazi da je čula da bi okrivljenica govorila snahi V.L.D. riječi koje se navode u optužnom prijedlogu kao ni da je vidjela da bi okrivljenica udarila dlanom po zatiljku glave svog unuka mlt. M.L.D. te da je ta svjedokinja u iskazu prenosila riječi žrtve što je nezakonito, posredno utvrđivanje činjenica, kao i da ona nije nezainteresirana za ishod postupka jer je ispred nadležnog Centra za socijalnu skrb ovlaštena za nadzor provođenja roditeljske skrbi nad mlt. djecom žrtve i M.D. među kojima traje brakorazvodni postupak, što je bitna činjenica koju prvostupanjski sud nije utvrđivao. S tim u vezi u žalbi navodi i da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz suočenjem između okrivljenice i žrtve radi valjanog utvrđenja relevantnih činjenica budući da svjedokinja A.Š.D. nije dala iskaz kojim potvrđuje navode činjeničnog opisa za koje je okrivljenica proglašena krivom, zbog čega po mišljenju okrivljenice presuda ne sadrži razloge i samim time je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka. Nastavno ističe da iz iskaza žrtve ne proizlazi da bi ista bila uznemirena i povrijeđenog dostojanstva zbog riječi koje joj je navodno uputila okrivljenica jer je i sama navela da ju je uzrujalo i povrijedilo što su djeca bila zbunjena i prestrašena, zbog čega nije utvrđeno bitno obilježje prekršaja iz t. 1. izreke, a i sama žrtva je zainteresirana za ishod postupka zbog brakorazvodne parnice i određivanja kome će pripasti djeca. Kao bitno ističe i da se iskazi žrtve i svjedokinje A.Š.D. ne poklapaju u dva ključna elementa, a taj je za izraze uvrede kao pod t. 1. izreke te navodnog fizičkog nasilja nad mlt. M. pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o suglasju ta dva iskaza.

6.2. Međutim, neovisno o tome što svjedokinja A.Š.D., u čijoj prisutnosti je vršena primopredaja mlt. djece majci od strane njene svekrve okrivljenice, nije decidirano navela izraze koje je okrivljenica tom prilikom upućivala snahi, imajući u vidu količinu događaja i intenzitet radnji, ovaj sud smatra da nije niti životno za očekivati da će se uslijed okrivljeničinog „grubog i nervoznog oblačenja djece“, „histeričnog“ i , „provocirajućeg“ ponašanja, radeći „show“ kako ga opisuje ta svjedokinja, ističući da ju je više puta upozoravala da ne povisuje ton i ne razgovara „tako“ s dječakom koji se vidno uznemirio i plakao, a kojeg je okrivljenica „gurala na krevet da si legne“, ista doista sjećati konkretnih izraza upućenih V.L.D.. Uostalom njeno iznimno detaljno i okolnosno svjedočenje o žrtvinoj povrijeđenosti, uzrujanosti, iscrpljenosti i strahu za djecu, pri čemu žrtva okrivljenici ni na koji način nije uzvraćala, po stavu ovog suda upravo potvrđuje iskaz žrtve o „agresivnom“ i „groznom“ ponašanju okrivljenice tom prilikom prema žrtvi te vrijeđanje iste upravo izrazima iz optužnog prijedloga, što ju je uznemirilo i povrijedilo kao i o ponašanju okrivljenice prema žrtvi mlt. djetetu kojeg je udarila dlanom po potiljku. Stoga, iskaz ispitane svjedokinje A.Š.D.nije suštinski različit od iskaza žrtve V.L.D., već naprotiv u bitnome podudaran s obzirom da sadrži svjedočenje o neposrednom zapažanju događaja, te utvrđivanje činjenica na tako izvedenom dokazu nije „nezakonito posredno utvrđivanje činjenica“ kako se ističe u žalbi, iz kojeg razloga je pravilno prvostupanjski sud oba iskaza prihvatio kao istinita. Slijedom iznesenog, bezuspješno okrivljenica pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedokinja te navodima žalbe nije dovedena u pitanje objektivnost iskaza obje svjedokinje pa niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenica počinila prekršaje za koje se tereti.

6.3. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod koji se odnosi na nužnost provođenja suočenja između okrivljenice i žrtve na okolnost nastanka posljedice uznemirenosti kao konstitutivnog elementa prekršaja psihičkog nasilja u obitelji, a zbog pravilnog i potpunog utvrđenja relevantnih činjenica. Naime, sukladno čl. 165. st. 4., 5. i 9. PZ-a prvostupanjski sud je taj koji upravlja glavnom raspravom i određuje koji će se dokazi izvoditi te prosuđuje treba li se i kada upotpuniti dokazni postupak radi što pravilnijeg i s izvjesnošću utvrđenja činjeničnog stanja. Budući da je prvostupanjski sud ocijenio na temelju izvedenih dokaza da su sve odlučne činjenice pa tako i posljedica utvrđene na pouzdan način upravo izvedenim dokazima, to je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno te je opravdano smatrao nepotrebnim provoditi daljnje dokaze. Stoga pobijanoj presudi ne nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama kako to pokušava nametnuti okrivljenica ističući time bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka.

6.4. U odnosu na navod žalbe da je prvostupanjski sud trebao pribaviti izvješće nadležnog Centra za socijalnu skrb na prijedlog kojeg je donesena privremena mjera na temelju koje mlt. djeca žrtve i M.D. žive s ocem te da je bilo ikakvog fizičkog nasilja, navedena mjera ne bi opstala, okrivljenica se upućuje na razloge ovog suda iznesene pod t. 5.2. ovog obrazloženja.

6.5. Nadalje, u odnosu na dio žalbe iz kojeg proizlazi da činjenica što je prvostupanjski sud odbio dio optužbe kao neutvrđen, ukazuje da se ipak nije s nedvojbenom sigurnošću mogla utvrditi krivnja i za preostali dio inkriminacije, odnosno, budući da se događaj nije dogodio pred djelatnicima policije, sud nije niti mogao samo na temelju optužbe nedvojbeno utvrditi da je okrivljenica udarila svog unuka, treba ukazati na nejasnoću, odnosno, neosnovanost tih žalbenih navoda. Naime, prvenstveno, prvostupanjski je sud, utvrđujući da se psihičko nasilje okrivljenice prema žrtvi nije dogodilo u nazočnosti djeteta, ispravno ispustio taj dio inkriminacije koji se optužnim prijedlogom okrivljenici stavljao na teret preinačivši time činjenični opis djela na manje za okrivljenicu, proglasivši ju krivom za osnovni prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji opisano pod t. 1. izreke pobijane presude, na što je ovlašten jer se radi o preinačenju činjeničnog opisa na blaže za okrivljenicu. Što se tiče utvrđivanja krivnje za preostali dio inkriminacije, odnosno, djelo pod t. 2. izreke, ista je utemeljena na rezultatima izvedenog dokaznog postupka kako je obrazloženo pod t. 6.2. ovog obrazloženja. Nadalje, određivanjem alternativnog načina počinjenja djela pod zakonskim opisom u t. 2. izreke, odnosno, s „primjene fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“ (čl. 10. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji) kako je optuženo, na „tjelesno kažnjavanje i ponižavajuće postupanje prema unuku“ (čl. 10. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), prvostupanjski sud nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je količina protupravnosti ostala nepromijenjena te je okrivljenica proglašena krivom za isti prekršaj nasilja u obitelji na štetu djeteta (iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), ali za drugi pojmovni oblik nasilja u obitelji.

6.6. Slijedom svega navedenog, po stavu ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a odluku o krivnji je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio te dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

6.7. Po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Razmotrivši odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, novčanim kaznama, povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za počinjene prekršaje utvrdio novčane kazne primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda utvrđene novčane kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Naime, okrivljenici su za oba djela prekršaja prvenstveno utvrđene blaže vrste kazni (budući da je za oba prekršaja alternativno propisana kao teža kazna, kazna zatvora), a potom i u novčanom iznosu znatno ispod posebno propisanog minimuma novčanih kazni propisanih za te prekršaje pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenice. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao okrivljenici na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u roku od 180 dana.

8. Razmatrajući odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, izrečenoj zaštitnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od osam mjeseci, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, sukladno čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pravilno ocijenio da je tu zaštitnu mjeru nužno izreći radi otklanjanja nasilničkog ponašanja okrivljenice s obzirom na ocjenu njene osobnosti (t. 9. i 11. prvostupanjske presude) te se i po stavu ovog suda takvom mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, kao i otklanja ugroženost žrtava nasilja u obitelji te je ista razmjerna težini počinjenog prekršaja, prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljičine opasnosti, sukladno čl. 51.a.

9. Neosnovan je žalbeni navod okrivljenice kojim pobija presudu zbog troškova prekršajnog postupka, budući da je okrivljenica u prvostupanjskom postupku na temelju čl. 139. st. 6. PZ-a oslobođena dužnosti naknade troška tog prekršajnog postupka.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. rujna 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu, žrtve i tužitelja