REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1195/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-298/19-3 od 14. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-494/18 od 21. prosinca 2018., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-298/19-3 od 14. siječnja 2020. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr- 494/18 od 21. prosinca 2018, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 10.000,37 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen (toč. I. izreke); te je tužitelj obvezan na naknadu parničnog troška tuženici u iznosu od 2.187,50 kn (toč. II. izreke) te žalbenog troška u iznosu od 1.250,00 kn (toč. III. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. IV. izreke).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1065/2020-2 od 27. svibnja 2020., dopuštena je revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-298/19-3 od 14. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr- 494/18 od 21. prosinca 2018. zbog pravnih pitanja:

„1. Da li je sud vezan konačnošću i pravomoćnošću utvrđenog izrekom pojedinačnog upravnog akta i može li sud odlučiti da neće primijeniti takav akt ako zaključi da isti nije u skladu s podzakonskim općim aktom, osobito u situaciji kada se radi o potrebi primjene najpovoljnijeg prava za radnika kada je određeno pravo uređeno s više izvora prava?

2. Ako je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja i tuženu, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte ili karte vlaka, ima li poslodavac mogućnost umanjenja tako utvrđene naknade pozivajući se na odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine", broj 141/04 i 22/05), posebice ako takva mogućnost umanjenja nije predviđena samim rješenjem kao konačnim upravnim aktom?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) iz razloga navedenih u odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP, a zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku, podredno ukine obje nižestupanjske odluke te predmet vrati na ponovno suđenje.

Potražuje i naknadu troškova revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tužitelja je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike troškova prijevoza na posao i s posla u utuženom razdoblju od 1. veljače 2013. do 31. prosinca 2013., a na relaciji Z.

- I. - O., koja se očituje u razlici između visine cijene mjesečne autobusne karte i isplaćenih iznosa troškova prijevoza.

8. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj djelatna vojna osoba koji je u utuženom razdoblju od 1. veljače do 31. prosinca 2013. putovao na posao i s posla na relaciji Z. - O. i natrag;

- da je tuženica donijela rješenje, putem Ministarstva obrane Oružane snage RH Klasa: UP/I 121-05/11-01/546, Ur. broj: 3522-0502-11-2 od 20. kolovoza 2011. kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na navedenoj relaciji u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza;

- da je u utuženom razdoblju cijena mjesečne karte na relaciji Z. - I. iznosila 616,00 kn a na relaciji I. - O. 1.520,00 kn ili ukupno 2.136,00 kn;

- da je tužitelju tuženica isplaćivala priznatu naknadu umanjujući mjesečne iznose pozivom na odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", broj 141/04 i 22/05 - dalje: Pravilnik).

9. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim uz shvaćanje da se tužitelju ima isplatiti puni iznos mjesečne autobusne karte kako je to i priznato rješenjem tuženice od 20. kolovoza 2011.

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku navodeći da je odredbom čl. 2. st. 2. Pravilnika propisano da će se djelatnoj vojnoj osobi kojoj na putu ili na dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta rada nije organiziran prijevoz na posao i s posla, isplatiti naknada troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne cijene karte prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran; st. 3. određeno je da se djelatnoj vojnoj osobi naknadu troškova prijevoza na posao i s posla priznaje u visini izdataka najniže cijene mjesečne karte odnosno pojedinačne karte javnog prijevoza ukoliko je mjesto stanovanja udaljeno do 100 km od mjesta rada a za udaljenost preko 100 km naknada se neće priznavati; a st. 5. da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom, smatra da obvezatna vezanost za upravni akt - rješenje od 20. kolovoza 2011., ne isključuje mogućnost da se rješenjem određena naknada smanji zbog okolnosti predviđenih odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika te se poziva na praksu ovog suda iz odluke Revr-669/17 od 20. veljače 2018.

11. Revizija je dopuštena iz razloga jer drugostupanjska presuda odstupa od prakse revizijskog suda primjerice u odlukama broj Revr 668/17 od 20. ožujka 2018. i broj Revr 72/17 od 30. siječnja 2018.

12. Nedvojbeno je da je ustaljena praksa ovog revizijskog suda, izražena i u odlukama broj Revr 249/17-2 od 23. siječnja 2018. i broj Revr 747/17-2 od 17. srpnja 2018. i dr., da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza, nadležno tijelo tuženice jer isto predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku te tako doneseni pravomoćni i izvršni akt (u konkretnom slučaju rješenje o naknadi troška prijevoza u visini mjesečne cijene karte) obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

13. Prema shvaćanju izraženom u odluci ovoga suda broj Rev 4777/2019-2 od 19. studenog 2019., revizijski sud je i u odluci ovog suda broj Revr 669/17-2 od 20. veljače 2018., kao i ovdje, vodio računa o odredbi čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175,03, 136/04 i 76/07) koji određuje da o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donijetima na temelju tog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima; nadalje, o odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/0) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar, te čl. 4. st. 1. Pravilnika kojim je propisano da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Također navodi da treba imati u vidu čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika kojim je određeno da je za djelatnike Ministarstva obrane RH rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera oružanih snaga, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave. Navodi i da treba uzeti u obzir i odredbu čl. 133. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 43/09) prema kojoj se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno.

14. Nastavno tome, kako to pravilno navode oba nižestupanjska suda, budući da je tužitelju u upravnom postupku, rješenjem nadležnog tijela tuženice od 20. kolovoza 2011. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji Z. - I. - O., u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza, i koje rješenje je postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja (čl. 12. ZPP), te ono obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla.

15. Pritom, sud drugog stupnja pravilno smatra da treba primijeniti i citiranu odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika; međutim, prema stajalištu ovoga suda, pored bolovanja, godišnjeg odmora i korištenja slobodnih dana, „drugi slučajevi kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla“ predstavljaju one situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu, a koje slučajeve (odnosno za dane provedene na dežurstvu, straži, odnosno dane provedene na terenu) nižestupanjski sudovi nisu imali u vidu (u tom smislu i Revr 668/17 od 20. ožujka 2018.).

16. Budući da su, zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, odlučne činjenice (visina pripadajuće razlike troškova prijevoza za utuženo razdoblje) ostale nepotpuno utvrđene, nema mjesta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

17. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.