REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1203/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz K. I., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i A. P. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. iz Z., protiv tuženika D. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C., G. & E. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1467/2017-4 od 3. siječnja 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8471/14-37 od 28. srpnja 2017., na sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1467/2017-4 od 3. siječnja 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8471/14-37 od 28. srpnja 2017. u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime regresa za godišnji odmor i božićnicu te u odluci o parničnim troškovima, tako da preinačena odluka u tome dijelu glasi:

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

''Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.468,54 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

- na iznos od 1.875,00 kuna od 28. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.593,54 kuna od 13. prosinca 2011. godine do isplate, sve u roku od 8 dana.''

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tuženika u odnosu na pitanja glede isplate naknade troškova prijevoza odbacuje se kao nedopuštena.

II. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1467/2017-4 od 3. siječnja 2019. i presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8471/14-37 od 28. srpnja 2017. i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.762,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude 28. srpnja 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove nastale u povodu žalbe u iznosu 618,75 kuna i revizije u iznosu 562,50 kuna, u roku od 8 dana.

IV. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8471/14-37 od 28. srpnja 2017. je suđeno:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.676,74 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.08.2011. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.09.2011. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.10.2011. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.11.2011. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.12.2011. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.01.2012. pa do isplate

- iznos od 1.172,60 kuna od 01.02.2012. pa do isplate

- iznos od 1.875,00 kuna od 28.07.2011. pa do isplate

- iznos od 1.593,54 kuna od 13.12.2011. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.812,50 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 28. srpnja 2017. pa do isplate, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za daljnji iznos od 2.187,50 kn i pripadajućim kamatama.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za nadoknadom parničnog troška."

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1467/2017-4 od 3. siječnja 2019. pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkama I., II. i IV. izreke. Pod točkom II. preinačena je prvostupanjska presuda u točki III. tako da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 2.187,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2017. do isplate u roku od 8 dana, pod točkom III. izreke odbio je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, a pod točkom IV. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna u roku od 8 dana.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. te st. 3. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih troškova tuženiku.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika iz revizije te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu uz zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično je nedopuštena.

6. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/2019) propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

7. Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 6/11 i 73/13 - dalje: ZR), za isplatu naknade troškova za međumjesni prijevoz u iznosu od 8.208,20 kuna (odnosno od po 1.172,60 kuna mjesečno), božićnice u iznosu od 1.593,54 kuna i regresa za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 1.875,00 kuna.

9. U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu pomoćnog grobara kod korisnika Z. d.o.o. - P. G. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

10. Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, regres i božićnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR-a.

11. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od shvaćanja da je odredbom čl. 26. st. 5. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR/09) propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. U tom smislu, sudovi obrazlažu da iz navedenog proizlazi da je ZR/09, a sukladno Direktivni 2008/04/EC Europskog parlamenta Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojem je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. d.o.o., sudovi smatraju da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU.

12. Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja pravna pitanja:

''Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, ZR/09)?''

13. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u odlukama broj Revr- 49/18 od 23. listopada 2013. i Revr-1771/15 od 28. studenog 2018., te se je ujedno pozvao na različitu praksu drugostupanjskih sudova, koja je izražena u predmetima Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, GžR-934/13, GžR- 652/18, GžR-1970/15, Županijskog suda u Osijeku u predmetima GžR-2970/13 i GžR-95/2016, Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici u predmetu broj Gž-1801/14 te Županijskog suda u Splitu u predmetu broj GžR-499/17.

14. Odlučujući o reviziji tuženika u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

15. Ispitujući pobijani dio presude u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da su pravna pitanja koja tuženik naznačuje u reviziji u dijelu kojim propituje predstavljaju li naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora i božićnica, „druge uvjete rada“ odnosno „plaću“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR-a, te jesu li agencije za privremeno zapošljavanje dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnica i naknade troškova prijevoza temeljem čl. 26. st. 5. ZR- a, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

16. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018. donesenoj u činjenično i pravno podudarnom predmetu (u kojem je također riječ o tužitelju koji je kao ustupljeni radnik tuženika radio kod korisnika Z. d.o.o. P. Č.), a na koju se revident poziva obrazlažući važnost postavljenih pitanja, iznio shvaćanje:

''Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard "drugih uvjeta rada"), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: "najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim)

- s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugi uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

Gledano u tome svijetlu, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor: ti se instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada ("druge uvjete rada").

Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09), se ipak odnose na radnike korisnika - što ustupljeni radnici ipak nisu, s obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac - pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika - koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

S time u svezi, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava - kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u "druge uvjete rada", ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.''

17. Istovjetno shvaćanje revizijski sud je iznio i u odlukama broj Revr-950/17 od 30. siječnja 2019. te Revr-362/18 od 9. siječnja 2019., pri čemu je konkretizirao da se isto odnosi i na zahtijevani iznos neisplaćenog dara za dijete.

18. Slijedom navedenog, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu zatraženih iznosa na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora i božićnice, nižestupanjske presude su utemeljene na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženom u odlukama broj Revr-49/18 od 23. listopada 2018., Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. te Revr-950/17 od 30. siječnja 2019.

19. S obzirom da su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora i božićnice, to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika te u dijelu koji se odnosi na odluku o tim zahtjevima preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu.

20. U dijelu navedenih pravnih pitanja koja se odnose na zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza, revizijski sud se već prethodno izjasnio u odluci broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. U toj odluci je, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive (prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima), revizijski sud je iznio shvaćanje da ustupljenom radniku pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

21. Slijedom navedenog, s obzirom da pobijana drugostupanjska odluka ne odstupa od shvaćanja revizijskog suda prethodno iznesenog u odluci broj Revr-362/18 od 9. siječnja 2019. glede pitanja prava na isplatu naknade troškova prijevoza, pitanja revidenta u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova prijevoza nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Stoga je u navedenom dijelu valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP te odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

22. S obzirom da je po reviziji tuženika preinačena drugostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

23. U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora je do podneska tužitelja predanog na ročištu 13. lipnja 2017. iznosila 15.699,43 kuna, a kako je tužitelju ukupno dosuđeno 8.208,20 kuna, uspjeh tužitelja u toj fazi postupka iznosio je 52%, a tuženika 48%. Nakon navedenog ročišta, kojim je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 11.676,74 kuna, uspjeh tužitelja iznosio je 70%, a tuženika 30%.

24. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14) u iznosu od 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 22. ožujka 2016., 9. prosinca 2016. i 7. lipnja 2017. po Tbr. 8/1 Tarife od po 100 bodova za svaki, za sastav podnesaka od 13. travnja 2016. i 14. travnja 2017. po Tbr. 8/3 od po 25 bodova svaki, za zastupanje na ročištima 6. travnja 2016., 6. ožujka 2017. i 13. lipnja 2017. po Tbr. 9/1 u iznosu od po 100 bodova za svako, za zastupanje na ročištu za objavu presude 28. srpnja 2017. po Tbr. 9/3. u iznosu od 50 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i PDV od 25% po Tbr 42. Tarife te uz uspjeh u pojedinom stadiju postupka kako je gore navedeno iznosi 5.537,50 kuna.

25. Tuženiku je također valjalo priznati troškove za zastupanje u postupku, imajući u vidu njegov uspjeh u sporu koji do ročišta 13. lipnja 2017. iznosi 48%, a od navedenog ročišta 30%.

26. Tako tuženiku pripada trošak odgovora na tužbu po Tbr. 8/1 u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 15. studenog 2016. po Tbr. 8/1 u iznosu od 100 bodova te za zastupanje na ročištima 6. travnja 2016., 6. ožujka 2017. i 13. lipnja 2017. po Tbr. 9/1 u iznosu od po 100 bodova za svako ročište što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i PDV od 25% po Tbr 42. Tarife te uz uspjeh u pojedinom stadiju postupka kako je gore navedeno iznosi 2.775,00 kuna. Tuženiku nije priznat trošak podneska od 22. ožujka 2017. budući da spisu ne prileži podnesak tuženika s tim datumom nego dopis Z..

27. Sud je iznose troškova stranaka u prvostupanjskom postupku prebio te naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi te troškove u iznosu 2.762,50 kuna pa je odlučeno kao u točci II. izreke rješenja.

28. Tuženiku valja dosuditi i trošak žalbe po Tbr. 10/1 u iznosu od 125 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i 25% PDV i uz uspjeh tuženika sa žalbom od 30% iznosi 618,75 kuna.

29. Budući da je tuženik uspio s revizijom u istom omjeru od 30%, valjalo mu je dosuditi i trošak revizije po Tbr. 10/6 u iznosu od 150 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i 25% PDV i uz uspjeh tuženika sa žalbom od 30% iznosi 562,50 kuna slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

30. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove tužitelja temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), a odluka o stopi zateznih kamata na odredbi čl. 30. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14).

31. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.