REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2907/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. a.d. B. u stečaju, B., zastupane po punomoćnici R. V., odvjetnici u S., protiv tuženice P. b. Z. d.d. Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. L. iz Odvjetničkog ureda L. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8174/2014-2 od 14. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1922/2013 od 4. lipnja 2014., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila obvezati tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 312.492.214,18 kn sa zateznom kamatom od 5. kolovoza 1994. do isplate (toč. I. izreke), kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.125.000,00 kn (toč. II. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 808.250,00 kn (toč. III. izreke), dok je za iznos od 188.125,00 kn zahtjev tuženice odbijen (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II. i III. izreke (toč. I. izreke), te je odbijen i zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 125.000,00 kn (toč. II. izreke); dok je rješenjem odbačena kao nedopuštena žalba tužiteljice u odnosu na toč. IV. prvostupanjske odluke.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 497.a u vezi sa čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske odluke ukinu.

4. U odgovoru na reviziju tuženica je osporila sve revizijske navode i predložila reviziju odbiti. Potražuje i naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete nastale zbog propuštanja tuženice, kao zastupnice Glavne filijale pravnog prednika tužiteljice u Rijeci, da podnese žalbu protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci broj P-4070/1994-32 od 8. studenog 2004.

8. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu ista ukazuje. Naime, razlozi o odlučnim činjenicama ne proturječe sadržaju spisa i činjeničnom supstratu.

9. Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće:

- da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci broj P-4070/1994 od 8. studenog 2004. ukinuto rješenje o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave broj Iv-4561/94-A od 3. studenog 1994. u dijelu kojim je tuženiku B. ... m. d.d. R. naloženo plaćanje iznosa od 312.492.214,18 kn sa zateznim kamatama od 3. studenog 1994. do isplate, i odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Glavne filijale J. d.d. B. u R., zastupane po P. b. Z. d.d. Z., a s naslova neplaćenih iznosa po kreditima odobrenima tom tuženiku;

- da punomoćnik tužiteljice nije podnio žalbu protiv citirane odluke pa je ista postala pravomoćna dana 7. ožujka 2005.;

- da je tužiteljica svoje potraživanje prema B. ... m. d.d. vodila u svojim poslovnim knjigama sve do neposrednog uvida u spis P-4070/1994 izvršenog tijekom 2008. godine.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnji tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi, kada su tužbeni zahtjev kao neosnovan odbili, primijenili materijalno pravo iz čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), kojega je za primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), smatrajući da je objektivni zastarni rok od pet godina počeo teći od dana pravomoćnosti citirane odluke pa da je time posljednji dan zastarnog roka bio 8. ožujka 2010. slijedom čega su zaključili da je, obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 9. ožujka 2010., nastupila zastara naplate utužene tražbine.

11. Nadalje su pravilno smatrali da nije došlo do prekida zastare radnjom tužiteljice, vršenjem uvida u spis P-4070/1994 tijekom 2008. godine, kada je ona zatražila i izdavanje potvrde pravomoćnosti. Pritom sudovi navode da, prema odredbi čl. 387. st. 1. ZOO/91, zastara se prekida kada dužnik prizna dug, a st. 2. da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

12. Suprotno navodima u reviziji prvostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio sve navedene žalbene razloge.

13. Neosnovani su revizijski razlozi prema kojima, sve dok je tužiteljica svoje potraživanje prema B. ... m. d.d. vodila u svojim poslovnim knjigama (do uvida u spis P-40470/1994 tijekom 2008. godine, kada tvrdi da je saznala da tuženica nije uložila žalbu protiv presude), nije mogao početi teći zastarni rok argumentirajući svoje stajalište time da je za to vrijeme predmetno potraživanje prema trećima predstavljalo imovinu tužiteljice. Kako je odredbom čl. 1046. ZOO/05 (čl. 155. ZOO/91) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (i sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti), to smatra da šteta nije nastala sve dok se predmetno potraživanje nije isknjižilo iz poslovnih knjiga tužiteljice. Način na koji revidentica, kao poslovni subjekt, vodi svoje poslovne knjige, ne utječe na prava i obveze koje ona ima u pravnom prometu, a posebice ne kada se radi o pravomoćnoj sudskoj odluci kojom se utvrđuje ne/postojanje neke tražbine (stav suprotan tomu doveo bi do povrede načela pravne sigurnosti).

14. Revidentica drži da su nižestupanjski sudovi propustili primijeniti odredbu čl. 241. ZOO/05 (čl. 388. ZOO/91) koja propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pod takvom radnjom tužiteljica podrazumijeva radnju uvida u spis P-4070/1994 tijekom 2008. godine, poduzetu radi utvrđivanja ne/postojanja potraživanja a nakon posrednog saznanja o neulaganju žalbe (ne precizirajući što podrazumijeva pod posrednim saznanjem niti ga vremenski determinira). Međutim, radnja uvida u predmet spisa nije radnja koja bi se u smislu citirane odredbe čl. 388. ZOO/91 mogla kvalificirati kao radnja kojom se prekida zastara. Uostalom, tom prilikom tužiteljica je saznala podatak o danu pravomoćnosti sudske odluke i nakon dvije godine podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari; međutim, sa zakašnjenjem.

15. Konačno, u odnosu na revizijske navode u svezi primjene odredaba Zakona o načinu likvidacije poslovanja glavnih filijala J. d.d. B., koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 106/93), kojim se uređuje likvidacija poslovanja glavnih filijala J. d.d. B., u Z., S. i R. koje su poslovale na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 1.), te se određuje način likvidacije poslovanja glavnih filijala tako da će se obavljati naplata potraživanja glavnih filijala od pravnih i fizičkih osoba s teritorija Republike Hrvatske i, do visine naplaćenih potraživanja, izmirivati dugovi glavnih filijala prema pravnim i fizičkim osobama sa teritorija Republike Hrvatske (čl. 2.) pri čemu revidentica smatra da taj zakon ima pravnu prazninu jer ne postoje odredbe o tome kada će se smatrati da je likvidacija završena niti koje su pravne posljedice završetka likvidacije, pa da tu pravnu prazninu treba popuniti primjenom odredbe čl. 124. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj, 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 - proč. tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 i 34/22), za odgovoriti je da ti revizijski navodi nisu od značaja kod činjenice da je nastupila zastara utuženog potraživanja.

16. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za vođenje parnice.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.