REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 646/2018-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. Ž. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., protiv tuženika- protutužitelja E. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i R. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 1458/17-2 od 31. listopada 2017. ispravljene rješenjem istog suda broj Gž R- 1458/17-4 od 6. veljače 2018., i dopunjene rješenjem broj Gž R-1458/17-6 od 10. travnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1180/12 od 20. srpnja 2017., u sjednici održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja-protutuženika i djelomično preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1458/17-2 od 31. listopada 2017. ispravljena rješenjem istog suda broj Gž R-1458/17-4 od 6. veljače 2018. i dopunjena rješenjem broj Gž R-1458/17-6 od 10. travnja 2018., pod toč. I. izreke u dijelu kojom je odbijena žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1180/12 od 20. srpnja 2017. pod toč. I.I. izreke (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. prestao protekom vremena na koji je sklopljen, odnosno 22. travnja 2001.) i pod toč. IV. izreke, i sudi:

„Žalba tužitelja-protutuženika djelomično se prihvaća i prvostupanjska presuda preinačava u osporenom dijelu toč. I.I. izreke i u toč. IV. izreke na način:

I. Utvrđuje se da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. između tuženika-protutužitelja i tužitelja-protutuženika prestao protekom vremena na koji je sklopljen, odnosno 22. travnja 2001.

II. Protutužbeni zahtjev kojim se utvrđuje sudski raskid ugovora o radu zaključenog 15. travnja 1996. između tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja s 30. lipnja 1997., odbija se kao neosnovan.“

i

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja-protutuženika i djelomično ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1458/17-2 od 31. listopada 2017. ispravljena rješenjem istog suda broj Gž R-1458/17-4 od 6. veljače 2018., pod toč. I. izreke u dijelu kojom je odbijena žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1180/12 od 20. srpnja 2017. pod toč. I.I. izreke (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da tužitelju pripada pravo na razliku plaće), pod toč. I.II., IV. i VI. izreke prvostupanjske odluke; u toč. II. i V. izreke, i ukida dopunsko rješenje broj Gž R-1458/17-6 od 10. travnja 2018. u cijelosti, i sudi:

„Žalba tužitelja-protutuženika djelomično se prihvaća i prvostupanjska presuda ukida:

1. u dijelu toč. I.I. izreke u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika da mu do 22. travnja 2001. pripada pravo na naknadu razlike između mjesečne bruto plaće određene čl. 7. ugovora o radu od 15. travnja 1996. i mjesečne bruto plaće koju je tužitelj ostvarivao kod R. b. d.d. sa zateznom kamatom; u toč. I.II., VII. i VIII. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

2. pod toč V. i VI. izreke.“

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kojim se traži utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. između stranaka prestao protekom vremena na koji je sklopljen, odnosno 22. travnja 2001. te da do tog dana tužitelju pripada pravo na naknadu razlike između mjesečne bruto plaće određene čl. 7. ugovora o radu i mjesečne bruto plaće koju je tužitelj ostvarivao kod R. b. d.d. (kasnije E. & S. B. d.d. R.), sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (toč. I.I. izreke), kao i zahtjev kojim traži utvrđenje da tužitelju pripada pravo na jubilarnu nagradu sukladno čl. 9. ugovora o radu i čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine od 24. ožujka 1998. u iznosu od 1.000,00 kn sa zateznom kamatom (toč. I.II. izreke).

1.1. Utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na naknadu razlike između mjesečne bruto plaće određene čl. 7. ugovora o radu i mjesečne bruto plaće koju je tužitelj ostvarivao kod Riječke banke d.d. (kasnije E. & S. B. d.d. R.) za lipanj 1997. u iznosu od 41.089,54 kn, sa zateznom kamatom od 16. srpnja 1997. do isplate (toč. II. izreke).

1.2. Odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika) na utvrđenje da je ugovor o radu zaključen 15. travnja 1996. između stranaka prestao sporazumom te je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao 30. lipnja 1997. (toč. III. izreke), te je određen sudski raskid ugovora o radu zaključenog 15. travnja 1996. između stranaka s danom 30. lipnja 1997. (toč. IV. izreke).

1.3. Obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 187.043,20 kn, sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. do isplate (toč. V. izreke), a odbijen je kao neosnovan alternativni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za iznos od 486.312,24 kn, sa zateznom kamatom (toč. VI. izreke).

1.4. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.750,00 kn, sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. (toč. VII izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 60.792,00 kn, sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. do isplate (toč. VIII izreke).

2. Ispravljenom drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i IV. izreke te pod toč. VI. izreke za iznos od 299.269,04 kn sa zateznom kamatom (toč. I. izreke), a preinačena u dijelu pod toč. VI. izreke za iznos od 187.043,20 kn sa zateznom kamatom na način da je tuženik obvezan navedeni iznos isplatiti tužitelju (toč. II. izreke).

2.1. Djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. izreke izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 41.089,54 kn, pod toč. III., IV. i V. izreke (toč. III. izreke), a preinačena u dijelu pod toč. II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 41.089,54 kn i taj zahtjev tužitelja je odbijen (toč. IV. izreke).

2.2. Preinačena je odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka i u dijelu pod toč. VIII. izreke pa je tuženik obvezan naknaditi tužitelju daljnji iznos trošak parničnog postupka od 9.124,87 kn sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. do isplate a zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 21.983,15 kn sa kamatom je odbijen (toč. V. izreke).

2.3. Dopunskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana u prvostupanjskoj presudi pod toč. VIII. izreke za iznos od 38.808,85 kn sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2017. do isplate.

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena toč. I., IV. i VI. izreke prvostupanjske presude, tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelju prestao ugovor o radu 22. travnja 2001. i da do tog dana tužitelju pripada pravo na razliku plaće kao i pravo na jubilarnu nagradu uz odbijanje protutužbenog zahtjeva na sudski raskid ugovora o radu, podredno da se prihvati tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 299.269,04 kn sa zateznim kamatama te podredno, da ukine obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iste i predlaže reviziju odbiti uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Nadalje, predlaže, za slučaj preinake presude odbiti odnosno odbaciti zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 4. travnja 2022., kad se uz tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu kumuliraju i zahtjevi za isplatu tražbina koje su u vezi s otkazom, u takvom sporu (neovisno od iznosa pojedine novčane tražbine) u odnosu na sve zahtjeve dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP. Budući je predmetni spor upravo i započeo kao statusni te je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj Pr-2436/97 od 17. veljače 2010. utvrđena kao nedopuštena i ništava odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 23. lipnja 1997. potvrđena odlukom tuženika od 22. srpnja 1997., to je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

8. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. između stranaka prestao protekom vremena na koji je sklopljen odnosno 22. travnja 2001. te deklaratorni zahtjev na utvrđenje da tužitelju do dana 22. travnja 2001. pripada pravo na naknadu razlike između mjesečne bruto plaće određene čl. 7. ugovora o radu i mjesečne bruto plaće koju je tužitelj ostvarivao kod R. b. d.d., kao i deklaratorni zahtjev za utvrđenje da tužitelju pripada pravo na jubilarnu nagradu sukladno čl. 9. ugovora o radu i čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine od 24. ožujka 1998. („Narodne novine“, broj 41/1998 - dalje: KU). Nadalje, predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 1997. te alternativni zahtjev tužitelja za naknadu štete ukoliko sud prihvati sudski raskid ugovora o radu.

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika 15. travnja 1996. na određeno vrijeme od pet godina, za obavljanje poslova jedinog člana Uprave društva - glavnog direktora;

- da je Odlukom Nadzornog odbora tuženika od 28. siječnja 1997. opozvan, ali ta odluka je poništena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1605/01 od 29. listopada 2003., a poništeno je i rješenje istog suda broj Tt-97/405 od 31. siječnja 1997. o promjeni članova uprave te je tužitelj ponovno upisan kao jedini član uprave s danom 31. siječnja 1997.;

- da je tuženik Odlukom od 23. lipnja 1997. izvanredno otkazao Ugovor o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa (nedolaska na posao deset dana uzastopce pa ni nakon poziva da dođe na rad od 19. lipnja 1997.), a koji otkaz je sudskom odlukom broj Pr-2436/97-98 od 15. travnja 2010. (pravomoćnom 7. veljače 2012.) utvrđen nedopuštenim i ništavim;

- da se tužitelj od 1. srpnja 1997. zaposlio kod drugog poslodavca R. b. d.d. (ugovorom o radu od 30. lipnja 1997.) gdje je ostvarivao manju plaću od plaće koju bi dobivao radom kod tuženika da nije bilo nedopuštenog otkaza ugovora o radu time da mu je zbog otkaza retroaktivno pokriveno i razdoblje od 9. lipnja 1997.;

- da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nije vratio na rad po pozivu tuženika u lipnju 1997. godine jer je smatrao da mu teče godišnji odmor i da na to ima pravo. 10. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. između stranaka prestao 22. travnja 2001. i da do tog dana tužitelju pripada pravo na naknadu razlike plaće i pravo na jubilarnu nagradu te su prihvatili protutužbeni zahtjev za sudski raskid tog ugovora o radu s danom 30. lipnja 1997. i dosudili tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu sveukupno iznos od 374.086,40 kn; u bitnom uz obrazloženje da se tužitelj nije vratio na posao nakon isteka godišnjeg odmora 9. lipnja 1997. a ni po pozivu poslodavca od 19. lipnja 1997. slijedom čega da poslodavac nema interesa na poslu zadržati radnika koji se ne vrati na posao, da navedeno ponašanje tužitelja predstavlja tešku povredu radne obveze slijedom čega postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

11. Prvostupanjski je sud smatrao, pozivom na odredbe čl. 103. toč. 5. i čl. 104. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR), da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao sporazumom stranaka 30. lipnja 1997. pa je u tom dijelu odbio protutužbeni zahtjev.

12. Međutim, nadalje je nepravilno smatrao da je osnovan protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 1997. Naime, prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 4. travnja 2022.: „Kad se u parnici utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten dan sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 125. st. 2. Zakona o radu (N.N. br. 93/14, 127/17 i 98/19) na zahtjev poslodavca ne može se odrediti retroaktivno (za razliku od radnikovog zahtjeva iz st. 1.), odnosno unatrag od dana kada je u parnici podnesen zahtjev tuženog poslodavca za sudski raskid ugovora o radu već najranije od dana podnošenja tog zahtjeva.“ (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1944/19 od 20. listopada 2020.).

13. Obzirom da je tuženik predmetni protutužbeni zahtjev postavio tek 5. listopada 2005., a budući je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme do 22. travnja 2001., to nije bilo mjesta prihvaćanju protutužbenog zahtjeva. Kako je zbog prihvaćanja protutužbenog zahtjeva odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o radu trajao do isteka 22. travnja 2001., a kako je parnični postupak radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu trajao do 7. veljače 2012., kada se tužitelj više nije mogao vratiti na rad, to proizlazi osnovanim njegov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi utvrđenje da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 15. travnja 1996. između stranaka prestao protekom vremena na koji je sklopljen, odnosno 22. travnja 2001., a neosnovanim protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. lipnja 1997.

14. S tim u vezi, nema pretpostavki za odlučivanje o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu iznosa od 673.355,44 kn, s naslova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, a prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR (u tom smislu odluke ovog suda broj Revr 901/17-2 od 20. veljače 2018, Revr 357/2017-8 od 17. prosinca 2019. i dr.). Ovo stoga jer je tužitelj taj svoj zahtjev za naknadu štete postavio kao eventualni tužbeni zahtjev uvjetujući ga „ukoliko sud prihvati sudski raskid ugovora o radu“. Budući se revident u svezi zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu upravo i pozvao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, to proizlazi da ukidanje toč. V. i VI. izreke prvostupanjske odluke ne predstavlja povredu prava na mirno uživanje imovine prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) jer je revident znao odnosno mogao znati da će time doći do odlučivanja o njegovom eventualnom tužbenom zahtjevu.

15. Navedeno nije protivno ni legitimnim očekivanjima tužitelja jer isti može ostvariti ili naknadu plaća za razdoblje postojanja ugovora o radu ili naknadu štete za slučaj sudskog raskida ugovora o radu prije isteka ugovora o radu, a ne može ostvariti kumulativno obje novčane naknade za isto razdoblje postojanja ugovora o radu. Nadalje, isto nije protivno niti zahtjevu pravičnosti jer je tužitelj, podnoseći predmetnu reviziju, sam izabrao cilj i svrhu koju može postići podnošenjem ovog pravnog lijeka.

16. Konačno, u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev da tužitelju do 22. travnja 2001. pripada pravo na naknadu razlike između mjesečne bruto plaće određene čl. 7. ugovora o radu i mjesečne bruto plaće koju je tužitelj ostvarivao kod R. b. d.d. (kasnije E. & S. B. d.d. R.), kao i da mu pripada pravo na jubilarnu nagradu sukladno čl. 9. ugovora o radu i čl. 49. KU u iznosu od 1.000,00 kn, prvostupanjski sud u bitnom navodi:

- da je pred istim sudom u tijeku postupak pod brojem Pr-2105/00 radi isplate naknade bruto plaće, a da je ovdje postavljen deklaratorni zahtjev pa da se ne radi o identitetu parnica;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-570/14 od 15. siječnja 2015. tuženik obvezan isplatiti tužitelju ukupan bruto iznos od 440.718,32 kn za razdoblje od veljače 1997. do ožujka 2001. godine, a s naslova naknade za obnašanje dužnosti člana uprave tuženika;

- da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da bi za utuženo razdoblje razlika plaće iznosila ukupan bruto iznos od 485.108,25 kn;

- da je radni odnos tužitelja trajao do 30. lipnja 1997. a KU je donesen 24. ožujka 1998.

17. Pri ocjeni identiteta parnica u konkretnom slučaju, u svezi pitanja naknada plaća, nižestupanjski sudovi su smatrali da je tužitelju presudom Trgovačkog suda u Zagrebu dosuđen novčani iznos s naslova naknade za obnašanje dužnosti člana uprave tuženika iako takvo što ne proizlazi iz izreke navedene presude. Također, nisu dostatno razjasnili što je tužitelju točno isplaćivano u razdoblju u kojem je radio kod tuženika, jedna ili dvije naknade, a posebice nije priložen spis trgovačkog suda pa se zasada ne može sa sigurnošću prihvatiti shvaćanje prvostupanjskog suda da bi se radilo o dvije različite naknade. U odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenje prava na jubilarnu nagradu, a imajući u vidu da je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da je ugovor o radu trajao do 22. travnja 2001., potrebno je dodatno raspraviti sporne činjenice s navedene osnove.

18. Slijedom svega naprijed navedenog, primjenom odredbi čl. 395. st. 1. i 2., čl. 396. st. 2. i čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove revizijske odluke.

Zagreb, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.