Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 6 Gž-3052/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z. OIB: …, zastupan po punomoćniku T. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G., K. & K. d.o.o. u Z., protiv tuženika H. p. b. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku A. Ž., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-570/20-100 od 1. ožujka 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. rujna 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika H. p. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-570/20-100 od 1. ožujka 2021. godine, u dijelu pod točkom I i III izreke.

II Preinačuje se navedena presuda, u dijelu pod točkom II izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d. isplatiti tužitelju zavodu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 50.000,00 kn/ 6.636,14 eura[1] , od 1. siječnja 2001. godine do 25. svibnja 2004. godine prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d. isplatiti tužitelju zavodu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 761.310,80 kn/101.043,30 eura od 1. siječnja 2001. do 27. rujna 2006. godine, prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tužitelja zavoda za naknadu troška sastava žalbe kao i zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1,402.075,50 kn, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 357.934,37 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. S dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu kamata na iznos od 50.000,00 kn od 1. siječnja 2001. do 25. svibnja 2004. godine, te na iznos od 761.310,80 kn od 1. siječnja 2001. do 27. rujna 2006., tužitelj je odbijen.

3. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, te tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine, a tužitelj traži trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj predlaže da se žalba tuženika odbije i traži trošak sastava odgovora.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

8. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Tako je sud prvog stupnja, glede odluke o glavnoj stvari, pravilnom ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Iz Ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga (dalje Ugovor), sklopljenog između stranaka dana 16. veljače 1999. godine, vidljivo je da tužitelj povjerava tuženici, što tuženica i prihvaća, da u ime i za račun tužitelja obavlja bankarske poslove i usluge koje se utvrđuju tim Ugovorom, te se istim ujedno reguliraju međusobni odnosi, prava i obveze tužitelja i tuženika, te je u čl. 2. Ugovora navedeno koje poslove se tuženica obvezuje obavljati u ime i za račun tužitelja.

12. Dodatkom ugovora o poslovnoj suradnji na zajedničkom financiranju poduzetničkih pothvata i obavljanju komisionih bankarskih poslova i usluga (dalje: Dodatak ugovora), sklopljenog između stranaka dana 23. prosinca 1999. godine, u čl. 2. navedeno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se radi osiguranja kredita odobrenih Odlukom Zavoda u kojoj je utvrđen kao instrument osiguranja nekretnina, zasnuje sporazumom o osiguranju potraživanja pravo zaloga (hipoteka) u korist banke i podzaložno pravo (nadhipoteka) u korist Zavoda i to u visini iznosa odobrenog kredita uvećanog za kamatu i eventualne troškove, te se potpisom tog Dodatka Banka izričito i neopozivo obvezuje u skladu s prethodnim stavkom upisati temeljem sporazuma o osiguranju potraživanja hipoteku u korist banke i nadhipoteku u korist zavoda na nekretninama koje su predmet osiguranja, a hipoteka i nadhipoteka upisuju se na istim nekretninama koje su predmet zaloga i podzaložnog prava i na isti iznos odobrenog kredita uvećanog za kamate i eventualne troškove.

13. Stoga su obveze iz predmetnog Ugovora i Dodatka ugovoru jedino relevantne u ovom postupku.

14. Temeljem navedenog Ugovora i Dodatka ugovoru sklopljeni su ugovori o dugoročnom kreditu broj …, između tuženika kao Kreditora i društva K. d.o.o. kao Korisnika kredita, te I. P. kao Jamca platca, kojim je Ugovorom tuženik kao kreditor u ime i za račun tužitelja dao dugoročni kredit za obrtna sredstva u iznosu od 750.000,00 kn u protuvrijednosti tadašnjih DEM po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja. U svrhu osiguranja naplate cjelokupnog potraživanja tuženica je s društvom K. d.o.o. i S. hotelskim turističkim i trgovačkim društvom, dana 6. rujna 1999. godine sklopila Sporazum o zasnivanju prava zaloga na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine kojim su društvo K. d.o.o. i S. hotelsko turističko i trgovačko društvo za osiguranje i potraživanja tuženice u iznosu od 750.000,00 kn i drugih troškova navedenih u čl. 2. Sporazuma, zasnovali pravo zaloga na nekretninama društva S. (zalogodavca), koje nisu bile upisane u zemljišnim knjigama i to nekretnine "Skladište" površine 560,78 m2 i "Uljara", površine 1043,08 m2, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom pripadajućeg zemljišta na kojem su izgrađeni i to kčbr. 907 i 23536, k.o. M.-B., upisanih u zk.ul. 3902.

15. Isto tako, tuženica je kao kreditor s tvrtkom E. t. d.o.o. kao korisnikom kredita i I. P. kao jamcem platcem, sklopila Ugovor o dugoročnom kreditu broj … kojim daje navedenom društvu dugoročni kredit za osnovna i obrtna sredstva u ukupnom iznosu od 1,400.000,00 kn, a radi osiguranja tog potraživanja tuženica je s tvrtkom E. t. d.o.o. i S. hotelskm turističkim trgovačkim društvom zaključila dana 7. rujna 1999. godine Sporazum o zasnivanju prava zaloga na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine i to nekretnina koje nisu upisane u zemljišnim knjigama - "Skladište" površine 560,78 m2 i "Uljara" površine 1043,08 m2, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom pripadajućeg zemljišta na kojem su izgrađeni i to kčbr. 907 i 23536 k.o. M.-B., upisanih u zk.ul. 3902.

16. Osnovna činjenica je, a što i je jedino relevantno, da je temeljem tih ugovora o kreditu i Sporazuma o zasnivanju založnih prava, tuženica pustila kredite u tečaj, što je bilo u suprotnosti s ugovorenim obvezama tuženice, unatoč nespornoj činjenici da korisnici kredita nisu bili upisani u zemljišnim knjigama, a navedene nekretnine su uključene u vrijednost društvenog kapitala poduzeća "S." d.d. te su temeljem čl. 3. i 4. Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju (Narodne novine broj 84/92, 70/93, 76/93, 19/94), postale vlasništvo Republike Hrvatske i prenesene na Hrvatski fond za razvoj.

17. Stoga su neosnovani navodi tuženika da sud prvog stupnja nije ocjenjivao činjenicu da je ona tim poduzećima dala ocjenu kreditne sposobnosti „C“ što znači ocjenu visoke rizičnosti, s čime da je tužitelj bio upoznat, budući da je upravo ugovorena dužnost tuženice bila da o tome vodi računa i osigura naplatu kredita zasnivanjem hipoteke na nekretninama tih tvrtki, a ne izdati kredite takvim tvrtkama od kojih se ne može naplatiti, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da ta okolnost nije bila odlučna za donošenje odluke u ovom postupku.

18. Iz toga nedvojbeno proizlazi da je tuženica postupala suprotno Ugovoru i Dodatku ugovora kojim se izričito i neopozivo obvezala upisati temeljem Sporazuma o osiguranju potraživanja hipoteku u korist tuženika i nadhipoteku u korist tužitelja, zbog čega je postupanje tuženice u suprotnosti s čl. 18. st. 2. i 3. dana važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), prema kojoj sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), kao i st. 3. istog članka prema kojem sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svoga prava suzdržati se od postupka kojim bi otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

19. Iz čl. 2. Ugovora, sklopljenog između stranaka, jasno proizlazi koje poslove je tuženica bila dužna obavljati, pa je tako, između ostalih, dužna obavljati kontrolu otplate kredita i naplatu dospjelih potraživanja, kontrolirati provedbu ugovornih obveza korisnika kredita, te izrađivati izvješća i analize po zahtjevu tužitelja i pripremati pravnu dokumentaciju u svezi sa sudskim postupcima prisilne naplate dospjelih potraživanja.

20. Sukladno tome tuženica je dana 30. rujna 2003. godine poslala tužitelju dopis (list 51 spisa) iz kojeg je vidljivo da se za kredit poduzeća K. d.o.o. ne može osigurati vraćanje kredita naplatom založene nekretnine, budući da je nad poduzećem S. d.d. M. koja je zalogodavac nekretnine za kredit K. d.o.o., otvoren stečajni postupak, te je tuženica zatražla zamjensku nekretninu od poduzeća K. d.o.o., pa kako K. d.o.o. nije uspjela osigurati zamjensku nekretninu za osiguranje Dugoročnog kredita broj …, tuženica je kredit proglasila ukupno dospjelim s danom 31. prosinca 2000. godine i isti prenijela na račun sumnjivih i spornih potraživanja u ukupnom iznosu od 826.356,42 kn, a prije prijenosa kredita na račun sumnjivih i spornih potraživanja, tuženica je izvršila tri rasporeda mjesečnih anuiteta i to 23. listopada, 23. studenog i 23. prosinca 2000. godine, u ukupnom iznosu od 40.975,06 kn, ali poduzeće K. d.o.o. nije ništa platilo po tim anuitetima.

21. Isto tako, tuženica nije uspjela ni naplatiti potraživanje po kreditu broj …, izdanom poduzeću E. t. d.o.o. koji, također, nije uspio osigurati zamjensku nekretninu za osiguranje dugoročnog kredita od 1,400.000,00 kn, koji kredit je tuženica proglasila ukupno dospjelim s danom 31. prosinca 2000. godine i prenijela također, na račun sumnjivih i spornih potraživanja u ukupnom iznosu od 1,523.606,33 kn, a prije toga je izvršila dva rasporeda mjesečnih anuiteta i to 5. studenog i 5. prosinca 2000. godine u ukupnom iznosu od 51.164,93 kn, time da je po navedenom kreditu poduzeće E. t. d.o.o. uplatilo ukupno 126.576,38 kn.

22. Osim toga, iz iskaza Z. B. koja je u vrijeme sklapanja navedenih kredita bila rukovoditelj financijskih poslova tužitelja proizlazi da je obveza tuženikce bila osiguranje naplate kredita, a prije puštanja u tečaj kredita društvu K. d.o.o. i E. t. d.o.o. trebalo je osigurati hipoteku na nekretninama radi osiguranja naplate kredita, i to samo onih nekretnina koje su bile upisane u zemljišne knjige i nisu bile opterećene nikakvim teretom. Dužnost tuženice je bila izvjestiti tužitelja da kredit ne može staviti u tečaj s obzirom da nisu osigurani adekvatni instrumentti osiguranja, ali nije dostavljala adekvatnu dokumentaciju, nego je samo obavještavala koji krediti su plasirani, naplaćeni i nenaplaćeni. U to vrijeme postojala je gradacija rizičnosti kredita „A,B,C,“ itd., a ocjena „C“ je značila da se kredit može odobriti, ali da nešto nedostaje, međutim u to tužitelj nije ulazuo jer je to bio bankarski dio o čemu je tuženica trebala voditi računa. Kako predmetni krediti nisu uredno otplaćivani, to je tuženica trebala poduzeti postupak radi naplate dugovanja, a kako tuženica nije uspjela naplatiti kredite pravna služba je obavijestila tužitelja da su krediti nenaplativi te je tužitelj na taj način saznao da nisu osigurani valjanim instrumentom osiguranja, odnosno hipotekom na nekretninama, jer iste nisu bile upisane u zemljišne knjige, a kasnije je tužitelj saznao da su predmetne nekretnine bile javno dobro. Tužitelj je dozvoljavao, ovisno o obrtu ili društvu kojem se davao kredit da se kao osiguranje uzme i neko drugo sredstvo, ukoliko nisu raspolagali nekretninama, a u tom slučaju je zahtijevao garanciju posebne banke, ali se za nekretnine koje nisu bile upisane u zemljišne knjige, a koje su služile kao sredstvo osiguranja kredita, nisu odobravali krediti.

23. I svjedok M. Ž., koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio savjetnik uprave tuženika, navodi da su po njegovom saznanju društvu K. d.o.o. i E. t. d.o.o. odobreni krediti prije nego što je sklopljen Ugovor o osiguranju tog kredita sa zalogodavcem "S." d.o.o., a s tužiteljem je bilo dogovoreno da se krediti izdaju i isplaćuju tek po zasnivanju osiguranja, no navedeni krediti je tuženica osigurala imovinom društva "S." d.o.o. za koje se poslije ispostavilo da su javno dobro. Tužitelj je nakon što se krediti nisu uspjeli naplatiti pokušao naplatiti predmetne kredite putem osiguranja, ali je firma "S." d.o.o. bila tada u stečajnom postupku.

24. I iz iskaza tih svjedoka nedvojbeno proizlazi da tuženica nije postupala sukladno sklopljenom ugovoru sa tužiteljem, te da je pustila u tečaj kredite za koje nije, iako je to bila to dužna, osigurala vraćanje upisom hipoteke na nekretninama dužnika.

25. Prema tome, tužitelju je nastala šteta budući da ti krediti nisu bili adekvatno osigurani sukladno odredbama Ugovora i Dodatka ugovoru, založnim pravom na nekretninama koje bi bilo dostatno za namirenje kredita, te bi tužitelj svoj dospjeli kredit, nakon što mu ga korisnici kredita ne bi namirili, vratio u cijelosti ili barem djelomično iz predmeta osiguranja nakon dovršetka stečajnog postupka na tom predmetu osiguranja. Instrumenti osiguranja upravo tome i služe, tj. da osiguraju tražbinu kreditora u slučaju dospjelosti neplaćanjem. Stoga u konkretnom slučaju postoji uzročna veza između štetne radnje zbog nepravilnog postupanja tuženika i štete zbog nemogućnosti naplate kredita iz predmeta osiguranja.

26. Prema tome,, kako se ovdje radi o ugovornoj obvezi, a do povrede ugovorne obveze navedene u čl. 2 a i b Ugovora došlo je zbog krajnje nepažnje u postupanju tuženika zbog čega je tužitelj pretrpio štetu, to tužitelj ima pravo na naknadu štete.

27. Prema odredbi čl. 262. st. 2. ZOO, ugovorna strana koja ne ispuni svoju obvezu, odgovara suugovaratelju za naknadu štete nastale zbog neispunjenja ugovora, pa tužitelj ima pravu na naknadu cjelokupne štete, sukladno odredbi čl. 266. st. 2. ZOO. 28. Pri tome ne postoje oslobađajuće okolnosti, u smislu odredbe čl. 263. ZOO, kojim bi se tuženica oslobodila odgovornosti, budući da je upravo posao tuženika, kako je to ugovorom i regulirano, bilo namiriti iznos nevraćenog kredita.

29. Isto tako, ne postoji ni krivnja tužitelja za nastalu štetu, sukladno odredbi čl. 267. ZOO, budući da je i tužitelj pokušao naplatiti dugovanja po predmetnim kreditima, što proizlazi iz iskaza svjedoka M. Ž., iako iz navedenog Ugovora i Dodatka ugovora ne proizlazi da je to bila obveza tužitelja.

30. Nije osnovan ni prigovor zastare, budući da se prema odredbi čl. 186. ZOO obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a predmetna šteta tužitelju nastala je u trenutku kada je tuženica predmetne kredite proglasila ukupno dospjelim, tj. dana 31. prosinca 2000. godine i prenijela ih na račun sumnjivih i spornih potraživanja, jer je tada bilo jasno da se ta potraživanja više ne mogu naplatiti, o čemu je izvjestila tužitelja. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 31. prosinca 2003. godine, to je ista podnesena u roku predviđenom odredbom čl. 376. st. 1. ZOO.

31. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za dosuđeni iznos, a sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice nisu osnovani.

32. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužitelja, jer je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na plaćene iznose glavnice.

33. Naime, nesporno je da je tuženica predmetne kredite proglasila ukupno dospjelim s danom 31. prosinca 2000. godine, a da je dana 25. svibnja 2004. godine naplaćen od društva K. d.o.o. iznos od 50.000,00 kn, te dana 27. rujna 2006. godine iznos od 761.310,80 kn.

34. Sukladno odredbi čl. 277. ZOO zakašnjenje dužnika nastaje prvog dana po proteku ugovorenog odnosno zakonom određenog roka za plaćanje, a završava se istekom dana u kojem je dug plaćen.

35. Kako je predmetne kredite tuženica proglasila dospjelim s danom 31. prosinca 2000. godine, a navedene iznose naplatila dana 25. svibnja 2004., odnosno 27. rujna 2006. godine, to tužitelj ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana 31. prosinca 2000. godine, kada je tuženica pala u zakašnjenje i to na iznos od 50.000,00 kn do 25. svibnja 2004. godine, a na iznos od 761.310,80 kn do 27. rujna 2006. godine, kada je uspio naplatiti ta dugovanja.

36. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo dosuditi tužitelju zatezne kamate na te iznose, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

37. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

38. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava žalbe budući da je sa žalbom uspio samo glede zateznih kamata kao sporednog potraživanja, a isto tako nije mu dosuđen ni trošak sastava odgovora na žalbu, budući da taj trošak nije bio potreban, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 13. rujna 2022. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb, v.r.