Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-33/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. E., OIB: …, iz K., …, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz R., …, protiv tuženika Mi. J., OIB: …, iz R., …, zastupanog po punomoćnici J. H., odvjetnici iz R., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1984/2014-59 od 29. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1984/2014-59 od 29. lipnja 2020. u dijelu pod toč. I. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja P. E. da mu tuženik M. J. nadoknadi imovinsku štetu u iznosu od 2.423,25 kn (321, 60 EUR), u roku od 15 dana, sa zakonskim zateznim kamatama od 29. lipnja 2020. do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Odbija se djelomično, kao neosnovana, žalba tuženika M. J. i potvrđuje djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1984/2014-59 od 29. lipnja 2020. u dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženiku M. J. da tužitelju P. E. nadoknadi neimovinsku štetu u iznosu od 10.000,00 kn (1.327,23 EUR) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 4. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje te za razdoblje od 01. siječnja 2020. do isplate po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1984/2014-59 od 29. lipnja 2020. u dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženiku M. J. da tužitelju P. E. nadoknadi neimovinsku štetu preko iznosa od 10.000,00 kn do iznosa od 20.000,00 kn tj. za iznos od 10.000,00 kn (1.327,23 EUR) tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. kolovoza 2014. do isplate, odbija kao neosnovan. IV Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1984/2014- 59 od 29. lipnja 2020. u dijelu pod toč. VI. izreke na način da se nalaže tužitelju P. E. da tuženiku M. J. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.812,50 kn (638,70 EUR), u roku od 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu parničnog troška odbijaju kao neosnovani.

V Nalaže se tužitelju P. E. da tuženiku M. J. naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.228,10 kn (163,00 EUR), u roku od 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika M. J. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1984/2014-59 od 29. lipnja 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku M. J. da tužitelju P. E. nadoknadi imovinsku štetu, u iznosu od 2.423,25 kn (slovima: dvije tisuće četiristo dvadeset tri kune i dvadeset pet lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 29. lipnja 2020. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. I., a do zatraženog iznosa od 12.040,00 kn, s pripadajućim kamatama, u dijelu koji se odnosi na tijek kamata na iznos iz t. I. za razdoblje od 04. kolovoza 2014. godine do 28. lipnja 2020. godine te u dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos iz t. I., za razdoblje nakon 01. kolovoza 2015. godine, iznad stope iz t. I., a do zatražene stope od 12% godišnje, zahtjev tužitelja P. E. po osnovi imovinske štete odbija se.

III. Nalaže se tuženiku M. J. da tužitelju P. E. nadoknadi neimovinsku štetu, u iznosu od 20.000,00 kn (slovima: dvadeset tisuća kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 04. kolovoza 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje te za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, koji se odnosi na visinu kamatne stope na iznos iz t. III., za razdoblje nakon 01. kolovoza 2015. godine, iznad stopa iz t. III., a do zatražene stope od 12% godišnje, tužbeni zahtjev se odbija.

V. Za iznos od 40.727,20 kn, kao razliku između iznosa zahtijevanog u tužbenom zahtjevu iz tužbe od 04. kolovoza 2014. godine, u visini od 72.767,20 kn, te iznosa zatraženog konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, istaknutim po tužitelju P. E. na ročištu za glavnu raspravu od 26. svibnja 2020. godine, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove.''

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

''I. Odbija se prigovor litispendencije, istaknut po tuženiku M. J. u odgovoru na tužbu, u djelu koji se odnosi na parnicu koja se kod ovog suda vodila pod poslovnim II. Utvrđuje se da je tuženik M. J. odustao od isticanja prigovora litispendencije u dijelu koji se odnosio na parnicu koja se kod ovoga suda vodila pod poslovnim brojem P-371/2012.''

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I., III. i VI. izreke i rješenja žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi se ističe da iz obrazloženja pobijane presude nije vidljivo da je sud pročitao i razmotrio dokaze koje je tuženik dostavio uz tužbu, a nije niti naveo zbog čega smatra da bi ti dokazi bili nebitni za ovaj spor. Zbog navedenog, osim što je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 388. st. 4. Zakona o parničnom postupku, počinjena je i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. navedenog Zakona. U pogledu facultas alternative i sudskog odnosno javnobilježničkog pologa ističe se kako prvostupanjski sud smatra da se tuženik "mogao osloboditi "svoje odgovornosti isključivo polaganjem stvari u sudski ili javnobilježnički polog, što on nije učinio. Prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo izbora između toga hoće li osoba čije su stvari zadržane tražiti povrat stvari ili isplatu njihovog novčanog ekvivalenta ili će tužbeni zahtjev postaviti kao procesnu facultas alternativu (čl. 327. Zakona o parničnom postupku). Koju je pravnu normu primijenio kada je iznio svoje mišljenje prvostupanjski sud nije naveo te je time počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Pritom se citira odredba čl. 327. navedenog Zakona i ističe da je ta procesna odredba neprimjenjiva na konkretan tužbeni zahtjev i to ne samo što tužitelj nije postavio takvu vrstu tužbenog zahtjeva, nego i zato jer njegov tužbeni zahtjev glasi isključivo na naknadu imovinske štete. U konkretnom slučaju ne postoji niti štetna radnja, niti šteta, niti štetnik, niti oštećenik, a posljedično tome niti uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu. Sve navedeno mora biti kumulativno ispunjeno da bi se nekome dosudila naknada štete. Poziva se na odredbu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i navodi da pored nesporne činjenice da tužitelj ne želi preuzeti osobne stvari navedene u popisu od 18. kolovoza 2012. prvostupanjski sud nije pružio obrazloženje u čemu bi se sastojalo umanjenje imovine tužitelja, o kakvoj štetnoj radnji se radi i gdje vidi uzročnost kao pretpostavku odgovornosti za štetu, slijedom čega je počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te je pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, tuženik se poziva na odredbu čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima navodeći da čak i da postoji "šteta" zakonodavac jasno i taksativno propisuje način naknade štete te smatra kako pogrešno prvostupanjski sud drži kako tužitelj ima pravo ili tražiti stvari ili tražiti naknadu štete. Tužitelj nema pravo tražiti naknadu štete i jedino što je mogao je preuzeti stvari, a u obrazloženju pobijane presude ne navodi se koje su to okolnosti koje ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da bi obveza na predaju stvari tuženika prestala da je stvari deponirao u sudski ili javnobilježnički polog držeći da zaštitarske tvrtke nisu ovlaštene na čuvanje stvari što nije točno jer je odredbom čl. 3. Zakona o privatnoj zaštiti propisano da djelatnost privatne zaštite obuhvaća poslove zaštite osoba i imovine. Glede visine odnosno vrijednosti stvari tuženik je istaknuo prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, a prvostupanjski sud nije u obrazloženju pobijane presude naveo da je tuženik iznio prigovore kao niti to da vještak koji je saslušan na ročištu nije otklonio prigovore. Nadalje, nije u obrazloženju pobijane presude naveo zbog čega smatra da bi tuženikovi prigovori bili neosnovani slijedom čega je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Što se tiče neimovinske štete prvostupanjski sud da je počinio više apsolutno bitnih povreda odredaba postupka te je onemogućio tuženiku pošteno suđenje. Koje je to isprave tužitelj "podastro sudu" u obrazloženju se ne navodi. Naime, izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po specijalistu psihijatru. Vještakinja zaključuje kako ne postoje nikakvi objektivni simptomi poremećaja prilagodbe i da i ona tijekom vještačenja nije pronašla. Zatim da medicinska dokumentacija i aktualni psihički status ne pokazuju psihopatološke elemente koji bi ukazivali na postojanje duševne bolesti, privremene ili trajne duševne poremećenosti. Također se žalitelj poziva na iskaz vještakinje dan na ročištu 26. svibnja 2020. Unatoč tome što je ista iskazala da ona iz medicinske dokumentacije ne nalazi da bi tužitelj trpio duševne boli niti nalazi elemente koji su bili u uzročno posljedičnoj vezi u odnosu na prisustvo duševne boli, a vezano za pravo na stan te pravo na rad i pravo na osobni život, prvostupanjski sud kontrira vještakinji psihijatrijske struke. Poziva se na odredbu čl. 250. Zakona o parničnom postupku te ističe da je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti kada je odlučio kontrirati stručnom vještaku i sam ocjenjivati psihijatrijske nalaze tužitelja iako za to nema apsolutno nikakvo stručno znanje. Prvostupanjski sud nije ovlašten primijeniti svoje viđenje nečije medicinske dokumentacije jer to nije u skladu sa zakonom. Poziva se na odredbu čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku i ističe kako je u konkretnom slučaju činjenica da tužitelju nije nastala nikakva neimovinska šteta u potpunosti utvrđena od strane stručne i kvalificirane osobe. Zbog navedenog počinjene su bitne povrede odredaba čl. 250. do 263. Zakona o parničnom postupku te 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na pravo na dom i pravo na osobni život ističe da prvostupanjski sud smatra da je tužitelju povrijeđeno "pravo na dom i pravo na osobni život" pa je očito da je odbijen dio zahtjeva u odnosu na pravo na rad, pa je onda trebao biti odbijen i pripadajući novčani iznos čime je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tužitelju nije povrijeđeno nikakvo pravo na dom jer je njegov dom bio u K., …, gdje živi sa izvanbračnom suprugom D. K. Pored navedenog doma u K. tužitelj ima još jedan dom, a to je onaj koji se nalazi u S. Stan koji je predmet ovog postupka bio je u vlasništvu sada pok. D. J. čije je interese, kao skrbnik štitio tuženik. Odredba čl. 19. Zakona o obveznim odnosima pod pravima osobnosti ne podrazumijeva osobni život već pravo na život, a tuženik nije tužitelju ni oduzeo ni pokušao oduzeti život. On je samo promijenio bravu na ulaznim vratima stana koji je bio u vlasništvu njegove majke i on je to, kao njezin skrbnik imao pravo, a sve radi zaštite njezina života i imovine. Primjena čl. 8. Konvencije moguća je tek nakon primjene testa razmjernosti koji test se provodi pomoću tri eliminacijska pitanja s naglaskom da pravo na dom predstavlja zaštitu miješanja od strane države. Što se tiče visine novčanog iznosa neimovinske štete prvostupanjski sud je istu utvrdio po slobodnoj ocjeni (čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku) te dodaje da osim što šteta prema mišljenju sudske vještakinje ne postoji, ne postoji niti uzročno posljedična veza pa stoga nema niti iznosa koji bi se trebao nadoknaditi za nepostojeću štetu. Nadalje, prvostupanjski sud je na iznos neimovinske štete dosudio tijek zateznih kamata od dana podnošenja tužbe čime je pogrešno primijenio materijalno pravo. Poziva se u svezi s tim na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-655/12 od 23. listopada 2013. da se zatezne kamate na neimovinsku štetu dosuđuju od dana donošenja prvostupanjske presude jer je tužitelju visina naknada neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave. Dakle, nepravilno je primijenjena odredba čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu odluke o trošku postupka ističe se kako prvostupanjski sud nije imao zakonskog osnova primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, a njegovo pozivanje na odredbu čl. 6. Konvencije je nedopustivo jer je time povrijedio Konvenciju na štetu tuženika. Konačno tuženik da je podnio zahtjev za izuzeće suca 23. ožujka 2016., a nije primio odluku kojom se njegov zahtjev odbija ili usvaja što je protivno odredbama čl. 71. do 76. Zakona o parničnom postupku. Zbog navedenog, tuženiku je, i u tom dijelu povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Slijedom navedenog predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužitelju naložiti da tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka u cijelosti prema troškovniku od 26. svibnja 2020. kao i trošak žalbenog postupka odnosno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu, ali drugom sucu, na ponovni postupak.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.; dalje ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. do čl. 76. ZPP na koje u žalbi ukazuje tuženik, a koje odredbe uređuju postupak izuzeća budući da iz spisa predmeta slijedi da je pod poslovnim brojem 29 Su-476 dana 22. travnja 2016. doneseno rješenje kojim je odlučeno da se temeljem odredbe čl. 74. ZPP odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za izuzeće sutkinje L. S. P. od rada u predmetu tog suda poslovni broj P-1984/2014 slijedom čega izneseni žalbeni razlog nije doveo u pitanje pravilnost prvostupanjske presude.

8. Nadalje, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 250. do čl. 263. ZPP na koje u žalbi ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja prema odredbi čl. 250. ZPP izveo dokaz vještačenjem radi utvrđivanja i razjašnjenja odlučne činjenice u pogledu koje je bilo potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže te je sukladno odredbi čl. 258. u svezi čl. 253. st. 1. ZPP vještakinja psihijatrijske struke E. D.-H. iznijela svoj nalaz i mišljenje u smislu odredbe čl. 260. ZPP i usmeno obrazložila svoje mišljenje slijedom čega se neosnovanim nalazi žalbeni razlog da je sud prvog stupnja počinio navedene bitne povreda odredaba parničnog postupka.

9. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP (očitom omaškom je navedena odredba čl. 388. st. 4. ZPP) koji se primjenjuje po odredbi čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19 kojim je propisana primjena odredabe čl. 58. tog Zakona na sve postupke u tijeku. Navedenom odredbom je propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži, dok ne navođenje u obrazloženju presude propisa na kojim je presuda utemeljena nije bitna povreda odredaba parničnog postupka budući se iz obrazloženja presude može zaključiti na temelju kojih propisa je prvostupanjski sud donio odluku u pobijanom dijelu.

10. Nadalje, tuženik u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja pri donošenju odluke u pobijanom dijelu počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koja bitna povreda uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da pred prvostupanjskim sudom nije počinjena navedena bitna povreda budući da prvostupanjski sud time što bi „kontrirao stručnom vještaku i sam ocijenio psihijatrijske nalaze tužitelja“ nije postupio nezakonito odnosno nije tuženiku uskratio mogućnost da pred sudom raspravlja.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalba jer ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava.

12. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. istog Zakona.

13. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete u iznosu od 2.423,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2020. pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 2014.

14. U pogledu zahtjeva za naknadom imovinske štete prvostupanjski sud je presudom, u pobijanom dijelu, prihvatio zahtjev kao djelomično osnovan budući da smatra da je od stvari koje tužitelj spominje u tužbi tuženik zadržao one stvari koje su navedene u popisu koji je tuženik osobno sastavio (televizor, tuš kabinu, 2 odijela, 1 košulju dugih rukava, 10 komada sportskih majica te 3 komada gaćica), pa kako se obveze predaje tih stvari tužitelju, u smislu odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), tuženik mogao osloboditi isključivo polaganjem tih stvari u sudski ili u javno-bilježnički polog, što nije učinio, to tužitelju da pripada pravo da od tuženika potražuje isplatu vrijednosti tih stvari, kao imovinsku štetu, koja je tužitelju nastala uslijed zadržavanja tih stvari. Obrazlaže da u situaciji u kojoj neka osoba zadrži tuđe stvari, pravo izbora između toga hoće li osoba čije su stvari zadržane tražiti povrat stvari ili isplatu njihovog novčanog ekvivalenta ili će tužbeni zahtjev postaviti kao procesnu facultas alternativu (čl. 327. ZPP) pripada isključivo osobi čije su stvari zadržane, pa to znači da toj osobi pripada i pravo zahtijevanja isplate po osnovi vrijednosti stvari kroz tužbeni zahtjev upravljen potraživanjem na temelju naknade imovinske štete. Dakle, tužitelju u konkretnom slučaju pripada pravo da na teret tuženika zahtijeva naknadu štete zbog činjenice da je zadržao naprijed navedene stvari koje su bile vlasništvo tužitelja, zbog čega da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na imovinsku štetu djelomično odnovan (toč. I. izreke). U odnosu na stvari koje je tuženik predao na čuvanje zaštitarskom društvu obrazlaže da zaštitarsko društvo ne predstavlja niti jednu od onih osoba koje su u odredbama čl. 186. do 194. ZOO navedene kao osobe kod kojih se stvari mogu položiti, a tuženik ni na koji način da nije dokazao da je zaštitarsko društvo odredio sud sukladno mogućnosti iz odredbe čl. 188. st. 1. ZOO, pa smatra da se polaganjem stvari kod zaštitarskog društva tuženik, kao dužnik, nije oslobodio obveze predaje stvari tužitelju. Visina imovinske štete utvrđena je provođenjem dokaza procjeniteljskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. H., koje je u potpunosti prihvatio. Tako je utvrdio sumu od ukupno 2.423,25 kn za koji iznos smatra da je odgovarajući imovinskoj šteti koju je tužitelj pretrpio radnjom tuženika koja se sastoji u zadržavanju te u izostanku vraćanja opisanih stvari tužitelja pa je isti prihvatio kao i kamate na tu štetu od dana donošenja prvostupanjske presude.

15. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja izneseno pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim zahtjeva naknadu imovinske štete (toč. I. izreke), po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije pravilno.

16. Osnovano žalitelj upire u žalbi da u konkretnom slučaju tužitelj nije, u skladu s odredbom čl. 327. ZPP (ako je tužitelj u tužbi tražio da se tuženiku naloži ispunjenje neke činidbe, a istodobno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto te činidbe primiti neku drugu činidbu, sud će ako prihvati tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženik može osloboditi činidbe čije mu je ispunjenje naloženo ako ispuni tu drugu činidbu - facultas alternativa), tuženiku dao građansko pravnu ponudu da mu umjesto predaje stvari isplati njihovu novčanu protuvrijednost. 17. Nadalje, sud prvog stupnja pogrešno je predmet spora u navedenom dijelu sagledao kroz materijalnopravne odredbe čl. 186. do 194. ZOO koje reguliraju polaganje i prodaju dugovane stvari kad je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik, ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika i kada dužnik može za vjerovnika položiti dugovanu stvar kod suda ili kod za to zakonom ovlaštene osobe.

18. Naime, predmet spora u konkretnom slučaju predstavlja zahtjev za naknadu imovinske štete te isti treba sagledati kroz primjenu odredbi ZOO koje propisuju pretpostavke odgovornosti, pa tako odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

18.1. Dakle, tužitelj koji je tijekom postupka tvrdio da mu je tuženik zadržao osobne stvari mora dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete te protupravnost.

19. Polazeći od sadržaja gornje odredbe te činjenica koje slijede iz stanja spisa i to - da je tuženik 18. kolovoza 2012. sačinio "Spisak osobnih stvari P. E. koje su spakirane u najlonskim vrećicama i odložene u drvarnicu" (list spisa 57), a koji je popis vlastoručno potpisan i od svjedoka D. A. te P. L., - da se na popisu nalaze i televizor, tuš kabina, 2 odijela, 1 košulja dugih rukava, 10 komada sportskih majica te 3 komada gaćica, - da je tuženik pozivao tužitelja da preuzme, između ostalih, i ovdje sporne stvari, - da je 27. kolovoza 2012. tuženik predao stvari na čuvanje zaštitarskom društvu …, - da su tužitelju te stvari pokušane predati, ali da ih je tužitelj odbio primiti (list spisa 58) te - da je u zaštitarskom društvu bio zaposlen B. F., koji je saslušan u svojstvu svjedoka, te je isti u svom iskazu potvrdio da je od tuženika preuzeo stvari koje je prethodno spakirao u plastične vreće te da se sjeća da su vreće bile označene brojevima, da je uz vreće predan popis i prema njegovom sjećanju na istom su bile navedene stvari (hlače, odjela i majice), ali uz odjevne predmete tuženik da je predao i televizor, da je svjedok pojasnio da su stvari preuzete iz stana u ulici … u R., zatim da su prije nego su odvezene u prostor zaštitarske tvrtke otišli u tvrtku V. u namjeri da stvari predaju tužitelju koji je tamo bio zaposlen i da je portir navedene tvrtke nazvao tužitelja, a nakon razgovora s istim da im je rekao da on (portir) ne može preuzeti stvari, - ovaj drugostupanjski zaključuje da je tužitelj odmah nakon oduzimanja posjeda stana na navedenoj adresi u R. obaviješten o tome gdje se njegove stvari nalaze te da je tužitelj bio u mogućnosti preuzeti stvari, međutim isto je odbio učiniti.

19.1. Neuvjerljivim se drže navodi tužitelja da njega tuženik nije pozivao da preuzme stvari, jer suprotno slijedi iz iskaza svjedoka B. F. čiji je iskaz jasan, detaljan i nedvosmislen, te suprotno slijedi iz sadržaja zapisnika o održanoj glavnoj raspravi u postupku istog prvostupanjskog suda koji se vodio zbog smetanja posjeda (P- 2570/2012) sačinjenog 16. svibnja 2013. gdje je tužitelj potvrdio da su ga zvali iz V. da su mu dostavljene stvari te da je tada u tom postupku tuženik pozvao tužitelja na preuzimanje stvari, kao i u predmetnoj pravnoj stvari, a kako to slijedi iz sadržaja zapisnika o održanoj glavnoj raspravi 21. rujna 2016.

20. Slijedom navedenog, osnovanim se nalaze žalbeni navodi tuženika da je tužitelj mogao preuzeti stvari te da ga tuženik ni jednom radnjom nije spriječio da iste preuzme, pa se ocjenjuje da u takvim okolnostima slučaja kada je tužitelj odbio preuzeti svoje stvari izostaje zakonska pretpostavka odgovornosti tuženika za štetu – protupravno zadržavanje tužiteljevih stvari.

20.1. Slijedi, dakle, da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 1045. ZOO pa tuženik nije dužan isplatiti tužitelju prijeporni iznos kao odgovarajući iznos novca na ime naknade imovinske štete, pa je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP, ovaj sud uvažio žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke preinačio tako da je u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja, a kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. I izreke.

21. U pogledu neimovinske štete prvostupanjski sud je djelomično prihvatio zahtjev tužitelja i pobijanim dijelom pod toč. III. izreke tužitelju dosudio iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 4. kolovoza 2014. Tako donesenu odluku prvostupanjski sud obrazlaže time da se neimovinska šteta vezuje uz činjenicu da je tuženik, 20. kolovoza 2012. kroz promjenu brave ulaznih vrata stana broj … u … u R. i kroz onemogućavanje ulaska u taj stan, tužitelju prouzročio snažan psihički šok uslijed kojega je bio podvrgnut liječenju u … te da mu je time povrijeđeno pravo na stan, pravo na rad i pravo na osobni život. Obrazlaže da iako iz psihijatrijskog vještačenja proizlazi da tužitelju ne pripada pravo na isplatu neimovinske štete smatra da u parničnom postupku sud odlučuje na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja (čl. 8. ZPP). Naime, nalaz i mišljenje da tek predstavlja jedan dokaz i ne znači nužno da mora i materijalno-pravno dovesti do onakvog zaključka kakav se na prvi pogled iz njega dade pročitati. Pozivajući se na iskaze svjedoka i dokumentaciju priloženu spisu mišljenja je da tužitelju pripada pravo na neimovinsku štetu jer je štetnom radnjom, promjenom brave ulaznih vrata stana, tužitelju povrijeđeno pravo na osobni život i na dom (stan) te je tužitelju, posljedično, nastala povreda prava osobnosti za koju tuženik, kao štetnik, odgovora te je, stoga, tuženik dužan štetu koja je nastala tužitelju po osnovi povrede prava osobnosti (na osobni život i na dom/stan) nadoknaditi. U pogledu visine te štete odlučio je prema slobodnoj ocjeni (čl. 223. st. 1. ZPP) te primjenom odredbe čl. 1100. ZOO sa kamatom od dana podnošenja tužbe u skladu s odredbom čl. 1103. u svezi s čl. 29. st. 1. ZOO.

22. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelj je s uspjehom dokazao sve pretpostavke odgovornosti za neimovinsku štetu.

22.1. Naime, među strankama nije sporno da su pok. D. J., majka tuženika, i tužitelj 18. srpnja 2011. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tužitelj obvezao na svu potrebnu brigu i njegu primateljici uzdržavanja, dok se ista obvezala osigurati tužitelju, kao davatelju uzdržavanja, stan u R., …, da je tužitelj u navedenom stanu prethodno stanovao sa D. J. i njezinom kćeri, a svojom izvanbračnom suprugom, i da je tuženik samovlasno promijenio bravu 20. kolovoza 2012. u svezi s čime je tužitelj tražio i ishodio sudsku zaštitu u postupku pod poslovnim brojem P-2570/2012 pravomoćnim rješenjem o smetanju posjeda od 25. srpnja 2013. Nije prijeporno niti to da je u navedenom postupku određena privremena mjera na način da se tužitelju omogući ulazak u stan predajom ključeva ulaznih vrata te da iz zapisnika sačinjenog 14. studenoga 2012. u istom predmetu (list spisa 64 predmetnog spisa) slijedi da je sačinjen na licu mjesta i da je tuženik predao tužitelju ključ ulaznih vrata stana kao i ključ jedne sobe u koju se ulazi iz dnevne sobe tako da je konstatirano da se predajom ključeva tužitelj uvodi u suposjed predmetnog stana. Također među strankama nije sporno da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 373/12 od 27. svibnja 2014. odbijen zahtjev ovdje tuženika za raskid navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao zahtjev na utvrđenje pobojnosti (ništetnosti) navedenog Ugovora te da je njegova žalba odbijena i potvrđena navedena prvostupanjska presuda odlukom Županijskog suda u Splitu od 25. veljače 2016. poslovni broj Gž- 2625/2016.

22.2. Dakle, navedena radnja oduzimanja posjeda stana predstavlja štetnu protupravnu radnju, radnju kojom je povrijeđeno pravno pravilo o zabrani samovlasnog oduzimanja posjeda, pa žalbeni navodi tuženika da je opisanom radnjom štitio svoju majku i da je istu poduzeo kao skrbnik iste, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.

23. Točno je kako žalitelj tvrdi da je vještakinja psihijatrijske struke E. D.-H. istakla da kod tužitelja, s obzirom na uvid u spis, u medicinsku dokumentaciju, nije našla elemente koji bi bili u uzročno-posljedičnoj vezi u odnosu na prisustvo duševnih boli, a vezano uz pravo na stan te pravo na rad i pravo na osobni život. Naime, kroz život da imamo stresne situacije (mijenjanje posla, partnera) na što se prilagođavamo te smatra da je prilagodba nešto što je normalno.

23.1. Unatoč tako danom mišljenju imenovane vještakinje ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja bio ovlašten formirati svoj vlastiti stav i obrazložiti zašto je prihvatio ili nije nalaz i mišljenje vještakinje, što je u konkretnom slučaju i učinio, pa žalbeni navodi tuženika kojima dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu postojanja duševnih boli kod tužitelja vezano za štetni događaj nisu doveli u pitanje zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

23.2. To što vještakinja tijekom provedenog vještačenja nije našla objektivnih simptoma poremećaja prilagodbe F43.2., a koje vještačenje je rađeno 2020. odnosno sedam godina nakon spornog događaja, ne može isključiti činjenicu da iz medicinske dokumentacije tužitelja (koju je konstatirala sama vještakinja) proizlazi da je tužitelju dijagnosticiran poremećaj prilagodbe i pasivno agresivni poremećaj i da početak psihijatrijskog liječenja tužitelja upravo koincidira sa spornim zbivanjima 2012.

23.3. Dakle, polazeći od naprijed navedenog, ali i toga da je imenovana vještakinja iskazala da je moguće da je poremećaj prilagodbe za koji smatra da postoji kod tužitelja, djelomično nastao zbog zbivanja iz kolovoza 2012., ovaj drugostupanjski sud, prihvaća stav prvostupanjskog suda da su okolnosti u kojima je tužitelj potpuno, naglo i neočekivano, u trajanju od gotovo puna 3 mjeseca, isključen iz posjeda nekretnine u kojoj je prethodno stanovao 11 godina i koja je predstavljala njegov dom, bile podobne prouzročiti povredu prava osobnosti i to one osobnosti koja se tiče prava na stan (dom), a s kojom je usko povezano i pravo na osobni život.

23.4. Kako je, dakle, za tužitelju nanesenu povredu prava osobnosti odgovoran tuženik i tužitelj je s uspjehom dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu neimovinske štete, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi pravičnu novčanu naknadu.

24. Međutim, tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade, te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u tom dijelu žalba osnovana.

24.1. Po odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

24.2. Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iako je tužitelju naglo i neočekivano oduzet posjed stana te je jednu noć noćio u automobilu, a potom par dana kod prijatelja, te je trpio duševne boli koje se ogledaju kao zabrinutost, tjeskoba, nelagoda i bijes (kako je to opisala i sama vještakinja), iz dostupne medicinske dokumentacije za tužitelja se "vidi da je već 3. listopada 2012. tužitelj kao problem koji ga je tada mučio ponudio nešto potpuno različito u odnosu na zbivanja iz kolovoza 2012.", zaključiti je da se ipak ne radi o povredom izazvanim duševnim bolima koje su bile dugotrajne odnosno zbog kojih bi tužitelj trpio dugotrajne posljedice u kasnijem životu, pa ovaj sud ocjenjuje da navedeno ne opravdava priznatu i dosuđenu novčanu naknadu u iznosu od 20.000,00 kn, niti uzimajući u obzir pravno shvaćanje kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem

24.3 Slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO, ovaj sud nalazi da je opravdano tužitelju za navedenu povredu prava osobnosti dosuditi, kao pravičnu novčanu naknadu, iznos od 10.000,00 kn.

25. Na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete pravilno je sud prvog stupnja priznao zateznu kamatu od podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 1103. ZOO prema kojoj odredbi obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, što u konkretnom nije slučaj, tako da se u tom dijelu neosnovanim nalaze žalbeni navodi tuženika.

25.1. Pozivanje tuženika na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr- 655/12-2 od 23. listopada 2013. (prema kojoj neimovinska šteta dospijeva na dan njezina utvrđenja odnosno na dan zaključenja glavne rasprave kad ju je sud utvrdio svojom presudom) ne dovodi u pitanje izneseno stajalište jer je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1005/16-2 od 10. svibnja 2016. konstatirano da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-655/12-2 od 23. listopada 2013. „iznimka glede shvaćanja u primjeni odredbe čl. 1103. ZOO“ odnosno da je „na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 14. prosinca 2015. zauzeto shvaćanje… prema kojemu zatezne kamate na neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1103. ZOO teku od podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.“

26. Slijedom navedenog odbijena je djelomično žalba tuženika i potvrđena je djelomično prvostupanjska presuda pod toč. III. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi neimovinsku štetu u iznosu od 10.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 4. kolovoza 2014., po čl. 368. st. 1. ZPP, a kako nije opravdano dosuđen daljnji iznos od 10.000,00 kn to je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i zahtjev tužitelja je zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom odbijen kao neosnovan, po odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP, a kako je to odlučeno pod toč. II i III izreke ove drugostupanjske presude.

27. S obzirom da je ista presuda djelomično preinačena trebalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19.

27.1. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP jer je tužbenom zahtjevu djelomično udovoljeno te je uzet u obzir kako uspjeh tužitelja tako i tuženika kako u pogledu visine odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva tako i osnove tužbenog zahtjeva te je ocjenjeno da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 32,5 %, a tuženik u preostalom omjeru od 67,5 %. Dakle, od postotka tuženika koji je u većoj mjeri uspio oduzet je postotak tužitelja koji je u manjoj mjeri uspio tako da je dobiven postotak od 35% nakon čega je dalje valjalo utvrditi iznose pojedinih troškova i iznos ukupnih troškova tuženika, a koji su bili potrebni za vođenje postupka.

27.2.Tuženiku je tako valjalo dosuditi troškove parničnog postupka i to na način da mu se prizna trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn (Tbr. 8. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa), za pristup na ročišta održana 21. rujna 2016. 1.000,00 kn, 16. studenoga 2016. 1.000,00 kn, 7. veljače 2017. 1.000,00 kn, 6. travnja 2017. 1.000,00 kn, 13. lipnja 2017. 1.000,00 kn, 13. listopada 2017. 1.000,00 kn (sva po Tbr. 9. st. 1. Tarife), sastav podneska od 28. svibnja 2019. 1.000,00 kn (Tbr. 8. st. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 7. studenoga 2019. 1.000,00 kn (Tbr. 9. st. 1. Tarife), sastav podneska od 10. veljače 2020. 1.000,00 kn (Tbr. 8. st. 1. Tarife), zastupanje na ročištu od 26. svibnja 2020. 1.000,00 kn (Tbr. 9. st. 1. Tarife), što ukupno iznosi 11.000,00 kn čemu je na ime PDV od 25% pridodano 2.750,00 kn, što sveukupno iznosi 13.750,00 kn. 27.3. Dakle, slijedom navedenog tuženiku je odmjerena naknada dijela ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici odnosno iznos od 4.812,50 kn, dok tuženiku nije priznata naknada parničnog troška za viši zatraženi iznos budući da tuženik nije pristupio na ročište povodom objave presude odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženik imao trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu odnosno presudu kako je to zatraženo.

27.4. Slijedom navedenog djelomično je uvažena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u pogledu odluke o parničnom trošku tako da je u konačnici tuženiku dosuđen iznos od 4.812,50 kn, pa je po odredbi čl. 373. st. 3. ZPP, odlučeno kao pod toč. IV izreke ove drugostupanjske odluke.

28. Odluka o troškovima postupka povodom žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP te je istom priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn kojem iznosu je na ime PDV od 25% pridodan iznos od 312,50 kn što ukupno iznosi 1.562,50 kn, te iznos sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 670,40 kn, odnosno ukupno 2.232,90 kn tako da je tuženiku, čiji se uspjeh u žalbenom postupku ocjenjuje sa ukupno 55%, dosuđen iznos od 1.228,10 kn, dok je za više zatražen iznos zahtjev tuženika da mu se dosudi trošak žalbenog postupka odbijen kao neosnovan, a kako je to odlučeno u toč. V izreke ove drugostupanjske odluke.

29. Pobijanim rješenjem u dijelu pod toč. I. izreke odbijen je prigovor litispendencije, istaknut po tuženiku s obrazloženjem da subjektivni i objektivni kriteriji litispendencije trebaju biti kumulativno prisutni da bi se moglo zaključiti da postoji (dvostruka) litispendencija, a uzimajući u obzir to da između parnica P-1984/2014 i P-373/2012 nema objektivnog identiteta spora, pravilno je sud prvog stupnja prigovor litispendencije, istaknut po tuženiku, odbio kao neosnovan. Pobijanim rješenjem pod toč. II. izreke pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik odustao od isticanja prigovora litispendencije u dijelu koji se odnosio na parnicu koja se vodila pod poslovnim brojem P-371/2012, pa kako je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbu tuženika odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje, a kako je to odlučeno u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

30. U preostalom, a ne pobijanom dijelu pod toč. II., IV. i V. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru, 13. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.