Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-2056/2020-2
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. iz Z., Podružnica Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o iz Z., protiv tuženice K. I. iz Z., OIB: ..., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-13487/2015-19 od 5. ožujka 2020., 13. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-13487/2015-19 od 5. ožujka 2020., u točki I. izreke kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. Š. – S. iz Z. poslovni broj Ovrv-25361/2014 od 16. lipnja 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 27,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate, te u točki II. izreke.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. Š.– S.iz Z. poslovni broj Ovrv-25361/2014 od 16. lipnja 2015. kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 246,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.
2. Protiv točke I. izreke navedene presude u dijelu u kojem je ukinut citirani platni nalog za iznos od 27,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom i točke II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači ili podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a. Prema odredbi članka 467. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (podnesak tužitelja od 28. prosinca 2016. kojim je povukao tužbu za iznos od 219,52 kune za razdoblje od srpnja 2012. do listopada 2013.), zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27,44 kune sa zakonskom zateznom kamatom na ime komunalne usluge odvoza otpada za studeni i prosinac 2013., za stambeni prostor u Z., na adresi K. B., 3. o. 45.
8. Nadalje, proizlazi da je tuženica u prigovoru (odgovoru na tužbu) i tijekom postupka osporila tražbinu tužitelja navodeći da joj usluga odvoza komunalnog otpada u utuženom razdoblju nije pružena jer da se mjesto za odlaganje otpada nalazilo na udaljenosti od 1500 metara od njezine nekretnine radi čega nije bila u mogućnosti odnositi otpad zbog zdravstvenih razloga, te da se 2011. obratila poslovođi tužitelja V. J., ali da problem nije riješen, već da je tek 2015. postavljen deponij za odlaganje otpada na udaljenost od 600 metara, iako postoje svi uvjeti da tužitelj prođe ispred njezinog objekta i odveze otpad.
9. Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga i utužene račune utvrđuje da je u istima kao obveznica plaćanja usluge odvoza otpada naznačena tuženica.
10. Također, utvrđuje da je tijekom postupka saslušan svjedok V.J., poslovođa tužitelja, koji je naveo da vozilo za odvoz komunalnog otpada nije moglo prolaziti predmetnom ulicom, iz kojeg razloga da je prije 9-10 godina bilo određeno mjesto za odlaganje otpada svih stanara te ulice na udaljenosti od 300 metara od nekretnine tuženice, sve sukladno Pravilniku o načinu pružanja i plaćanja usluga skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada (Službeni glasnik Grada Z. broj 7/08; dalje Pravilnik) kojim je propisano da se, u situaciji kada zbog tehničkih uvjeta tužitelj nije u mogućnosti s vozilom doći do same nekretnine, otpad skuplja i odvozi s najbliže lokacije, a korisnik je obveznik plaćanja usluge odvoza komunalnog otpada.
11. S obzirom na navedeno, a primjenom odredbe članka 33. stavka 1. i 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13; dalje ZOGO), utvrđuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje načelo „onečišćivač plaća“, odnosno da troškove gospodarenja otpadom snosi proizvođač, odnosno posjednik otpada, slijedom čega da predmetnu tražbinu odvoza otpada nije moguće naplatiti od onih vlasnika nekretnine kojima ta usluga nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači. Stoga, zaključuje da je na tužitelju bio teret dokaza da je u utuženom razdoblju usluga odvoza komunalnog otpada pružena tuženici, a što isti nije dokazao, budući da osim izvoda iz matičnih evidencija i računa nije dostavio druge dokaze (raspored odvoza otpada, evidenciju o preuzetoj količini otpada od korisnika) iz kojih bi proizlazilo da se s predmetne adrese odvozio komunalni otpad.
12. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno ukazuje, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi nisu nejasni i proturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u svezi članka 8. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
14. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski, sud u konkretnom slučaju, s obzirom da se predmetna tražbina odnosi na studeni i prosinac 2013., primijenio odredbe ZOGO-a koji je stupio na snagu 23. srpnja 2013.
15. S tim u vezi, za istaknuti je da je odredbom članka 33. stavka 20. ZOGO-a propisano da, između ostalog, način i uvjete obračuna i strukturu cijene navedene javne usluge propisuje Vlada Republike Hrvatske uredbom iz članka 29. stavka 10. ZOGO, a koju uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom je ista bila dužna donijeti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ZOGO-a, odnosno do 23. srpnja 2014., temeljem koje bi jedinice lokalne samouprave, u roku od tri mjeseca od njenog stupanja na snagu, bile dužne donijeti odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada, slijedom čega se, a s obzirom da se predmetna tražbina odnosi na razdoblje nakon stupanja na snagu ZOGO-a, ali prije isteka roka za donošenje uredbe Vlade Republike Hrvatske, u utuženom razdoblju i dalje primjenjuje Pravilnik donesen 2008. na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu.
16. Odredbom članka 8. navedenog Pravilnika propisano je da su korisnici usluga skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada, koji stanuju u ulicama u kojima pružatelj usluga iz tehničkih razloga ne može prolaziti sa svojim vozilima, dužni otpad odložiti na najbliže dostupno mjesto za privremeno skupljanje otpada uz koje prolaze vozila za skupljanje komunalnog otpada.
17. U konkretnom slučaju, tuženica je osporila da su u utuženom razdoblju postojali tehnički razlozi zbog kojih vozila tužitelja ne bi mogla prolaziti predmetnom ulicom, odnosno da je mjesto određeno za privremeno skupljanje otpada adekvatno zbog njegove udaljenosti, slijedom čega je na tužitelju bio teret dokaza da nisu postojali tehničku uvjeti za prolaz vozila predmetnom ulicom, odnosno da je mjesto za privremeno skupljanje otpada određeno sukladno odredbama Odluke o komunalnom redu („Službeni list Grada Z.“ broj 5/05). Stoga, posebno uzimajući u obzir da i sam poslovođa tužitelja V. J. u svom iskazu danom na ročištu 13. veljače 2020. nije točno naveo kada je mjesto za odlaganje otpada određeno na mjestu udaljenom oko 300 metara od kuće tuženice, već je iskazao da je komunicirao sa suprugom tuženice oko navedenog prije 9-10 godina, te da je tada određeno mjesto na kojem će stanari te ulice odlagati otpad, dok je tuženica određeno navela da je mjesto za privremeno odlaganje otpada bliže njezinoj kući određeno tek 2015., odnosno nakon razdoblja za koje se tereti tuženica, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao ispunjenje uvjeta iz odredbe članka 8. Pravilnika, te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a, odlučio kao u izreci pobijane presude.
18. Zbog tih razloga trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
19. Tužitelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
20. Presuda prvostupanjskog suda, u točki I. izreke u dijelu u kojem je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L.Š. – S. iz Z. poslovni broj Ovrv-25361/2014 od 16. lipnja 2015. za iznos od 219,52 kune sa zakonskom zateznom kamatom, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 13. rujna 2022.
Sudac
Dubravka Butković Brljačić
