Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž Ovr-460/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. G.-L.- G. S. F. e., OIB: …, iz R. A., zastupanog po punomoćnici M. D., odvjetnici iz Č., protiv ovršenika G. H., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćnici S. S., odvjetnici iz V., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Ovr-1328/2013- 108 od 3. lipnja 2022., 13. rujna 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj Ovr-1328/2013-108 od 3. lipnja 2022.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je rješenje čija izreka glasi:
" I/ Prihvaća se prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe u ovom predmetu, te se ovrha na nekretninama ovršenika određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-1328/2013 od 06. prosinca 2013. odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji je u tijeku kod Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-305/2020.
II/ Ročište za prodaju nekretnine (druga javna dražba) određena za 07. lipnja 2022. u 9,00 sati neće se održati."
2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv navedenog rješenja podnio je ovrhovoditelj 13. lipnja 2022. zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje i odbije prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud u ovom postupku odredio drugo ročište radi prodaje nekretnine te da je ovršenik podneskom od 4. svibnja 2022. predložio odgodu ovrhe navodeći u bitnom da je pred Općinskim sudom u Varaždinu u tijeku parnični postupak pod brojem P-305/2020 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i javnobilježničkog akta - Očitovanja javnog bilježnika, koje isprave su ovršne isprave u ovom predmetu. Uvidom u navedeni parnični spis prvostupanjski sud je utvrdio da je ovršenik, kao jedan od tužitelja u tom postupku, podnio tužbu protiv ovrhovoditelja 12. travnja 2018. radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o jednokratnom kreditu od 11. prosinca 2007. i isprave o zalogu od 11. prosinca 2007. Imajući u vidu da je u parničnom postupku P-305/2020 u tijeku sudska kontrola ovršnih isprava te uzimajući u obzir činjenicu da je ovaj ovršni postupak u fazi održavanja drugog ročišta za prodaju nekretnine, ocijenjeno je da pravna zaštita nakon eventualne prodaje nekretnina u ovršnom postupku ne bi imala smisla te da, pod pretpostavkom okončanja parničnog postupka u korist ovršenika, ovršenik više ne bi mogao vratiti nekretninu u svoje vlasništvo pa bi mogao trpjeti nenadoknadivu štetu. Zbog toga je prvostupanjski sud usvojio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe primjenom članka 65. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.; dalje: OZ) i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na temelju koje je sud dužan odgoditi zatraženu ovrhu uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje kako bi se zajamčila puna učinkovitost Direktive.
6. U žalbi protiv rješenja ovrhovoditelj je prije svega naveo da se u ovom predmetu ne može primijeniti presuda Europskog suda donesena u predmetu Kuhar c/a Addiko bank d.d. C-407/18 jer je za ugovorni odnos između ovršenika mjerodavno austrijsko materijalno pravo, a ne hrvatsko, a što proizlazi iz ugovora o kreditu, općih uvjeta poslovanja ovrhovoditelja i članka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91. i 88/01.; dalje: ZRS). Zbog toga da ovršenik pogrešno upire na navodnu nepoštenost ugovornih odredbi na temelju propisa hrvatskog materijalnog prava koje se u konkretnom slučaju ne može primijeniti, a da svoje tvrdnje o toj navodnoj nepoštenosti niti ne potkrjepljuje dokazima i dodatnom argumentacijom. Također smatra da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti činjenicu da je ovršenik ovršnom ispravom izričito dozvolio provedbu ovrhe na nekretnini pa nema pravo pozivati se na ograničenja predmeta ovrhe niti na navodno narušenu pravičnu ravnotežu u smislu odredbi OZ-a. Zbog svega navedenog da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7. Prethodni žalbeni navodi ovrhovoditelja nisu osnovani. Prije svega treba napomenuti da je Ovršni zakon procesni zakon i da se u ovršnom postupku ne primjenjuje strano pravo, bez obzira na to što se na konkretan ugovorni odnos eventualno primjenjuje strano materijalno pravo. Isto tako, u ovršnom postupku sud se ne može upuštati u ocjenu jesu li određene ugovorne odredbe nepoštene prema odredbama nekog drugog stranog prava, jer je to pitanje materijalnog prava. Primjena materijalnog prava je pitanje parničnog postupka pa će o eventualnoj primjeni austrijskog materijalnog prava odlučiti sud u pokrenutom parničnom postupku.
8. U postupku donošenja prethodne odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je istovjetan predmetnom – ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona - „Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje u tekstu: OZ) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.
8.1. Budući da je Sud EU u presudi broj C-407/18 utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji ista vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice pokrenute po ovršeniku.
9. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju članka 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a potvrdio pobijano rješenje.
Koprivnica, 13. rujna 2022.
Sutkinja
Vesna Rep v. r.
