REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U SPLITU
Sukoišanska br. 6, Split
Poslovni broj: 9. P-370/2021-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Vinki Mitrović, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica iz Z., protiv tuženika K. S. d.o.o., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku A. T., odvjetniku u O. T. & partneri d.o.o. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na raspravi zaključenoj 10. ožujka 2022., objavljenoj 12. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha – pljenidba i prijenos u postupku pokrenutom po zahtjevu tuženika pred FINA-om radi izravne naplate temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Povrv-341/15 od 26. travnja 2017. godine radi naplate iznosa od 41.893,12 kuna / 5.560,17 eura na ime glavnice uvećan za pripadajuće zatezne kamate, iznosa od 2.018,93 kuna /267,96 eura na ime troškova ovršnog postupka uvećan za pripadajuće zatezne kamate, kao i iznosa od 13.287,00 kuna / 1.763,49 eura na ime troškova parničnog postupka uvećan za pripadajuće zatezne kamate na teret računa tužitelja."
II Dužan je tužitelj u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 2.960,00 kn / 388,21 eura zajedno s zateznim kamatama koje teku po stopi od 5,61%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je pred Općinskim sudom u Splitu podnio tužbu od dana 2. lipnja 2020. u kojoj navodi kako je temeljem ovršne isprave- presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Povrv-341/15 od 26. travnja 2017. tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu FINA-i radi naplate iznosa od 41.893,12 kuna na ime glavnice uvećan za pripadajuće zatezne kamate, iznos od 2.018,93 kuna na ime troškova ovršnog postupka uvećan za pripadajuće zatezne kamate, kao i iznos od 13.287,00 kuna na ime troškova parničnog postupka uvećan za pripadajuće zatezne kamate, na teret računa tužitelja. Zaključkom Naslovljenog suda, poslovni broj: Ovr-475/20 od 15. svibnja 2020., tužitelj je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sve temeljem prijedloga od 16. travnja 2020. godine radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenom kao i odgode ovrhe, a sve sukladno odredbi članka 210. Ovršnog zakona. Tužitelj ističe da se predmetni zahtjev za naplatu nije utemeljen jer da je predmetna tražbina prestala postojati sukladno članku 196. ZOO-a, obzirom da tražbina ovrhovoditelja prestala davanjem Izjave o prijeboju od strane tužitelja dana 20. ožujka 2020., radi čega je predloženo da se donese presuda kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha – pljenidba temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv- 341/15 od 26. travnja 2017.
2. U odgovoru na tužbu od 27. srpnja 2021. tuženik prije svega ukazuje da je tužba u rubriciranom predmetu podnesena Općinskom sudu u Splitu, a temeljem zaključka navedenog suda posl. broj: Ovr-475/20 od dana 15.05.2020., kojim je tužitelj upućen da najkasnije u roku od petnaest (15) dana od primitka predmetnog zaključka, pokrene parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, međutim tužitelj je tužbu podnio dana 2. lipnja 2020. pred Općinskim sudom u Splitu, umjesto nadležnom Trgovačkom sudu u Splitu, dakle nenadležnom sudu, te se je Općinski sud u Splitu oglasio stvarno nenadležnim, te je predmet upućen na postupanje Trgovačkom sudu u Splitu gdje se i vodi ovaj postupak. Slijedom navedenog, tužba u predmetnom sporu je podnesena nepravovremeno, a sve obzirom da je odredbom članka 113. stavka 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) jasno propisano: „...Ako je podnesak koji je vezan za rok predan ili upućen nenadležnom sudu prije proteka roka, a stigne nadležnom sudu nakon proteka roka, smatrat će se da je na vrijeme podnesen ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnosioca...”. S obzirom da je tužitelj zastupan po odvjetnici kao punomoćniku tužitelja, odnosno osobi sa stručnim znanjem i iskustvom, to se slanje tužbe na nenadležan sud ne može pripisati neznanju niti omašci podnositelja, slijedom čega se predaja tužbe nenadležnom sudu ne može podvesti pod iznimku predviđenu odredbom člankom 113. stavak 7. ZPP-a. Primjeni citirane odredbe bi bilo mjesta eventualno u slučaju da je riječ o očitoj pogrešci ili neznanju laika, ali u konkretnom slučaju tužitelj je zastupan po odvjetniku čija je profesionalna djelatnost pružanje pravne pomoći strankama pa se od odvjetnika kao punomoćnika opravdano i logično očekuje veći stupanj pravničkog znanja i veći stupanj pažnje nego kod laika kao osoba neukih o pravu i pravnim propisima. Budući da tužba nije podnesena pravovremeno, odnosno podnesena je izvan prekluzivnog roka od 15 dana koji je određen zaključkom suda posl. broj: Ovr-475/20 od dana 15.05.2020., tuženik predlaže tužbu odbaciti uz naknadu troškova postupka tuženiku. Podredno i opreza radi, daje odgovor na tužbu, prigovarajući paušalno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer zbroj navedenih iznosa (glavnica + ovršni trošak + parnični trošak) iznosi 57.199,05 kn uvećano za pripadajuće kamate, a što bi slijedom toga trebala biti vrijednost predmeta ovog spora te se predlaže sudu istu utvrditi upravo u navedenom iznosu. Tuženik u cijelosti osporava tužbu, obzirom je ista nerazumljiva, nepotpuna i predlaže prvenstveno istu odbaciti, a podredno istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova postupka tuženiku. S tim u svezi osobito se ukazuje da je sukladno članku 299. stavku 1. ZPP-a tužitelj dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve te predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica, u odnosu na što će biti odnosno ima biti prekludiran u nastavku postupka. Prije svega, tužitelj u navedenom prijedlogu za dopuštenje ovrhe nedopuštenom tvrdi da je dana 10. travnja 2020., tek na šalteru FINA-e saznao i zaprimio obavijest da je FINA-i od strane tuženika podnesen zahtjev za izravnu naplatu, međutim navedenu tvrdnju ničim ne dokazuje. Navedeno je bitno u kontekstu (ne)pravovremenosti navedenog prijedloga/žalbe. S tim u vezi, životno je nelogično da se tužitelj navedenog dana „zatekao“ na šalteru FINA-e, posebno u vrijeme izvanredne situacije uzrokovane pandemijom, i ispada „usput“ saznao da je tuženik podnio zahtjev za izravnom naplatom. Navedeno se posebno osporava u kontekstu dolje iznesenih činjenica i dokaza, u dijelu pokušaja manipulacije datumima. Tužitelj ističe da je ovopredmetna tražbina prestala postojati sukladno članku 196. ZOO- a, obzirom da je tražbina ovrhovoditelja (ovdje tuženika) navodno prestala davanjem Izjave o prijeboju od strane tužitelja dane 20. ožujka 2020. Prije svega, tužitelj iznosi neistine kada navodi da je prijeboj izjavljen od strane tužitelja dana 20.03.2020. Naime, izjava o prijeboju tužitelja upućena je poštom tek dana 14.04.2020. što nedvojbeno proizlazi kako iz potvrde o slanju preporučene pošiljke koju tužitelj dostavlja kao jedan od priloga uz svoj prijedlog o nedopuštenosti ovrhe, tako i iz kuverte poštanske pošiljke koju je tuženik zaprimio dana 16.04.2020. Datiranje iste izjave sa datumom 20.03.2020. samo pokazuje pokušaj tužitelja da manipulira datumima i navodnim tijekom događaja, a koji ne odgovara stvarnom tijeku događaja te je eto taj datum ”slučajno” jednak datumu kada je tuženik podnio zahtjev radi naplate svoje zakonite tražbine. Navedena Izjava o prijeboju u cijelosti je neosnovana i očito neutemeljena na zakonu te tuženik istu nije prihvatio niti je prihvaća već je istoj prigovorio i istu osporio, te istoj prigovara i osporava i ovim putem. Po primitku Izjave o prijeboju tuženik je o svemu tome nedvojbeno obavijestio tužitelja i vratio tužitelju izjavljenu Izjavu, sve dopisom – „Prigovor i osporavanje Izjave o prijeboju i prijeboja potraživanja između K. S. d.o.o. i S. d.o.o.“ od dana 22.04.2020. Vezano za isto tuženik pojašnjava da se tužiteljeva tražbina iz spomenute Izjave o prijeboju odnosi na potraživanje prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Povrv-7050/2013 od dana 22.12.2014., a kojom je održan na snazi platni nalog u dijelu u kojem je, ovdje tuženiku, naloženo platiti tužitelju tražbinu u iznosu od 80.182,00 kn, a koja je nastala odnosno dospjela 2012. Međutim, dana 24.02.2015. nad tuženikom je otvoren postupak predstečajne nagodbe te je dana 20.03.2017. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku posl. broj St-4328/2016 odobreno sklapanje predstečajne nagodbe između tuženika kao predstečajnog dužnika te vjerovnika predstečajne nagodbe. Nagodba je dana 11.04.2017. stekla svojstvo pravomoćnosti. Tražbina tužitelja prema tuženiku utužena u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj Povrv-7050/13 (dospjela još 2012. – dakle očigledno nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe), nije prijavljena u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom i to na način da niti je tužitelj istu prijavio niti je tuženik navedeno potraživanje uvrstio u obveze prema vjerovnicima iz članka 60. stavka 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne Novine 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, dalje u tekstu: ZFPPN). Slijedom navedenog, a obzirom na propust tužitelja da prijavi svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe, ista tražbina nije utvrđena u predstečajnoj nagodbi pa je time tužitelj izgubio pravo zahtijevati namirenje navedene tražbine prema tuženiku. Naime, takvu tražbinu tužitelj je mogao ostvarivati samo podnošenjem prijave tražbine u postupku predstečajne nagodbe odnosno unutar predstečajnog postupka, slijedom čega je nesporno da je tužitelj izgubio pravo na namirenje navedene tražbine prema tuženiku i to kako u parničnom postupku posl. broj Povrv-7050/13 tako i u bilo kojem drugom parničnom ili vanparničnom postupku. Da je tome tako, u prilog ide i sudska praksa Trgovačkog suda u Zagrebu gdje je sud zauzeo jasno stajalište „…da je tužitelj zbog propusta da svoju, u ovom postupku zahtijevanu i osporenu tražbinu ostvaruje u postupku predstečajne nagodbe nad prvotuženikom, izgubio pravo daljnjeg vođenja ovog parničnog postupka, a to stoga što je postupak predstečajne nagodbe, u smislu članka 71. stavka 1. ZFPPN, jedini postupak u kojem je, nakon njegova pokretanja, tužitelj imao pravo ostvarivati spornu tražbinu…“. Isto potvrđuje i sudska praksa Trgovačkog suda u Bjelovaru gdje je sud naveo da „… Sud smatra da je tužitelj zbog činjenice da svoju tražbinu koja je predmet ovog postupka nije prijavio u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom te da ona nije obuhvaćena sklopljenom predstečajnom nagodbom, izgubio pravo daljnjeg vođenja ovog parničnog postupka, a sve u smislu odredbe članka 71. stavak 1. ZFPPN…“. Napominje se da je u konkretnom predmetu Trgovački sud u Bjelovaru donio rješenje da svaka stranka snosi svoje troškove jedino iz razloga što tuženik nije tražio troškove parničnog postupka. Takav stav zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revx-256/18-3 od 30.05.2018. godine u kojoj je jasno zaključeno da vjerovnik koji pravovremeno nije svoje potraživanje prema dužniku prijavio niti je sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, protekom roka za prijavu potraživanja u tom postupku, više ne može, ne samo pokrenuti već niti nastaviti voditi parnični postupak za utvrđenje odnosno ostvarenje te tražbine nastale prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe. Pritom se upućuje na neke od relevantnih članaka - članak 71. stavak 1. te članak 81. stavak 2. i 4. ZFPPN-a. (članak 71.) (1) „...Pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano...“ (članak 81.) (2) „…Nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz članka 60. stavka 3. ovoga Zakona…“ (4) „…Ovršne isprave koje se odnose na tražbine iz predstečajne nagodbe gube u odnosu na dužnika pravnu snagu…“ Navedeno je u cijelosti u skladu i s odredbom članka 167. Stečajnog zakona (Narodne Novine 71/15, 104/17) koji govori o mogućnosti ostvarivanja tražbine isključivo u tom postupku, što se prema mišljenju ovrhovoditelja ima na odgovarajući način primjenjivati i na predstečajni postupak. Isto tako, navedeno je u skladu i s člankom 62. novog Stečajnog zakona kojim je propisano da: „…Potvrđeni predstečajni sporazum ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku…”. O navedenoj je okolnosti tuženik obavijestio i Trgovački sud u Zagrebu u predmetnom parničnom postupku, međutim u međuvremenu je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6456/2017. koja ne mijenja gore navedene činjenice, već istu presudu čini u cijelosti neprovedivom odnosno neovršivom. Tužitelj se čak dva puta pokušao naplatiti temeljem navedene presude i nije uspio - čak dva puta je podnio zahtjev kojim zahtijeva izravnu naplatu protiv tuženika temeljem upravo navedene presude, međutim oba puta nije uvršten u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje Financijske agencije, a upravo iz gore navedenih razloga, odnosno jer je osnova temeljem koje je zatražio izravnu naplatu nepodobna za njezino provođenje jer je potraživanje iz predmetne osnove nastalo prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u istom postupku nije prijavljeno. Tužitelj pokušava naplatiti potraživanje za koje je svjestan da nema pravo, odnosno bez obzira na to što je predmetna presuda u cijelosti neprovediva i neovršiva, pa kad nije uspio u postupku pred Financijskom agencijom, sad to pokušava pokušajem neosnovanog i na zakonu neutemeljenog prijeboja. S tim u vezi, tražbina tužitelja prema tuženiku u pravnom smislu nije dospjela jer vjerovnik (tužitelj) ne može zahtijevati ispunjenje od dužnika (tuženika), obzirom je navedeno mogao i morao zahtijevati isključivo i samo u predstečajnom postupku, a što je isti propustio učiniti. Nadalje, nesporno je da se uslijed gore navedenih okolnosti tražbina ovršenika prema ovrhovoditelju ne može zaplijeniti, uslijed čega je prijeboj isključen po sili zakona, sve sukladno članku 200. točci 1. ZOO-a. Navedene presuda je dakle neprovediva, odnosno neovršiva te postupanje po istoj nije moguće obzirom da je suprotna odnosno ograničena kogentnim zakonskim odredbama. Dodatno svemu gore navedenom, ovrhovoditelj je dana 20.03.2020. pokrenuo prisilnu naplatu svog potraživanja pred Financijskom agencijom, uslijed čega je Izjava o prijeboju i prijeboj potraživanja od dana 14.04.2020. (odnosno 16.04.2020.) dodatno neosnovana i neprovediva. Tužitelj u svom prijedlogu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ističe kako prigovor prijeboja može istaknuti i u samom prijedlogu, međutim citira dio sudske odluke kako to može „ako je ovršenikova tražbina prema ovrhovoditelju nastala nakon završetka postupka iz kojeg potječe ovršna odluka“, što po samom datumu donošenja ovdje relevantnih odluka ovdje nije slučaj. Ujedno, i takav prijeboj (neovisno je li izjavljen u prethodnoj izjavi ili tek u prijedlogu) odnosno eventualni procesni prijeboj u cijelosti se osporava iz svih naprijed navedenih razloga. Prethodno navedeno za posljedicu ima da je tužiteljeva Izjava o prijeboju od dana 20.03.2020. neutemeljena i deplasirana obzirom da tužitelj prema tuženiku nema tražbinu koju bi prebijao sa tražbinom tuženika, zbog čega je tuženik istu izjavu osporio te ju je uz prigovor vratio tužitelju dopisom – „Prigovor i osporavanje Izjave o prijeboju i prijeboja potraživanja između K. S. d.o.o. i S. d.o.o.” od dana 22.04.2020. Pored toga što je tražbina tužitelja bespredmetna nije ni moguće istaknuti izjavu o prijeboju, tuženik ističe da se nisu ostvarili ni drugi uvjeti za prijeboj potraživanja. Naime, relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), konkretno odredbama članaka 195. i 196. ZOO-a te odredbom članka 200. ZOO-a jasno je određeno: (članak 195.) „…Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele…“ (članak 196.) „…(1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. (2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to…“. (članak 200.) „…Ne može prestati prijebojem… 1) tražbina koja se ne može zaplijeniti…“. Dakle, nužni uvjet za prijeboj potraživanja je da se ispune pretpostavke za prijeboj – da su potraživanja pravno postojeća, uzajamna i istovrsna, a istovremeno i dospjela, odnosno da su rokovi za dobrovoljno ispunjenje postojećih obveza već nastupili i kod potraživanja i protupotraživanja. Dospjelim se smatra ono potraživanje čije ispunjenje vjerovnik može zahtijevati od dužnika. Ujedno, daljnji je uvjet da potraživanja moraju biti podobna za prijeboj. Naime, u određenom broju slučajeva, kompenzacija je zakonom isključena, a kao što je to slučaj u članku 200. točci 1. ZOO-a, s tražbinom koja se ne može zaplijeniti, te u konkretnom slučaju, pretpostavke za prijeboj potraživanja nisu ispunjene. Očito da se tužitelj neosnovano poziva na žalbeni razlog iz točke 50. stavka 1. točke 9. OZ odnosno i paušalno na sve žalbene razloge iz članka 50. stavka 1. točaka 1. do 11. Ovršnog zakona, obzirom niti jedan od žalbenih razloga nije ostvaren u konkretnom slučaju te je predmetni prijedlog tuženika kao i ovopredmetna tužba u cijelosti neosnovana i neutemeljena, uslijed čega je se predlaže u cijelosti odbiti kao neosnovanu. Stoga, predlaže se sudu prije svega odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom zahtjeva za izravnu naplatu podnesen FINI Zagreb od 20. ožujka 2020. (list 4-5), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Ovrv-341/2015 od 26. travnja 2017.(list 8-13), klauzula pravomoćnosti (list 14- 15), zaključak i rješenje Općinskog suda u Splitu Ovr-475/20 od 15. svibnja 2020. (lit 23- 27), prijedlog podnesen Općinskom sudu u Splitu od strane ovršenika S. (list 29-32), povratnica – obavijest o prijemu i uručenju (list 33), dopis odvj. J. M. od 20. ožujka 2020. upućen K. S. d.o.o. (list 34-35), presuda Visokog trgovačkog suda RH 8 Pž-6456/2017-3 od 9. listopada 2019. (list 36-39), presuda Trgovačkog suda Zagreb 76 Povrv-750/2013 od 24. prosinca 2014. (list 40-44), presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH br. 39 Pž-4024/2017-3 od 9. prosinca 2019. (list 45-49), dopis odvjetničkog ureda T. & partneri d.o.o. Z. datirano 22. travnja 2020. upućeno odvjetnici J. M. (list 82-85), rješenje o predstečajnoj nagodbi Trgovačkog suda u Zagrebu br. 72 St-4328/16-26 od 20. ožujka 2017. (list 90-107), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. 68 P-5403/11 (list 108-110), rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru br. Povrv-93/2017-4 (list 111-112), odluka Rev x 256/2018-3 Vrhovnog suda RH (list 113-114), email poruka ljiljana.pugar @.fina upućen S. D., odvjetnici, datirana 28. travnja 2020. (list 115), sudska odluka Gž-475/2020-2 Županijski sud u Varaždinu od 24. rujna 2020. (list 126-127), presuda Vrhovnog suda RH Rev 852/2007-2 od 30. siječnja 2008. (list 128-130), te je preko e-komunikacije trgovačkih sudova priloženo rješenje Visokog trgovačkog suda RH 6 Pž-2280/2017-3 od 15. svibnja 2017. kojim se odbacuje kao nedopuštena žalba S. d.o.o. protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-4328/16-26 od 20. ožujka 2017.
4. Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
5. Djelomično je osnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.
6. U svezi prigovora tuženika da je tužba u ovoj pravnoj stvari koja je podnesena pred Općinskim sudom u Splitu od 2. lipnja 2020. radi nedopustivosti ovrhe podnesena ovom sudu nakon proteka roka od 15 dana, na koji rok upućuje odredba iz članka 52. stavak 3. Ovršnog zakona, tužitelj se osnovano ukazuje da se ne radi o prekluzivnom roku jer navedenom odredbom nije izričito propisano da podnošenje tužbe nakon proteka roka od 15 dana dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te radnje, odnosno, ta odredba izričito ne propisuje da je sud dužan odbaciti tužbu podnesenu nakon proteka naprijed navedenog roka, na što ukazuje i sudska praksa (Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl. broj Gž-475/2020-2 od 24. rujna 2021; Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-852/07 od 30.01.2008.), stoga kao posljedica prekoračenja tog roka ne može biti odbacivanje tužbe, bez obzira da li je tužbu podnio odvjetnik ili neuka stranka.
7. Iz tijeka postupka neprijeporno proizlazi da je zaključkom Općinskog suda u ST Ov-475/20 u ovršnom predmetu K. S. d.o.o. protiv ovršenika S. d.o.o., ovršenik S. d.o.o. upućen da najkasnije u roku od 15 dana računajući od primitka zaključka, pokrene parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga jer je ovršenik osporio postojanje tražbine na temelju ovršne isprave – presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-341/15 od 26. travnja 2017 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-4024/17 od 9. prosinca 2019 te stekla svojstvo pravomoćnosti 9. prosinca 2019. i ovršnosti 27. veljače 2020., ističući prigovor da je tražbina prestala prijebojem izjavljenim od strane ovršenika dana 20. ožujka 2020. u smislu članka 196. Zakona o obveznim odnosima, a sve zbog postojanja razloga iz članka 50. stavak 1. i 9. Ovršnog zakona i uopćene razloge iz članka 50. stavak 1.-11. Ovršnog zakona.
8. Nije prijeporno da ovršnu ispravu ovrhovoditelja u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu br. Ovr-475/20 sačinjava novčana tražbina iz presude Trgovačkog suda u Zagreb pod poslovnim broje Povrv-341/2015 od 26. travnja 2017., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-4024/17 od 9. prosinca 2019. koja je stekla svojstvo pravomoćnosti 9. prosinca 2019. odnosno ovršnost 27. veljače 2020.
9. Temeljem upravo navedene pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu ovrhovoditelj tvrtka K. S. je 20. ožujka 2020. podnijela FINI Zagreb zahtjev za izravnu naplatu. Odvjetnica J. M. u ime trgovačkog društva S. d.o.o. dopisom datiranim Z., 20. ožujka 2020. a koji je upućen tuženiku poštom 14. travnja 2020. a zaprimio dana 16. travnja 2020., izjavljuje prijeboj međusobnih dospjelih tražbina temeljem članka 195.- 196. ZOO-a i to pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-7050/13 od 22. prosinca 2014., a koja presuda je potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda br. 8 Pž-6456/17 od 9. listopada 2019.
10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. 76 Povrv-7050/2013 od 22. prosinca 2014., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH 8 Pž- 6456/17 od 9. listopada 2019. neprijeporno proizlazi da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod br. Ovrv-254/13 kojeg je 23. srpnja 2013. izdao javni bilježnik L. Č. iz Z. u dijelu kojim se tuženiku (K. S. d.o.o. ) nalaže u roku od 8 dana platiti tužitelju novčanu tražbinu od 80.182,00 kn sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, a koje tražbine su dospjele za razdoblje od 10. do 24. listopada 2012., troškove ovršenog postupka od 2.689,77 kn, te parničnom trošku za iznos od 5.839,50 kn.
11. Po primitku izjave o prijeboju izjavljene od strane tvrtke S. d.o.o., odvjetnički ured T. & partneri iz Z., dopisom datiran Z., 22. travnja 2020., u ime tvrtke K. S. d.o.o. ne prihvaća izjavu o prijeboju od 20. ožujka 2020. smatrajući da je ista neutemeljena, te u suprotnosti sa člankom 195., 196. i 200. Zakona o obveznim odnosima jer pretpostavke za prijeboj nisu ispunjene.
12. Iz navoda koje tužitelj ističe u tužbi, a u svezi primjene članka 50. stavka 1. Ovršnog zakona, zaključuje se da je tužitelj istakao prigovor radi prijeboja novčane tražbine koja proizlazi iz presude TS Zagreb pod brojem Povrv-7050/13 od 22. prosinca 2014. smatrajući da je ovršna isprava, dakle novčana tražbina tuženika koja proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-341/15 od 26. travnja 2017. izgubila svoju djelotvornost upravo isticanjem prigovora radi prijeboja od 20. ožujka 2020. kojeg je tužitelj kao ovršenik istakao u ovršnom postupku, jer iako iz zaključka Općinskog suda u Splitu br. Ovrv-475/20 proizlaze i ostali razlozi iz članka 50. stavak 1.11. Ovršnog zakona, tužitelj se na iste ne poziva, a niti ih temeljem valjanih dokaza argumentira. Tužitelj smatra da je Izjavom o prijeboju od 20. ožujka 2020. koju je izjavio u ovršnom postupku, pred Općinskim sudom u Splitu, upravo predmetna tražbina tuženika kao ovrhovoditelja prestala postojati sukladno članku 196. Zakona obveznim odnosima.
13. Člankom 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) je propisano da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. U stavku 2 istog članka je propisano da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Člankom 196. ZOO propisane su opće pretpostavke za prijeboj i to ako obje glase na novac i druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su iste dospjele. Međutim, tuženik ukazuje i na primjenu članka 200. ZOO-a u kojima je prijeboj isključen, odnosno kada ne može doći do prebijanja tražbina, iako su ispunjene pretpostavke iz članka 195. ZOO-a, a to je u slučaju ako se tražbina ne može zaplijeniti i koja ne može biti predmetom ovrhe. Stoga ovršenik u tijeku postupka ukazuje na neprijeporne činjenice, a to je da je nad tuženikom tvrtkom K. S. d.o.o. dana 24. veljače 2015. bio otvoren postupak predstečajne nagodbe pred Financijskom agencijom Regionalni centar Zagreb, rješenjem Trgovačkog suda Zagreb br. 72 St-4328/16 od 20. ožujka 2017. je odobreno je sklapanje predstečajne nagodbe između tvrtke K. S. d.o.o. kao predstečajnog dužnika i vjerovnika predstečajne nagodbe na način kako je utvrđeno i to da je ukupan iznos obaveza koje je dužnik iskazao prema vjerovnicima u iznosu od 106.072.837,43 kn od ukupnog iznosa prijavljenih tražbina od 109.350.279,65 kn ukupan iznos utvrđenih tražbina 111.709.413,52 kn, a ukupan iznos osporenih tražbina od 198.949,19 kn. Sukladno članku 77. te članku 60. stavak 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine" br. 108/12, 44/212, 81/2013, 112/2013, dalje ZFPPN) nagodbeno vijeće je rješenjem o utvrđivanju tražbina izvršilo prijeboj utvrđenih tražbina vjerovnika predstečajne nagodbe s protutražbinama dužnika te tražbine vjerovnika koje su umanjene prijebojem uvrštene su u prijedlog nagodbe u umanjenom iznosu, te ukupan iznos utvrđenih tražbina nakon izvršenog prijeboja iznosi 109.517.884,66 kn.
14. Prema mišljenju ovog suda osnovano tuženik ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za prijeboj na što upućuje članak 200. ZOO-a, a u svezi sa člankom 195. ZOO-a, jer se radi o tužiteljevoj novčanoj tražbini koja proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. Povrv-7050/13 od 22. prosinca 2014. koja se ne može zaplijeniti, budući su novčana potraživanja tužitelja koja proizlaze iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu dospjela 2012.g. dakle prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, te nisu prijavljena u postupku predstečajne nagodbe koji je vođen nad tuženikom, a navedene tražbine nisu uvrštene u obaveze prema vjerovnicima iz članka 60. stavak 3. ZFPPN. Sukladno stajalištu sudske prakse na koju se poziva tuženik proizlazi da je tužitelj samom činjenicom što nije prijavio tražbinu u predstečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, izgubio je pravo daljnjeg vođenja parničnog postupka, a to stoga što je postupak predstečajne nagodbe u smislu članka 71. stavak 1. ZFPPN jedini postupak kojim je nakon njegovog pokretanja tužitelj imao pravo ostvariti spornu tražbinu. Nadalje, odredbom članka 70. stavak 1. ZFPPN je propisano da se parnični, ovršni, upravni i postupci osiguranja, pokrenuti protiv dužnika prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe prekidaju na prijedlog dužnika nakon objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe, osim postupka osiguranja u kaznenom postupku, postupu utvrđivanja zlouporabe prava i postupaka vezanih uz tražbine na koje postupak predstečajne nagodbe ne utječe. Sukladno članku 81. stavak 2. ZFPPN nakon pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika, a niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obaveza prema vjerovnicima iz članka 60. stavak 3. Zakona.
15. Člankom 62. Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 71/15, 104/17, 36/22, dalje u tekstu SZ) su propisani učinci potvrđenog predstečajnog sporazuma i nadzor nad njegovim ispunjenjem na način da je u stavku 1. propisano da potvrđeni predstečajni sporazum ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku i prema vjerovnicima koji su sudjelovali u postupku a njihove se osporene tražbine naknadno utvrde. Nije prijeporno da je protiv rješenja kojim je dopušteno sklapanje predstečajne nagodbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu St-4328/16 od 20. ožujka 2017. tužitelj podnio žalbu upravo jer je iz tablice vjerovnika u postupku predstečajne nagodbe izostavljen podatak o postojanju tražbine tužitelja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu Povrv-7050/13 od 22. prosinca 2014., te je žalba odbačena kao nedopuštena rješenjem VTS RH br. 6 Pž-2280/2017-3., uz obrazloženje da tužitelj nije prijavio svoju tražbinu koja proizlazi iz presude Povrv-7050/13 u postupku predstečajne nagodbe, nagodbenom vijeću FINE, te da je sebe onemogućio u ostvarivanju svojih prava odnosno svoje tražbine. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj raspolagao sa pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. Povrv-7050/13 od 22. prosinca 2014. te da ista nije mogla biti uvrštena u tablicu prijavljenih odnosno osporenih tražbina jer nije ispoštivan zakonski slijed propisan Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, što znači da tužitelj raspolaže pravomoćnom presudom koja nije provediva, te je stoga i prijeboj isključen po slili zakona sukladno članku 200. t. 1. ZOO- a.
16. Radi gore navedenog odbijen je tužbeni zahtjev kako je odlučeno u točci I. izreke presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje ZPP-a) te je tuženiku priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od 27. srpnja 2021. po 100 bodova, zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2022. po 100 bodova, što primjenom OTbr. 7. stavak 1., 8. stavak 1., 9. stavak 1. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12) iznosi 200 bodova odnosno 2.000,00 kn, trošak PDV od 500,00 kn, pristojba po pravomoćnosti odgovora na tužbu od 460,00 kn, što prema Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 157/15, 110/15, 118/18) iznosi 2.925,00 kn / 388,21 eur, sve kako je presuđeno u točci II izreke presude.
U Splitu 12. rujna 2022.
Sudac
Vinka Mitrović, v.r.
Pravna pouka:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi preko ovog suda za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u tri primjerka.
Dna:
- J. M., Z.
- A. T., Z.
- u spis
