REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5, Rijeka

Poslovni broj: 10 Us I-575/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji tog suda Danici Vučinić, dipl. iur., kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužiteljice J. B. iz P., s prebivalištem na adresi 1. T. 20, koju zastupa opunomoćenik M. L., odvjetnik u R., S. 13, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja poreza na dohodak, 12. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Uvažava se tužba i poništava rješenje Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak Klasa: UP/II-471-02/21-01/156 Urbroj: 513-04-22-2 od 6-4-2022. godine.“

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak (dalje u tekstu: tuženik), povodom žalbe porezne obveznice J. B. (dalje u tekstu: tužiteljica), rješenjem KLASA: UP/II-471-02/21-01/156, URBROJ: 513-04-22-2 od 6. travnja 2022. (dalje u tekstu: pobijano rješenje) točkom 1. izreke obustavilo je postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu u točki I.1., I.2., II.1. i II.2. te s tim u vezi u odgovarajućem dijelu i točke II.4., III. i V. izreke rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471- 02/21-01/8, URBROJ: 513-07-08-21-1 od 15. siječnja 2021. (dalje u tekstu: prvostupanjsko rješenje) zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Točkom 2. pobijanog rješenja određeno je da u preostalom dijelu izreke prvostupanjsko rješenje ostaje na snazi.

2. Prvostupanjskim rješenjem poreznoj obveznici (sada tužiteljici) točkom I.1. izreke utvrđen je manje obračunati porez na dohodak po poreznoj prijavi za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. u iznosu od 61.917,72 kuna, točkom I.2. izreke utvrđen je manje obračunati porez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. u iznosu od 20.984,46 kuna, a točkom I.3. izreke utvrđen je manje obračunati porez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 39.104,45 kuna. Točkama II.1. do II.4. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo je poreznoj obveznici (sada tužiteljici) platiti iznose iz točaka I.1. do I.3. izreke u roku od osam dana od dana izvršnosti prvostupanjskog rješenja (točka III. izreke), uvećano za zatezne kamate (točka II.4 izreke), sve pod prijetnjom ovrhe (točka IV. izreke).

3. Doneseno prvostupanjsko rješenje temelji se na utvrđenju Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, da su po provedenom nadzoru za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 17. lipnja 2020. kod porezne obveznice (sada tužiteljice) utvrđene nezakonitosti. U vezi točke I.1. izreke prvostupanjskog rješenja, iz podataka Informacijskog sustava Porezne uprave utvrđeno je da porezna obveznica (sada tužiteljica) nije prijavila činjenice bitne za utvrđivanje porezne obveze, odnosno, da nije podnijela godišnju prijavu poreza na dohodak na obrascu Doh, slijedom čega joj je obveza poreza na dohodak, po provedenom nadzoru, utvrđena u iznosu od 61.917,72 kuna. U vezi točke I.2. izreke prvostupanjskog rješenja, iz evidencija Informacijskog sustava Porezne uprave, pribavljene bankovne dokumentacije, popunjenih obrazaca i dokumentacije dostavljene od porezne obveznice i drugih osoba, utvrđen je ukupan iznos financijskih sredstava u iznosu od 52.461,15 kuna, za koje porezna obveznica (sada tužiteljica) nije dokazala izvore stjecanja, slijedom čega joj je na navedeni iznos (poreznu osnovicu) utvrđen porez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. u iznosu od 20.984,46 kuna. Konačno, u vezi točke I.3. izreke prvostupanjskog rješenja, provedenim nadzorom utvrđen je nerazmjer kao višak izdataka nad primicima tijekom 2016. u ukupnom iznosu od 97.761,20 kuna, slijedom čega je poreznoj obveznici (sada tužiteljici) naloženo platiti porez na dohodak od drugog dohotka u iznosu 39.104,45 kuna.

4. Tužiteljica je protiv pobijanog rješenja sukladno odredbi iz članka 24. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS) podnijela tužbu u roku od 30 dana od dostave istog.

5. Tužiteljica u tužbi (listovi 1-10 spisa) navodi da točka 2. izreke pobijanog rješenja ne sadrži odluku o žalbi, koja bi morala glasiti „odbija se žalba i potvrđuje prvostupanjsko rješenje“, slijedom čega predlaže da ovaj sud pobijano rješenje ukine i vrati drugostupanjskom tijelu na ponovni postupak s uputom da donese odluku u čijoj izreci se navodi odluka u žalbi. Nadalje, u bitnome, ukazuje da je pobijano rješenje nezakonito jer je tuženik zauzeo pogrešan pravni pristup kada je utvrdio da je žaliteljica (tužiteljica) u 2016. imala veće izdatke od primitaka za koje nije dostavila vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja, iz razloga što je potpuno neprihvatljivo sagledavati jednogodišnji vremenski period sam za sebe, izvan konteksta ranijih godina. Naime, ako se uzme jedna godina sama za sebe i ako u toj godini porezni obveznik „potroši“ ušteđevinu sakupljenu u ranijim godinama, onda će se u toj godini pojaviti „veći izdaci od primitaka.“ Smatra da je tijekom postupka jasno objasnila izvore sredstava i predočila dokaze za svoje tvrdnje. Ukazuje da ključ problema leži u tome što porezno tijelo nije prihvatilo navode tužiteljice da je od roditelja tijekom 2013. i 2014. dobila poklon u iznosu od 40.000,00 eura (što potvrđuju priložene izjave njezinog oca i sestre). Taj je iznos bio dio njihove ušteđevine koju je dobila na poklon, budući je u obitelji postignut dogovor što će koje dijete dobiti od roditelja. Slijedom takvog dogovora tužiteljica se odrekla nasljedstva (što potvrđuje priloženo rješenje o nasljeđivanju iza njezine majke). Navodi da je uobičajeno da se između roditelja i djece ne sastavlja pisani dokument o darovanju novca te da se u obitelji postižu ovakvi dogovori. Tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog poreznog postupka nije proveden niti jedan jedini dokaz radi utvrđenja navedenih činjenica, iako je tužiteljica te dokaze (izjave oca i sestre) predlagala i dostavila u spis. Slijedom toga smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno. Na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje porezna tijela su pogrešno primijenila zakon. Tužiteljica u tom smislu navodi da niti jednim zakonom nije propisano da se za valjanost darovanja novčanog iznosa između osoba prvog nasljednog reda mora tražiti pisana forma, a također da nije u niti jednom zakonu propisano da se novac dobiven darovanjem od roditelja mora položiti na banku. Da su porezna tijela zaista htjela utvrditi pravo činjenično stanje, tada bi vrlo jednostavno utvrdila kolika su primanja imali roditelji tužiteljice, pa bi jednostavno mogli doći do zaključka da su zaista raspolagali navedenim iznosom. Pritom da je krajnje neprihvatljivo da porezna tijela ne uviđaju da je uobičajena stvar da se u obitelji postignu dogovori o podjeli imovine i da se o takvim dogovorima ne sastavljaju nikakve isprave. Na način kako su učinila porezna tijela, u tužiteljičinim financijama se „stvorila“ rupa od 40.000,00 eura pa su porezna tijela našla „manjak“ u svim narednim godinama. Da je ta tvrdnja točna, može se izračunati ako bi se uzela svaka pojedina godina sama za sebe, ne „prenoseći“ predmetnu „rupu“ iz ranije godine. Iz daljnjeg sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica u bitnome ponavlja već iznijeto – da joj nije bilo omogućeno dokazati svoje navode i da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pozivajući se pritom na niz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Predlaže sudu da „uvaži tužbu“ i poništi pobijano rješenje uz nalaganje tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 23 spisa) navodi da tužba nije osnovana iz razloga već navedenih u pobijanom rješenju slijedom čega predlaže da se „tužba odbije kao neosnovana.“

7. Sud je 5. rujna 2022. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama sukladno odredbi iz članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Opunomoćenik tužiteljice ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva te predložio sudu da ukine rješenje tuženika i vrati predmet na ponovni postupak, sve iz razloga što tužiteljica jest bila saslušana u upravnom postupku, ali joj nije omogućeno dokazivanje u smislu saslušavanja osoba koja su joj darovale ili pozajmile novac.

9. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

10. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Vezano za dokazivanje činjenica bitnih za oporezivanje valja navesti da je porezni postupak specifični upravno pravni postupak koji se provodi na temelju pravila propisanih Općim poreznim zakonom ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), uz supsidijarnu primjenu Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP).

12. Također, valja napomenuti kako je prilikom odlučivanja u ovom upravnom sporu, Sud u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

13. Odredbom članka 14. OPZ-a propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja je kao takva određena zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza.

14. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 143/14, 136/15, u daljnjem tekstu ZPD), propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak. Nadalje, odredbom članka 6. stavak 1. ZPD-a propisano je da je osnovica poreza na dohodak rezidenta ukupni iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti prema stavku 3. ovoga članka, dohotka od imovine i imovinskih prava, dohotka od kapitala, dohotka od osiguranja i drugog dohotka, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka), a umanjen za osobni odbitak iz članka 36. i/ili članka 54. ovoga Zakona.

15. Odredbom članka 63. ZPD-a, propisano je da radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovoga članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (stavak 5.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.).

16. Odredbom članka 33.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 143/14), propisano je da se drugim dohotkom smatra i privitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje. Drugi dohodak utvrđuje se na način propisan člankom 63. ovoga Zakona. Odredbom članka 49.a istog Zakona propisano je da porez na dohodak od drugog dohotka po osnovi primitka utvrđenog kao razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje obračunava Porezna uprava po stopi od 40% bez priznavanja osobnog odbitka iz članka 36. Zakona.

17. Prema podacima iz spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo kod tužiteljice obavilo porezni nadzor na temelju odredbe iz članka 63. ZPD-a, a o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-02/19-01/337, URBROJ: 513-07-08/20-27 od 14. prosinca 2020.

18. Nadalje, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeno je kod kojih je banaka porezna obveznica (sada tužiteljica) imala otvorene račune u nadziranom razdoblju te koliko i na kojim računima je posjedovala ranije oročena novčana sredstva. Prikazani su primici ostvareni u nadziranom razdoblju, a također su navedeni izdaci, sve sa opisom i tabelarnim prikazom, kao i podaci o ostvarenom dohotku. Radi pravilnog utvrđivanja obveza poreza na dohodak i drugih poreza, prvostupanjsko je tijelo izvršilo uvid u Informacijski sustav Porezne uprave (podaci o vlasništvu nekretnina i pokretnina) i pribavilo relevantnu knjigovodstvenu dokumentaciju od trgovačkih društava V. d. o. o. i S. G. d. o. o.

19. Čitanjem dokumentacije sud je utvrdio da je tužiteljica kao porezna obveznica u 2016. (jedino porezno razdoblje na koje se tužiteljica poziva, u vezi točke 2. pobijanog rješenja) ostvarila primitke u ukupnom iznosu od 1.059.429,11 kuna i to na ime plaća i naknada za prijevoz te putnih troškova u iznosu 67.778,03 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016. i analizi uplata na tekućem kunskom računu HR. otvorenog kod PBZ d.d.), uplate od zakupa poslovnih prostora P.o. d. m. P.K. i trgovačkom društvu V. d.o.o. koji se nalaze u R. na adresi P. 8 u iznosu 102.000,00 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., ugovoru o zakupu između tužiteljice i Privatne ordinacije dentalne medicine P. K. od 13. svibnja 2016. te analizi uplata na tekućem kunskom računu HR. otvorenog kod PBZ d.d. i kunskom tekućem računu broj otvorenog kod HPB d.d.), prijenosa dječje štednje u iznosu 58.000,00 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., na prometu po računu broj 3. HRK vlasnika N. B. na dan 2. rujna 2016. te analizi uplata na tekućem kunskom računu HR. otvorenog kod PBZ d. d.), zakupa plovila u iznosu 15.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., analizi uplata na kunskom tekućem računu broj 3. otvorenog kod HPB d. d. te uvidom u ugovor o zakupu plovila između tužiteljice i trgovačkog društva S. G. d. o. o.), regresa za godišnji odmor u iznosu 2.500,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., dodatnom očitovanju tužiteljice od 10. rujna 2020. te uvidom u blagajnički izvještaj 0. i konto 2. trgovačkog društva V. d. o. o. na dan 14. rujna 2016.), isplata za materijalne troškove u iznosu 35.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na dodatnom očitovanju tužiteljice od 10. rujna 2020. te uvidom u blagajnički izvještaj 0. i konto 2. trgovačkog društva V. d. o. o. na dan 14. studenoga 2016.), božićnice u iznosu 2.500,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na blagajničkom izvještaju 000012 trgovačkog društva V. d. o. o. od 23 prosinca 2016.), najma kuće u P. na adresi 1.. t. 20 u iznosu 53.955,04 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., e-mail korespondenciji tužiteljice i trgovačkog društva N. d. o. o., pregledu rezervacija za razdoblje od 9. srpnja do 10. rujna 2016., analizi uplata na žiro računu broj 3. EUR te priloženom računu broj 1/16 za 100 noćenja u razdoblju od 1. svibnja do 30. lipnja i 15. rujna do 31. listopada 2016.), povrata pozajmica od trgovačkog društva V. d. o. o. u iznosu 65.424,00 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., knjigovodstvenoj dokumentaciji trgovačkog društva V. d. o. o.; konto 253 te analizi uplata na tekućem kunskom računu HR. otvorenog kod PBZ d. d.), prodaje namještaja trgovačkom društvu V. d. o. o. u iznosu 50.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., kupoprodajnom ugovoru između tužiteljice i trgovačkog društva V. d. o. o. od 18. siječnja 2016.) te uplati od 28. listopada 2016. na tekući kunski račun HR. otvoren kod PBZ d. d.), isteka oročenja u iznosu 432.647,69 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016., analizi deviznog računa HR. otvorenog kod PBZ d. d. te uplatama od 3. veljače, 2. i 18. ožujka, 27. travnja i 14. rujna 2016. na tekućem kunskom računu broj HR.), uplate A. M. u iznosu 18.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na analizi uplata na tekući kunski račun HR. otvoren kod PBZ d. d.), uplate trgovačkog društva G. O. d. d. u iznosu 13.886,88 kuna (koje se utvrđenje temelji na uplati na tekući kunski račun HR. otvoren kod PBZ d. d.), uplate kamata u iznosu 2.530,54 eura u protuvrijednosti 19.125,28 kuna (koje se utvrđenje temelji na uplati na devizni tekući račun broj 3. EUR otvoren kod HPB d. d.), alimentacije u iznosu 27.115,57 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016. i djelomično na uplati od 21. lipnja 2016. na kunski tekući račun broj 3. otvoren kod HPB d. d.), stipendije za N. B. u iznosu 12.800,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016.), dividende trgovačkog društva H. T. d. d. u iznosu 364,32 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016.), kamata trgovačkog društva P. stambena štedionica d. d. u iznosu 1.232,30 kuna (koje se utvrđenje djelomično temelji na izjavi tužiteljice o izvorima stjecanja imovine u 2016. i priloženoj potvrdi o isplaćenom primitku, dohotku i uplaćenom doprinosu, porezu na dohodak i prirezu u 2015. od isplatitelja P.stambena štedionica d. d.), povrata pozajmica od trgovačkog društva G. d. o. o. u iznosu 32.100,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na poslovnoj dokumentaciji trgovačkog društva S. G. d. o. o.; isplatama na ime povrata pozajmica na kontu 2. od 1. rujna i 5. prosinca 2016.) te konačno, na ime gotovinske uplate na račun na temelju kupoprodajnog ugovora od 24. siječnja 2016. u iznosu 50.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na priloženom kupoprodajnom ugovoru između tužiteljice i R. F. od 26. siječnja 2016. i uplati od 26. siječnja 2016. na tekući kunski račun HR 9. otvoren kod PBZ d. d.).

20. S druge pak strane, utvrđeno je da je tužiteljica kao porezna obveznica tijekom 2016. ostvarila izdatke u ukupnom iznosu od 1.157.190,28 kuna, i to na ime osobne potrošnje iznos od 47.116,60 kuna (koje se utvrđenje temelji na izjavi tužiteljice o godišnjoj osobnoj potrošni i analizi isplata po tekućem kunskom računu otvorenog kod PBZ d. d.), na ime razlike iznad izjavljene osobne potrošnje iznos od 4.449,30 kuna (koje se utvrđenje temelji na analizi isplata po tekućem kunskom računu otvorenog kod PBZ d. d.), plaćenih obveza prema knjigovodstvenoj kartici Porezne uprave iznos od 13.400,03 kuna, kupnje plovila V. 950 „L.“ iznos od 383.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na priloženom kupoprodajnom ugovoru između tužiteljice i trgovačkog društva C. d. o. o. od 22. siječnja 2016. te isplatama od 27. siječnja i 5. veljače 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d., plaćanja trgovačkom društvu P. V. d. o. o. iznos od 11.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na isplati od 18. siječnja 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), plaćanja trgovačkom društvu B. d. o. o. iznos od 69.143,75 kuna (koje se utvrđenje temelji na isplatama od 11. veljače i 7. ožujka 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), uplata rata stambene štednje PBZ stambenoj štedionici d. d. iznos od 426.574,60 kuna (koje se utvrđenje temelji na isplatama od 18. ožujka, 14. travnja, 7., 9. i 14. rujna, 3., 12. i 30. listopada te 28. prosinca 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), pozajmica trgovačkom društvu S. G. d. o. o. iznos od 56.000,00 kuna (koje se utvrđenje temelji na knjigovodstvenoj dokumentaciji trgovačkog društva S. G. d. o. o.; konto 2. te analizi isplata s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), plaćanja trgovačkom društvu K. B. d. o. o. po ponudi broj 0623/16 iznos od 7.567,50 kuna (koje se utvrđenje temelji na isplati od 28. travnja 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), plaćanja obrtu P. F. po računu broj 13/1/16 iznos od 11.956,25 kuna (koje se utvrđenje temelji na isplati od 16. lipnja 2016. s tekućeg kunskog računa otvorenog kod PBZ d. d.), plaćanja rata kredita u korist HPB d. d. iznos od 91.883,40 kuna (koje se utvrđenje temelji na analizi mjesečnih isplata s kunskog tekućeg računa otvorenog kod HPB d. d.) te konačno, plaćanja računa u gotovini za trgovačko društvo V. d. o. o. tijekom 2016. u iznosu od 35.098,88 kuna (koje se utvrđenje temelji na knjigovodstvenoj dokumentaciji trgovačkog društva V. d. o. o.; konto 2.obveze za R1 račune plaćene u gotovini).

21. Dakle, analizirajući podatke dobivene iz izjave porezne obveznice (sada tužiteljice) i njezinih očitovanja za vrijeme trajanja poreznog nadzora, podatke dobivene od banaka o računima koje posjeduje porezna obveznica i podatke iz Informacijskog sustava Porezne uprave, utvrđeno je postojanje nerazmjera imovine i ostvarenog dohotka u 2016. za iznos od 97.761,13 kuna pa je, slijedom takvog utvrđenja, prvostupanjsko tijelo točkom I.3. izreke prvostupanjskog rješenja obvezalo poreznu obveznicu (sada tužiteljicu) na plaćanje poreza na dohodak od drugog dohotka u iznosu 39.104,45 kuna.

22. Ovdje prije svega valja ukazati da, iako tužiteljica na kraju tužbe predlaže da ovaj sud poništi pobijano rješenje (u cijelosti), sadržajem tužbe upire samo i isključivo na utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. (dakle, na poreznu obvezu utvrđenu točkom I.3. izreke prvostupanjskog rješenja). Tako sumarno navodi da joj je primljeni dar od roditelja u iznosu od 40.000,00 eura „stvorio rupu i manjak u svim narednim godinama“, pa da je tako i zapravo (pogrešno) utvrđeno da je za taj iznos u 2016. imala veće izdatke od primitaka. Pomnom analizom sadržaja tužbe i spisa upravnog postupka sud je utvrdio da su tužiteljičini navodi potpuno promašeni jer nemaju uporišta niti u zakonskim odredbama a niti u sadržaju spisa upravnog postupka.

23. Naime, porezna obveznica (sada tužiteljica) je u Izjavi fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine za 2013. navela da joj je iznos od 75.000,00 kuna (u protuvrijednosti 10.000,00 eura) 2013. darovao otac P. E. radi kupnje osobnog automobila marke S. XV 2.0 D-S 6MT proizvedenog 2013. Uz predmetnu je izjavu dostavila i račun za predmetni osobni automobil broj 0.-1. od 26. veljače 2013. od trgovačkog društva Š. Z. d.o.o. u iznosu od 250.000,00 kuna. Obzirom je također navela da je predmetni osobni automobil stekla otuđenjem osobnog automobila marke Audi A3, gotovinom i štednjom, prvostupanjsko je tijelo kupnju predmetnog osobnog automobila povezalo s uplatama na tekući kunski račun otvorenog kod PBZ d. d. od 14. veljače 2013. u iznosu 56.000,00 kuna (prodaja osobnog automobila marke Audi A3 i četiri zimske gume) i 20. veljače 2013. u iznosu 75.838,38 kuna (prodaja 10.000,00 eura) te s isplatom s istog bankovnog računa od 21. veljače 2013. u iznosu 250.000,00 kuna (plaćanje računa 0.-1.). Kraj takvog stanja stvari, a suprotno navodima tužiteljice, iznos od 10.000,00 eura (koji pravilno nije uzet kao primitak porezne obveznice u 2013.) je utrošen za kupnju osobnog automobila u 2013., dakle, nije utrošen u nekim kasnijim poreznim razdobljima, a niti je utjecao na „stvaranje rupe i manjak u svim narednim godinama.“

24. Nadalje, porezna obveznica (sada tužiteljica) je u Izjavi fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine za 2013. navela da joj je iznos od 20.000,00 eura 2013. darovala majka A. E., u svrhu plaćanja obveze na ime kapare prema ugovoru o kupoprodaji nekretnina zaključenog 12. ožujka 2014. između M. P. i Z. L. kao prodavatelja i porezne obveznice (sada tužiteljice) kao kupca. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da kupoprodajna cijena iznosi 120.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, od čega je prije sklapanja glavnog ugovora kupac (sada tužiteljica) isplatila iznos od 20.000,00 eura na ime kapare. U vezi iznosa od 20.000,00 eura (kapara) porezna obveznica (sada tužiteljica) se tijekom poreznog nadzora očitovala da je iznos kapare dan par mjeseci prije sklapanja glavnog ugovora, negdje u siječnju 2014., u gotovini. S tim u vezi, spisu je priložena vlastoručno potpisana izjava oca P. E. od 20. lipnja 2019. iz koje proizlazi da je njegova supruga A. E. u 2014. kćeri (tužiteljici) dala 30.000,00 eura u gotovini povodom kupnje kuće u P.. Međutim, iz priloženog predugovora o kupoprodaji proizlazi da je prodavateljici Z. L. 20. prosinca 2013. isplaćena kapara u iznosu 10.000,00 eura, dok je porezna obveznica izjavila da je prodavatelju M. P. krajem 2013. isplaćena kapara u istom iznosu te da joj je, konačno, majka A. E. darovala i iznos od 10.000,00 eura za oročenje na računu HPB d.d. Kako nije dokumentiran tijek navodno darovanih sredstava, izdatak u iznosu 20.000,00 eura evidentiran je kao izdatak u 2013. Kraj takvog stanja stvari, a sve u skladu s izjavom porezne obveznice (tužiteljice), utvrđen je nesrazmjer imovine i ostvarenog dohotka za 2013. godinu jer je razvidno da je porezna obveznica (tužiteljica) u 2013. morala potrošiti gotovinu od 30.000,00 eura da bi se dokazao izvor imovine za tu godinu, pa joj se iznos naveden kao gotovina u domaćoj i stranoj valuti nije priznao kao primitak za 2014. Dakle, iz izjave same porezne obveznice (tužiteljice) proizlazi da gotovina stečena navodnim darovanjem nije utrošena u nekim kasnijim poreznim razdobljima, što tako niti nije moglo utjecati na „stvaranje rupe i manjak u svim narednim godinama.“

25. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je u postupku poreznog nadzora prvostupanjsko tijelo na pravilan način prikupljalo sve podatke o primicima i izdacima tužiteljice (tada porezne obveznice) za nadzorom obuhvaćena porezna razdoblja te da je tuženik točkom 2. pobijanog rješenja pravilno odbio njezinu žalbu podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim joj je utvrđena porezna obveza za 2016. Dakle, porezna obveza za 2016. nastala je isključivo kao rezultat analize primitaka i izdataka nastalih u toj poreznoj godini, a što je u skladu s odredbama ZPD-a prema kojima je dohodak definiran kao razlika između primitaka ostvarenih u poreznom razdoblju i izdataka nastalih u istom tom poreznom razdoblju, pa je slijedom toga zaključak tužiteljice kojeg izvodi kroz cijelu tužbu – da je porezna obveza za 2016. nastala radi okolnosti koje su se nedvojbeno dogodile u 2013. i 2014. – potpuno promašen. Konačno, za okolnosti na koje se tužiteljica poziva (porezna razdoblja 2013. i 2014.), nastupila je zastara prava na utvrđenje porezne obveze pa je svako daljnje raspravljanje u tom pogledu postalo bespredmetno.

26. Dakle, temeljem stanja spisa i citiranih zakonskih propisa ovaj sud ocjenjuje da su se nadležna javnopravna tijela, suprotno navodima tužiteljice, detaljno očitovala o svim navodima te iznijeli dostatne i valjane razloge bitne za odlučivanje o oporezivanju tužiteljice. Iako je točkom 1. pobijanog rješenja porezna stvar riješena u korist tužiteljice (obustava postupka zbog nastupa zastare), valja istaknuti da se visina prihoda i izvori sredstava imovine prvenstveno utvrđuju urednom i vjerodostojnom dokumentacijom, a s obzirom da u poreznom postupku tužiteljica istu nije dostavila, tužiteljica prema ocjeni ovoga suda svojim navodima iznesenima u tužbi nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenih propisa.

27. Razmatrajući pobijano rješenje u smislu prethodno navedenih razloga, ovaj sud utvrđuje da pobijanim rješenjem tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te je stoga, na temelju odredbe iz članka 57. stavka 1. ZUS- a, odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II izreke presude) temelji se na odredbi iz članka 79. stavaka 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

Rijeka, 12. rujna 2022.

Sutkinja

Danica Vučinić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.