REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-917/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku T. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., zastupan po punomoćniku iz OD H. & p., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj 11 P- 1019/2016 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća od 12. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1019/2016 od 14. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 14. travnja 2022. pa do isplate, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 kuna tužitelj odbijen. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 3.437,50 kuna.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer postoji odstupanje i proturječnosti između izvedenih dokaza i razloga na koje se sud poziva u obrazloženju, a djelomično je manjkavost rezultat nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud ne pojašnjava na temelju kojih kriterija i pokazatelja je donio odluku da bi baš iznos od 10.000,00 kuna predstavljao primjerenu visinu naknade štete, tako da je presuda protivna čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da su sporna fotografija i tekst javno egzistirali u mediju kroz period od jedan mjesec i šest dana, da je fotografija tužitelja uklonjena tek kad se tužitelj tuženiku pismeno obratio i zatražio uklanjanje i javnu ispriku te sud nije uzeo u obzir da je tuženik javno eksponirana osoba, renomirani kirurg, a u ono vrijeme i angažirani politički djelatnik (H.) pa se samim time šteta koju je isti trpio ne može mjeriti sa štetom koju trpe "obični građani" jer je isti poznat široj javnosti. Čak da se radilo i o tehničkoj grešci, ona je morala biti odmah uočena i uklonjena, a ne tek po reakciji tužitelja. Stoga je dosuđena visina naknade štete neprimjerena i ne može se ostvariti svrha pravne zaštite, niti predstavlja potpunu satisfakciju tužitelju. Također se osporava i odluka o parničnom trošku jer ako i prvostupanjska presuda bude potvrđena, tada bi se na ime parničnog troška tužitelju trebala priznati puna vrijednost za sastav podneska od 26.04.2016. kojim se očituje na navode tuženika iz njegova odgovora na tužbu te se taj podnesak ne može ignorirati primjenom čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Isto je i sa podneskom od 05.09.2016. jer se njime zbog promjene naziva tuženika vrši subjektivna preinaka tužbe, te pojašnjava značenje pojedinih zakonskih odredbi i razlog formuliranja tužbenog zahtjeva, pa se radi o angažmanu koji ne opravdava priznanje svega 50% njegove vrijednosti. Stoga je žalbeni prijedlog tužitelja da se prvostupanjska presuda preinači, odnosno u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe.

2.2. Protiv prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga. Ističe da je od elemenata koji su potrebni za institut naknade štete dokazan samo jedan element, a to je štetna radnja jer tuženik u postupku nije sporio da je objavio informaciju u odnosu na koju je tužitelj tvrdio da mu je povrijedila pravo osobnosti. Međutim, drugi elementi nisu dokazani jer tužitelj nije saslušan kao stranka, a teret dokaza drugih elemenata bio je na tužitelju. Stoga nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da je došlo do povrede prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade po čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje nije jasno zašto sud nije uzeo u obzir da je tuženik bez odgode uklonio fotografiju tužitelja i ona se više ne može pronaći pomoću internetskih tražilica i bez odgode je objavio ispriku koja je i dan danas dostupna na pretraživačima. Tužitelj nije dokazao da je zbog takve pogrešne objave došlo do objektivnih posljedica u privatnim i poslovnim odnosima tužitelja pa su tako izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih se pobijana presuda ne može ispitati. Dakle, počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ukazuje se na više odluka Ustavnog suda RH temeljenih na stajalištu Europskog suda za ljudska prava koji ističu potrebu provođenja testa nužnosti u demokratskom društvu koje zahtijeva da sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju. Također se osporava i odluka o parničnom trošku, jer je neosnovana i odluka o glavnoj stvari, pa je žalbeni prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio na ime naknade neimovinske štete 10.000,00 kuna, a u istom iznosu je tužbeni zahtjev odbio sa utvrđenjem u bitnom da je objavom teksta i fotografije tužitelja koje je tuženik objavio na svom internetskom portalu povrijeđen njegov ugled i dostojanstvo, koje uživa zaštitu temeljem članka 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) te da mu stoga pripada pravo na isplatu naknade sukladno općim propisima obveznog prava, temeljem čl. 22. Zakona o medijima (NN 59/04), i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima žalitelja.

8. Suprotno žalbenim navodima i tužitelja i tuženika prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365.st.2. Zakona o parničnom postupku, pa tako nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati, a nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. Zakona o parničnom postupku, na koju ukazuje tužitelj, jer presuda sadrži sve ono što po navedenoj zakonskoj odredbi treba sadržavati.

9. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, pa tako utvrđeno:

- da je u elektronskom mediju J. l. – J.hr. kojeg je tuženik nakladnik, 28. studenog 2015. u 22,28 sati objavljen članak sa naslovom "Ja sam nju ubio. Ubio sam J. To je rekao majci svoje djevojke, koju je zvjerski ubio, napravio sam piz...".

- da je uz navedeni naslov priložena fotografija tužitelja,

- da je tužitelj dopisom od 28. prosinca 2015. dostavljenom pravnom predniku tuženika zahtijevao objavu ispravka i ispriku,

- da je tuženik objavio ispriku tužitelju objavljenu 04. siječnja 2016.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Zakona o medijima i Zakona o obveznim odnosima tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, na koju tužitelj ima pravo po čl. 22. st. 1. Zakona o medijima.

11. Tužitelj u žalbi ističe da je dosuđena naknada nematerijalne štete preniska smatrajući da je trebalo u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u visini od 20.000,00 kuna, međutim suprotno žalbenim navodima tužitelja i po stavu ovog suda visina dosuđene naknade od 10.000,00 kuna je pravilna i zakonita te je sukladna čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Naime, objavom slike tužitelja i povezivanjem iste sa počinjenjem jednog od najtežih kaznenih djela, ubojstva, povrijeđena je čast i ugled tužitelja, međutim s druge strane uz fotografiju tužitelja u navedenom članku bilo je spomenuto da je priznanje ubojstva iz dao 22. godišnji H. D. K., dakle ne tužitelj, pa je s jedne strane činjenicom da je bilo navedeno ime druge osobe, a ne tužitelja, te činjenicom da je tužitelj u svom okruženju i dalje normalno živio i radio, se moglo zaključiti da se radilo o grešci u članku, zbog čega zahtjev tužitelja za većim iznosom naknade neimovinske štete nije osnovan.

12. Tužitelj ističe da je njegova fotografija javno uz tekst egzistirala kroz period od jedan mjesec i šest dana, te da je bila uklonjena tek po intervenciji tužitelja, međutim ovaj sud ne može prihvatiti da je tužitelj kroz cijelo to vrijeme smatran u svojoj okolini ubojicom, pogotovo što navodi da je eksponirana osoba, kirurg, koji je za čitavo to vrijeme radio svoj posao i djelovao kako u radnoj sredini tako i politički, što je sve ukazivalo da se radilo o grešci, pogotovo kod činjenice da je ime ubojice različito od imena tužitelja.

13. Tuženik ističe u žalbi da je neosnovano tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete, jer tužitelj nije dokazao da je došlo do povrede prava osobnosti, koji žalbeni razlog nije osnovan jer je notorno da objavom fotografije neke osobe uz tekst da je ta osoba počinila ubojstvo (ako nije) predstavlja povredu časti i ugleda te osobe.

14. Tuženik neosnovano navodi da je bez odgode uklonio fotografiju tužitelja, jer suprotno proizlazi iz dokaza u spisu, dopisa kojim tužitelj traži njeno uklanjanje. Nadalje, neosnovano tuženik ističe da se povreda prava osobnosti može dokazati materijalnim, a ne personalnim dokazima, s obzirom da se ne radi o egzaktnim parametrima, već o razumskoj prosudbi da li nešto vrijeđa čast i ugled, a u ovom slučaju vezivanje slike tužitelja sa tekstom da je isti počinio kazneno djelo ubojstva, svakako vrijeđa čast i ugled.

15. Također se tuženik neosnovano poziva na veći broj odluka Ustavnog suda RH temeljenih na stajalištu Europskog suda za ljudska prava u kojem se govori o odnosu demokratskog društva koje ne bi trebalo ograničavati slobodu izražavanja i sl. međutim u ovom slučaju se uopće ne radi o slobodi izražavanja, niti o pitanju slobode medija, već o gruboj grešci u uređivanju portala gdje je slika tužitelja greškom objavljena uz tekst kojim druga osoba priznaje počinjenje kaznenog djela ubojstva, dakle ne radi se o problematici koju tuženik ističe, slobodi izražavanja i prava na pristup informacijama.

16. Tužitelj u žalbi osporava i odluku o parničnom trošku navodeći da mu je trebalo priznati punu vrijednost za sastav podnesaka od 26.04.2016. te 05.09.2016. a ne u polovičnom iznosu, međutim taj žalbeni navod nije osnovan jer je tužitelj podneskom od 26.04.2016. samo potvrdio da je zaprimio odgovor na tužbu te je naveo da ostaje u cijelosti kod tužbe, nije iznio nikakve nove činjenice niti predložio nove dokaze, a isto se odnosi na podnesak od 05.09.2016. kojim tužitelj potvrđuje navode iz podneska tuženika o promjeni naziva tvrtke, te ukazuje na zakonske odredbe iz Zakona o medijima koji su sudu poznati, tako da se također ne radi o podnesku koji bi opravdavao dosudu u visini iz Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

17. Slijedom navedenoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo bez počinjene i jedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, to su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane te prvostupanjska presuda potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli-Pola, 12. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Biljana Bojanić, v.r.