2 UsIpor-268/2019-77

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Milki Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice „I.B.“ . (OIB: .), S., T. 6, zastupane po opunomoćenicima D. M.,

odvjetniku u S., K. Lj.P. ., te D. L., . zaposleniku, protiv tuženika Hrvatske narodne banke, Guvernera, Zagreb,

Trg hrvatskih velikana 3, radi procjene rizičnosti poslovanja bonitetnom analizom, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2022. u prisutnosti opunomoćenika stranaka, 12. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika Hrvatske narodne banke, Guvernera poslovni broj: EROFF-25-020/19-RS-BV od 16. kolovoza 2019. i predmet vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je pravovremeno 24. rujna 2019. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika poslovni broj: EROFF-25-020/19-RS-BV od 16. kolovoza 2019., kojim joj nije odobren plan za očuvanje kapitala banke te dopunjeni plan za očuvanje kapitala banke, kojim je utvrđeno da je tužiteljica u fazi rane intervencije te joj je naloženo izvršenje supervizorskih mjera u stadiju rane intervencije za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju navedenih u točkama 3.1. do 3.20. točke izreke. Ona osporava zakonitosti rješenja tuženika zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

1.1. Vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava, istaknula je da je pogrešno primijenjen članak 143. stavak 1., 3. i 5. Zakona o kreditnim institucijama (skraćeno: ZoKI); da je planom planirala da će ispuniti zahtjev za zaštitni kombinirani sloj i da je to ispunila s 31. kolovoza 2019. i ostvarila plan za očuvanje kapitala i ispunio zahtjev za zaštitni kombinirani sloj i dodatni kapital određen rješenjem HNB-a od 17. siječnja 2019. u visini od 15,01%; da je ostvarila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj nakon što je provela rezerviranja naložena rješenjem HNB-a od 16. kolovoza 2019. u iznosu od 4,8 milijuna kuna i dodatno umanjila vrijednost preuzete materijalne imovine za iznos od 3,8 milijuna kuna, s time da, tvrdi, nije izvršila mjeru koju je tuženik označio kao jedino izvjesno provedivu – naplatu kredita HAC-a i prijeboj hibrida J. K.sa izloženošću „R.-P.” d. o. o., jer je ispunio uvjet visine regulatornog kapitala te

da tuženik pogrešno tumači i primjenjuje članak 143. stavak 1., 3. i 5. ZoKI-a, budući da tim odredbama nije propisano da će HNB odobriti plan kad ocijeni da banka može dugoročno ispunjavati zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kapitala, već je propisano da banka to treba učiniti u rokovima koji HNB smatra primjerenim; da je ispunila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kapitala do 31. kolovoza 2019. a ne u roku do 30. lipnja 2020. koji je određen od HNB-a. Istaknula je da je njoj rješenjem HNB-a od 31. srpnja 2017. naloženo da održava stopu regulatornog kapitala od 12%, odnosno 14,60%; da joj je zapisnikom od 20. studenoga 2018. i rješenjem od 17. siječnja 2019. naloženo da s danom 31. prosinca 2018. proknjiži dodatna rezerviranja za pokriće potencijalnih gubitaka po plasmanima („S.” . ., „E.” .. i „K. H.” .) u

iznosu od 13.588,00 kuna i da na teret troškova knjiži umanjenje vrijednosti imovine za 6.012. tisuća kuna, odnosno za ukupno 19,6 milijuna kuna provedbom kojih je došlo do znatnog umanjenja njezinog kapitala; da je, usprkos naloženih umanjenja, ona na 31. prosinca 2018. ostvarila stopu ukupnog kapitala od 14,27%, tj. neznatno manje od one propisane rješenjem iz 2017. od 14,6%; da je nedostajućim iznosom od 3.230.133,55 kuna došla provedbom mjera i plana iz 2019.; da je rješenjem HNB-a od 17. siječnja 2019. tužitelju naloženo održavanje još više stope ukupnog kapitala u visini od 15,01%, odnosno za 3,01% više od one propisane zakonom (12%); da je u 2019. poduzeo niz mjera i napora s ciljem ispunjenja mjera u rokovima utvrđenim rješenjem HNB-a i da je time ostvario znatne pomake u naplati spornih potraživanja i prodaji imovine preuzete za potraživanja, a čime je došlo i do pomaka u kapitalu; no, tvrdi, da joj je tuženik zapisnikom od 9. srpnja 2019. i osporenim rješenjem naložio izdvajanje dodatnih rezervacija za pokriće potencijalnih gubitaka u iznosu od 4,935 milijuna kuna što bi rezultiralo dodatnim umanjenjem kapitala; da joj je zapisnikom i rješenjem HNB- a iz 2015. naloženo izdvajanje dodatnih rezervacija i umanjenje imovine u iznosu od 108 milijuna kuna, iz čega je razvidno da je tuženik kontinuirano povećavala stopu i istovremeno nalagao joj nerazmjerne rezervacije za pokriće gubitaka i tako ju onemogućilo u gospodarskom rastu, povećanju kapitala i daljnjem plasiranju sredstava pogrešno primjenjujući odredbe članka 143. stavka 1., 3. i 5. ZoKI-a te da tuženik pri ocjeni Plana za očuvanje kapitala nije potpuno utvrdio ni ključne činjenice za pravilnu primjenu članka 143. ZoKI-a. S tim u vezi tvrdi da je poduzimala mjere u naplati neprihodujuće izloženosti i poduzimala radnje prisilne i dobrovoljne naplate svojih potraživanja. Konkretno, u odnosu na plasman klijentu „E.b.” . (plasman „L.f.” ..), tvrdi, da je pokrenula sudsku prodaju založene nekretnine i naplatila

iznos od 1.531.860,00 kuna; pokrenula sudsku prodaju založenih 34% poslovnih udjela u društvu „A. g.” d. o. o., čija je vrijednost prema nalazu i mišljenju vještaka u ovršnom postupku u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 6773/2014 procijenjena u iznosu od 5.442.310,00 kuna; da je reprogramiranje plasmana uvjetovala plaćanjem i naplatila iznos od 1.545.608,00 kuna od povezanog društva „I.” d. o. o.; reprogramirala plasman društva „P.B.” .i

osigurala ga, osim nekretnina klijenta procijenjene vrijednosti 1,2 milijuna eura dodatnom nekretninom procijenjene vrijednosti 2,3 milijuna eura koja nije bila osiguranje po ranijem plasmanu društva „E. b.” d. . te da je klijent „P. B.”

. uredno podmirio reprogramirani plasman i uredno podmirio do sada prve tri rate kredita i da taj klijent nema dospjelih obveza. Tvrdi i da je u odnosu na klijente V. r. d.., T. r. d. i OPG L. prijavila potraživanja u stečaju nad klijentom T. r. .. i OPG L. u kojem su nekretnine na kojima ima razlučno

pravo prodane na javnoj dražbi za iznos od 1.989.822,25 kuna, iz kojeg će se ona namiriti, a da za ostala potraživanja vodi pregovore oko njihove prodaje s osiguranjima u cilju zatvaranja cjelokupne izloženosti. U odnosu na klijenta „S.” ., tvrdi da je od zapisnika HNB-a od 20. studenoga 2018. do podnošenja tužbe naplaćeno dio izloženosti prodajom nekretnina u iznosu od 5,3 milijuna kuna, a da je u odnosu na klijenta „E.” .. naplatila dio izloženosti od 3,3 milijuna kuna, pa da je stoga očito da je poduzimala mjere naplate u odnosu na navedene klijente. I, najzad, vezano za „K. H.” d.., tvrdi da je prijavila potraživanje u stečaju i razlučno pravo

u travnju 2017., a što je, tvrdi, utvrđeno i rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-775/2016-30 od 25. srpnja 2017. i da se nekretnine i pokretnine dužnika prodaju u stečaju. U tom dijelu je zaključila da je poduzela sve radnje u cilju naplate svojih potraživanja i pokrenula prisilne naplate založenih nekretnina i da je tuženik na temelju poslovnog odnosa prema tri klijenta pogrešno zaključio da se u planiranom razdoblju neće postići očekivani rezultati naplate u odnosu na sve klijente za koje su pokrenute ovrhe, pregovori i postupak prodaje nekretnina. Nadalje, tvrdi da je tuženik, pri razmatranju Plana oporavka, ocijenio da ona neće rezultirati planiranu prodaju preuzete imovine od 26.900.000,00 kuna, no da to nije točno, budući da je do 31. kolovoza 2019. realizirala prodaju preuzete imovine u ukupnom iznosu od 19.326.000,00 kuna i da je opravdano očekivati da će do kraja 2019. realizirati i prodaju preostale imovine čiju je prodaju planirala realizirati u 2019. (riječ je o stanu površine 102,9 m2 i garaže od 15,57 m2 u T. za kupoprodajnu cijenu od 262.500,00 eura i kuće u Ulici L. š. i dvorište površine 362 m2 u V. za 700.000,00

eura. Istaknula je da je iz realizirane prodaje preuzete imovine (19.326.000,00 kuna) i već ugovorene prodaje preuzete imovine (7.103.000,00 kuna) razvidno da će ona do 31. prosinca 2019. ostvariti planiranu prodaju preuzete imovine od 26.900.000,00 kuna, s time , tvrdi, da će do kraja 2019. dodatno realizirati prodaju preuzete imovine i to: a) T. P. za iznos od 1.552.176,00 kuna, 2. T. r. – zgrada u iznosu od 3.500.000,00 kuna, 3. „E.d.” .. u iznosu od 482.513,22 kuna prodajom nekretnina u stečaju na kojima ona ima razlučno pravo, 4. „T. r.” d. u iznosu od 1.790.840,25 kuna od prodaje nekretnina na kojima ima razlučno pravo i 5. „P. B.” .. u iznosu od približno 1.600.000,00 kuna od prodaje poslovnih udjela u društvu „A. G.” .. S tim u vezi je istaknula da je, usporedbom preuzete imovine na 31. prosinca 2018. što je iznosilo 50.670.000,00 kuna i stanja te imovine na 31. srpnja 2019. iznosi 35.633.000,00 kuna, razvidno da je u sedam mjeseci bitno smanjila preuzetu imovinu za 15.037.000,00 kuna ili za 29,68%, a što pokazuje da ocjena HNB-a o toj mjeri Plana oporavka nije utemeljena na činjenicama. Vezano za ocjenu tuženika da mjera podnošenja zahtjeva HNB-a za odobrenje prijeboja izloženosti prema društvu „R.P.” . s hibridnim instrumentima u vlasništvu

J. K. izvjesno neće biti odobrena od nje, istaknula je da tuženik očito pogrešno i nepotpuno tumači i primjenjuje odredbu članka 65. u vezi s člancima 77. i 78. Uredbe (EU) broj 575/2013, budući da, prema članku 78. stavku 1., u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenjem HNB-a u vezi s prijebojem navedenog hibridnog instrumenta mora ispuniti jedan od dva zahtjeva propisana točkama a) i b) te da tuženik nije mogao znati u trenutku sastavljanja zapisnika i donošenja osporenog rješenja po kojoj će osnovi postaviti navedeni zahtjev, pritom, ukazujući na odrede članka 63., 65. i 77. Uredbe. Vezano za točku 2. izreke osporenog rješenja, istaknula je da je pogrešno primijenjen članak 235. stavak 1. i 2. ZoKI-a, kad je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za njezinu fazu rane intervencije. Naime, kako tvrdi, člankom 235. stavkom 2. ZoKI-a propisano je da će HNB donijeti podzakonski propis kojim pobliže uređuje uvjete za utvrđenje da je kreditna institucija u fazi rane intervencije propisane stavkom 1. toga članka; da tuženik nije donio taj podzakonski propis a niti se pozvao na njega u osporenom rješenju; da nije obrazloženo i utvrđeno koje uvjete iz članka 235. ZoKI-a i u kojoj mjeri ona nije ispunila; da je člankom 235. stavkom 1. točkom 1. ZoKI-a propisno da će HNB rješenjem utvrditi da je kreditna institucija u fazi rane intervencije ako je ona svojim radnjama ili propuštanjem određenih radnji postupila protivno tom zakonu, Uredbi (EU) broj 575/2013 ili drugim propisima kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije i to u mjeri koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njezinu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja; da je rješenje tuženika proturječno i da je njime očito pogrešno primijenjen materijalni propis u dijelu kojim je naznačeno da je zapisnikom utvrđeno u poglavlju Adekvatnost kapitala i planirane mjere za očuvanje kapitala da regulatorni kapital banke trenutno ne ispunjava zahtjeve utvrđene u članku 92. stavku 1. Uredbe (EU) broj 575/2013 i zahtjev za kombinirani zaštitni sloj definiran u članku 128. točku 6. Direktive 2013/36/EU i da je ono utemeljeno na članku 235. stavku 1. točki 1. ZoKI-a; da je člankom 92. stavkom 1. Uredbe, na kojoj je utemeljeno osporeno rješenje, propisano da institucije moraju u svakom trenutku ispunjavati sljedeće kapitalne zahtjeve: a) stope osnovnog redovnog kapitala od 4,5% i b) stope osnovnog kapitala od 6% i c) stope ukupnog kapitala od 8%; da članak 128. stavak 1. točka 6. Direktive 2013/36/EU propisuje definiciju zahtjev za kombinirani zaštitni sloj znači redovni osnovni kapital koji je potreban za ispunjavanje zahtjeva za zaštitni sloj za očuvanje kapitala uvećan za zaštitni sloj za sistemski rizik te da nije postupio protivno navedenim propisima, budući da je, prema utvrđenju tuženika, na 31. prosinca 2018. iskazao stopu redovnog osnovnog kapitala i osnovnog kapitala od 11,69% i stopu ukupnog kapitala od 14,27% te da je, tvrdi, stopom ukupnog kapitala od 14,27% u cijelosti zadovoljila kapitalne zahtjeve po članku 92. stavku 1. Uredbe (8%) i zahtjev za kombinirani zaštitni sloj po članku 128. stavku 1. točki 6. Direktive (4%) (koji, tvrdi, samo definira pojam zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kao redovni osnovni kapital koji je potreban za ispunjavanje zahtjeva za zaštitni sloj za očuvanje kapitala uvećan za zaštitni sloj za sistemski rizik). Istaknula je da tuženik u osporenom rješenju nije naveo razloge iz kojih je razvidno da bi eventualno postupanje protivno propisima kojima je uređeno poslovanje kreditne institucije bilo u mjeri koja ugrožava ili bi mogla ugroziti likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja kreditne institucije, odnosno da je ispunjen uvjet iz članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a. Smatra da je tuženik utemeljio osporeno rješenje na okolnosti da ona na 31. prosinca 2018. nije neznatno ispunila stopu regulatornog kapitala od 14,60%, čije je održavanje naložio tuženik rješenjem iz 2017., iako Uredba propisuje održavanje stope od 12% regulatornog kapitala (8% osnovnog kapitala + 4% zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj. Smatra i da su ti razlozi o tzv. nedostatnosti kapitala proturječni sa iznesenim razlozima visoke neprihodujuće izloženosti (130%) i ulaganja u materijalnu imovinu iznad zakonski propisanog maksimuma (50 milijuna kuna), jer iz njih, kako tvrdi, proizlazi da ona raspolaže znatnim rezervama kapitala, čijom naplatom i prodajom će očito nadomjestiti trenutno i neznatno "nedostajući" kapital. U tom dijelu je ocijenila da tuženik uopće naveo protivno kojim zakonskim i podzakonskim propisima je ona postupila (jer oni propisi na kojima je utemeljena osporena odluka su poštovani) te da nije naveo je li povredom tih propisa ugrožena ili bi mogla biti ugrožena likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja. Istaknula je nadalje da je prijelaznom i završnom odredbom članka 160. stavka 4. i 5. Direktive 2013/36/EU propisano da se od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. zaštitni sloj za očuvanje kapitala sastoji od redovnog osnovnog kapitala u iznosu od 1.875% ukupnih izloženosti institucije ponderiranih rizikom izračunatih u skladu s člankom 92. stavkom 3. Uredbe 575/2013 te da se zahtjev za plan očuvanja kapitala i za ograničenje raspodjele iz članka 141. i 142. se primjenjuje tijekom prijelaznog razdoblja od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. ako institucije ne ispune zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kapitala uzimajući obzir zahtjeve iz stavka 2. do 4. ovoga članka. Smatra da je ona prema navedenim propisima EU-a zadovoljila postotak potrebnog ukupnog kapitala od 11,375% i viši iznos kapitala koji je naložen rješenjem HNB-a od 13.975% (za 2,60%), a koji bi se sastojao, tvrdi, od 8% osnovnog kapitala, 1,875% zaštitnog sloja za očuvanje kapitala, 1,5% zaštitnog sloja za strukturirani sistemski rizik i 2,6% za koji je prema rješenju iz 2017. bio dužan održavati višu stopu regulatornog kapitala od propisanog, jer je imala na 31. prosinca 2018. ostvarenu stopu regulatornog kapitala od 14,27%. Tvrdi i da ZoKI i podzakonski akti tuženika nisu propisali prijelazno razdoblje u kojem bi banke u Hrvatskoj morale dostići zahtijevanu stopu kapitala za zaštitni sloj za očuvanje kapitala od 2,5%, već je propisano da se to mora postići osmog dana od objave Odluke o zaštitnim slojevima kapitala i mjerama za očuvanje kapitala, kada je ta odluka stupila na snagu. Nadalje je istaknula da je točka 3.1 izreke osporene odluke suprotna odredbi članak 235. stavak 1. točku 3. ZoKI- a, budući da je njome propisano da HNB može, osim mjera iz toga zakona, naložiti kreditnoj instituciji detaljno razmatranje financijskog stanja kreditne institucije, izradu plana aktivnosti za rješavanje utvrđenih slabosti i određivanje vremenskog okvira za njegovu provedbu; da je točkom 3.2. osporene odluke pogrešno primijenjen i članak 143. stavak 6. točka 1. u vezi s člankom 235. stavkom 1. točkom 8. ZoKI-a, kada joj je naložio da se do 31. prosinca 2019. sazove i održi glavna skupština tužiteljice s dnevnim redom povećanja regulatornog kapitala za iznos od minimalno 40.000,00 kuna ili iznos procijenjen sukladno mjeri iz točke 3.1. toga rješenja ako je veći od 40.000.000,00 kuna, s obzirom na to da nisu navedeni ikakvi razlozi o odlučnim činjenicama, podatci i za ocjenu na temelju kojih se njezin temeljni kapital treba povećati za 40 milijuna kuna i da mu je u tom iznosu potreban dodatan kapital; da su nalozi tuženika iz točke 3.2. i 3.3. o povećanju regulatornog kapitala nejasni, neodređeni i da oni nisu zakoniti, jer prema ZTD-u skupština društva može i ovlaštena je samo donijeti odluku o povećanju temeljnog kapitala koji je upisan u sudski registar, ali ne i odluku o povećanju regulatornog kapitala koji, tvrdi, nije predmet ZTD-a i da su stoga ti nalozi ništavi i neprovedivi; da nalozi iz točke 3.2. i 3.3. izreke nisu zakoniti i zbog toga tuženik nije o potrebi povećanja regulatornog kapitala na 31. prosinca 2019. i provedbi povećanja temeljnog kapitala postupio u skladu s odredbom članka 17.b stavak 3. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanju supervizorskih mjesta (NN, br. 55/14), koja, kako tvrdi, propisuje da se HNB i kreditna institucija u najvećoj mogućnoj mjeri usuglašavaju o potrebnom regulatornom kapitalu i likvidnosti kreditne institucije, a o čemu HNB sastavlja zapisnik (da je to razvidno iz zapisnika od 9. srpnja 2019. i osporene odluke od 16. kolovoza 2019.). Smatra u tom dijelu da tuženik nije naveo razloge potrebe povećanja regulatornog kapitala za 40 milijuna kuna i je li ona nužna za postizanje svrhe, je li to razmjerno cilju koji se želi postići tom mjerom i da je takvo postupanje tuženika suprotno i načelu razmjernosti u zaštiti prava tužitelja u smislu članka 6. stavka 1. ZUP-a. Štoviše, tvrdi da se temeljni kapital, osim uplatom novih uloga, može povećati i iz sredstava društva (pretvaranjem dobiti i zadržane dobiti) u temeljni kapital, da je realizacija povećanja takvog kapitala, prema članku 328. i 329. ZTD-a, moguća tek nakon isteka tekuće godine (31. prosinca 2019.) i utvrđenja financijskih izvještaja za 2019., da je tuženik naloživši mjere i rokove koji su za nju nepovoljniji povrijedio načelo razmjernosti iz članak 6. stavak 2. ZUP-a osobito ako se uzme u obzir da mu se moglo povećati temeljni kapital iz vlastitih sredstava, čime bi se isto tako postigla svrha zakonodavca te da je dani rok u situaciji povećanja temeljnog kapitala uplatom uloga izuzetno kratak, jer bi ona u toj situaciji bila dužna izraditi prospekt za prodaju, donijeti odluku o povećanju temeljnog kapitala, upisati odluku o povećanju kapitala u registar, zatražiti potvrdu prospekta od agencije, pozvati dioničare i druge ulagače na upis dionica, izraditi upisnice i po uplati dionica predložiti upis povećanja dionica u sudski registar i donijeti odluku o povećanju temeljnog kapitala, što je otežano izvedivo do ostavljenih rokova, 31. prosinca 2019., odnosno 30. lipnja 2020. Vezano za točku 3.5. i 3.6. izreke, istaknula je da je tuženik pogrešno primijenio članak 54. stavak 1. ZoKI-a i članak 17. stavka 1. i 2. Odluke o procjeni primjerenosti predsjednika uprave, člana uprave, člana nadzornog odbora i nositelja ključne funkcije u kreditnoj instituciji, budući da tim odredbama nije propisano da kreditna institucija mora propisati kriterije i postupke za utvrđivanje ključnih funkcija, a niti ovlast tuženika da podzakonskim propisom odredi i naloži kreditnoj instituciji propisivanje kriterija i postupaka za utvrđivanje ključnih funkcija, budući da je izreka osporene odluke u tom dijelu suprotna obrazloženju, gdje je navedeno da banka nije definirala savjetnike uprave kao nositelje ključnih funkcija unatoč činjenici da sukladno opisima poslova savjetnici uprave obnašaju funkcije koje im omogućuju značajan utjecaj na upravljanje bankom kako je definirano člankom 17. stavkom 2. Odluke, pa da bi savjetnici uprave trebali biti definirani kao nositelji ključnih funkcija te budući da ni članak 54. ZoKI-a a ni članak 17. stavak 2. Odluke ne propisuju da savjetnici uprave predstavljaju nositelje ključnih institucija ali ni ovlaštenje HNB-a da određene osobe utvrdi ključnim funkcijama. S tim u vezi tvrdi da je raspolagao internim aktom, kojim su propisani nositelji ključnih funkcija i kriteriji, ali da on niti je bio predmet nadzora, niti je zatražen od HNB-a a niti je tijekom nadzora on ocijenjen neprimjerenim; da je tuženik zaključak o značajnom utjecaju savjetnika uprave na upravljanje kreditnom institucijom utemeljio na njegovu opisu poslova, iako u obrazloženju nije naznačeno koji su to konkretni poslovi, niti je naznačena definicija funkcije i poslova koji omogućavaju značajan utjecaj na upravljanje kreditnom institucijom, niti kriteriji prema kojim bi se moglo ocijeniti ima li neka funkcija ili ne značajan utjecaj na upravljanje kreditnom institucijom te da poslovi savjetnika uprave upravo savjetodavnog karaktera i da se njihov djelokrug poslova ne sastoji od donošenja odluka, a što je razvidno i iz sadržaja i djelokruga te načina obavljanja poslova članova uprave institucije. Istaknula je da je pogrešno primijenjen materijalni propis i kada joj je naloženo da se izradi procjena primjerenosti za B. B., I. M. i D. L., s obzirom na to da HNB

svoju ocjenu o navodnom nekorektnom ponašanju i ponašanju koje nije u skladu s visokim standardima struke imenovanih nije mogao utemeljiti na aktima i informacijama drugih osoba iz 2015. kada su oni obavljali druge poslove i funkcije unutar institucije, već samo na temelju činjenica, radnji, dokaza i okolnosti koje je neposredno utvrdio u provedenom nadzoru i superviziji prema članku 10. stavku 2. i članku 13. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanju supervizorskih mjera. Vezano za točku 3.7. izreke osporene odluke, istaknula je da Odluka o sustavu upravljanja (NN, br. 96/18 i 67/19), dakle podzakonski propis ne može primijeniti retroaktivno na činjenično stanje koje je utvrđeno zapisnikom HNB-a od 30. lipnja 2015. te stoga smatra da je ta odluka u promatranom dijelu suprotna članku 89. stavku 4. Ustava o zabrani povratnog djelovanja propisa. Glede točke 3.8. izreke, smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 224. stavka 1. točke 33. u vezi s člankom 235. stavkom 1. točkom 1. ZoKI-a ali i načelo razmjernosti. Istaknula je u tom dijelu da tuženik nije obrazložio a niti naveo ijednu konkretnu okolnost, događaj ili situaciju koja bi imala značajan učinak ili koji bi doveli u sumnju dobar ugled, savjesnost, poštenje ili neki drugi kriterij na temelju kojeg bi se trebala provesti tzv. izvanredna procjena primjerenosti članova uprave i zamjenika predsjednika uprave tužiteljice, osobito s obzirom na to da je ona obavila redovnu procjenu primjerenosti članova uprave u 2019. i rezultate navedene procjene dostavila tuženiku. Vezano za naloge iz točke 3.10., 3.12., 3.13., 3.14., 3.19. i 3.20., smatra da je tuženik povrijedio načela razmjernosti, jednakosti i ekonomičnosti. Istaknula je da joj je tim mjerama naloženo da, osim svih izvješća propisanih zakonom i odlukama HNB-a, dostavlja i mjesečna izvješća o dospjelim nenaplaćenim potraživanjima s detaljnim opisom, svi zapisnici uprave, nadzornog odbora i kreditnog odbora u roku od 5 dana, dnevno planirane i ostvarene kunske i devizne priljeve i odljeve, o svakom zaključenom pravnom poslu s osobama u posebnom odnosu i u roku od tri dana uz zabranu odobravanja plasmana na mjesečnoj razini u iznosu višem od naplaćenog u prethodnom mjesecu, a što će uzrokovati dodatno povećanje administrativnih troškova i čime je nerazmjerno ograničena u obavljanju redovnih djelatnosti i to na način da mu se stvaraju dodatni administrativni troškovi koje očekivano neće moći pokriti od obavljanja redovnih djelatnosti, jer joj je zabranjeno plasiranje kredita i garancija iz viška likvidnosti. Ocijenila je da su te mjere u suprotnosti s drugim naloženim mjerama vezano za povećanje regulatornog kapitala, održavanje propisane stope regulatornog kapitala i smanjenje administrativnih troškova i troškova za zaposlenike te da da su stoga povrijeđena navedena načela upravnog postupka i da je osporeno rješenje proturječno samo sa sobom. Vezano za točku 3.11. izreke, smatra da su povrijeđena načela razmjernosti, ekonomičnosti i jednakosti, da je tuženik pri ocjeni navedene mjere trebao uzeti u obzir da je on više puta, rješenjem iz 2015. (108 milijuna), iz 2018. (19 milijuna) i 2019. (5 milijuna) naložio joj znatna rezerviranja za potencijalne gubitke i umanjenje materijalne imovine koja su bila rezultat nerazmjernog nadzora (jer je njoj nadzirano preko 90% portfelja, dok je drugim bankama nadzirano 25% do 30% pa su, tvrdi, i te rezervacije bile nerazmjerno veće nego u drugim bankama), čime je, tvrdi, njezin kapital drastično smanjen i što je jedan od razloga zbog čega njezina ulaganja u materijalnu imovnu prelaze stopu od 40%. Zaključila je u tom dijelu da preuzimanjem založene imovine s ciljem naplate svojih potraživanja i nadoknadom plasmana, učestalim i nerazmjernim umanjivanjem kapitala praktički je došlo do prekoračenja dopuštenog ulaganja u materijalnu imovinu, na što nije mogla utjecati. Tvrdi i da nije točna ocjena da je portfelj preuzete imovine neutrživ, već da ju ne želi prodati u bescjenje i tako ostvariti dodatna umanjenja kapitala, napominjući da je i u tom dijelu, kako je obrazložio u točkama I.1 do 22. tužbe, ostvario bitne rezultate i pomake. Istaknula je i da je mjeru iz točke 3.15. izreke osporene odluke bila prisiljena provesti s danom 29. kolovoza 2019. Glede te mjere tvrdi da je tuženik nju utemeljio na odredbama članka 4. i 12. Odluke o klasifikaciji izloženosti u rizične skupine i načinu utvrđivanja gubitaka s obrazloženjem da ona, bez obzira na uzete dodatne instrumente osiguranja, odobravanjem toga restrukturiranja nije dovedena u povoljniji položaj niti je restrukturiranje utemeljeno na pouzdanim novčanim tokovima, a zbog čega se klasifikacije izloženosti u rizičnu skupinu B2 s ispravcima vrijednosti od 33% ne može smatrati opravdanom. Smatra da je, naloživši dodatna rezerviranja, za plasman društvu "P. b." . pogrešno primijenio članak 12. stavak 2., 3. i 4. Odluke

o klasifikaciji izloženosti, a budući da je za primjenu te odredbe nužno da se ispune svi uvjeti: - da naplata nije obavljena u roku dvije godine od dana kada je nastupio status neispunjavanja obveze dužnika, iako su poduzete pravne radnje radi naplate potraživanja aktiviranjem instrumenata osiguranja, - umanjenje vrijednost se mora provesti bez obzira na sadašnju vrijednost procijenjenih budućih novčanih tokova s osnova naplate iz instrumenata osiguranja i – da su uzeti u obzir svi izgledi za naplatu potraživanja. S tim u vezi tvrdi da je vezano za navedenu izloženost/plasman poduzeo sljedeće: 1. da je pokrenuo sudsku prodaju založene nekretnine i naplatio iznos od 1.531.860,00 kuna, 2. pokrenuo sudsku prodajnu založenih 34% poslovnih udjela u društvu "A. G." .., čija je vrijednost, prema nalazu i mišljenju vještaka izrađenom u predmetu Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6773/2014, procijenjena na iznos od 5.442.310,00 kuna, 3. raspolagao nekretninom kao osiguranje za kredit procijenjene vrijednosti od 1.2 milijuna eura i 4. naplatio iznos od 1.545.608,00 kuna od povezanog društva "I." .., a koji plasman je ulazio u izloženost

navedene grupe. S tim u vezi je ponovno istaknuo da je u svibnju 2019. reprogramirala plasman društva „P. B.” . i osigurala ga, osim nekretnina klijenta,

dodatnom založenom nekretninom procijenjene vrijednosti 2,3 milijuna eura koja nije bila osiguranje po ranijem plasmanu društva „E. b.” .. te da je klijent „P.

B.” .. uredno podmirio reprogramirani plasman i uredno podmirio do sada prve tri rate kredita i da taj klijent nema dospjelih obveza iz čega je zaključio da postoje izvjesni izgledi za naplatu konkretnog plasmana. Zaključila je da nakon restrukturiranja plasmana nije bio ispunjen uvjeti iz članka 12. stavka 3. a ni iz stavka 4. Odluke, jer je aktiviranjem instrumenata osiguranja naplatila dio izloženosti, jer je reprogramom plasman uzeo i dodatna osiguranja, jer je uzeo u obzir izglede za naplatu plasmana pri reprogramiranju i budući da je klijent nakon reprogramira redovno u ugovorenim rokovima otplaćivao odobreni kredit. Smatra da je u tom dijelu tuženik povrijedio i odredbe članka 14. stavka 4. i 5. Odluke o klasifikaciji plasmana, s obzirom na to da restrukturirane izloženosti može klasificirati u rizičnu skupinu A ako klijent u razdoblju od najmanje 12 mjeseci uredno otplaćuje restrukturiranu izloženost i ako je njegov financijski položaj zasnovan na pouzdanim novčanim, slijedom čega se ta izloženost iz skupine B3 može klasificirati u rizičnu skupinu B2. Takva odluka je bila utemeljena na činjenici da je klijent prije restrukturiranja otplatio 1,5 milijuna kuna, da su pri restrukturiranju uzeta dodatna osiguranja bitne vrijednosti, da klijent uredno isplaćuje restrukturiranu izloženost i da postoje izgledi da će klijent i dalje uredno otplaćivati tu izloženost. Smatra i da je takva njezina odluka utemeljena i na Međunarodnim računovodstvenim standardima i Odluci o klasifikaciji izloženosti (članci 4., 12. i 14.). Vezano za naloge iz točke 3.16. i 3.17. izreke, istaknula je da je tuženik povrijedio temeljna načela razmjernosti, jednakosti, vladavine prava i pravne sigurnosti te odredbe članka 235., 235.a stavka 1. točke 3. i članka 224. stavka 1. točke 33. ZoKI- a. Naime, smatra da je do gubitaka došlo zbog naloga HNB-a iz ranijih nadzora, kojima je naložena provedba dodatnih rezerviranja po plasmanima od 13 milijuna kuna i umanjenje vrijednost imovine od 6 milijuna kuna, da to nije posljedica neprofitabilnosti i rada njezinih zaposlenika, već pojačanog i nerazmjernog nadzora od tuženika, da su te mjere u suprotnosti s ostalim mjerama kojima joj se nalaže povećanje administrativnih troškova uslijed obveze dostavljanja dodatnih izvještaja i podataka HNB-u, da su one donijete na temelju stanja utvrđenog iz ranijeg nadzora, odnosno zapisnika od 20. studenoga 2018., a ne u konkretnom nadzoru i da odlučne činjenice u tom dijelu nisu razvidne iz zapisnika od 9. srpnja 2019., da je od zapisnika od 20. studenoga proveo niz mjera kojima je smanjio administrativne troškove, troškove zakupa, zatvorio neprofitabilne poslovnice, smanjio broj zaposlenika i povećao profitabilnost, a što je, tvrdi, razvidno iz Plana smanjenja općih i administrativnih troškova za 2019. te da je očito cilj tih mjera očito povećanje troškova, smanjenje broja poslovnica, potpuno onemogućavanje obavljanja redovne djelatnosti te plasiranje i naplata njezinih plasmana. Zaključio je u dijelu isticanja povrede materijalnog prava da načela zakonitosti, vladavine prava i pravne sigurnosti zahtijevaju da se utvrđenje faze rane intervencije, nalaganje povećanja regulatornog kapitala, dodatnih ispravaka vrijednosti, zabrana odobravanja plasmana (kreditiranja, izdavanja garancija, otvaranje akreditiva, eskontiranje mjenica, otkup potraživanja), zatvaranje poslovnica i slobodna ocjena mogu biti samo posljedica jasno, određeno i detaljno propisanih normi, najtežeg kršenja tih normi te jasno, određeno i detaljno propisanih granica dosega ovlasti tuženika i procedura u kojima on može djelovati uz zajamčena procesna prava i ovlasti stranke.

1.2. Vezano za počinjene bitne povrede postupka, istaknula je da su povrijeđena ponajprije temeljna načela razmjernosti, jednakosti, zakonitosti, vladavine prava i pravne sigurnosti, da je tuženik postupao arbitrirano i prema slobodnoj (pr)ocjeni da ona provođenjem Plana za očuvanje kapitala neće očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala u mjeri u kojoj bi tužiteljica mogla dugoročno ispunjavati zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kapitala; da članak 143. stavak 3. i 5. ZoKI-a zahtijeva od tuženika bitnim utvrditi primjereni rok u kojem će ona očuvati kapital ili prikupiti dodatni kapital da bi ispunila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj, a ne neodređeno utvrditi da ona to dugoročno neće moći ispuniti; da rješenje tuženika ima nedostataka u vidu ne postojanja razloga o bitnim činjenicama, a zbog kojih se ono ne može ispitati, da je utvrđeno u suprotnosti sa pravim stanjem stvari (jer je, kako tvrdi, na 31. kolovoza 2019. ispunila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj, jer je njezin regulatorni kapital viši od stope koju je tuženik odredio rješenjem od 17. siječnja 2019. i koji na dan 31. kolovoza 2019. iznosi 15,10%); da je rješenje tuženika i u dijelu pod točkom 2. izreke (kojim je utvrđeno da je ona u fazi rane intervencije) nerazumljivo jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a osobito o tomu da je ona postupila suprotno propisu u mjeri koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njezinu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja (ponovila je da je na 31. prosinca 2018. stopa regulatornog kapitala iznosila 14,27, na 31. srpnja 2019. 14,47%, a na dan 31. kolovoza 2019. 15,10%, da HNB nije podzakonskim propisom ni razradio zakonske uvjete vezano za fazu rane intervencije kreditnih institucija); da su povrijeđene i odredbe članka 30. ZUP-a, s obzirom na to da joj nije prethodno, prije donošenja osporene odluke, omogućeno da se očituje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje konkretne uprave stvari, osobito ako se uzme u obzir i da je člankom 17.b. stavkom 3. Odluke HNB-a o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanju supervizorskih mjera (NN, br. 55/14) propisano da se HNB i kreditna institucija u najvećoj mogućoj mjeri usuglašavaju o potrebnom regulatornom kapitalu i likvidnosti kreditne institucije, o čemu HNB sastavlja zapisnik; da točke 3.5 i 3.6. izreke proturječe sadržaju obrazloženja, da su one protivne i članku 54. ZoKI-a i članku 17. Odluke o procjeni primjerenosti, ali da je i riječ o ništetnom dijelu osporene odluke prema članku 128. stavku 1. točki 2. ZUP-a; da je povrijeđena i odredba članka 98. stavka 5. ZUP-a, jer su iznijeti razlozi proturječni i nejasni, ali i u suprotnosti sa sadržajem zapisnika o provedenoj bonitetnoj analizi iz 2019., a što se odnosi i na točku 3.8. izreke te da su povrijeđene i odredbe članka 6. i 8. ZUP-a.

1.3. Najzad, glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, istaknula je da tuženik nije utvrdio bitnu činjenicu i to koliko kapitala treba da bi se ispunio zahtjev za kombinirani zaštitni sloj i u kojem roku smatra da je primjereno da će ga tužitelj ostvariti, da stoga nije niti mogao pravilno i potpuno ocijeniti tužiteljev Plan za očuvanje kapitala; da tuženik nije ocijenio dokaze koje je ona predložila čitati u dokaznom postupku, a koje je priložila uz prigovor na zapisnik o provedenom nadzoru (bonitetnoj analizi); da je tuženik paušalno i arbitrarno zaključio da njezin Plan za očuvanje kapitala je neostvariv, iako je provela rezerviranje naloženo točkom 3.15. u iznosu od 4,8 milijuna kuna, dodatno umanjila preuzetu materijalnu imovinu za iznos od 3,8 milijuna kuna te iako će provedbom preostalih mjera iz plana i planiranom prodajom preuzete materijalne imovine i naplatom neprihodujućih izloženosti njezin kapital očito biti povećan na razinu od 15,01%, odnosno iznad naloženog postotka; da je pogrešno utvrđenje tuženika i da ona nije poduzimala radnje za naplatu sumnjivih i spornih potraživanja, budući da je po neprihodujućem plasmanu klijentu "E. B." .(plasman L. f." ..) do utuženja naplatila ukupno 3,6 milijuna kuna, a da se

ostatak plasmana uredno mjesečno isplaćuje, budući da je po neprihodujućem plasmanima "V. R." . i OPG L. naplatio iznos od 1.989.822,25 kuna, a

za preostale izloženosti pokrenuo prodaju i prijavu tražbine u stečaju, budući da je neprihodujućem plasmanu "S ." . naplatila 5,3 milijuna kuna prodajom

nekretnina i budući da je po neprihodujućem plasmanu "E." . naplatila iznos

od 3,3 milijuna kuna; da je tuženik propustio utvrditi činjenice bitne vezano za planiranu prodaju preuzete imovine – da je do 31. kolovoza 2019. prodala preuzetu imovinu u ukupnom iznosu od 19,3 milijuna kuna, da je s kupcem 23. srpnja 2019. sklopio predugovor o kupoprodaji stana površine 102,90 m2 i garaže od 15,57 m2, Z. U: 3809, K. O. T. (preuzetog od klijenta "I. l." ..) za kupoprodajnu cijenu od 262.500,00 eura i na temelju kojeg mu je uplaćena kapara u iznosu od 26.250,00 eura i da je s kupcem 23. srpnja 2019. sklopio predugovor o kupoprodaji nekretnine oznake 1855, kuću broj 10 u U. L. š. i dvorište, ukupne površine 362 m2, K. O. V.za kupoprodajnu cijenu od 700.000,00 eura, da se može zaključiti da je, kada se usporedi stanje materijalne imovine na 31. prosinca 2018. (50,6 milijuna kuna) sa stanjem preuzete imovine na 31. srpnja 2019. (35,6 milijuna kuna), u svega sedam mjeseci bitno smanjila preuzetu imovinu za 15 milijuna kuna ili za 29,68% te da je ocjena HNB-a o toj mjeri plana oporavaka nije utemeljena na činjenicama i dokazima u spisu predmeta. Smatra u tom dijelu da je tuženik, provjerom ostvarenja tužiteljeva plana na dan donošenja rješenja (16. kolovoza 2019.), mogao lako utvrditi jesu li pojedine mjere ostvarene, jesu li preostale mjere ostvarive, ocijeniti realnost i provedivost plana te da je osporeno rješenje, suprotno tomu, utemeljeno na činjenicama iz ranijih nadzora iz 2015. i 2018. Istaknula je i da je pogrešno utvrđenje tuženika u pogledu postojanja uvjeta za ocjenu faze rane intervencije s obzirom na visinu i kretanje njezina regulatornog kapitala u 2018. i 2019. kako je ranije detaljno obrazložila; da nije obrazloženo a niti dani razlozi zbog čega ona treba povećati regulatorni kapital za 40 milijuna kuna, odnosno da joj je nužan dodatni kapital u navedenom iznosu da ostvari zahtjev za kombinirani zaštitni sloj osobito uzimajući u obzir da je visina regulatornog kapitala u trenutku donošenja osporenog rješenja iznosila 14,27% (bila joj je naložena u visini od 14,60 ranijim rješenjem HNB-a), na 31. srpnja 2019. 14,48%, a na 31. kolovoza 2019. 15,10%; da shodno tomu nije jasno na koji način je povrijedio propise o visini ukupnog regulatornog kapitala i na koji način je ugrozio ili mogao ugroziti likvidnosti, solventnost ili održivost poslovanja, a da to nije razvidno ni iz izvedenih dokaza; da nisu utvrđene činjenice ni u pogledu ostalih naloženih mjera koje se odnose na procjenu primjerenosti ključnih funkcija i vezano za smanjenje troškova zaposlenika (tvrdi u tom dijelu da je na 31. srpnja 2019. bilo 141 zaposlenika, a na 31. prosinca 2018. 158 zaposlenika) i administrativnih troškova (da su oni smanjeni na 65,77% u udjelu ukupnih prihoda koji su na 31. kolovoza 2019. iznosili 42.367.560,96 kuna i da je postupila po ranijoj mjeri da oni ne smiju biti veći od 75% kako je naloženo rješenjem HNB-a od 17. siječnja 2019.). Smatra da je rješenje trebalo biti utemeljeno na obrazloženim razlozima o odlučnim činjenicama i vezano za ocjenu izvedenih dokaza, što tuženik nije učinio.

1.4. Stoga je zatražila poništiti rješenje tuženika.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su sadržani u osporenom rješenju. Iz osporenog rješenja poslovni broj: EROFF- 25-020/19-RS-BV od 16. kolovoza 2019. proizlazi da njime, u točki 1. izreke, tužiteljici nije odobren Plan za očuvanje kapitala "I. b." . i D. P. za očuvanje

kapitala b., koji su mu dostavljeni 25. veljače 2019. i 30. travnja 2019.; u točki 2. izreke utvrđeno je da je tužiteljica u fazi rane intervencije s obrazloženjem da ona nema dostatno kapitala za ispunjavanje svih propisanih uvjeta niti za pokriće svih rizika kojima je izložena i da je nužno potreban dodatan kapital i da su ulaganja u materijalnu imovinu kontinuirano iznad zakonski dopuštene maksimalne visine te je, u točki 3. izreke naloženo tužiteljici izvršenje niz supervizorskih mjera u fazi rane intervencije radi otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju, koje su taksativno navedene u točkama 3.1. do 3.20. izreke.

3. Tuženik je, odgovorivši na tužbu, istaknuo i da je tužiteljica sastavljanjem propisanih izvješća na 31. prosinca 2018. sama utvrdila da nema dovoljno regulatornog kapitala za ispunjavanje propisanih uvjeta i da je njezino ulaganje u materijalnu imovinu iznad zakonom dopuštene visine i da je stoga ona dostavila 25. veljače 2019. Plan za očuvanje kapitala "I. b." . koji je naknadno 29. travnja dopunjen (u daljnjem tekstu: Plan); da je u Planu tužiteljica, između ostaloga, kao mjere koje će dovesti do povećanja kapitala u iznosu od 39,21 milijun kuna naveo: 1. ulaganje Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (skraćeno: DAB) u dopunski kapital u iznosu od 30 milijuna kuna do 31. prosinca 2019. (mjera M5, stranica 17) i 2. naplatu djelomično naplativih i nenaplativih plasmana (B i C plasmani) tijekom 2019. čime bi se povećao iznos regulatornog kapitala za 9,291 milijuna kuna (mjera M3, stranica 13 do 17.); da je, u skladu s člankom 143. stavkom 5. ZoKI-a procijenio Plan na temelju činjenica i dokaza koje je sam pribavio i onoga što je dostavila tužiteljica (napomenuvši da činjenice i dokazi koji su nastali nakon donošenja osporenog rješenja nisu po prirodi stvari mogli biti uzeti u obzir pri donošenju toga rješenja); da je o utvrđenom činjeničnom stanju i procjeni Plana sastavio zapisnik EZOFF-6-500/19-LŠ-MLJ o nadzoru bonitetnom analizom od 9. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: Zapisnik); da je njime tužiteljica ispravno procijenila da mu je dodatno potrebno iznos od minimalno 40 milijuna kuna regulatornog kapitala za pokriće svih njezinih rizika i gubitaka kojima je izložena; da je njime, međutim, ocijenjeno da planirane mjere navedene u Planu koje će provesti do kraja 2019. nisu realno postavljene i da su one teško provedive i da stoga nije vjerojatno da će se provođenjem Plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bi omogućio tužiteljici dugoročno održivo poslovanje te da je stoga procijenio da nisu ispunjeni uvjeti za odobravanjem Plana definirani u članku 143. stavku 5. ZoKI-a. Tvrdi i da je zapisnikom utvrđeno i niz drugih nepravilnosti u poslovanju tužiteljice u smislu visoke izloženosti kreditnom riziku, neadekvatno upravljanje kreditnim rizikom, neadekvatna naplata djelomično naplativih i nenaplativih plasmana, visoki iznos materijalne imovine koji prelazi zakonom propisano ograničenje, postojanje značajnog sukoba interesa i nedostatak stabilnosti kontinuiteta uprave, a čime se ugrožavaju stabilnost i poslovanje. Istaknuo je i da tužiteljica očitovanjem (primjedbama) na Zapisnik, kojeg je ona podnijela 23. srpnja 2019., nije prigovorila dijelu Zapisnika kojim je procijenjeno da je tužiteljici za nastavak poslovanja potreban dodatan kapital u iznosu od minimalno 40 milijuna kuna te da tužiteljica tomu nije prigovorila niti na sastanku održanom 25. srpnja 2019. (što je tvrdi razvidno iz bilješke od 25. srpnja 2019.).

3.1. Vezano za neprovedivost mjera iz Plana, istaknuo je da mjera u vidu ulaganja DAB-a predstavlja državnu potporu, koju mora odobriti Europska komisija za državnu potporu u skladu s člancima 7. stavka 1., 13. stavka 9. i 14. stavka 1. Pravilnika o načinu podnošenja zahtjeva za povećanje solventnosti i likvidnosti kreditne institucije koja posluje s poteškoćama (NN, br. 71/16), da o podnošenju zahtjeva DAB-u nije ni obavijestio tuženika tijekom upravnog postupka a do donošenja osporene odluke a niti je o tomu priložio dokaz uz tužbu i da u izloženom smatra mjeru vrlo neizvjesno provedivom do kraja 2019.; da nije bilo realno očekivati da će tužiteljica do kraja 2019. moći naplatiti planirani iznos povećanja kapitala u iznosu od 9,291 milijuna kuna tijekom 2019. s obzirom na uobičajeno trajanje procesa, a uzimajući u obzir utvrđenja iz ranijih nadzora poslovanja tužiteljice i činjenicu da duži niz godina ona ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate u naplati nenaplativih i djelomično naplativih kredita te okolnost da tužiteljica nije poduzimala mjere naplate unatoč značajnom kašnjenju dužnika u ispunjavanju obveza, a što je razvidno iz zapisnika broj EZIN-13-500/18-LŠ- TJ od 20. studenoga 2018. U tom dijelu tvrdi da je kao jedinu ostvarivu mjeru ocijenio onu oznake M1 (stranica 12. Plana). S tim u vezi tvrdi i da tvrdnja tužiteljice da su mjere iz Plana izvršene i ostvarene na dan 31. kolovoza 2019. niti su točne a niti dokazane. U izloženom smatra da za tuženika nije postojala pravna osnova da mu se odobri Plan u skladu s člankom 143. stavkom 5. ZoKI-a i da je u tom dijelu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je na tako utvrđeno pravilno primijenjen materijalni propis.

3.2. Glede ispunjenja uvjeta za ranu intervenciju, istaknuo je da je o fazi rane intervencije odlučio primjenom odredbe članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a, prema kojoj će HNB rješenjem utvrditi da je kreditna institucija u fazi rane intervencije ako je kreditna institucija svojim radnjama ili propuštanjem određenih radnji postupila protivno tom zakonu, Uredbi (EU) br. 575/2013 ili drugim propisima kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije, i to u mjeri koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njezinu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja; da je utvrdio postojanje uvjeta za fazu rane intervencije prema tužiteljici s obzirom na to da ona nema dovoljno kapitala za ispunjavanje propisanih uvjeta, da ulaganje u materijalnu imovinu opterećuje njezino poslovanje, da je razina kapitala nedostatna za pokriće svih rizika kojima je ona izložena, da se kontinuirano povećava tužiteljičin profil rizičnosti i da joj je nužno potreban dodatan kapital te s obzirom na to da je ocijenjeno da joj je u izloženom ugrožena održivost poslovanja. Istaknuo je i da je samim navođenjem ulaganja DAB- a u Planu tužiteljica potvrdila da posluje s poteškoćama, da su rješenjem broj ERIN-2- 020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. već izrečene supervizorske mjere prema tužiteljici s ciljem usklađivanja poslovanja s propisima, nakon što je utvrđeno da ona pogrešno vrednuje i procjenjuje potraživanja po odobrenim kreditima, pogrešno vrednuje i procjenjuje materijalnu imovinu, da je povrijedila zakonsko ograničenje o ulaganju u materijalnu imovinu te da postoji cijeli niz nepravilnosti i nedostataka u njezinom upravljanju rizicima i sustavu unutarnjih kontrola, a iz čega se, tvrdi, može zaključiti da tužiteljica kontinuirano posluje protivno propisima te time ugrožava održivost svoga poslovanja. Istaknuo je i da je tužiteljica značajan dio portfelja nenaplativih kredita zbog nemogućnosti naplate zamijenila nekretninama koje su bile ugovorene kao sredstvo osiguranja naplate; da je posljedično tomu imala u svojoj imovini značajan iznos preuzete imovine koju ne može prodati i čija je vrijednost upitna, da je to potvrdilo i revizorsko izvješće za 2018., kada je iznijeto mišljenje s rezervom jer tužiteljica nije pravilno provela procjenu i vrednovanje preuzete imovine (da je riječ o precjenjivanju i nepravilnom iskazivanju vrijednosti preuzete imovine); da se prema članku 148. stavku 2. ZoKI-a nekretnine i materijalna imovina stečena u zamjenu za nenaplaćena potraživanja uključuje u ograničenja samo ako nije prodana u roku dvije godine, što znači da su predmetne nekretnine zamijenjene za nenaplaćena potraživanja prije više od dvije godine i da do dana izdavanja osporene odluke nisu prodane. U tom dijelu je zaključio da tužiteljica, pri odobravanju kredita nije pravilno procjenjivala rizike, da je ona preuzela dodatne rizike odobravajući kredite korisnicima koji te kredite nisu mogućnosti vratiti, a da bi nakon toga te nenaplative kredite zamijenila za nekretnine i materijalnu imovinu koju nije mogla prodati i unovčiti u roku od dvije godine te da je neprodane nekretnine precjenjivala u svojim poslovnim knjigama te da je stoga nedvojbeno utvrđena činjenica kontinuiranih problema s ispunjavanjem zakonskih obveza i usklađivanja poslovanja tužiteljice s propisima čime je upitna održivost njezinog poslovanja i shodno tomu da je neosporno ostvaren razlog iz članka 235. stavka 1. ZoKI-a; da u tom dijelu je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno; da je na tako utvrđeno pravilno primijenjen materijalni propis; da su ostvareni uvjeti za fazu rane intervencije i da pritom nije počinio ikakvu povredu ZUP-a ili ZoKI-a, pruživši, kako tvrdi, tužiteljici da se o svim ključnim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima očituje tijekom upravnog postupka.

3.3. Vezano za supervizorske mjere u fazi rane intervencije, istaknuo je da je mjera pod točkom 3.1. jedna o najblažih mjera koje se mogu izreći kreditnoj instituciji, da su sve kreditne institucije dužne ispunjavati obveze propisane Odlukom o postupku procjenjivanja adekvatnosti internog kapitala i interne likvidnosti kreditne institucije (NN, br. 20/14 i 126/17) i da je ona naložena jer tužiteljica ne procjenjuje dobro svoje financijsko stanje; da je bio dužan odrediti jednu od ili obje mjere iz članka 143. stavka 6. ZoKI-a u situaciji ne odobravanja Plana, da je odredio mjeru iz članka 143. stavka 1. točke 1. ZoKI-a u vidu povećanja regulatornog kapitala u iznosu od 40 milijuna kuna do 30. lipnja 2020. jer tužiteljica nema sredstava za raspodjelu, da je na tužiteljici izbor kako će ispuniti naloženu mjeru, s time da ju je moguće ispuniti povećanjem temeljnog kapitala, zadržavanjem tekuće dobiti, pretvaranjem dobiti u temeljni kapital, uplatama u instrumente dopunskog kapitala, naplatom nenaplativih i djelomično naplativih kredita, pretvaranjem zadržane dobiti u kapital ili na neki drugi način koji tužiteljica i njegovi dioničari smatraju najprimjerenijim te da se stoga može zaključiti da je, suprotno tvrdnji tužiteljice, riječ o primjerenoj i razmjernoj mjeri. S tim u vezi je napomenuo da je tužiteljica u Planu u točki M6 sama predvidjela dodatno smanjenje kapitala u iznosu od 6,9 milijuna kuna kao posljedicu prodaje dijela materijalne imovine pri čemu nije uzela u obzir postojanje i drugih značajnih rizika (kamatni rizik, rizik dodatnih gubitaka zbog značajnog iznosa djelomično naplativih i nepoduzimanja mjera prisilne naplate, rizik nemogućnosti zamjene postojećih instrumenata dopunskog kapitala) te da je ulaganje u materijalnu imovinu tužiteljice preko 50% njezinog priznatog kapitala, što je bitno iznad ZoKI-em dopuštenih 40% priznatog kapitala. U tom dijelu zaključio je da naložena mjera nije nerazmjerna i prestroga za tužiteljicu i da time on nije počinio ni povredu članka 6. ZUP-a, a ni članka 143. stavka 6. ZoKI-a. Glede određivanja rokova za izvršenje supervizorskih mjera, istaknuo je da je tužiteljici poznato da se rokovi izvršenja mogu produljiti na temelju članka 220. stavka 3. ZoKI- a na zahtjev onoga na koga se mjera odnosi. U odnosu na mjere pod točkom 3.5. i 3.6. istaknuo je da ovlast za izdavanje tih mjera proizlazi iz članka 17. stavka 3. Odluke o procjeni primjerenosti, a da je riječ o osobama koje su savjetnici u konkretnoj banci, a neki od njih i dioničari, i da oni značajno utječu na upravljanje nad društvom tužiteljice. Istaknuo je nadalje i da je mjera iz točke 3.7. opravdana i primjerena s obzirom na da je i prije osporene odluke više puta utvrđivan sukob interesa kod pojedinih osoba tužiteljice, da se tim sukobom interesa nije upravljalo na propisan način i da se i ta i svaka druga mjera primjenjuje od trenutka primitka rješenja pa do isteka rokova navedenih uz svaku mjeru te da je točka 3.8. primjerena i jedan od blažih mjera, ali i opravdana jer je M. B. nakon prestanka mandata zamjenika člana uprave

ostao član Nadzornog odbora, a R. Š. u trenutku donošenja rješenja članica uprave (iako joj je prestao mandat 10. runa 2019.). Vezano za mjere pod točkama 3.9.,

3.10., 3.12., 3.13., 3.14., 3.19. i 3.20., istaknuo je da je provođenje pravovremenih i adekvatnih mjera prisilne naplate dospjelih potraživanja aktivnost koju je tužiteljica bila dužna kontinuirano provoditi sukladno dobrom upravljanju rizicima, da je ta mjera izrečena zbog toga što ona teško krši osnovna pravila o upravljanju rizicima, da se tužiteljica lošim poslovanjem dovela u situaciji da joj je udio djelomično naplativih i nenaplativih kredita sa stanjem na 30. lipnja 2019. te da on iznosi visokih 25% svih kredita odnosno da su četvrtina svih kredita nenaplativi ili samo djelomično naplativi, da je riječ u tom segmentu jednoj od najlošijih banaka, da je svaki drugi kredit, koji je dan trgovačkim društvima, ili nenaplativ ili djelomično naplativ (tvrdi da je riječ o 25% u ukupnim plasmanima, odnosno 49% u segmentu plasmana prema trgovačkim društvima); da se, prema Smjernicama za upravljanje neprihodujućim i restrukturiranim izloženostima (EBA/GL/2018/06) Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (skraćeno: EBA) od 31. listopada 2018. povišenom razinom loših plasmana (kredita smatra razina udjela loših kredita od 5% ili više posto); da je ograničenje odobravanja novih izloženosti i izvan bilančnih obveza posljedica tužiteljičina lošeg upravljanja rizicima čime se nastoji spriječiti povećanje rizičnosti imovine dok ona ne osigura dodatan kapital za pokriće preuzetih rizika; da nije točno da joj je zabranio kreditiranje, već je to omogućeno tako da tužitelj može odobravati nove kredite u iznosu koji je jednak iznosu naplaćenih kredita u prethodnom razdoblju, a da se time ne samo sprječava povećanje rizičnosti imovine tužiteljice nego ju se motivira da aktivno djeluje u cilju naplate potraživanja. Vezano za mjeru pod točkom 3.11., istaknuo je da ako tužiteljica smatra da nije vrijeme za prodaju određene imovine ona to nije dužna učiniti, ali je dužna ispravno vrednovati tu imovinu bez precjenjivanja njene vrijednost i osigurati dovoljno kapitala s ciljem zadovoljavanja uvjeta propisanih člankom 148. ZoKI-a te da je tužiteljica dužna poduzeti aktivnosti koje smatra najprimjerenijim i da je o tomu dužna izvijestiti HNB. U pogledu mjera iz točaka 3.9. i 3.10. izreke, istaknuo je da su one posljedica precijenjene vrijednosti imovine, tužiteljičina lošeg upravljanja rizicima pri odobravanju kredita koje nije moguće naplatiti po dospijeću i posljedica zamjene nekretnina za te nenaplative kredita te da te mjere svakako nisu posljedica njegovih mjera i aktivnosti. U pogledu tvrdnji da je poduzela niz mjera za naplatu potraživanja od korisnika kredita (prisilna naplata prodaje založenih nekretnina, prijava potraživanja u stečaju i slično), smatra da to nije razlog za poništavanje osporene odluke, već je riječ o tvrdnjama koje upućuju na ostvarivanje naloženih mjera a koje imaju za cilj ispunjenje sigurnog i stabilnog poslovanja tužiteljice, poboljšanje financijskog stanja tužiteljice i da je on pritom vodio računa o načelu razmjernosti u zaštiti prava stranke. Slijedom svega iznijetoga predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 29. ožujka 2021. tužiteljica je, očitujući se na odgovor na tužbu, istaknula da tuženik nije donio provedbeni podzakonski propis kojim pobliže uređuje uvjete i način provedbe supervizije, sadržaj plana supervizije, izricanja supervizorskih mjera te obveze tijela kreditne institucije tijekom i nakon supervizije, da stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje osporenog rješenja, da mu je time onemogućeno osporiti zakonitost i pravilnost toga rješenja jer nije moguće provjeriti je li tuženik pravilno, potpuno i određeno utvrdio uvjete za utvrđenje rane faze intervencije, je li tuženik donio rješenje u granicama svoje ovlasti koje su mu propisane zakonom i je li ono u skladu sa svrhom radi koje je ta ovlast dana i je li tuženik pravilno primijenio članak 235. stavak 1. ZoKI-a. Smatra da nužnost postojanja podzakonskog propisa proizlazi i iz okolnosti da članak 235. ZoKI-a samo općenito propisuje pojmove i uvjete za donošenje rješenja o utvrđenju rane faze intervencije, a što je trebalo biti pobliže regulirano podzakonskim propisom kojeg je tuženik trebao donijeti. Smatra i da se svrha obvezatnog donošenja provedbenog propisa, a što je u nadležnosti HNB- a, sastoji u tomu da da kreditne institucije imaju saznanje: 1. povredom kojih točno propisa i u kojoj mjeri može uzrokovati donošenje rješenja o utvrđenju faze rane intervencije, 2. u kojoj mjeri mora doći do povrede propisa da bi se utvrdilo da takva povreda ugrožava ili bi mogla ugroziti likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja banke, 3. kojim to podatcima mora raspolagati HNB da bi mogla opravdano očekivati da će banka u bliskoj budućnosti prekršiti propise u mjeri koja bi mogla ugroziti njenu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja, 4. u kojoj mjeri i u kojem vremenskom razmaku mora doći do financijskog pogoršanja stanja banke da bi HNB mogao utvrditi da je riječ o naglom financijskom pogoršanju te 5. u kojoj mjeri mora doći do pogoršanja likvidnosti, narušenosti adekvatnosti kapitala, porasta financijske poluge, porasta udjela loših plasmana, povećanja koncentracije izloženosti, narušenosti održivog poslovnog modela ili narušenosti djelotvornosti i pouzdanosti sustava upravljanja i unutarnjih kontrola da bi HNB mogao utvrditi da je došlo do naglog financijskog pogoršanja stanja kreditne institucije i rane intervencije. Uzimajući u obzir da navedeno nije pobliže uređeno podzakonskim propisom kojeg je HNB trebao donijeti na temelju zakonske obveze ali i ovlasti, s obzirom na to da je ta materija samo općenito uređena ZoKI-em te uzimajući u obzir da osporena odluka nije sadržavala ikakve razloge o ispunjenju uvjeta za utvrđenje rane faze intervencije, smatra da je tuženik grubo povrijedio načelo zakonitosti, vladavine prava, pravne sigurnosti i slobodne ocjene dokaza iz članka 5. i 9. ZUP-a. S tim u vezi je istaknula da opisana pravna praznina uslijed ne donošenja provedbenog propisa kojim bi se pobliže uredili uvjeti za ranu intervenciju, opseg diskrecijskog prava tuženika te način korištenja toga prava daje tuženiku neograničenu moć, s obzirom na to da to nije dostatno formulirano, uzrokuje situaciju da ona ali i druge kreditne institucije ne znaju kako uskladiti svoje ponašanje s unaprijed poznatim pravilima postupanja ali je i onemogućava da učinkovito zaštiti svoja prava i pravne interese od arbitrarnog postupanja tuženika pri korištenju povjerene mu zakonske ovlasti. Istaknula je da je ne odobravanje Plana, utvrđenje rane intervencije i nametanje povećanja regulatornog kapitala utemeljeno na pogrešnom zaključku da njezin plan naplate sumnjivih i spornih potraživanja (tzv. neprihodujućih izloženosti) i prodaje materijalne imovine neostvariv (zbog navodnog nepoduzimanja mjera naplate/prodaje), s obzirom na to da je tužitelj na 31. prosinca 2019. ostvario dobit u iznosu od 3.177.862,52 kuna i stopu regulatornog kapitala od 15,86% (tj. višu od naloženih 15,01%). Tvrdi da već iz ostvarenih rezultata na 31. prosinca 2019. jasno proizlazi da su tuženikove ocjene i procjene o neostvarivosti Plana bile očito pogrešne, netočne i neosnovane, jer njezina likvidnost, solventnost i održivost poslovanja ne samo da nije bila ugrožena, već, tvrdi, da je izuzetno uspješno poslovala, bila likvidna i solventna, da je u cilju oporavka kapitala i povećanja stope adekvatnosti kapitala ostvarila izuzetne rezultate u prodaji preuzete imovine i naplati neprihodujućih izloženosti (taksativno ih je naznačila na listu 466 i 467 spisa) te da je u izloženom od prodaje preuzetih nekretnina i potraživanja do 31. prosinca 2019. naplatila ukupno 52.114.968,70 kuna i time uspješno ostvarila Plan i povećala visinu regulatornog kapitala, očuvala kapital i prikupila dovoljno dodatnog kapitala banke. Suprotno navodima tuženika, drži da je Planom trebalo učiniti vjerojatnim da će se njegovim provođenjem očuvati kapital i/ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala s ciljem ispunjenja zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj (a ne, kako tvrdi tuženik, omogućilo dugoročno održivo poslovanje). Naime, tvrdi, da je ostvarivanjem Plana ispunila zahtjev za zaštitni kombinirani sloj od 15,01% već sa 31. kolovoza 2019., koliko joj je naloženo rješenjem HNB-a od 17. siječnja 2019. (kojim je određen od 15,01%, odnosno za 3,01% više od zakonom zahtijevanog), odnosno u visini od 15,86%; da iz osporene odluke ne proizlaze da razlozi rješavanja upravne stvari u smislu postojanja radnji ili propusta tužiteljice kojima bi ugrozila njezinu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja; da jedina ovlaštena službena osoba, guverner HNB-a nije samostalno, brižljivo i savjesno utvrdio ključne činjenice i ocijenila dokaze, već je ono donijeto na temelju zapisnika koji je sastavljen od druge osobe tuženika (više savjetnice – voditeljice nadzora); da je izostanak valjanog i potpunog obrazloženja a osobito razloga koji su bili ključni pri ocjeni svakog pojedinog i svih dokaza zajedno imao za posljedicu nemogućnost provjere i ocjene zakonitosti i pravilnosti osporene odluke, ali i pravilnosti primjene članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a te je li osporeno rješenje donijeto u skladu sa ciljem zbog koje je ovlast za rješavanje po slobodnoj ocjeni dana; da bitne činjenice i okolnosti su trebale biti utvrđene rješenjem, a ne zapisnikom od osoba koje nisu ni ovlaštene za donošenje toga rješenja; da nisu točni navodi tuženika da je do prekoračenja udjela materijalne imovine u priznatom kapitalu bio rezultat njezina poslovanja, već da je to posljedica zakonskih promjena (uslijed čega je, tvrdi, udio povećan za 15,9 milijuna kuna ili 12% - članak 4. stavak 1. točka 3. Odluke o provedbi Uredbe (EU) broj 575/2013) ali i njegovoga prekomjernog i nerazmjernog nadziranja koji je rezultirao nalaganjem nerazmjernih ispravaka vrijednosti (rezervacija) i umanjenje imovine (za ukupno 49 milijuna kuna); da je pogrešna procjena tuženika o ugroženosti njezina poslovanja, likvidnosti i solventnosti razvidna i iz činjenice da je stopa regulatornog kapitala na 31. prosinca 2020. iznosila 17,31%.

5. Podneskom od 8. travnja 2020. tuženik je požurio meritorno rješavanje predmeta te se kritički osvrnuo na sadržaj pravomoćnog rješenja o izdanoj mjeri osiguranja, u bitnom, ponavljajući navode iz odgovora na tužbu. Stoga se ne iznosi sadržaj toga podneska. Ne iznosi se ni sadržaj podnesaka tuženika vezano za njegovo traženje zaštite prava na suđenje u razumnom roku, s obzirom na to da se oni ne odnose na meritum stvari.

6. Podneskom od 20. svibnja 2021. tuženik je ponovno požurio meritorno rješavanje predmeta te se kritički osvrnuo na sadržaj pravomoćnog rješenja o izdanoj mjeri osiguranja, u bitnom, ponavljajući navode iz odgovora na tužbu. Stoga se ne iznosi sadržaj navedenoga podneska. Očitujući se na navode tužiteljice iz podneska od 29. ožujka 2021. on je istaknuo da se ne mogu uzeti u obzir činjenice i okolnosti koje nisu egzistirale u vrijeme donošenja osporene odluke, da te naknadne činjenice nisu bitne za rješavanje upravne stvari, da predmetom ocjene mogu biti samo one činjenice iz Plana, da je pravni temelj za donošenje rješenja članak 235. ZoKI-a, da su tim člankom propisani uvjeti za određivanje faze rane intervencije, da okolnost da tuženik nije donio podzakonski propis ne znači da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje osporene odluke, da za određivanje faze rane intervencije nije potreban ikakav provedbeni propis, s obzirom na to da faza rane intervencije samo daje pravo tuženiku da, osim supervizorskih mjera, može dodatno naložiti i mjere iz članka 235.a ZoKI-a te tvrdi da iz nadzora koji je obavljen 2020. ( i o čemu je sastavljen zapisnik od 30. travnja 2020.) ali i izvještaja o materijalnoj imovini sa stanjem na 31. prosinca 2020. proizlazi da tužiteljica nije provela ni jednu planiranu mjeru, odnosno nije provela u planiranom roku iz Plana vezano za očuvanje kapitala do 31. prosinca 2019. te od 60 iskazanih transakcija 24 datiraju iz 2020., a 12 iz 2021. Stoga je ocijenio da navodi tužiteljice nisu osnovani.

7. Ne iznosi se sadržaj podneska tužiteljice od 7. lipnja 2021., ali i podneska tuženika od 25. lipnja 2021., s obzirom da su stranke njima, u bitnom, ponovile činjenične navode i dokazne prijedloge.

8. Podneskom od 25. lipnja 2021. tužiteljica je iznijela činjenice radi čijeg razjašnjenja je predložila izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Predložila je da se taj dokaz izvede na okolnost: je li tužiteljica Planom očuvanja kapitala I.b. .. i ostvarenjem toga plana planirala i ostvarila dovoljno kapitala za ostvarenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj kapitala; bi li tužiteljica do 31. prosinca 2019. po osnovi navedenog plana prikupila dovoljno kapitala za zadovoljenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj; o kretanju stope ukupnog kapitala u razdoblju od 31. prosinca 2018. do dana izrade nalaza i mišljenja te je li ostvarenom stopom ukupnog regulatornog kapitala ugrožena ili bi mogla biti ugrožena likvidnost, solventnost ili održivost njezina poslovanja je li tužiteljica na 31. kolovoza 2019. zadovoljila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj; o ukupno naplaćenim dospjelim neprihodujućih izloženosti i ukupnog iznosa ostvarenog prodajom materijalne imovine preuzete za izloženost po plasmanima u razdoblju od 1. siječnja do 31. kolovoza 2019. i o visini stope regulatornog kapitala na 30. rujna 2019., odnosno 31. prosinca 2019., je li ona u konačnici naplatila izloženost prema "R.-P." .. i "E." d..., je

li klijent "P. b." .. nastavio s redovnom otplatom restrukturirane izloženosti u trajanju od 12 mjeseci, je li ona smanjila troškove i povećala profitabilnost do kraja 2019. te je li ona do kraja 2019. smanjila udjele preuzete materijalne imovine u ukupnoj imovini i za koliko se povećala materijalna imovina u ukupnom njezinom kapitalu u 2019. zbog zakonskih izmjena po kojima su poslovni prostori u zakupu ušli u izračun materijalne imovine.

9. Stranke su podnescima od 7. rujna i 10. rujna te 21. listopada 2021. prigovorile osobi vještaka T. Š., inače stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, s time da su one predložile izuzeti ga te odrediti drugu osobu vještaka, istaknuvši pritom i dodatne okolnosti i činjenice koje valja uzeti u obzir pri obavljanju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Sud je, rješenjem od 20. listopada 2021. (list 612 spisa) zbog osobite složenosti predmeta vještačenje, a s obzirom na usprotivljene prijedloge stranaka vezano za osobu vještaka, umjesto vještaku Š., financijsko-knjigovodstveno vještačenje povjerio stručnoj ustanovi E. f. S. u Z..

10. Podneskom od 21. listopada 2022. tuženik se također osvrnuo i na okolnosti odnosno činjenice radi čijeg razjašnjenja je odlučeno izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. U tom dijelu je, a vezano za okolnosti na koje on predlaže provesti vještačenje, između ostaloga, istaknuo da je pravilno sud kao predmet vještačenja odredio da se stručna ustanova očituje je li tužiteljica Planom planirala i ostvarila dovoljno kapitala za ostvarenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj, a o čemu ovisi i ocjena je li osporena odluka u dijelu pod točkom 1. izreke zakonita, odnosno je li on zakonito postupio kada nije odobrio Plan; da je tužiteljica sama istaknula rokove za ispunjenje Plana; da je bilo vjerojatno ispunjenje Plana u određenim rokovima da bi on usvojio i odobrio taj Plan; da pitanje vrednovanja imovine i kako je to utjecalo na stopu adekvatnosti plana nije bilo predmet nadzora i da to ne može biti ni predmet vještačenja; da je nepravilno i nerealno vrednovanje imovine jedna od osnovnih nepravilnosti zbog kojih je doneseno osporeno rješenje, utemeljujući taj zaključak na revizorskom izvješću za 2018., zapisniku o nadzoru broj EZIN-13-500/18-LŠ-TJ od 20. studenoga 2018., ali i presudi Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj 18 PpF-2148/2019 od 20. siječnja 2020., smatra i bitnom činjenicom je li tužiteljica u vrijeme donošenja osporenog rješenja imala dovoljno kapitala za dugoročno i održivo poslovanje (koja je predmet vještačenja), no da je ona potpuno i pravilno utvrđena tijekom nadzora i u postupku koji je prethodio upravnom sporu i da je stoga i naloženo povećanje dodatnog kapitala u visini od minimalno 40.000.000,00 kuna, a uzimajući u obzir da je tužiteljica bila dužna provesti dodatne ispravke vrijednosti plasmana odobrenog klijentu "P. b." .. u iznosu od 3.935.000,00 kuna; da pitanje koliko je tužiteljici bilo potrebno kapitala da ispuni svoju obvezu usklađivanja ulaganja u materijalnu imovinu ne može biti predmet vještačenja; da je prekoračenje ulaganja u materijalnu imovinu iznad zakonski propisanog maksimuma jedan od osnovnih razloga utvrđenja rane intervencije (s tim u vezi je naveo da je tužiteljici sa stanjem na 31. prosinca 2018. ukupno ulaganje u materijalnu imovinu iznosilo 69.176.000,00 kuna odnosno 49,61% priznatog kapitala, što je iznad propisanog limita od 40% i da je stoga rješenjem broj ERIN-2-020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. tužiteljici naloženo uskladiti se zakonskim propisima najkasnije do 31. prosinca 2019.; da pitanje jesu postojale nezakonitosti u mjeri u kojoj bi ugrožavale kontinuitet poslovanja, da pitanja je li se naložene mjere u ranoj intervenciji razlikuju od običnih supervizorskih mjera i jesu li te mjere adekvatne za otklanjanje nezakonitosti su pravna pitanja i ona ne mogu biti predmet vještačenja. Vezano za okolnosti i činjenice, radi čijeg je razjašnjenja tužiteljica predložila izvesti dokaz vještačenjem, istaknuo je da se ne može provoditi vještačenje na okolnosti: 1. bi li tužiteljica na 31. prosinca 2019. ostvarila stopu kapitala višu od propisane da tuženik nije rješenjem HNB-a od 17. siječnja 2019. naložio umanjenje vrijednosti pojedinih plasmana i materijalne imovine, s obzirom na to da je riječ o pravomoćnom i ovršnom rješenju koje tužiteljica nije osporila te 2. okolnost pod 4., jer se njome predlaže ne primijeniti važeća zakonska odredba vezano za stopu zaštitnog sloja za očuvanje kapitala. Istaknuo je i da vještak neće moći odgovoriti na pitanje koliko je kapitala tužiteljica tijekom 2019. trebala prikupiti da bi u cijelosti ispunila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj, koliko je ona trebala prikupiti dodatno kapitala da bi dosegao zahtijevanu stopu i je li tužiteljica Planom planirala prikupiti dovoljno kapitala za ostvarivanje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj, s obzirom na to da bi on trebao provesti procjenu vrijednosti cjelokupne imovine tužiteljice, jer ona nije pravilno i realno vrednovala svoju imovinu. Predložio je ne provoditi vještačenje ni na okolnosti pod 9. u dijelu "može se govoriti o održivosti poslovanja", okolnost pod 10. i 11., jer nisu okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja, zatim na okolnost pod 12., jer on nije osporio da nije donio podzakonski propis iz članka 235. stavka 2. ZoKI-a, zatim okolnost pod 13., jer je riječ o osporavanju mjera iz pravomoćnog rješenja od 17. siječnja 2019. te 16. i 17., jer je riječ o okolnostima koje tužiteljica nije iznijela tijekom postupka a niti su mu one mogle biti poznate.

11. Podneskom od 3. studenoga 2021. tužiteljica se osvrnula na navode tuženika iz podneska od 21. listopada 2021. Istaknula je da pravilnost vrednovanja imovine i njegov utjecaj na stopu adekvatnosti kapitala nije bilo predmet nadzora i osnova za donošenje osporenog rješenja, da je predmet nadzora bio Plan i dio njezinog poslovanja u prvom polugodištu 2019., da je činjenično i pravno neutemeljen navod tuženika da je pri izricanju mjere povećanja regulatornog kapitala uzeto u obzir da je dodatni kapital potreban i radi umanjenja vrijednosti plasmana i preuzete imovine, budući da tuženik, osim neosnovano za izloženost prema društvu "P. b." ..

.. u iznosu od 4,9 milijuna kuna (80%), nije utvrdio potrebu ikakvog drugog izdvajanja dodatnih ispravaka vrijednosti, odnosno umanjenja vrijednosti plasmana i preuzete imovine, da tuženik nije utvrdio prekoračenja ulaganja u materijalnu imovinu da je i on sam potvrdio u navedenom podnesku, da je tuženik, osim toga, rješenjem broj EROFF- 38-020/19-RS-BV od 18. prosinca 2019. usvoji njezin zahtjev za produljenjem roka određenog rješenjem broj ERIN-2-020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. na temelju kojeg je ona dužna uskladiti poslovanje s člankom 148. ZoKI-a, tako da njezino ukupno ulaganje u materijalnu imovinu ne prelazi 40% njezinog priznatog kapitala, što će izvršiti do 30. lipnja 2020. te da stoga prekoračenje nije bilo a niti moglo biti razlog za utvrđenje faze rane intervencije po osporenom rješenju. Istaknula je i da revidirana financijska izvješća na 31. prosinca 2018. nisu bila predmet nadzora, odnosno zapisnika od 9. srpnja 2019. i rješenja od 16. rujna 2019., da nije točno da je revizor u svom izvješću utvrdio značajne nedostatke u njezinu poslovanju i upitnost kontinuiteta poslovanja, da osporeno rješenje kao rezultat nadzora za 2019. ne može biti utemeljeno na revizorskom izvješću za 2018., da je, prema Zakonu o reviziji i MRS- ima, mišljenje s rezervom najblaži oblik modificiranog mišljenja eksternog revizora, da ga je primijenio prema njoj zbog nemogućnosti dobivanja dostatnih i primjerenih revizijskih dokaza, da je udio preuzete imovine u razdoblju od 31. prosinca 2018 (na 38,24%) do 30. rujna 2021. (13,54%) smanjen gotovo 300%. Tim podneskom tužiteljica je i proširila tužbeni zahtjev, tako što je, osim točke 1. izreke, zatražila i da se oglasi ništavim točke 2. i 3. izreke rješenja tuženika poslovni broj ERIN-2-020/19- ŽJ-BV od 17. siječnja 2019.

12. Podneskom od 27. prosinca 2021. tuženik se očitovao na navode tužiteljice iz ranije naznačenog podneska te je predložio da stručna ustanova, E. f.S. u Z. provede vještačenje po osobama s toga fakulteta koje će to

učiniti nepristrano, prigovarajući mogućnosti da nalaz i mišljenje obave profesor I.

V., H. Š. (suprug članice nadzornog odbora tužiteljice), A. B.,

kćer većinskog dioničara B. B., savjetnica na K. za f.te M.

A., bivši član nadzornog odbora tužiteljice i sada izvanredni profesor na

K.za f.. Tuženik se i protivio čitanju nalaza i mišljenja vještaka K. i

Č. iz 2020., smatrajući da nije riječ o vještvima koja su izrađena u okviru ovog upravnog spora a ni upravnog postupka i da je riječ o privatnim vještvima koji su izrađeni po nalogu tužiteljice, jedne od stranka u sporu. On se protivio i tužiteljičinom proširenju tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da predloženo proširenje nije u okviru istoga predmeta upravnog spora i s obzirom na to da je ono protivno odredbi članka 40. stavka 2. ZUS-a. Podneskom od 21. siječnja 2022. tuženik se protivio svim nalazima i mišljenjima koje je tužiteljica dostavila u spis predmeta, jer su oni naloženi da se izrade od tužiteljice i to nakon osporene odluke i na temelju dokumentacije koju je ona sama dostavila.

13. Ne iznosi se sadržaj podnesaka tužiteljice od 8. veljače 2022., ali ni podnesak tuženika od 17. veljače 2022., budući da su stranke, u bitnom, ponovile ranije činjenične navode.

14. Na ročištu održanom 9. rujna 2022. sud nije dopustio tužiteljici proširenje tužbenog zahtjeva na opisan način primjenom odredbi članka 40. stavka 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom na to da predloženo proširenje tužbenog zahtjeva, na što je pravilno upozorio i tuženik, nije u okviru predmeta konkretnog upravnog spora, a što je ocjena zakonitosti odluke tuženika od 16. kolovoza 2019. Valja naglasiti tužiteljici da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je osporena odluka donesena.

15. U dokaznom postupku čitani su: rješenje Hrvatske narodne banke broj:

EROFF-25-020/19-RS-BV od 16. rujna 2019., zapisnik HNB-a od 9. srpnja. 2019., primjedbe na zapisnik od 9. srpnja 2019., dopuna zapisnika od 9. srpnja 2019., izračun adekvatnosti kapitala tužitelja na 31. kolovoza 2019., zapisnik HNB-a od 20. studenoga. 2018. i rješenje HNB-a od 17. siječnja 2019., rješenje HNB-a od 31. srpnja 2017., zaključak o predaji nekretnine Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Supetru od 12. travnja 2017., rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6773/2014, zaključak o prodaji Općinskog suda u Splitu broj: Ovr-6773/2014 od 16. rujna 2019., dokaz o uplati iznosa od 1.545.608 kuna u korist partije kredita "I." ..,

Izvod o prometu (uplatama) po partiji kredita "P. b." .., prijava potraživanja

u stečajni postupak; rješenje Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u D.

br. 7 ST-255/2016, rješenje o dosudi nekretnine u stečaju nad T. r. ..,

zaključak o provedbi uknjižbe prava vlasništva brisanju tereta T. r. .., izvod o prometu (uplatama) po partiji kredita S . .. u 2019., izvod o promet (uplatama)

po partiji kredita E. .. u 2019., prijava potraživanja nad K. H. .

.. u stečaju, rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu br. 6 St-775/2016-30 25. srpnja 2017., pregled kretanja stope koncentracijskog rizika (velikih izloženosti) u razdoblju od 30. lipnja 2016. do 10. rujna 2019., pregled ostvarenih prihoda od prodaje preuzete imovine, predugovor o prodaji nekretnina 23. srpnja 2019. V. i D. R., A.P. od 06. rujna 2019. V. i D. R., Predugovori o prodaji nekretnina

23. srpnja 2019. D. G. d.o.o., Rješenje o dosudi Trgovačkog suda u

Splitu za nekretninu E. d .., pozivi za drugu dražbu radi prodaje nekretnina E. d., na kojima tužitelj ima razlučno pravo, poziv na

ročište za diobu kupovine u stečajnom postupku nad T.r. .. u stečaju,

pregled kretanju regulatornog i osnovnog kapitala tužitelja u periodu od 31. prosinca 2018. do 31. kolovoza 2019., Posebno izvješće Povjerenika o financijskom stanju i uvjetima poslovanja Imex banke d.d. od 11. svibnja 2016., Rješenju guvernera HNB-a br. EROFF-38-020/16-21-BV od 8. studenog 2016., Politiku za izbor i procjenu primjerenosti nositelja ključnih funkcija, izvod iz knjige G. M., s. l.

p.", Zapisnik s redovne glavne skupštine u 2019., Plan poslovanja tužitelja za 2019., Račun dobiti i gubitka na 30. lipnja 2019., Bilanca na 30. lipnja 2019., Brutto bilanca od 30. lipnja 2019., obrazac BON 2 za tužitelja, Plan za očuvanja kapitala I.b. . od 21. veljače 2019., (Dopunjeni) Plan za očuvanja kapitala I. b. .. od 29. travnja 2019., zapisnik Glavne skupštine dioničkog društva I. b.

od 24. lipnja 2020., zapisnik Glavne skupštine dioničkog društva I. b. od

17. svibnja 2021., plan za očuvanje kapitala od 29. travnja 2019., izvješće neovisnog revizora - izvješće o reviziji godišnjih financijskih izvještaja na 31. prosinca 2018., izvješće neovisnog revizora - izvješće o reviziji godišnjih financijskih izvještaja na 31. prosinca 2019., Financijsko i knjigovodstveno vještačenje vezano na utvrđenja iz rješenja Guvernera HNB od 14. srpnja 2020., temeljnice knjiženja na dan 31. prosinca 2018.; Nalaz i mišljenje E. f., S. u Z. od 25. veljače 2022.,

Dopuna nalaza i mišljenja E. f. S. u Z. od 27. svibnja

2022., Plan za očuvanje kapitala I. b. d.d. od 3. srpnja 2020., Plan za očuvanje kapitala I.b. d.d. od 13. travnja 2022., Godišnji financijski izvještaji i Izvješće neovisnog revizora za 2019. i spis predmeta broj EROFF-25-020/19-RS-BV; izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, koje je povjereno stručnoj ustanovi, E. f. S. u Z. (nalaz i mišljenje i njegova

dopuna su čitani u dokaznom postupku te je na ročištu od 9. rujna 2022. usmeno saslušana predstavnica stručne ustanove izv. prof. dr. sc. M. M. Ž. povodom prigovora tuženika na pisani nalaz i mišljenje).

16. Tužiteljica je je predložila izvesti i dokaz saslušanjem svjedoka, zaposlenika tužiteljice S. L., direktora S. k. r., B. P., voditelja

funkcije kontrole rizika, B. B., I. M. i D. L. na okolnosti rai

kojih je predložila izvesti i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

17. S druge strane, tuženik je predložio i saslušati svjedoka H. S.,

potpisnika Izvješća neovisnog revizora za 2019. te izvesti dokaz čitanjem podataka iz evidencija ovoga suda vezano za pokretanje upravnog spora radi ocjene zakonitosti rješenja HNB-a od 17. siječnja 2019. On je predložio izvesti i dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po drugom vještaku, odnosno drugoj stručnoj ustanovi.

18. Sud je odbio navedene od stranaka predložene dokaze kao nepotrebne, s obzirom na to da je mogao ocijeniti zakonitost osporenog rješenja na temelju stanja spisa predmeta tuženika i ostalih izvedenih dokaza, s obzirom na to da neke od činjenica i okolnosti radi kojih su ti dokazi predloženi nisu bitni za suđenje u ovom sporu te s obzirom na to da su stranke predložile saslušati svjedoke ne da bi kazivali o svojim zapažanjima i saznanjima već, u biti, radi davanje ocjene i mišljenja za što je potrebno stručno znanje, ali i uzimajući u obzir prirodu pravne stvari i način donošenja osporene odluke te utemeljujući tu procesnu odluku i na odredbama članka 235. stavak 2., članka 250. i 252. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., u danjem tekstu: ZPP), koji je primijeniti u upravnom sporu na temelju odredbe članka 33. stavka 5. ZUS-a. Prijedlog tuženika da se izvede dokaz vještačenjem po drugom vještaku sud je odbio i stoga što je ocijenio nalaz i mišljenje koje je izrađeno po stručnoj ustanovi nakon saslušanja predstavnice u ključnim segmentima i vezano za ocjenu zakonitosti odluke u dijelu (ne)odobravanja tužiteljičina plana za očuvanje kapitala objektivnim, stručnim i dostatno obrazloženim te stoga što sud nije imao elemenata posumnjati u pravilnost danog mišljenja u navedenom dijelu, ocjenjujući da nisu ispunjeni uvjeti za to u smislu odredbi članka 261. stavka 2. i 3. ZPP-a u vezi s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a. Sud je navedene dokaze odbio izvesti i zbog razloga koji će se iznijeti u nastavku obrazloženja.

19. Tužiteljica je popisale troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

20. Ocjenom svakoga pojedinoga dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

21. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluke tuženika, koju je on donio u postupku supervizijskog nadzora bonitetnom analizom, a kojom se, u točki 1. izreke, ne odobrava Plan za očuvanje kapitala tužiteljice "I. b." . S. te dopunjeni

Plan za očuvanje kapitala B., a koji su Hrvatskoj narodnoj banci dostavljeni 25. veljače 2019. i 30. travnja 2019.; točkom 2. izreke utvrđeno je da je tužiteljica u fazi rane intervencije, dok je, u točki 3. izreke, tužiteljici naloženo izvršenje supervizorskih mjera u fazi rane intervencije za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju. Riječ je o sljedećim mjerama: 3.1. B. je dužna detaljno razmotriti svoje financijsko stanje te najkasnije do 30. rujna 2019. dostaviti Hrvatskoj narodnoj banci analizu i procjenu iznosa za koji je potrebno povećati regulatorni kapital, uzevši u obzir sve rizike/stavke/troškove koje imaju ili će imati utjecaja na daljnje smanjenje kapitala/stope kapitala, kako bi osigurala da iznos povećanja regulatornog kapitala bude dovoljan za pokriće svih rizika kojima je B. izložena ili će biti izložena kao i za osiguravanje dugoročno održivog poslovanja; 3.2. B. je dužna najkasnije do 31. prosinca 2019. sazvati i održati glavnu skupštinu B. s dnevnim redom povećanja regulatornog kapitala za iznos od minimalno 40.000 tisuća kuna ili iznos procijenjen sukladno mjeri iz točke 3.1. ovog Rješenja, ukoliko je veći od 40.000 tisuća kuna; 3.3. B. je dužna najkasnije do 30. lipnja 2020. povećati iznos regulatornog kapitala za 40.000 tisuća kuna ili za iznos procijenjen sukladno mjeri iz točke 3.1. ovog Rješenja ukoliko je isti veći od 40.000 tisuća kuna, i to u odnosu na iznos regulatornog kapitala koji je B. iskazala u izvješćima sa stanjem na dan 30. lipnja 2019. B. je dužna do 15. srpnja 2020. dostaviti dokaz o izvršenju mjere; 3.4. B. je dužna putem elektroničke pošte u Excel formatu na dekadnoj osnovi, u roku 5 radnih dana od isteka dekade, dostavljati H. n. b. COREP obrasce koji se odnose na velike izloženosti i stopu adekvatnosti kapitala: C26.00, C27.00, C28.00, C29.00, C01.00, C02.00 i C03.00, sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. ovog Rješenja. Prve obrasce B. je dužna dostaviti sa stanjem na dan 31. kolovoza 2019.; 3.5. B. je dužna osigurati interne akte kojima se definiraju nositelj ključnih funkcija na način da istima budu definirani svi relevantni kriteriji i postupci za utvrđivanje ključnih funkcija. Po ažuriranju internih akata banka je dužna iste najkasnije do 50 listopada 2019., dostavi u H. n. b.; 3.6. B. je dužna sukladno internim aktima te mjere navedene u točci 3.5. toga rješenja utvrditi sve nositelje ključnih funkcija te u H. n. b. najkasnije do 30. studenog 2019. dostaviti popis nositelja ključnih funkcija obrazloženjem uslijed čega su iste kao takve definirane. Procjenu primjerenosti svih utvrđenih nositelja ključnih funkcija, uključujući procjenu primjerenosti za gosp. D. L., gosp. B. B. i gda. I. M., B. je dužna dostaviti u H. n. b. najkasnije do 31. prosinca 2019., 3.7.

B. je dužna unaprijediti upravljanje sukobima interesa na način da: a) najkasnije do 30. rujna 2019. u H.n. b. dostavi donijete politike za utvrđivanje,

procjenu, smanjenje ili sprječavanje stvarnih i mogućih sukoba interese B. i privatnih interesa njezinih radnika, uključujući i članove nadzornog odbora. Navedene politike moraju minimalno sadržavati propisane odredbe iz članka 17.1 18. Odluke o sustavu upravljanja ("Narodne novine", broj 96/2018. i 67/2019.), b) najkasnije do 15. listopada 2019. dostavi popis radnika i članova Nadzornog odbora za koje je sukladno internim aktima ocijenila da se nalaze ili se mogu u određenim situacijama nalaziti u sukobu interesa i c) najkasnije do 31. listopada 2019. dostavi postupke i mjere koje će poduzeti kako bi otklonila utvrđene sukobe interesa; 3.8. B. je dužna izraditi procjenu primjerenosti za gosp. M. B. i gđu. R. Š. uzimajući u obzir nalaze iz zapisnika o obavljenom nadzoru bonitetnom analizom broj: EZOFF-6-500/19- LS-MLJ od 9. srpnja 2019. i Dodatka Zapisnika o obavljenom nadzoru bonitetnom analizom broj: EZOFF-6/2-500/19-LS-MLJ od 7. kolovoza 2019. te istu dostaviti H. n. b.najkasnije do 30. rujna 2019.; 3.9. B. se nalaže da po

primitku Rješenja poduzme pravovremene i adekvatne mjere prisilne naplate dospjelih potraživanja; 3.10. B. je dužna putem elektroničke pošte u Excel formatu dostavljati H. n. b. na mjesečnoj razini izvješća o dospjelim

nenaplaćenim potraživanjima čiji dospjeli dug preko 90 dana sa stanjem zadnjeg dana u mjesecu iznosi jednako i više od 500 tisuća kuna (na razini i o poduzetim aktivnostima za naplatu istih koja trebaju sadržavati sljedeće informacije: matični broj klijenta, ime klijenta, broj partije, ukupan iznos duga po partiji (zasebno glavnica, kamata i ostala potraživanja), iznos dospjelih nenaplaćenih potraživanja (zasebno glavnica, kamata i ostala potraživanja), broj dana kašnjenja po najstarijem dugu, opis instrumenata osiguranja po predmetnom plasmanu, procijenjena vrijednost instrumenta osiguranja i datum procjene, procijenjeni rok naplate cjelokupnog potraživanja, primijenjeni korektivni faktor, iznos tereta upisanog prije B., iznos efektivne kamatne stope po plasmanu, iznos sadašnje vrijednosti procijenjenih budućih novčanih tokova temeljem instrumenta osiguranja, opis poduzetih aktivnosti u naplati dospjelih plasmana, naplaćeni iznos potraživanja u prethodnom mjesecu, rizična skupina u koju je plasman raspoređen, iznos ispravka vrijednosti koji je formiran po predmetnom plasmanu, iznos koji B. namjerava naplatiti iz novčanog tijeka klijenta, rok u kojem će B. naplatiti iznos koji je navela da će naplatiti iz novčanog tijeka klijenta, opis strategije B. za navedenog klijenta. Izvješća je potrebno dostavljati u roku od 15 dana od dana isteka mjeseca. Prvo izvješće potrebno je dostaviti za stanjem na dan 30. rujna 2019, a posljednje sve do ispunjenja mjere te točke 3.3. toga rješenja; 3.11. B. je dužna na mjesečnoj osnovi, sa stanjem na zadnji dan u mjesecu, u roku 10 dana od isteka mjeseca dostavljati u H.n. b. Izvješće o aktivnostima poduzetim u cilju usklađenja poslovanja s odredbama o ulaganju u materijalnu imovinu s ciljem izvršenja mjere iz točke 4. rješenja broj: ERIN- 2-020/19-21-BV od 17. siječnja 2019. Prvo izvješće potrebno je dostaviti sa stanjem na dan 31. kolovoza 2019., a posljednje sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. toga rješenja; 3.12. B. je dužna, počevši od dana primitka toga rješenja, zapisnike sa sjednica Uprave, Nadzornog odbora i Kreditnog odbora kontinuirano elektroničkom poštom dostavljati u H. n. b. i to u roku 5 radnih dana od održavanja navedenih sjednica, sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. toga rješenja; 3.13. B. je dužna, počevši od dana primitka toga rješenja, putem elektroničke pošte u Excel formatu dostavljati planirane i ostvarene dnevne kunske devizne priljeve i odljeve u pojedinačnom iznosu većem od 100 tisuća kuna. Navedeni izvještaj je potrebno dostavljati H. n. b. na dnevnoj osnovi, sa stanjem na prethodni dan,

u roku od 1 radnog dana od isteka izvještajnog dana. Prvi izvještaj potrebno je dostaviti drugi radni dan po primitku Rješenja. Izvještaje je potrebno dostavljati sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. toga rešenja; 3.14. B. je dužna, počevši od dana primitka toga rješenja sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. obavijestiti H. n. b. o svakom zaključenom pravnom poslu s osobama u posebnom odnosu kako su definirane člankom 146. Zakona o kreditnim institucijama i osobama koje s njima djeluju zajednički i to u roku od 3 radna dana od zaključivanja istog. Pregled svih zaključenih pravnih poslova sa stanjem na dan 31. kolovoza 2019. s osobama u posebnom odnosu B. je dužna u elektroničkom obliku u Excel formatu dostaviti u H. n. b. najkasnije do 10. rujna 2019.; 3.15. B. je dužna u roku

od 3 radna dana od primitka toga rješenja, a sa stanjem na dan primitka Rješenja, provesti u svojim poslovnim knjigama potrebna knjiženja na način da poveća ispravke vrijednosti i umanjenje vrijednosti po plasmanu društvu "P. b." d. o. o. i to minimalno 80% sukladno zapisniku o obavljenom nadzoru bonitetnom analizom broj:

EZOFF-6-500/19-LS MLJ od 9. srpnja 2019 i Dodatka Zapisnika o obavljenom nadzoru bonitetnom analizom broj: EZOFF-6/2-500/19-LS-MLJ od 7. kolovoza 2019. O izvršenju te mjere B. je dužna obavijestiti Hrvatsku narodnu najkasnije do 31. kolovoza 2019.; 3.16. B. je dužna izraditi plan smanjenja troškova koji treba minimalno sadržavati sljedeće: detaljan plan smanjenja troškova zaposlenika, detaljan plan smanjenja ostalih administrativnih troškova te analizu profitabilnosti poslovnica. B. je dužna navedeni plan smanjenja troškova dostaviti H. n. b.do 15. listopada 2019.; 3.17. B. je dužna po provedenoj analizi profitabilnosti

poslovnica iz točke 3.16. donijeti plan o zatvaranju neprofitabilnih poslovnica te isti dostaviti u Hrvatsku narodnu banku najkasnije do 31. listopada 2019. Odluke o zatvaranju neprofitabilnih poslovnica temeljem dostavljenog plana B. je dužna donijeti najkasnije do 15. studenog 2019. te iste dostaviti u Hrvatsku narodnu banku u roku od 3 radna dana od dana donošenja; 3.18. B. se od dana primitka toga rješenja do ispunjenje mjere iz točke 3.3. toga rješenja zabranjuje isplata dividende ili bilo kojeg drugog oblika isplate dobiti; 3.19. B. se počevši s danom primitka toga rješenja zabranjuje odobravanje izloženosti na mjesečnoj razini u iznosu koji premašuje iznos naplaćenih izloženosti i priljev od prodaje imovine u prethodnom kalendarskom mjesecu sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. toga rješenja. Izuzetak od toga ograničenja su izloženosti u cijelosti osigurane depozitima. B. ima pravo neiskorišteni iznos odobravanja iz proteklog mjeseca iskoristiti u narednim mjesecima. Pod naplaćenim izloženostima u smislu ovog Rješenja smatra se priljev novčanih sredstava koji je ostvaren iz poslovanja dužnika/sudužnika, a koji se niti na jedan način, direktno ili indirektno, ne mogu povezati s financiranjem od strane B.. Na depozite koji se ugovaraju kao instrument osiguranja na jednaki se način primjenjuje odredba o nemogućnosti direktnog ili indirektnog financiranja B.. B. je dužna izvještavati H. n. b. o izvršenju te mjere, odnosno naplaćenim i odobrenim izloženostima na mjesečnoj osnovi u elektroničkom obliku u Excel formatu, u roku od 5 radnih dana od dana završetka prethodnog mjeseca. Prvo izvješće B. je dužna dostaviti sa stanjem na dan 31. kolovoza 2019. Izvješća je B.dužna dostavljati u H. n. b. sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. ovog Rješenja. Izvješće treba minimalno sadržavati sve novčane priljeve proizašle iz naplaćenih izloženosti priljeve od prodaje imovine te odljeve po klijentu partiji na pojedinačnoj razini veće od 100 tisuća kuna (na razini partije) skupni iznos svih novčanih priljeva odljeva koji su na razini partije manji od 100 tisuća kuna za kalendarski mjesec za koji se isto dostavlja i 3.20. B. se počevši s danom primitka toga rješenja zabranjuje odobravanje izvan bilančnih potencijalnih obveza na mjesečnoj razini u iznosu koji premašuje iznos smanjenja izvan bilančnih potencijalnih obveza u prethodnom kalendarskom mjesecu sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. ovog Rješenja. Iznos izvan bilančnih potencijalnih obveza u cijelosti osiguranih depozitom izuzima se iz ovog ograničenja. Na depozite koji se ugovaraju kao instrument osiguranja na jednaki se način primjenjuje odredba o nemogućnosti direktnog ili indirektnog financiranja B.. B. je dužna izvještavati H. n. b. o izvršenju ove mjere, odnosno o smanjenju izvan bilančnih potencijalnih obveza i odobrenim izvan bilančnim potencijalnim obvezama na mjesečnoj osnovi, u elektroničkom obliku u Excel formatu, u roku od 5 radnih dana od dana završetka prethodnog mjeseca. Prvo izvješće B. je dužna dostaviti sa stanjem na dan 31. kolovoza 2019. Izvješća je B. dužna dostavljati u H.

n. b. sve do ispunjenja mjere iz točke 3.3. ovog Rješenja. Izvješće treba minimalno sadržavati sva povećanja i smanjenja iznosa izvan bilančnih potencijalnih obveze po klijentu i broju partije na pojedinačnoj osnovi veće od 100 tisuća kuna i skupni iznos svih povećanja i smanjenja izvan bilančnih potencijalnih obveza koji su na po partiji manji od 100 tisuća kuna za kalendarski mjesec za koji se isto dostavlja.

22. Nadzor bonitetnom analizom nad tužiteljicom obavljen je od H. n. b. (u daljnjem tekstu: H.) na temelju odredbe članka 4. alineje 3.

Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine", broj: 75/08. i 54/13., u daljnjem tekstu: ZoHNB) i članka 143. stavka 5. i članka 175. stavka 1. točke 1. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 59/13., 19/15., 102/15. i 15/18., u daljnjem tekstu: ZoKI), ali i primjenom odredbi Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanju supervizorskih mjera ("Narodne novine", broj 23/14. i 55/14., u daljnjem tekstu: Odluka o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija izricanju supervizorskih mjera). O obavljenom nadzoru je sastavljen zapisnik poslovni broj EZOFF-6-500/19-LŠ-Mlj od 9. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: Zapisnik o nadzoru), na kojeg je tužiteljica pravovremeno izjavila primjedbe (u daljnjem tekstu: Primjedbe). Povodom tih primjedbi sastavljen je Dodatak zapisnika o obavljenom nadzoru bonitetnom analizom broj: EZOFF-6/2-500/19 LS MLJ od 7. kolovoza 2019. (u daljnjem tekstu: Dodatak Zapisnika).

23. Nije sporno da je tužiteljica u privremenim izvještajima sa stanjem na 31. prosinca 2018. iskazala stopu ukupnog kapitala od 14,27%, dok su stope redovnog osnovnog kapitala iznosile 11,69%; da je tužiteljica, u skladu s rješenjem H. poslovni broj EROFF-22-020/17-21-BV od 31. srpnja 2017. bila dužna održavati stopu ukupnog kapitala od 10,60% a zaštitni slojevi kapitala iznose 4% ukupnog kapitala; da tužiteljica s 31. prosincem 2018. nije ispunjavala zahtjev za kombinirani zaštitni sloj te da je stoga ona, prema odredbi članka 143. stavku 1. ZoKI-a bila dužna izraditi Plan za očuvanje kapitala. Nije sporno niti da je tužiteljica izradila plan za očuvanje kapitala i dostavila ga HNB-u 25. veljače 2019. te da je, ona, po nalogu H. radi razrade pojedinih mjera i u cilju procjene realnosti provođenja planiranih mjera, dostavila 30. travnja 2019. dopunjeni Plan očuvanja kapitala (u daljnjem tekstu: Plan).

24. Nije sporno ni da je tužiteljici (pravomoćnim i izvršnim) rješenjem H.poslovni broj ERIN- 2/020/17-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. naloženo od 28. siječnja 2019. održavati regulatorni kapital viši od zahtijevanog za 3,01%, a što predstavlja minimalnu stopu ukupnog kapitala od 11,01%, a što, uz zaštitne slojeve kapitala od 4% ukupnog kapitala iznosi 15,01%.

25. Nije sporno da je tužiteljica Planom navela procjenu prihoda i rashoda te projekciju bilance, mjere za očuvanje kapitala, a koje planira provesti do kraja 2019. s ciljem povećanja stope kapitala kreditne institucije te plan i vremenski okvir za povećanje regulatornog kapitala kako bi se u cijelosti ispunio zahtjev za kombinirani zaštitni sloj.

26. Također nije sporno da je H., procijenivši Plan, sve tužiteljičine planirane mjere (osim naplate kredita od društva "H. c." d. o. o.) kao i stavke bilance i računa dobiti i gubitaka ocijenio izrazito nerealnom postavljenim i teško provedivim, smatrajući, u biti, da se provođenjem Plana neće očuvati kapital i/ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bi kreditnoj instituciji omogućio ispunjavanje njezinog zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u primjerenom roku (iako u osporenom rješenju nije izrijekom konkretiziran taj rok; dalo bi se zaključiti da bi taj rok bio 31. prosinca 2019.). Shodno tomu je ona ocijenila da nisu ispunjeni uvjeti za odobravanjem Plana definirani člankom 143. stavkom 5. ZoKI-a te, točkom 1. izreke, osporenog rješenja nije odobren Plan tužiteljice.

27. Vezano za točku 2. izreke i utvrđenje da je tužiteljica u fazi rane intervencije, nije sporno da je tuženik odluku u tom dijelu utemeljio na tomu da regulatorni kapital tužiteljice trenutno ne ispunjava zahtjeve utvrđene u članku 92. stavku 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta (Vijeća o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i zahtjev za kombinirani zaštitni sloj definiran člankom 128., točkom (6) Direktive 2013/36/EU, da su sve mjere iz Plana (osim naplate kredita od društva "H. c." d. o. o.), kao i stavke bilance i računa dobiti i gubitka izrazito nerealno postavljene i teško provedive zbog čega se Plan ne može smatrati realnim te da je ulaganje u materijalnu imovinu iznad zakonom propisanog maksimuma (jer sa stanjem na 31. prosinca 2018. ukupno ulaganje u materijalnu imovinu koja podliježe ograničenju iznosi 69.176 tisuća kuna odnosno 49,61% priznatog kapitala, a što je iznad zakonskog propisanog limita od 40% i s obzirom na to da je rješenjem broj ERIN-2-020/19-21-BV od 17. siječnja 2019. tužiteljici naloženo uskladiti se za zakonskim propisom najkasnije do 31. prosinca 2019.), a uzimajući u obzir da tužiteljica treba provesti dodatne ispravke vrijednosti plasmana odobrenog klijentu "P. b." d. o. o. i da je zapisnikom utvrđeno da je tužiteljici za nastavak poslovanja potreban dodatni kapital u iznosu od minimalno 40 milijuna kuna. Stoga je tuženik, na temelju supervizorske procjene, a u skladu s odredbama članka 143. stavka 6. točke 1. i članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a, utvrdio da je tužiteljica u fazi rane intervencije. Izneseno je razvidno iz sadržaja obrazloženja osporene odluke.

28. Nije sporno ni da je tuženik, s obzirom na utvrđenje da se tužiteljica nalazi u fazi rane intervencije i s obzirom na to da je ocijenio da su ispunjeni uvjeti iz članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a, a u skladu s odredbama članka 235.a ZoKI-a, naložio niz ranije navedenih supervizorskih mjera koje su grupirane u točkama 3.1. do 3.20. izreke osporenog rješenja.

29. Međutim, pokazalo se, u biti i ponajprije, spornim: 1. je li bilo vrlo vjerojatno da će tužiteljica provođenjem Plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bio joj omogućio ispunjenje njezina zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u roku do 31. prosinca 2019. te 2. te jesu li bili ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a za utvrđenje da je tužiteljica u fazi rane intervencije.

30. Sud smatra da je riječ o ključnim spornim pravnim i činjeničnim pitanjima i dvojbama, a o kojima je u konkretnom predmetu ovisila pravilna primjena materijalnog propisa pa i u dijelu posljedično tomu naloženih mjera iz točke 3. izreke osporenog rješenja.

31. Prije upuštanja u meritum konkretnog predmeta, sud smatra da je nužno ukazati na neka bitna pravna stajališta i ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja su zauzeta i obvezujuća pri postupanju upravnih sudova i javnopravnih tijela, kada ona rješavaju upravne stvari.

31.1. Prema ocjeni i shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj U-III-4459/2012 od 21. travnja 2016. (dostupna na: www. usud.hr) zadaća je javnopravnih tijela ponajprije tumačiti i primjenjivati pravo. Ona su dužna pravne norme tumačiti polazeći od cilja i svrhe koju je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te u skladu s tako utvrđenom svrhom primjenjivati mjerodavnu normu uzimajući u obzir specifične okolnosti konkretnog predmeta. Koju će metodu interpretacije pritom primijeniti, stvar je njihovog odabira. Međutim, način na koji tumače i primjenjuju mjerodavno pravo u svakom pojedinom predmetu mora imati racionalnu osnovu i objektivno opravdanje i on ne smije dovoditi do povrede zajamčenih ustavnih prava stranaka u postupku.

31.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je, u odluci poslovni broj U-III/5989/2013 od 9. veljače 2016. (dostupno na: www.usud.hr), upozorio i na pretjerani formalizam koji opterećuje rad nadležnih tijela državne i javne uprave, kad odlučuju o pravima i obvezama stranaka u upravnim postupcima. Upozorio je i da u situaciji kada je mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci toga i nekoga drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koji one proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti konkretnoga slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanoga ishoda za stranku, a ponajmanje ne smiju kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskoga ustavnog poretka.

31.3. Ocjenjujući postupanje upravnih tijela, i ukinuvši pravomoćne presude upravnih sudova, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj U-III- 5874/2020 od 8. rujna 2021. (dostupno na: www.usud.hr) istaknuo da su načela jednakosti i vladavine prava dvije od člankom 3. Ustava propisanih jedanaest najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava. Vladavina prava pak obvezuje donositelje pojedinačnih pravnih akata uvažavati temeljne postulate sadržane u temeljnim odredbama Ustava. Pojedinačnim aktima se mogu određenim subjektima nametati ograničenja, ali ta ograničenja moraju biti razmjerna konstitucionalnom ili legalnom cilju koji se njima želi postići. Pritom teret koji se nameće pojedincu ne smije biti prekomjeran i u nerazmjeru sa svrhom uvođenja ograničenja. Taj sud je podsjetio i da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva.

31.4. U odluci poslovni broj U-III-3927/2018 od 10. prosinca 2020. (dostupno na: www.usud.hr) Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo:…Pravo na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava. Načelo pravičnosti sudskog postupka treba poštovati u svim okolnostima. Međutim, odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ne može podlijegati jednom nepromjenjivom pravilu, već ovisi o svim okolnostima svakog pojedinog postupka.…Pravo na pošteno suđenje, između ostalog, nameće obvezu sudovima da provedu pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele. S tim u vezi Ustavni sud ponavlja da su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, ta ustavna i konvencijska obveza ne smije biti shvaćena tako da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ustavni sud ponavlja da se pravo na obrazloženu odluku ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja (v., na primjer, odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-2886/2018 i dr. od 11. rujna 2019., objavljenu na www.usud.hr). Pravo na pošteno suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranaka nisu stvarno "saslušani", tj. ako ih sud nije propisno ispitao. Zaključno, stajalište je Ustavnog suda da sve dok u sudskoj odluci koja se osporava ustavnom tužbom nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje…Obrazloženja tijela sudbene vlasti, pa i onih najviših, koja ne sadrže relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o samovolji ili proizvoljnosti (odluka broj: U-III-3156/2017 od 31. siječnja 2019., točka 8., dostupna na: www.usud.hr). Ustavni sud utvrđuje da takvo paušalno obrazloženje osporene presude Visokog upravnog suda, bez navođenja dostatnih i relevantnih razloga za takvu odluku upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Naime, u konkretnom slučaju izostala je pravna sigurnost kao posljedica "pravilnog upravljanja pravdom", uslijed čega Visoki upravni sud takvom presudom podnositelju nije osigurao djelotvornu pravnu zaštitu i nije udovoljio zahtjevima ustavnog jamstva pravičnog suđenja, propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Slijedom navedenog, Ustavni sud, ocjenjuje da je osporenom presudom podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Ustavni sud, nadalje, smatra da osporenom presudom Visokog upravnog suda nisu ispoštovana ni ustavna jamstva sudske kontrole upravnih akata (članak 19. stavak 2. Ustava), koja podrazumijevaju stvarnu i učinkovitu, neovisnu i nepristranu sudsku zaštitu od nezakonitih akata tijela državne uprave i drugih tijela s javnim ovlastima.

31.5. Ustavni sud Republike Hrvatske, u odlukama poslovni broj U-I-722/2009 od 6. travnja 2011. te broj U-I-4946/2012 od 12. lipnja 2014. (dostupna na: www.usud.hr), istaknuo je i da zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati. Adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. Ako to ponašanje reguliraju dvije ili više pravnih normi, njihov donositelj mora osigurati njihovu jasnoću i predvidljivost i u pogledu sadržaja svake od njih i u pogledu učinka koji one stvaraju u svojem međuodnosu. Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme, međutim, nije ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači često razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti. Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanje primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Pri tome, nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (članak 16. stavak 2. Ustava).

31. 6. Da je od upravnih sudova i javnopravnih tijela povrijeđeno načelo pravičnosti Ustavni sud je zaključio i u odluci poslovni broj U-III-4223/2010 od 4. srpnja 2013. (dostupna na: www.usud.hr). Tada je taj sud istaknuo: …Zato, Ustavni sud utvrđuje da u presudi Upravnog suda i rješenjima upravnih tijela nisu izneseni i obrazloženi ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi glede utemeljenosti ocjene upravnih tijela i Upravnog suda prema kojoj podnositelj u konkretnom slučaju nije obavljao isključivo djelatnost istraživanja i razvoja. Nadalje, u navedenim odlukama nisu izneseni i obrazloženi ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi glede utemeljenosti stajališta upravnih tijela prema kojem po podnositelju naknadno dostavljena dokumentacija nije relevantna za utvrđivanje njegovih poreznih obveza, te za odbijanje podnositeljeva prijedloga glede izvođenja dokaza vještačenjem na okolnost imaju li poslovni događaji, koji su osnova za utvrđivanje podnositeljevih poreznih obveza isključivo karakter istraživačko razvojne djelatnosti. Naime, činjenica da je podnositelj naknadno (prije donošenja prvostupanjskog rješenja) dostavio dokumentaciju za koju smatra da dokazuje njegove tvrdnje glede karaktera poslovnih događaja koji su bili predmet inspekcijskog nadzora, ne otklanja obvezu poreznog tijela s jednakom pažnjom utvrditi sve činjenice bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke. Također, ovlast poreznog tijela odlučiti o potrebi vještačenja ne otklanja obvezu tog tijela iznijeti ozbiljne, relevantne i dostatne razloge zbog kojih otklanja prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem utemeljen na prigovoru nedostatne kompetencije poreznog tijela za ocjenu karaktera poslovnih događaja koji su bili predmet inspekcijskog nadzora. Stoga se u konkretnom slučaju ne može otkloniti sumnja u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava…

31.7. U odluci poslovni broj U-III-7236/2014 od 19. veljače 2015. (dostupno na: www.usud.hr) Ustavni sud Republike Hrvatske je, ocjenjujući postupanje javnopravnih tijela i upravnog suda, istaknuo da je obveza sudova da, u cilju osiguranja pravičnog suđenja o zakonitosti upravnog akta, omoguće tužitelju u upravnom sporu da iznosi dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, a pogotovo one od kojih ovisi odluka o njegovoj obavezi. Nadalje, Ustav jamči stranci u postupku pravo na obrazloženu odluku tijela upravne odnosno sudbene vlasti, kao i pravo na (učinkovito) pravno sredstvo, a oba navedena prava međusobno su usko povezana, proizlaze jedno iz drugog i čine neodvojive sastavnice prava na pravično suđenje (odlučivanje), zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Valja, nadalje, naglasiti da je Upravni sud tijelo sudbene vlasti, čijoj se kontroli, u smislu članka 19. stavka 2. Ustava, upravni akti podvrgavaju upravo iz razloga što državna tijela koja donose upravne akte - nisu tijela sudbene vlasti. Stoga povreda ustavnog jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava koju počini Upravni sud u vidu nenavođenja meritornih razloga za odbijanje tužbe - dakle, za uskratu Ustavom zajamčene sudske zaštite adresatu upravnog akta, prema stajalištu Ustavnog suda, može imati višestruke implikacije. "Upravni spor pred Upravnim sudom jest uvijek spor između fizičke odnosno pravne osobe o čijim je pravima i obvezama odlučilo neko državno tijelo, i, s druge strane, autoriteta državne vlasti izraženog kroz upravni akt kojeg se tužbom pobija. Takvom odnosu 'strana' u sporu imanentan je određeni stupanj rizika od pojave nejednakosti u procesnom položaju tužitelja te od zapostavljanja značaja principa neovisnosti i nepristranosti u suđenju. …... Ignoriranje argumentacije na kojoj tužitelj u upravnom sporu temelji svoju tužbu, izostanak očitovanja o njegovim bitnim navodima, može stoga imati za posljedicu de facto onemogućavanja pristupa sudu sprečavanjem stranke da se sa svojim zahtjevom, izuzev na formalnoj razini, obrati sudu i da sud nastali spor razriješi. Poštivanje prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, u segmentu suštinskog 'prava na sud' temeljni je uvjet bez čijeg ispunjenja ne može biti govora o tome da bi postupak u bilo kojem drugom aspektu udovoljavao zahtjevima pravičnog suđenja. Sama činjenica da je podnositelj imao pravnu mogućnost podnošenja tužbe sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava. I dalje ostaje da se utvrdi je li stupanj tog pristupa bio dostatan da stranci osigura 'pravo na sud' sa stajališta načela vladavine prava u demokratskom društvu." (Stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-III- 6002/2011 od 11. listopada 2012.).

31.8. O pretjerano formalističkom pristupu upravnih tijela i upravnih sudova pri ocjeni dokaza, obrazlaganju odluka i tretiranju dokaznih prijedloga stranaka u upravnom postupku i upravnom sporu, što je dovelo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje Ustavni sud Republike Hrvatske je ukazao i u odlukama poslovni broj U-III-817/2014 od 20. listopada 2014., U-III-4261/2012 od 28. svibnja 2014. ali i u odluci poslovni broj U-III-5074/2019 od 15. prosinca 2020. (dostupno na: www.usud.hr). U potonje navedenoj odluci taj sud je, između ostaloga, istaknuo: …Stajalište upravnih sudova da su činjenice utvrdila upravna tijela čiji akti su osporeni u upravnom sporu, pa zbog toga što je obveza tih upravnih tijela očuvanje i zaštita zaštićenih dobara nema razloga provoditi vještačenje, tj. dovoditi u sumnju činjenice koje su utvrdili, u suprotnosti je sa zahtjevom da navodi stranke moraju biti propisno ispitani odnosno zahtjevi stranke stvarno "saslušani"….

32. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike Hrvatske i primijenivši ta načelna stajališta na konkretan predmet, potanko razmatrajući (ne)osnovanost navoda stranaka i zakonitost osporenog rješenja, valja istaknuti sljedeće.

33. Prvo, vezano za (ne)odobravanje Plana i ocjenu zakonitosti osporene odluke u dijelu pod točkom 1. izreke, valja istaknuti sljedeće.

34. U tom dijelu pokazalo se ponajprije spornim je li tuženik odlučuje o (ne)odobravanju Plana i nalaganju mjera na temelju odredbi članka 143. stavka 5. i 6. ZoKI-a primjenom slobodne ocjene te je li tužiteljica ovlaštena zatražiti upravno-sudsku zaštitu, odnosno je li se upravni spor može voditi o pravilnosti osporene odluke ili samo o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

35. Pokazalo se spornim i je li osporeno rješenje zakonito s aspekta primjene odredbi članka 143. stavka 5. i 6. ZoKI-a. Suštinski se pokazalo spornim je li bilo vrlo vjerojatno da će tužiteljica provođenjem Plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bio joj omogućio ispunjenje njezina zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u roku do 31. prosinca 2019.

36. Člankom 2. stavkom 1. ZoHNB-a je propisano da je Hrvatska narodna banka središnja banka Republike Hrvatske, dok je stavkom 2. toga članka da je ona pri ostvarivanju svojeg cilja i u izvršavanju svojih zadataka samostalna i neovisna. Ona ima svojstvo pravne osobe (članak 2. stavak 3. ZoHNB-a).

37. Cilj Hrvatske narodne banke jest održavanje stabilnosti cijena (članak 3. ZoHNB-a).

38. Odredbom članka 4. stavka 1. ZoHNB-a propisano je da je Hrvatska narodna banka samostalna i neovisna u okviru Ustava i zakona u cjelokupnosti poslova iz svoje nadležnosti, što se osobito očituje u: - utvrđivanju i provođenju monetarne i devizne politike, - držanju i upravljanju s međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, - izdavanju novčanica i kovanog novca, - izdavanju i oduzimanju odobrenja i suglasnosti u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava te devizno poslovanje i poslovanje ovlaštenih mjenjača, - obavljanju poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet, institucija za elektronički novac i platnih sustava, - vođenju računa kreditnih institucija i obavljanju platnog prometa po tim računima, davanju kredita kreditnim institucijama i primanju u depozit sredstava kreditnih institucija, - uređivanju i unapređivanju sustava platnog prometa, - obavljanju zakonom utvrđenih poslova za Republiku Hrvatsku, - donošenju podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti, - provođenju makro bonitetne politike radi pridonošenja stabilnosti financijskog sustava u cjelini i - obavljanju ostalih, zakonom utvrđenih poslova.

39. Člankom 7. stavkom 1. ZoKI-a je propisano da su bankovne usluge primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, a za svoj račun. Osnovne i dodatne financijske usluge koje obavljaju kreditne institucije su propisane regulacijom članka 8. ZoKI-a.

40. Prema regulaciji članka 11. ZoKI-a Hrvatska narodna banka nadležna je za nadzor nad primjenom odredbi toga zakona (stavak 1.), ona je imenovano tijelo u smislu članka 458. stavka 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 u dijelu koji se tiče propisivanja mjera za ograničavanje sistemskog rizika koje se odnose na kreditne institucije (stavak 2.) te ona je i u smislu toga zakona i Uredbe (EU) br. 575/2013 nadležno tijelo za kreditne institucije (stavak 3.).

41. U skladu s odredbom članka 98. ZoKI-a kreditna institucija dužna je poslovati tako da je u svakom trenutku sposobna pravodobno ispunjavati dospjele novčane obveze (načelo likvidnosti) te da je trajno sposobna ispunjavati sve svoje obveze (načelo solventnosti).

42. Direktiva 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ od 26. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: Direktiva 2013/36/EU), u članku 128. stavku 1. točki 6., definira pojam zahtjev za kombinirani zaštitni sloj. Pod tim pojmom podrazumijeva redovni osnovni kapital koji je potreban za ispunjavanje zahtjeva za zaštitni sloj za očuvanje kapitala, uvećan za zaštitne slojeve ovisno o tome što je primjenjivo: (a) protuciklički zaštitni sloj kapitala specifičan za instituciju; (b) zaštitni sloj za GSV instituciju; (c) zaštitni sloj za OSV instituciju i (d) zaštitni sloj za sistemski rizik.

43. Regulacijom članka 92. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 od 26. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: Uredba (EU) 575/2013), kojim su uređeni kapitalni zahtjevi, propisano je da institucije, pridržavajući se članaka 93. i 94., moraju u svakom trenutku ispunjavati sljedeće kapitalne zahtjeve: (a) stopa redovnog osnovnog kapitala od 4,5 %; (b) stopa osnovnog kapitala od 6 %; (c) stopa ukupnog kapitala od 8 % (stavak 1.). Prema stavku 2. toga članka institucije izračunavaju svoje stope kapitala na sljedeći način: (a) stopa redovnog osnovnog kapitala je omjer redovnog osnovnog kapitala institucije i ukupnog iznosa izloženosti riziku izražena u postotku; (b) stopa osnovnog kapitala je omjer osnovnog kapitala institucije i ukupnog iznosa izloženosti riziku izražena u postotku; c) stopa ukupnog kapitala je omjer regulatornog kapitala institucije i ukupnog iznosa izloženosti riziku izražena u postotku. Metodologija ukupnog iznosa rizičnosti propisana je stavkom 3. i 4. toga članka.

44. U slučaju da instrument dopunskog kapitala prestane ispunjavati uvjete iz članka 63. primjenjuje se sljedeće: (a) taj instrument odmah prestaje ispunjavati uvjete za instrument dopunskog kapitala; (b) dio računa premija na dionice koji se odnose na taj instrument odmah prestaje ispunjavati uvjete za stavke dopunskog kapitala (članak 65. Uredba (EU) 575/2013).

45. Uređujući uvjete za smanjenje regulatornog kapitala Uredba (EU) 575/2013, u članku 77., propisuje da institucija mora od nadležnog tijela tražiti prethodno odobrenje za jedno ili oboje od sljedećeg: (a) smanjenje, otkup ili ponovnu kupnju instrumenata redovnog osnovnog kapitala koje je institucija izdala u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom; (b)izvršenje opcije kupnje, otkupa, otplate ili ponovne kupnje instrumenata dodatnog osnovnog kapitala ili instrumenata dopunskog kapitala, prema potrebi, prije datuma njihovog ugovornog dospijeća.

46. Nadležno tijelo daje instituciji odobrenje za smanjenje, ponovnu kupnju, otkup ili izvršenje opcije kupnje instrumenata redovnog osnovnog kapitala, dodatnog osnovnog kapitala ili dopunskog kapitala ako je ispunjen bilo koji od sljedećih uvjeta: (a) ako institucija prije ili u trenutku izvršenja radnje iz članka 77. zamijeni instrumente iz članka 77. instrumentima regulatornog kapitala jednake ili više kvalitete po uvjetima koji su održivi s aspekta sposobnosti institucije da ostvaruje dobit; (b) ako institucija nadležnom tijelu dokaže da bi regulatorni kapital institucije nakon izvršenja dotične radnje premašivao zahtjeve utvrđene u članku 92. stavku 1. ove Uredbe i zahtjev za kombinirani zaštitni sloj definiran člankom 128. točkom (6) Direktive 2013/36/EU u takvom iznosu koji nadležno tijelo može smatrati potrebnim na temelju članka 104. stavka 3. Direktive 2013/36/EU (članak 78. stavak 1. Uredbe (EU) 575/2013).

47. Člankom 143. stavkom 1. ZoKI-a je propisano da je kreditna institucija koja ne ispunjava zahtjev za kombinirani zaštitni sloj dužna izraditi plan za očuvanje kapitala i dostaviti ga Hrvatskoj narodnoj banci najkasnije u roku pet radnih dana nakon što je ustanovila da ne ispunjava taj zahtjev.

48. Plan za očuvanje kapitala mora sadržavati sljedeće: 1. procjene prihoda i rashoda te projekciju bilance, 2. mjere za povećanje stopa kapitala kreditne institucije i 3. plan i vremenski okvir za povećanje regulatornog kapitala kako bi se u cijelosti ispunio zahtjev za kombinirani zaštitni sloj (članak 143. stavak 3. ZoKI-a), s time da Hrvatska narodna banka može od kreditne institucije zahtijevati i druge podatke koje smatra potrebnima za provođenje procjene iz stavka 5. toga članka (članak 143. stavak 4. ZoKI-a).

49. Prema odredbi članka 143. stavka 5. ZoKI-a HNB procjenjuje plan za očuvanje kapitala te ga odobrava samo ako smatra da je vrlo vjerojatno da će se provođenjem plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bi kreditnoj instituciji omogućio ispunjavanje njezinog zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u roku koji Hrvatska narodna banka smatra primjerenim.

50. U skladu s odredbom članka 143. stavka 6. ZoKI-a ako Hrvatska narodna banka ne odobri plan za očuvanje kapitala u skladu sa stavkom 5. toga članka, poduzet će jednu ili obje sljedeće mjere: 1. naložit će kreditnoj instituciji da poveća regulatorni kapital do određenih razina u određenim rokovima i 2. na osnovi svojih ovlasti u skladu s člankom 220. toga zakona, naložit će stroža ograničenja raspodjele od onih iz članaka 140. do 142. toga zakona.

51. Ako kreditna institucija namjerava poduzeti druge mjere za povećanje stopa kapitala odnosno promijeniti vremenski okvir za povećanje regulatornoga kapitala sadržanog u odobrenom planu za očuvanje kapitala, dužna je o tome obavijestiti Hrvatsku narodnu banku i dostaviti izmijenjeni plan za očuvanje kapitala. Izmijenjeni plan za očuvanje kapitala Hrvatska narodna banka procjenjuje i odobrava u skladu sa stavkom 5. toga članka (članak 143. stavak 7. ZoKI-a).

52. Prema članku 148. stavku 1. ZoKI-a ukupna ulaganja kreditne institucije u materijalnu imovinu ne smiju prelaziti 40% priznatog kapitala kreditne institucije, dok se prema stavku 2. toga članka ulaganjima iz stavka 1. toga članka ne smatraju ulaganja koja je kreditna institucija stekla, u prve dvije godine: - nakon stjecanja u zamjenu za svoje tražbine u postupku financijskog restrukturiranja, - u postupku prijenosa prava vlasništva nad nekretninom koja je instrument osiguranja stambenoga potrošačkog kredita na kreditnu instituciju, a koji se provodi u skladu sa zakonom kojim se uređuje stambeno potrošačko kreditiranje, - u stečajnom i ovršnom postupku te - primjenom instrumenata osiguranja tražbina u skladu s Ovršnim zakonom.

53. U skladu s odredbom članka 175. stavak 1. ZoKI-a Hrvatska narodna banka ovlaštena je obavljati superviziju kreditnih institucija: 1. obavljanjem nadzora prikupljanjem i analizom izvješća i informacija, kontinuiranim praćenjem poslovanja kreditnih institucija i drugih osoba koje su prema odredbama toga zakona, i propisa donesenih na temelju toga zakona, ili drugih zakona i propisa donesenih na temelju tih drugih zakona ili primjenjivim propisima Europske unije dužne izvještavati Hrvatsku narodnu banku, 2. obavljanjem neposrednog nadzora nad poslovanjem kreditne institucije, 3. nalaganjem supervizorskih mjera (uključujući i supervizorske mjere u fazi rane intervencije) i 4. izdavanjem mišljenja, odobrenja, suglasnosti i procjenjivanjem kreditne institucije u skladu s tim zakonom, Uredbom (EU) br. 575/2013 i drugim propisima Europske unije kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija.

54. Osnovni ciljevi supervizije koju obavlja Hrvatska narodna banka su održavanje povjerenja u hrvatski bankovni sustav te promicanje i očuvanje njegove sigurnosti i stabilnosti (članak 176. ZoKI-a).

55. Odredbom članka 180. stavka 1. ZoKI-a pri obavljanju supervizije Hrvatska narodna banka provjerava zakonitost poslovanja kreditne institucije uključujući organizaciju, strategije, politike, postupke i procedure koje je kreditna institucija donijela radi usklađivanja svojeg poslovanja s odredbama toga zakona, osim odredbi glave XXIII., podzakonskim propisima donesenima na temelju ovoga Zakona, Uredbom (EU) br. 575/2013 i propisima Europske unije donesenima na temelju Direktive 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 575/2013, te procjenjuje: a) rizike kojima kreditna institucija jest ili bi mogla biti izložena, b) rizike koje kreditna institucija predstavlja za financijski sustav, uzimajući u obzir utvrđivanje i mjerenje sistemskog rizika prema članku 23. Uredbe (EU) br. 1093/2010 ili preporuke Europskog odbora za sistemske rizike, ako je to primjereno i c) rizike koji su utvrđeni provođenjem testiranja otpornosti na stres, uzimajući u obzir vrstu, opseg i složenost poslova kreditne institucije. Stavkom 2. toga članka je propisano da na temelju supervizije iz stavka 1. toga članka Hrvatska narodna banka utvrđuje osiguravaju li organizacija, strategije, politike, postupci i procedure koje je uspostavila kreditna institucija te regulatorni kapital i likvidnost kreditne institucije primjeren sustav upravljanja i pokrivenost rizika.

56. Člankom 9. stavkom 1. Odluka o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera propisano je da se nadzor bonitetnom analizom obavlja prikupljanjem izvješća i informacija te analiziranjem tih izvješća i informacija od strane ovlaštenika po zaposlenju. Izvješća i informacije jesu propisana (godišnja, polugodišnja, tromjesečna i dr.) izvješća koja kreditna institucija dostavlja Hrvatskoj narodnoj banci, izvješća vanjskih i unutarnjih revizora, korespondencija s kreditnom institucijom, informacije, izvješća i izjave koje na zahtjev ovlaštenika po zaposlenju dostavi kreditna institucija te druge dostupne informacije, izvješća i obavijesti vezani uz kreditnu instituciju.

57. Na temelju analize informacija i izvješća iz stavka 1. toga članka ovlaštenik po zaposlenju obavlja djelomičnu ili cjelokupnu procjenu kreditne institucije, osobito procjenu profila rizičnosti kreditne institucije i adekvatnosti kapitala i likvidnosti s obzirom na rizike kojima je kreditna institucija izložena ili može biti izložena, zakonitosti njezina poslovanja te pravodobnosti i točnosti izvješćivanja kreditne institucije (članak 9. stavak 2. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera).

58. U skladu s člankom 13. stavkom 1. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera ako su neposrednim nadzorom u poslovanju kreditne institucije utvrđene nezakonitosti, ovlaštena osoba obvezna je u zapisniku precizno navesti činjenice, odnosno opisati radnje kojima je kreditna institucija, odnosno odgovorna osoba u kreditnoj instituciji, postupila suprotno odredbama zakona i drugih propisa te o tome pribaviti dokaze.

59. Pri obavljanju supervizije Hrvatska narodna banka utvrđuje regulatorni kapital i likvidnost kreditne institucije u skladu s člankom 180. ZoKI-a (članak 17.a stavak 1. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera).

60. Prema odredbi članka 17.b stavka 1. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera za potrebe supervizije iz članka 17.a stavka 2. točke 1. te odluke, Hrvatska narodna banka sastavlja izvješće o procjeni rizičnosti kreditne institucije ili grupe kreditnih institucija u RH i dostavlja ga: 1. predsjedniku uprave kreditne institucije ili matične kreditne institucije i 2. predsjedniku nadzornog odbora kreditne institucije ili matične kreditne institucije.

61. Hrvatska narodna banka i kreditna institucija ili matična kreditna institucija u najvećoj mogućoj mjeri usuglašavaju se o potrebnom regulatornom kapitalu i likvidnosti kreditne institucije, o čemu Hrvatska narodna banka sastavlja zapisnik. Zapisnik se sastavlja u roku od osam radnih dana od dana primitka očitovanja na izvješće iz stavka 1. toga članka, a najkasnije do 30. listopada tekuće godine sa stanjem na 31. prosinca prethodne godine. Zapisnik se dostavlja osobama iz stavka 1. toga članka (članak 17.b stavak 3. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera za potrebe supervizije).

62. Člankom 5. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09 i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP) propisano je da u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

63. Sukladno odredbi članka 4. stavka 2. ZUS-a upravni spor se ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

64. Tumačeći i iščitavajući citirane norme ZoHNB-a i ZoKI-a pojedinačno i u njihovim združenim učincima, a osobito uzimajući u obzir stipulaciju odredbi članka 143. stavka 5. i 6. ZoKI-a, a polazeći od položaja, uloge, cilja i zadaća Hrvatske narodne banke koji su uređeni zakonom te sadržaja i opsega bankovnih i drugih usluga koje obavljaju kreditne institucije u Republici Hrvatskoj, ali i bitnosti te središnje banke koja je uspostavljena kao samostalna i neovisna institucija za cjelokupni gospodarski i financijski sustav u Republici Hrvatskoj, sud smatra da (ne)odobravanje plana kreditne institucije za očuvanje kapitala primjenom odredbi članka 143. stavka 5. i 6. ZoKI-a podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a). Pritom je upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na ispitivanje zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS-a).

65. Međutim, unatoč slabijoj vezanosti pravnom normom pri donošenju odluke o (ne)odobravanju plana za očuvanje kapitala kreditne institucije, to ne podrazumijeva da takva odluka ne mora biti obrazložena, sud smatra da je javnopravno tijelo dužno u obrazloženju takve odluke iznijeti valjane, dostatne i obrazložene razloge rješavanje upravne stvari, što je nužno radi obrazlaganja zakonitosti postupanja, granica ovlasti i svrhovitosti primjene danih ovlasti u konkretnom predmetu te radi mogućnosti ocjene je li ne odobravanje plana i primjena mjera bilo sukladno ciljevima zbog kojih je to ovlaštenje dano, odnosno u svrhu mogućnosti ocjene zakonitosti takve odluke u granicama ispitivanja određenim u članku 4. stavku 2. ZUS-a.

66. Sud smatra i da je u tom dijelu bilo ključno tijekom provedenog supervizijskog nadzora ocijeniti i utvrditi je li bilo vrlo vjerojatno da će tužiteljica provođenjem Plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bi joj omogućio ispunjavanje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u primjerenom roku, konkretno do 31. prosinca 2019. (taj rok su stranke usuglašeno prihvatile kao primjeren).

67. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta ocijenit će se zakonitost osporene odluke u dijelu pod točkom 1. izreke.

68. U analiziranom dijelu, kako je ranije izneseno, nije sporno da je tužiteljica u privremenim izvještajima sa stanjem na 31. prosinca 2018. iskazala stopu ukupnog kapitala od 14,27%, dok su stope redovnog osnovnog kapitala iznosile 11,69%; da je tužiteljica, u skladu s rješenjem HNB-a poslovni broj EROFF-22-020/17-21-BV od 31. srpnja 2017. bila dužna održavati stopu ukupnog kapitala od 10,60% a zaštitni slojevi kapitala iznose 4% ukupnog kapitala; da tužiteljica s 31. prosincem 2018. nije ispunjavala zahtjev za kombinirani zaštitni sloj te da je stoga ona, prema odredbi članka 143. stavka 1. ZoKI-a, bila dužna izraditi Plan za očuvanje kapitala.

69. Nije sporno ni da je tužiteljici (pravomoćnim i izvršnim) rješenjem HNB-a poslovni broj ERIN-2/020/17-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. naloženo od 28. siječnja 2019. održavati regulatorni kapital viši za 3,01% od stope ukupnog kapitala koji se utvrđuje člankom 92. Uredbe EU 575/2013 i glavom VII ZoKI-a, a što predstavlja minimalnu stopu ukupnog kapitala od 11,01%, a što, uz zaštitne slojeve kapitala od 4% ukupnog kapitala iznosi 15,01%.

70. Nije sporno da je tužiteljica Planom navela procjenu prihoda i rashoda te projekciju bilance, mjere za očuvanje kapitala, a koje planira provesti do kraja 2019. s ciljem povećanja stope kapitala kreditne institucije te plan i vremenski okvir za povećanje regulatornog kapitala kako bi se u cijelosti ispunio zahtjev za kombinirani zaštitni sloj koji je na 31. prosinca 2018. iznosio za 0,33% ili 3,2 milijuna kuna manje od zahtjeva kojeg je postavila supervizija HNB-a.

71. Iz spisa predmeta, osobito zapisnika o provedenom nadzoru od 9. srpnja 2019. i njegova dodatka proizlazi da tuženik nije postupio po zahtjevima iz članka 17.b stavka 3. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera za potrebe supervizije. Tu činjenicu tuženik nije osporio tijekom postupka pred sudom.

72. Tuženik nije odobrio Plan, obrazlažući to time da, s obzirom na rezultate poslovanja ostvarene u prethodnim godinama, Zapisnikom je ocijenjeno da se značajan broj mjera s ciljem očuvanja kapitala i zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj kapitala navedenih u Planu smatra teško provedivim posebice u roku koji je B. navela. Jedna od mjera kojom B. namjerava postići značajan utjecaj na povećanje kapitala je naplata neprihodujućih izloženosti uz značajno otpuštanje umanjenja vrijednosti. Međutim, B. već duži niz godina ne ostvaruje adekvatne rezultate u dijelu naplate neprihodujućih izloženosti te one u značajnoj mjeri i kroz dugi niz godina opterećuju poslovanje i kapital B.. Zapisnikom o obavljenom neposrednom nadzoru dijela poslovanja I. b. d.d. EZIN-13-500/18-LS-TJ od 20. studenog 2018. utvrđeno je da kod određenog broja klijenata B. nije poduzimala mjere naplate unatoč značajnom kašnjenju u ispunjavanju obveza. Tvrdi i da druga mjera predviđena Planom a kojom se namjeravaju postići rezultati u pogledu smanjenje ponderirane rizične imovine je prodaja iznosa preuzete imovine u iznosu od 26.000.000,00 kuna. Budući da B. ima značajan iznos imovine od čijeg je preuzimanja prošao duži niz godina te da si je dostavila dostane informacije i dokumentaciju iz kojih je vidljivo da će se planirane prodaje uskoro ostvariti, realizacije navedene mjere ne može se smatrati provedivom u planiranom obujmu. Nadalje, značajan dio portfelje neprihodujućih izloženosti, upravo zbog nemogućnosti naplate, u proteklim godinama zatvoren je kroz preuzimanje nekretnina. Slijedom navedenog, B. u svojoj imovini ima značajan iznos preuzete imovine koju ne može prodati i čija je vrijednost upitna. U revizorskom izvješću za 2018. revizor je to mišljenje s rezervom iznio uz obrazloženje da, s obzirom na to da B. na dan 31. prosinca 2018., nije obavila procjenu vrednovanja preuzete imovine te uskladila njezinu vrijednost s fer vrijednosti na datum Bilance, revizor se nije mogao uvjeriti u iznos nadoknadivosti preuzete imovine. Iznos preuzete imovine stanjem na dan 31. prosinca 2018. iznosi značajnih 50.670.000,00 kuna. Ocjenu o nerealnom planu i neostvarivosti planiranih mjera do 31. prosinca 2019. utemeljila je i na tomu da neće prihvatiti eventualni zahtjev tužiteljice za odobrenje prijeboja izloženosti prema društvu R.-p. . s hibridnim instrumentom u vlasništvu J. K., jer bi to utjecalo na smanjenje ponderirane rizične aktive te smanjenje troškova hibrida. Tu ocjenu utemeljuje i na tvrdnji da postoji visoka neizvjesnost oko ispunjavanja ovakvog zahtjeva Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka za upis dopunskog kapitala u iznosu od 30 milijuna kuna sukladno Pravilniku o načinu podnošenja zahtjeva za povećanje solventnosti i likvidnosti kreditne institucije koja posluje s poteškoćama ("Narodne novine" broj 71/2016), a B. nije dostavila pisanu dokumentaciju iz koje je vidljiva spremnost Agencije da podrži navedeni zahtjev, pa je u tom dijelu zaključio da je provedivost navedene mjere neizvjesna, osobito u rokovima koje B. predviđa. U poglavlju Zapisnika Adekvatnost kapitala planirane mjere za očuvanje kapitala utvrđeno je da su sve mjere iz Plana (osim naplate kredita od društva H. c.

..), kao stavke bilance i računa dobiti i gubitka izrazito nerealno postavljene i teško provedive zbog čega se Plan ne može smatrati realnim.

73. Iz sadržaja (dopunjenog) Plana, njegova poglavlja 3. Mjere za povećanje stopa kapitala (list 400 do 414), proizlazi da je tužiteljica istaknula i razradila ključne pokazatelje poslovanja, šest mjera za povećanje stopa kapitala (M1., M2., M3., M4., M5. i M6.), dane su izloženosti i prikaz naplate izloženosti te projekcije regulatornog kapitala, ponderirane rizične aktive i ukupnog kapitala na 31. prosinca 2019. i 31. prosinca 2020. Unutar prve mjere M1., koja se odnosi na smanjenje ponderirane rizične aktive – HAC dospijeće kredita 18. rujna 2019., tužiteljica je navela da plasman HAC-u dospijeva 18. rujna 2019, da je trenutna izloženost 111.000.000,00 kuna te da je efekt na ponderiranu aktivu smanjenje u iznosu od 55.637.000,00 kuna u odnosu na 31. ožujka 2019. s obzirom na ponder izloženosti prema državi 50%, s time da dodatni efekt je, tvrdi, i 135.000,00 kuna na račun dobiti i gubitaka na temelju ukidanja 12 mjesečnog očekivanog kreditnog gubitka. U tom dijelu je istaknula da će efekt biti razvidan u izvještajima na 30. rujna 2019. Vezano za drugu mjeru M2. Naplata K. – R.. P. .., planirala je poslati zahtjev H.za prijeboj potraživanja prema navedenom društvu hibridnim instrumentom u vlasništvu J. K., istaknuvši da

će 18. rujna 2019. isteći pet godina od datuma izdavanja instrumenta i da će zatražiti odobrenje za otkup/isplatu instrumenta dopunskog kapitala, a da će nakon odobrenja HNB-a biti razvidni efekti smanjenja ponderirane rizične aktive te na smanjenju kamatnih troškova hibridnih instrumenata, da je dodatni efekt 187.000,00 kuna na računu dobiti i gubitaka, s time da će ukupni efekt biti razvidan na 30. rujna 2019. Unutar mjere M3. Naplata B i C plasmana tužiteljica je planirala u nastavku 2019., nakon 31. ožujka, ostvariti smanjenje ponderirane rizične aktive u iznosu od 8.955.000,00 kuna i povećanje redovnog osnovnog kapitala od 9.291.000,00 kuna. Planirala je osim prethodnih efekata i kroz redovnu naplatu dodatno smanjiti ponderiranu rizičnu aktivu za 12.235.000,00 kuna i povećati redovni osnovni kapital za 686.000,00 kuna kroz ukidanje rezervacija. U tom dijelu je tužiteljica iznijela i tablični prikaz Očekivana naplata temeljem mjere u razdoblju od 31. ožujka 2019. do 31. prosinca 2019., koja je sadržavala popis klijenata, pojedinačni iznos naplate po kvartalima 2019., ukupni dug po klijentu s naznakom iznosa glavnice i kamata i uz efekt na RDG (račun dobiti i gubitaka) i efekt na PRA (ponderirana rizična aktiva). Tužiteljica je izvršenjem ove mjere projicirala ukupnu očekivanu naplatu u iznosu od 18.388.343,00 kuna uz efekt na RDG u ukupnom iznosu od 9.291.164,00 kuna i efekt na PRA -8.955.008,00 kuna. Valja primijetiti da je tužiteljica unutar navedene mjere dala obrazloženje očekivane naplate za svakog pojedinog klijenta uz očekivanja naplate i od redovnih naplata od drugih klijenata u ukupnom iznosu od 686.696,00 kuna (tabelarno su prikazani pojedinačni klijenti, razdoblje očekivane naplate, očekivane uplate, dospijeće kredita uz efekte na RDG i PRA uz sumarni efekt po kvartalima – stranica 17 Plana). Mjerom M4. Smanjenje općih i administrativnih troškova tužiteljica je planirala smanjenje tih troškova koje je prikazala u tablici u poglavlju 3.2. u iznosu od 5.282.000,00 kuna u odnosu na 2018., od čega na smanjenje troškova zaposlenika 2.545.000,00 kuna, 4.455.000,00 kuna na smanjenje ostalih administrativnih troškova i 1.718.000,00 kuna na smanjenje povećanja troškova amortizacije – MSFI 16. U dijelu mjere M5. Povećanje dopunskog kapitala tužiteljica je planirala zatražiti dopunski kapital od Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju B. upis dopunskog kapitala, s time da je planirani iznos uplate 30.000.000,00 kuna i da se realizacija toga očekuje do kraja prosinca 2019. U dijelu mjere M6. Prodaja materijalne imovine planirano je smanjenje materijalne imovine do 31. prosinca 2019. u odnosu na stanje na 31. ožujka iste godine u iznosu od 26.900.000,00 kuna, s time da je 6.900.000,00 kuna efekt vrijednosnog usklađenja materijalne imovine. Udio materijalne imovine bez MSFI 16 iznosi na 31. ožujka 2019. 47,83%, a sa MSFI 16 59,31%, s time da je plan do 31. prosinca 2019. udio na 33,34%, a sa MSFI 16 42,57%. U tom dijelu je tužiteljica prikazala i vrijednost prodaje tri nekretnine od tri klijenta od 1. siječnja do trenutka izrade dopunjenog Plana u vrijednosti od 6.731.148,00 kuna. U tom dijelu tabelarno je prikazala promjene u PRA po kvartalima po osnovi smanjenja ponderirane aktive s osnova plasmana prema HAC-u, naplata B i C plasmana, prodaje materijalne imovine, novih plasmana i naplate hibrid K. – R.. P. d. o. o.

74. Iz Plana, njegova poglavlja 4. Plan za očuvanje kapitala, tužiteljica je, provođenjem planiranih mjera M1. do M6., projicirala povećati i osigurati stopu regulatornog kapitala višu od 15,01% do 31. prosinca 2019., odnosno stopu osnovnog redovnog kapitala višu od 12,26% i do kraja 2019. ispuniti zahtjev za kombinirani zaštitni sloj.

75. Uvidom u primjedbe na Zapisnik o nadzoru od 23. srpnja 2019., od suda se primjećuje da je riječ, u bitnom, o navodima tužiteljice koje je ona izložila i u tužbi.

76. Uzimajući u obzir citirana stajališta i ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da je tuženik arbitrarno, samovoljno i restriktivno protumačio i primijenio mjerodavne zakonske norme i da je njegovo postupanje opterećeno pretjeranim pravnim formalizmom. Pritom, on za svoj pravni pristup i tumačenje propisa nije dao konkretne razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno obrazloženje koje bi bilo utemeljeno u mjerodavnom materijalnom propisu. Obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži konkretne, dostatne i obrazložene razloge o (ne)provedivosti svih skupina planiranih mjera s (pr)ocjenom njihovih pojedinačnih i ukupnih efekata na očuvanje regulatornog kapitala i ispunjenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj. Osim toga iz obrazloženja je razvidno da tuženik nije ni ocijenio (ne)osnovanost navoda banke, koje je ona iznijela u primjedbama na zapisnik o nadzoru.

77. Sud smatra da stajalište i ocjena tuženika da tužiteljica provođenjem planiranih mjera iz Plana neće očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bi joj omogućio ispunjenje njezina zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj do 31. prosinca 2019., a u uvjetima kada on nije ni utvrdio koji je to primjereni rok u smislu članka 143. stavka 3. i 5. ZoKI-a, utemeljen je na paušalnim i općenitim utvrđenjima i tvrdnjama koja nisu ničim potkrijepljene. Naime, takva ocjena tuženika mora se temeljiti na činjenicama utvrđenim tijekom postupka nadzora, supervizije koje su dostatno obrazložena. To rješenje, kojim se ne odobrava plan za očuvanje kapitala, mora sadržavati i razloge koji su bili ključni pri ocjeni vjerodostojnosti svakog pojedinog dokaza, pa i dokaza koje je predložila izvesti tužiteljica tijekom postupka nadzora. Pritom je nužno da se njihova vjerodostojnost ocijeni dovodeći ih u vezu s drugim izvedenim dokazima. Ta odluka mora sadržavati i razloge zbog čega dokaze koje je predložila izvesti B. smatra suvišnim i neprikladnim za pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari. Suprotno tumačenje i primjena mjerodavnoga prava predstavljalo bi povredu temeljnih ustavnih načela vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnoga pravnog poretka koja su sadržana u člancima 3. i 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), ali i načela pravičnosti.

78. Sud mora primijetiti i da, osim pukog citiranja samo općenitih tvrdnji iz Zapisnika i utemeljenja zaključka o neprovedivosti i nerealnosti Plana na ispravama koje se ne odnose na nadzirano razdoblje (2019.) i stanje poslovanja tužiteljice na 30. lipnja 2019. (tuženik je utemeljio odluku na Zapisniku broj EZIN-13-500/18-TJ od 20. studenoga 2018. i sudu nepoznatom revizorskom izvješću za 2018. – valja primijetiti da niti je navedeno tko je konkretno i kada obavio to revizorsko izvješće i po čijem nalogu) te osvrnuvši se konkretno samo na neke ali ne i sve planirane mjere, osporeno rješenje ne sadrži ocjenu navoda stranke nad kojom je proveden nadzor, ne sadrži utvrđeno činjenično stanje a ni razloge koji su bili ključni pri ocjeni svakog pojedinog dokaza, ali ni konkretne razloge zbog čega nije udovoljeno zahtjevu tužiteljice za odobravanjem Plana. Naime, tuženik, koji jedini ovlašten ocjenjivati provedivost Plana, nije iznio metodologiju i kriterije kojima se koristio pri izračunu visine kapitala za koji je potrebno povećati regulatorni kapital tužiteljice, novčani tok klijenta i visinu nadoknadivosti izloženosti pri izračunu potrebnih ispravaka vrijednosti za društvo P. b. d. o. o. te pri procjeni provedivosti pojedinih planiranih mjera u cilju dostizanja potrebne stope regulatornog kapitala. U tom kontekstu valja primijetiti da tuženik nije niti obrazložilo procjenu kreditne institucije, osobito procjenu profila rizičnosti kreditne institucije i adekvatnosti kapitala i likvidnosti s obzirom na rizike kojima je tužiteljica, kreditna institucija izložena ili može biti izložena u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog predmeta.

79. Pritom, valja naglasiti i da službena osoba, u konkretnoj predmetu Guverner Hrvatske narodne banke, jedini je bio ovlašten riješiti ovu upravnu stvar. Jedino je on bio ovlašten, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, samostalno utvrditi ključne činjenice i okolnosti te potom, pravilnom primjenom i obrazloženim tumačenjem mjerodavnog propisa, riješiti upravnu stvar u skladu s odredbama članka 9., 23. i 47. ZUP-a.

80. U izloženom sud ocjenjuje da je rješenje tuženika u dijelu ne odobravanja Plana arbitrarno, nerazumljivo i proturječno samom sebi i sadržaju isprava koje su priložene spisu predmeta. Naime, iznošenje konkretnih razloga rješavanja upravne stvari je bilo nužno radi mogućnosti ocjene je li ne odobravanje Plana tužiteljice bilo svrhovito i sukladno cilju zbog kojeg je tuženiku zakonom dano to ovlaštenje da ispituje plan očuvanja kapitala kreditnih institucija. Naime, pravilno i potpuno obrazloženje po prirodi stvari neophodna je pretpostavka ostvarenja ustavnog prava stranke na sudsku zaštitu odnosno ocjenu zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu. Opisanim postupanjem tuženik je grubo povrijedio odredbe članka 8., 9., 47. i 98. stavka 5. ZUP- a. Povrijeđene su i odredbe članka 9. stavka 1. i 2. i članka 13. stavka 1. Odluke o načinu provedbe supervizije kreditnih institucija i izricanja supervizorskih mjera. Samo stoga je trebalo u analiziranom dijelu poništiti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak.

81. Osim utvrđenih formalnih nedostataka pri rješavanju upravne stvari, a s obzirom na to da u tom dijelu rješenje tuženika nije ocijenjeno zakonitim, sud je, povodom prigovora tužiteljice, a vezano za sporno, na njezin prijedlog, osim čitanja isprava, izveo i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem s ciljem ocjene zakonitosti rješenja tuženika i u dijelu utvrđenja pravog stanja stvari. Ono je, s obzirom na osobitu složenost materije i s obzirom na usprotivljene prijedloge stranaka u pogledu osobe vještaka, povjereno stručnoj ustanovi, E. f.

S. u Z. (u daljnjem tekstu: Ustanova). Vještačenje je u ime navedene

stručne ustanove obavila izv. prof. dr. sc. M. M. Ž., na koju stranke nisu imale (konkretnih) primjedbi prije početka vještačenje.

82. Po nalogu suda Ustanova je 16. veljače 2022. izradila i potom 25. veljače 2022. dostavila nalaz i mišljenje. U njemu se Ustanova izjasnila da je tužiteljica „I. b.“ d. d. izradila (dopunjeni) Plan za očuvanje kapitala (dopunjeni), koji sadržava 1. Uvod, 2. Plan prihoda i prihoda i rashoda i projekcija bilance, 3. Mjere za povećanje stopa kapitala i 4. Plan za očuvanje kapitala, da su u okviru Plana posebno istaknuti i razrađeni ključni pokazatelji poslovanja, šest mjera za povećanje stopa kapitala (M1, M2, M3, M4, M5, M6) te projekcije regulatornog kapitala, ponderirane rizične aktive i ukupnog kapitala na datume 31. prosinca 2019. te 31. prosinca 2020.; da je tužiteljica Dopunom Plana proširila opseg i sadržaj Plana, tako da su stavke kapitala i rizikom ponderirane aktive prikazani s 31. ožujka 2019. (tada zadnji raspoloživi), dani su izloženosti i naplate izloženosti, dodana je nova mjera pet (5) - povećanje dopunskog kapitala, korigirana je mjera šest (6) - prodaja materijalne imovine, dok je mjera sedam (7) - prodaja NPL (non performing loans) isključena iz projekcija za 2019.; da je tužiteljica na 31. prosinca 2019. ostvarila stopu ukupnog kapitala od 14,27%, što je 0,33% ili za 3,2 milijuna kuna manje od zahtjeva koji je postavila supervizija HNB-a; da je ta banka na 31. prosinca 2019. ostvarila stopu ukupnog kapitala od 15,86% i da je ta stopa viša od zahtijevanih 15,1%, koju je odredila HNB i da je time zadovoljen zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kapitala za 2019. Ustanova se očitovala i da je rizičnost aktive smanjena sa 977,2 milijuna kuna iz 2018. na 853,4 milijuna kuna krajem 2019. te na 746,4 milijuna kuna na 31. prosinca 2020. te da je ukupno smanjenje rizikom ponderirane aktive učinjeno za 131 milijuna kuna tijekom 2019. i 2020, a što je, zaključila je, razmjerno povećalo kapitaliziranost banke. Taj dio nalaza i mišljenja Ustanova je obrazložila, istaknuvši: Zakonski okvir za procjenu rizika, predviđanje očekivanih i neočekivanih gubitaka, kao i procjena adekvatnosti kapitala kreditnih institucija temelji se na međunarodnim standardima objavljenim od Baselskog odbora za bankovnu superviziju (Basel II 2004, Basel III 2010). Preporuke Basela II i Basela III inkorporirane su u europski sustav bankovne supervizije (primjerice Uredba EU 575/13 i druge) jednako kao i u ZoKI, brojne odluke (primjerice Odluka o klasifikaciji izloženosti u rizične skupine i načinu utvrđivanja kreditnih gubitaka), pravilnike i upute. Pored toga, hrvatske banke u svojstvu velikih poduzetnika po Zakonu o računovodstvu imperativno primjenjuju Međunarodne standarde financijskog izvještavanja (primjerice MSFI 9, Financijski instrumenti koji obrađuje koncept izračuna očekivanih kreditnih gubitaka). Ekonometrijski modeli koji prognoziraju varijable kao što su „PD“- vjerojatnost nastanka statusa ispunjenja obveza, potom „LGD“-gubitak od neispunjenja obveza ne jamče njihovu preciznu procjenu u budućnosti. Prema tome procjena boniteta dužnika koja se temelji na „PD“ i „LGD“ nije 100% pouzdana niti precizna, a o toj procjeni ovise rezerviranja za očekivane kreditne gubitke pa posljedično i zahtijevana stopa regulatornog kapitala i stopa adekvatnosti kapitala. Čak štoviše, najmodernije i kompleksnije metode ARCH/Garch koje procjenjuju volatilnost varijance (odstupanja od očekivanih vrijednosti) tih parametara samo su približna procjena onih vrijednosti koje bi banka mogla dosegnuti u nekoj točci u budućnosti. Isto vrijedi i za primjenu modela VaR - Rizične vrijednosti koja prognozira približno dostatnu vrijednost kapitala za pokriće neočekivanih gubitaka. Zaključila je u izloženom da procjene i projekcije gubitaka, rezerviranja za te gubitke, kao i regulatornog kapitala neizbježno obilježene subjektivnim pristupom procjenitelja te je bespredmetno arbitrirati čije su procjene kvalitetnije i pouzdanije, procjene i prognoze supervizije ili uprave banaka, osobito kad razlike procijenjenih vrijednosti nisu materijalno značajne.

82.1. Vezano za utjecaj regulatornog kapitala i mjera za njegovo povećanje na likvidnost i solventnost tužiteljice, Ustanova je mišljenja da mjere koje HNB uporno nameće, primjerice povećanje ispravaka vrijednosti kreditnog portfelja i revalorizacija preuzete imovina od dužnika ne utječu na likvidnost banke. Naime, ona je istaknula da, u skladu s načelima dvostavnog knjigovodstva ispravak vrijednost knjiži se u bilanci kao smanjenje imovine a u Računu dobiti i gubitka kao povećanje troškova rezerviranja. Smatra da se takvom mjerom ne utječe ni na koji način na novčane tokove, a što vrijedi i za mjeru revalorizacije preuzete imovine. Smatra i da, s obzirom na to da se likvidnost banke u najsažetijem smislu svodi na višak novčanih priljeva u odnosu na novčane odljeve, jasno je da se navedenim mjerama za povećanje regulatornog kapitala ne utječe na likvidnost banke. Dakle, povećanjem regulatornoga kapitala može se i utječe se na solventnost banke, a ne na likvidnost, dok solventnost podrazumijeva financijski položaj u kojem će višak imovine nad obvezama biti dostatne vrijednosti za pokriće neočekivanih gubitaka. Očitovala se da osporena odluka, u dijelu pod točkama 3.2. i 3.3., nelogična i neprimjerena zbog više razloga. Prvo, sazivanje skupštine s dnevnim redom povećanja kapitala zahtijeva dodatne napore za banku, te dodatne nepotrebne troškove. Naime, da bi se tako važna odluka donijela potrebno je imati revidirana financijska izvješća s nekim datumom prije održavanja skupštine. Takva izvanredna revizija značila bi relativno visoku cijenu koju banka mora platiti, jer je zlatni standard ugovaranje revizije za financijska izvješća za godinu koja završava 31. prosinca tekuće godine. Zapisnikom EZOFF-6-500/19-LŠ-MLJ d 9. srpnja 2019. godine tuženik HNB u poglavlju Adekvatnost kapitala i planirane mjere za očuvanje kapitala (str. 9) utvrđuje da je po prethodnim rješenjima tužiteljica dužna od 28. siječnja 2019. održavati stopu ukupnog kapitala od 15,01%, a u istom rješenju istoga poglavlja u tablici 1. konstatira se da je regulatorni kapital tužiteljice na 31. prosinca 2018. jednak vrijednosti od 139.438.000,00 kuna. Stoga je mišljenja da povećanjem regulatornog kapitala za 40 milijuna kuna on bi iznosio 179.438.000,00 kuna, a što bi, nalazi, značilo povećanje za 28%. Posljedično bi se i stopa ukupnog kapitala povećala za 28% te bi ona iznosila 19,21%. U tom dijelu je zaključila da mjera povećanja kapitala za 40 milijuna kuna nije opravdana, racionalna niti logična jer nije razmjerna rizičnom profilu banke. To osobito ako se uzme u obzir da je tužiteljica od 2019. do danas bila likvidna, uspjela je poslovati te da je krajem 2021. ostvariti dobit. Naglasila je i da na bankovne sustave i bankarstvo presudno utječu gospodarski ciklusi, s time da recesija pogoršava kreditnu sposobnost dužnika banke, kreditni portfelji banaka gube na kvaliteti i pritom se nužno povećavaju ispravci vrijednosti kredita i troškovi rezerviranja a kapital se smanjuje razmjerno iskazanim gubitcima. Istaknula je i da je tužiteljica, unatoč tomu što je hrvatski BDP pao za 8% u 2020., tijekom te godine i sve do danas uspjela održati poslovanje stabilnim te ostvariti dobit u 2019., 2020., i 2021.

82.2. O ukupno naplaćenim neprihodujućim izloženostima i ukupnom iznosu ostvarenom prodajom materijalne imovine preuzete za izloženost po plasmanima, Ustanova se, u bitnom, očitovala da je, nakon analize raspoložive dokumentacije, našla da je tužiteljica od 17. siječnja 2019. do danas naplatila i nadoknadila ukupnu vrijednost od 136.356.588,30 kuna, od čega prodajom preuzete imovine od degradiranih dužnika 44.657.733,44 kuna, a naplatom nadoknadila 91.698.854,86 kuna. Mišljenja da je naplata i nadoknada vrijednosti od 136,3 milijuna kuna od 17. siječnja 2019. pa nadalje dokaz iznimnog napora i volje da se u okolnostima gospodarske krize unaprijedi upravljanje kreditnim rizikom. Istaknula je da zakonsko ograničenje udjela imovine u priznatom kapitalu je maksimalno 40%; da tužiteljica ne zadovoljava propisana ograničenja udjela imovine u kapitalu od 40%, jer se udio te imovine kretao od 55,71% krajem 2019., 54,88% 2020. i 58,78% krajem 2021., ali da je primijetila da je tužiteljica bitno smanjila udio imovine koju je prodala u zamjenu za tražbine u razdoblju kraćem od dvije godine od preuzimanja i to sa 14,5 milijuna kuna krajem 2019. na 7,4 milijuna kuna krajem 2021. (za 49%). Istaknula je i da je jedan od razloga za prekoračenje ograničenja udjela imovine u kapitalu leži u novijoj izmjeni zakonskih ograničenja prema kojoj se u izračun udjela dugotrajne materijalne imovine u odnosu na priznati kapital moraju od 31. ožujka 2019. obuhvatiti i nekretnine koje banka koristi na temelju ugovora o zakupu. Tvrdi da, prema izračunu koji je dostavila tužiteljica, riječ je o vrijednosti imovine od 15,9 milijuna kuna ili 11,4 % imovine koja se uzima u omjer prema priznatom kapitalu. Mišljenja je da niti je primjereno a niti korektno od HNB-a da rješenjem poslovni broj ERIN-2-020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. naloži tužiteljici usklađenje udjela materijalne imovine u kapitalu od 40% najkasnije do 31. prosinca 2019. s obzirom da su zakonske izmjene stupile na snagu 31. ožujka 2019. Mišljenja je i da je bilo nužno donošenje prijelaznog razdoblja i razumnog roka s ciljem usklađenja tužiteljice sa zakonskim ograničenjem.

83. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje, što je izrijekom potvrdila podneskom od 29. ožujka 2022. Ocijenila da je njime potvrđena neosnovanost i arbitrarnost postupanja tuženika i nezakonitost osporene odluke.

84. Tuženik je, podneskom od 31. ožujka 2022., prigovorio nalazu i mišljenju te je predložio izvesti dokaz financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji N. J.. Istaknuo je da nalazom i mišljenjem nije odgovoreno ni na jedno pitanje, da je ono protivno načelima struke, znanstvenim dostignućima i postojećim propisima, da se iz njega ne mogu raspoznati jasni zaključci, da je razvidna očita pristranost vještakinje prema tužiteljici s obzirom na to da je ona uzela u obzir samo one činjenice koje idu u korist tužiteljice, a da je sve ostale ignorirala, da je ono utemeljeno na podatcima koje je izravno pribavila od tužiteljice i koje je priloženo nalazu i mišljenju bez da je ona provjerila te podatke i informacije te da je ona bila dužna uzeti u obzir i podatke koje je on uzeo u obzir i na kojima je utemeljio osporenu odluku. Istaknuo je da je riječ o nepotpunim i zavaravajućim podatcima da je na 31. prosinca 2018. tužiteljici nedostajalo kapitala u iznosu od 3,2 milijuna kuna i da je na 31. prosinca 2019., 2020. i 2021. ostvarila zahtijevane stope kapitala, da je na izvještajne datume a prije donošenja osporenog rješenja stopa kapitala bila ispod minimalno zahtijevane stope od 15,01%, a da je na 31. ožujka 2019. iznosila 14,41%, 30. lipnja 14,19%, a 30. rujna 2019. 14,90%, da se može zaključiti da tužiteljica nije ostvarila potrebnu stopu kapitala prije donošenja osporenog rješenja, da je pristranost Ustanove razvidna i iz činjenice da u vještvu nije navedeno da je tužiteljica Planom planirala povećati kapital za 40-ak milijuna kuna, a što je on uzeo u obzir pri izricanju mjere povećanog kapitala, da iznošenjem stope adekvatnosti kapitala na 31. prosinca 2019., 2020. i 2021. vještakinja nije odgovorila je li to posljedica mjera iz Plana ili mjera iz osporenog rješenja, da je upravo naplata potraživanja i smanjenje rizičnosti imovine naloženo osporenim rješenjem te da nalazom i mišljenjem nije dan jasan zaključak o pravilnosti vrednovanja imovine. Tvrdi i da njime nije odgovoreno na pitanje koliko je tužiteljica Planom planirala prikupiti kapitala i što je od toga plana ostvareno te koliko je kapitala doista prikupljeno njegovim ostvarivanjem do 31. prosinca 2019., da nije odgovoreno je li Planom planirano povećanje kapitala za 40-ak milijuna kuna, ali i ni navedeno da je ijedna mjera iz Plana ispunjena, da je na kraju ipak Ustanova odgovorila na prvo pitanje, ali da ona nije uzela u obzir da su neovisni revizori na iznijete podatke o visini stope kapitala na 31. prosinca 2018. i 2019. iznijeli mišljenje s rezervom te smatra da je riječ o odgovoru na prvo pitanje koji je nestručan, ne objektivan i pristran. Vezano za drugo pitanje koje se odnosilo na kretanje ukupnog kapitala od 31. prosinca 2018. do izrade nalaza i mišljenja te je ostvarenom stopom kapitala ugrožena likvidnost, solventnost i održivost poslovanja banke te je li tužiteljica na 31. kolovoza 2019. zadovoljila zahtjev za kombinirani zaštitni sloj, istaknuo je da Ustanova bila dužna navesti podatke o kretanju kapitala od 31. prosinca 2018. do izrade nalaza i mišljenja, ali da je ona izbjegla iznijeti stope kapitala na datume kad su te stope ispod minimalno zahtijevanih, da ona nije odgovorila na koji način nedostatak kapitala i ostale nepravilnosti i nezakonitosti poput konstantnog prekoračenje ulaganja u materijalnu imovinu i visoke razine neprihodujućih plasmana utječe na održivost poslovanja i je li bila ugrožena održivost poslovanja tužiteljice u trenutku donošenja osporenog rješenja, da je ona nejasno i bez ikakvih razloga zaključila da mjere iz točke 3.8. i 3.11., koje se sastoje u povećanju ispravaka vrijednosti kreditnog portfelja i revalorizacija preuzete imovine ne utječu na likvidnost banke, da se osporenim rješenjem i to samo jednom mjerom i prema jednom dužniku P. b. d. .

nalaže umanjenje vrijednosti u iznosu od 4,953 milijuna kuna, a što znači da se mjera prema jednom dužniku ne odnosi na cijeli kreditni portfelj niti da je riječ o upornom nametanju mjera, da vještakinja nije uzela ni u obzir da je tužiteljica u Planu mjerom M6 planirala gubitak od 6,9 milijuna kuna zbog pogrešnog vrednovanja odnosno nemogućnosti prodaje preuzetih nekretnina po knjigovodstvenoj vrijednosti, da se zaključak prema kojem veća stopa adekvatnosti kapitala uvijek znači razmjerno smanjenje kreditnog potencijala u korist likvidnosti te posljedičnu tomu nemogućnost odobravanja plasmana i zarade od kamatnih prihoda je netočan i nije utemeljen ni na jednoj stručnoj osnovi, da nije jasno na temelju čega je ona zaključila da bi veća stopa kapitala dovela do smanjenja mogućnosti odobravanja kredita, da je potpuno jasno i ekonomski predvidivo da više kapitala znači da banka raspolaže s više novčanih sredstava koje može uložiti u novo odobravanje kredita, da je stopa kapitaliziranosti bankovnog sustava u Hrvatskoj na 31. prosinca 2021. iznosila 25,58% te da je 13 od 23 kreditne institucije koje su poslovale u Hrvatskoj na taj dan imalo stopu kapitala veću od 19,21% i da su sve one profitabilno poslovale. Istaknuo je i da veći iznosi kapitala osiguravaju stabilnost i sigurnost poslovanja banke, da nije točno da veća kapitaliziranost znači razmjerno smanjenje kreditnog potencijala i zarade, da zaključci vještakinje u tom dijelu nisu opravdani, racionalni i logični te da ona ničim nije obrazložila rizičnost profila tužiteljice te kojim rizicima bi ona mogla biti ili jest izložena. Vezano za treće pitanje koje se odnosilo na ukupno naplaćene dospjele neprihodujuće izloženosti ukupan iznos ostvaren prodajom materijalne imovine preuzete za izloženost po plasmanima od 1. do 31. kolovoza 2019., istaknuo je da vještakinja nie provjerila podatke o naplaćenim plasmanima i prodanoj imovini, nije zatražila dokaz o uplatama iz kojih bi bilo razvidno da su krediti naplaćeni, da nije navedeno jesu li naplate u tim iznosima ostvareni tako da su dužnici ispunili svoje novčane obveze u novcu ili u zamjenu za te obveze dali nekretnine ili su dužnici odobreni novi kredit, da ona nije utvrđivala u kojoj bi mjeri Plan tim naplatama bio izvršen, s obzirom na to da je mjerama M3 i M6 planirana naplata B i C plasmana i prodaja materijalne imovine te da ona nije navela što je ostvareno od tih mjera i u kojoj bi se mjeri one ostvarile. Istaknuo je da je više puta produživao rok za usklađenje sa zakonskim izmjenama vezano za maksimalno ograničenje o ulaganju u materijalnu imovinu, da vještakinja nije odgovorila zašto je prekoračenje zakonskog maksimuma od 40% bilo prisutno prije te zakonske promjene, odnosno na dan 31. prosinca 2018., da je konačno postavljeni rok za poštivanje zakonskog maksimuma ulaganja u materijalnu imovinu dan tužiteljici do 30. rujna 2021., ali da ga ona nije ispoštovala te da ona u tom dijelu nije govorila o iznimno rizičnom modelu poslovanja tužiteljice po kojem kontinuirano zamjenjuje dospjela potraživanja po kreditima za materijalnu imovinu i time godinama krši ograničenje ulaganja u materijalnu imovinu. Na kraju ocjenjuje da se mnoga postavljena pitanja odnose na činjenice i podatke koji su nastali nakon donošenja osporenog rješenja i da se one mogu uzeti u obzir je li ispunjeno osporeno rješenje odnosno izdane mjere, a da one ne mogu služiti kao procjena zakonitosti toga rješenja.

85. Tužiteljica se, u odnosu na prigovore i primjedbe tuženika, očitovala podneskom od 13. travnja 2022. Tada je ona istaknula da je stopu kapitala na 31. prosinca 2018. ostvarila za 0.33% manju od zahtijevanih 14,60% samo zbog toga što mu je tuženik rješenjem od 17. siječnja 2019. naložio da retroaktivno sa stanjem na taj dan provede dodatne ispravke vrijednosti od 13.588.000,00 kuna i da na teret troškova knjiži umanjenje vrijednosti imovine za 6.012.000,00 kuna, odnosno da umanji kapital za ukupno 19,66 milijuna kuna, da bi, ona u suprotnom ostvarila višak kapitala od 16,4 milijuna kuna (19,6 - 3,2 milijuna kuna), da nisu točni navodi da bi bio nepotpun i zavaravajući podatak o stopi njezina kapitala na 31. prosinca 2019., 31. prosinca 2020. i 31. prosinca 2021. i da je ona ostvarila stope kapitala veće od zahtijevanih (15,01% i 16,81%), s obzirom na to da su podatci od kapitala i stopi kapitala za sve tri godine revidirani (potvrđeni od revizora), da je ona Planom planirala i ostvarila zahtijevanu stopu na 31. prosinca 2019., da je revizor izdao mišljenje s rezervom za 2018., jer se nije mogao uvjeriti u iznos nadoknadivosti preuzete imovine, budući da ona na 31. prosinca 2018. nije obavila procjenu i vrednovanje preuzete imovine, a ne zbog toga što podatci o vrijednosti i nadoknadivosti preuzete imovine nisu točni, da, kada se ogovori o potrebnoj stopi kapitala, u konkretnom predmetu uopće nije riječ o povredi propisa a kamoli o povredi propisa koja bi ugrožavala ili mogla ugroziti održivost njezina poslovanja (napominje da je zakonom propisana stopa ukupnog kapitala 12%), da tuženik u osporenom rješenju uopće nije analizirao i naveo profil njezine rizičnosti, a niti kojim rizicima je ona izložena ili bi mogla biti izložena. Ocijenila je da je upravo naplatom neprihodujućih izloženosti i prodajom materijalne imovine došlo do oporavka kapitala, da je riječ o stručnom, objektivnom i utemeljenom nalazu i mišljenju te se usprotivila izvođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po novom vještaku.

86. Povodom prigovora i primjedbi tuženika Ustanova je, po nalogu suda, 25. svibnja 2022. izradila dopunski nalaz i mišljenje, kojeg je dostavila sudu 26. svibnja 2022.

87. U dopunskom nalazu i mišljenju Ustanova se, u bitnom, izjasnila da svi napredni modeli i koncepti u procjeni rizika koje je navela kod odgovora na prvo pitanje izneseni su kako bi se ukazalo na neizbježnu subjektivnost procjene bez obzira koji model i metodu koristili ne ulazeći u to kojom se metodom i modelom u procjeni rizika koristi tužiteljica. Procjena kreditnog rizika sukladno kapitalnom standardu Basel II i Basel III te Međunarodnom standardu financijskog izvještavanja 9 - Financijski instrumenti (IFRS9) temelji se na ex ante pristupu, dakle rezerviranjima za očekivane kreditne gubitke unaprijed za vrijeme trajanja kreditnog ciklusa. Tijekom kreditnog ciklusa, a svakako na kraju ciklusa ex post vrijednost rezerviranja se usklađuje sa stvarnom nadoknadivošću kredita koja može biti potpuna i djelomična, ali kredit može biti i u stanju statusa neispunjenja obveza pa se pribjegava prisilnoj naplati iz kolaterala. Ako su rezerviranja bila precijenjena jer je dužnik pokazao bolji bonitet od bonitetne skupine u kojoj je klasificiran pri odobravanju kredita, onda se dio ili cjelokupni iznos rezerviranja ukida uz istodobno priznavanje prihoda. Obrnuto vrijedi kada je kreditni rizik podcijenjen i rezerviranja nedostatna. Ta usklađenja su svakodnevna u praksi svih banaka svijeta te je sasvim jasno da je procjena kreditnog rizika objektivna tek u fazi ex post, kada se rizik konačno vrednuje dok je procjena očekivanih gubitaka od izloženosti kreditnom riziku u ex ante fazi subjektivna i podložna korekcijama. Smatra da HNB stalno upozorava na ZoKI i Direktive EU, a nikako da rasvijetli koji su to, u diskrecijskim pravima kojima se služi, čvrsti elementi i kriteriji određivanja stope ukupnog kapitala kod pojedinih banaka kao i kod tužiteljice te zašto je stopa adekvatnosti kapitala hrvatskih banaka značajno viša od stopa u europskim bankama. Jednako tako, zašto HNB kod slučaja I. b. d. d. ne potvrdi ili demantira da dosljedno i u potpunosti primjenjuje gore spomenuti MSFI 9 Financijski instrumenti, što je bitno, jer bi se MSFI u bankama morao primjenjivati još od 1. siječnja 2018., a bitno utječe na kapital i njegovu adekvatnost. Drži i da pristranost supervizije HNB-a, osobito u zahtjevima za prepravljanjem povijesnih knjigovodstvenih podataka izaziva negativnu percepciju kod korisnika financijskih izvještaja jer svako prepravljanje je protivno načelima neprekinutog poslovanja i stabilnosti poslovanja koja bi trebala biti uočljiva iz financijskih izvješća. Vezano za prvo pitanje suda očitovala se da ostaje kod svih stavova, mišljenja i tvrdnji iz vještačenja od 16. veljače 2022. Vezano za tvrdnju o dvojbi može li uopće bilo koja banka ispoštovati stopu ukupnog kapitala od 19,21% nadopunila je samo jednom riječju “mala” pa bi onda tvrdnja bila može li bilo koja mala banka. Tvrdnja HNB-a da više kapitala znači i više novčanih sredstava može vrijediti samo u situacijama dokapitalizacije izvana, a to je, smatra u bankarstvu rijedak slučaj. Banke se, tvrdi, u pravilu, dokapitaliziraju najčešće zadržanom dobiti, a to je univerzalna činjenica pa nije razumljivo niti logično iščuđavanje HNB-a na takve tvrdnje. Ocijenila je da osporavanje kvalitete i vjerodostojnosti od tužiteljice dostavljenih podataka uz argument kako to nisu pravi revidirani podaci, jer je Revizija iskazala mišljenje s rezervom nema osnova. Obrazložila je to time jer revizija nije dala negativno mišljenje na objektivnost i realnost podataka, nego samo modificirano mišljenje na dio financijskog izvješća koji se ne odnosi na podatke koje je ona zatražila od tužiteljice za potrebe izrade nalaza i mišljenja (ti podatci su priloženi uz nalaz i mišljenje i sastavni su dio spisa predmeta). Tvrdi i da HNB osporava njezin zaključak kako mjere povećanja kapitala nisu opravdane ni logične jer nisu razmjerne rizičnom profilu banke, a da ona taj profil nije utvrdila. Istaknula je da je začudno da HNB nije definirala rizični profil I. b. d. d., da je tužiteljica u najvećoj mjeri izložena kreditnom riziku, da je logično utvrditi da joj je najveći dio ukupnog kapitala potreban za pokriće neočekivanih gubitaka od izloženosti kreditnom riziku, da je tužiteljica, unatoč nepovoljnom gospodarskom okruženju, padu BDP-a, zaključanoj ekonomiji zbog COVID-a 19, uspjela biti likvidna i poslovati s dobiti, pa da je logično zaključiti da su i ostali rizici, primjerice rizik likvidnosti, kamatni rizik, valutni i operativni pod kontrolom. U izloženom, a uzimajući u obzir i činjenicu da je tužiteljica unatoč navedenim okolnostima opstala i iskazala dobit, drži da ne stoji kvalifikacija HNB-a o neprimjerenom upravljanju rizicima i iznimno lošem upravljanju rizicima tužiteljice. Stoga smatra da je povećanje kapitala neopravdano jer nije razmjerno rizičnom profilu banke. Mišljenja je da nije točna tvrdnja HNB-a da kapitaliziranost povećava sigurnost, likvidnost i održivost poslovanja te da kapitaliziranost ne utječe na likvidnost pa ponekad i sigurnost eklatantno potvrđuje slučaj S. u Hrvatskoj koja je unatoč značajno većoj kapitaliziranosti od propisane, uslijed prijeteće nelikvidnosti bila pred propašću. Vezano za na ta postavljena pitanja ostaje kod svih stavova, mišljenja i tvrdnji iz vještačenja od 16. veljače 2022. Na kraju je istaknula da je ogovorila na sva postavljena pitanja te da je neovisno, nepristrano i služeći se argumentima struke i znanstvenih spoznaja obavila povjereno vještačenje.

88. Podneskom od 13. lipnja 2022. tuženik se očitovao na dopunski nalaz i mišljenje. Istaknuo je da se ono temelji na činjenicama i dokazima čije korištenje je protivno ZUS-u, da je ono, u biti, utemeljeno na činjenicama i dokazima koji su pribavljeni između tužiteljice i ustanove i da se o njima nije mogao očitovati, da je riječ o građi koja je nastala nakon donošenja osporenog rješenja i podnošenja tužbe, da nije jasno zbog čega vještakinja nije koristila činjenice i dokaze koje su sadržane u spisu predmeta, poglavito Planu, da nedostatak kapitala i planirano prikupljanje dodatnog kapitala nije ni bilo sporno, jer da je tomu tako razvidno je iz činjenice da je tužiteljica izradila Plan, da je to obrazloženo u zapisniku od 9. srpnja 2019. i osporenom rješenju, da osporenim rješenjem nije naloženo povećanje temeljnog kapitala, već regulatornog kapitala, da se od upravnog suda i kroz dokaz vještačenjem ne može ocjenjivati pravilnost ocjene HNB-a o potrebnom dodatnom kapitalu, mjerama iz osporenog rješenja kao i o ranoj intervenciji koje je on donio primjenom slobodne ocjene u smislu odredbe članka 4. stavka 2. ZUS-a, da bi, ako se protivno članku 4. stavku 2. ZUS-a, bude ocjenjivala pravilnost takvog postupanja, moglo biti riječ o utjecaju na ovlasti HNB-a te njegovu samostalnost i neovisnost. Ne iznose se preostali sadržaj navedenog podneska, budući da je u tom dijelu riječ, u bitnom, o ponovljenim ranijim činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima.

89. Očitujući se na dopunski nalaz i mišljenje i navode tuženika iz podneska od 13. lipnja 2022. tužiteljica je istaknula da je u konkretnom predmetu bilo bitno utvrditi je li ona Planom prikupila dovoljno kapitala do 31. prosinca 2019. s ciljem ostvarenja zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj te, s obzirom da je to ostvareno, ocjenjuje da osporeno rješenje u dijelu ne odobravanja Plana nije zakonito. Istaknula je i da su podatci o visini stope kapitala na 31. prosinca 2019. (15,865) bili revidirani, potvrđeni od neovisnog revizora i njezine skupštine. Smatra da je upravo provedenim vještačenjem potvrđena nezakonitost osporenog rješenja, s obzirom na to da ono nije utemeljeno na materijalnim propisima i da ne sadrži razloge o ključnim činjenicama, kao niti metode i formule izračuna kojima se koristio pri izračunu visine kapitala koji je za koji je potrebno povećati regulatorni kapital tužitelja, novčani tok klijenta i visinu nadoknadivosti izloženosti pri izračunu potrebnih ispravaka vrijednosti za društvo P. b. d. o. o., jačinu povrede i ugroženost održivosti poslovanja pri utvrđenju faze rane intervencije. Smatra i da je sudska kontrola akata uprave ustavom zajamčena kategorija, da je pogrešno stajalište da se protiv akata koji su doneseni primjenom slobodne ocjene ne može voditi upravni spor, provoditi vještačenje i da upravni sud ne može ocijeniti zakonitost takvih akata, jer je to dopušteno prema članku 3. stavku 1. točki 2. i članka 4. stavka 2. ZUS-a, da se vještačenje može utvrditi je li osporeno rješenje bilo zakonito i doneseno u granicama ovlasti i u skladu s propisanom svrhom radi koje je ovlast dana. Štoviše, s tim u vezi, tvrdi da u osporenom rješenju niti je navedeno da je ono donijeto na temelju slobodne ocjene, niti je naveo propise iz kojih bi proizlazila njegova ovlast odlučivanja slobodnom ocjenom, niti je donio provedbene propise kojima bi bile propisane granice njegove slobodne ocjene u pogledu utvrđenja faze rane intervencije, niti su izneseni podatci iz kojih bi bilo razvidno da se njegova ocjena kretala u granicama zakonom propisanih ovlasti, a niti je naveo svrhu i ocjenu svrhe radi koje je ta ovlast dana, zbog čega je ocijenila da rješenje tuženika nije zakonito zbog povrede članka 98. stavka 5. ZUP-a. S tim u vezi smatra da tuženik ne može naknadnim podnescima tijekom upravnog spora nadomještati manjkavosti i nedostatke obrazloženja osporenog rješenja te da obveza poštivanja pravila upravnog postupka ne može biti predmet slobodne ocjene.

90. Podneskom od 14. srpnja 2022. tuženik je ocijenio nedopustivim da vještakinja i tužiteljica izravno komuniciraju i da ona traži izravno od nje podatke za potrebe izrade vještva, da je takvo postupanje u izravnoj suprotnosti s člankom 259. stavkom 1. ZPP-a, prema kojom vještačenjem rukovodi sud, da takvo postupanje jasno ukazuje na pristranost vještakinje, čime je ostvaren razlog za njezino izuzeće iz članka 71. točke 7. ZPP-a (postojanje drugih okolnosti koje dovode u sumnju njezinu pristranost), da je na moguću objektivnost i pristranost ukazao i prije početka vještačenja podneskom od 18. siječnja 2022., da predmet ovoga spora nije ocjena zakonitosti rješenje HNB-a od 17. siječnja 2019., da valjanost i zakonitost toga rješenja i naloženih mjera ne može biti prethodno pitanje u ovom sporu, da nedostatak kapitala i neispunjavanje kapitalnih zahtjeva je preduvjet za izradu plana banke za očuvanje kapitala, da je bitno bilo utvrditi je li vrlo vjerojatno da će kreditna institucija provođenjem mjera iz plana za očuvanje kapitala uspjeti prikupiti dovoljno kapitala te da je stopu kapitala banka dužna održavati kontinuirano tijekom cijele godine, a ne samo zadnji dan godine. Istaknuo je i da se rješenje u smislu članka 143. stavka 5. i 6. te članka 235. stavka 1. ZoKI-a donose na temelju slobodne ocjene, a zbog čega nije moguće ocjenjivati njihovu pravilnost. S tim u vezi je naveo da tužiteljica ničim nije dokazala da je tuženik izišao izvan granica svojih ovlasti ili da je postupio protivno svrsi radi kojih mu je ovlast dana. Ustrajao je u prijedlogu da se provede dokaz vještačenjem po novom vještaku ili stručnoj ustanovi te da se tužba ponajprije odbaci kao neuredna, a podredno odbije kao neosnovana.

91. Saslušana na ročištu održanom 9. rujna 2022. povodom prigovora tuženika predstavnica stručne ustanove, E. f. S. u Z. kojem je

povjereno vještačenje, izv. prof. dr. sc. M. M. Ž. se, nakon što je poznata s prigovorima i primjedbama tuženika, izjasnila da ostaje u svemu što je navela u (dopunjenom) pisanom nalazu i mišljenju. Smatra da je osnovni cilj ispunjenja zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj kako bi banka u principu imala dovoljno sredstava za ispunjenje preuzetih obveza. Mišljenja je da je za (pro)ocjenu plana za očuvanje kapitala kreditne institucije u situaciji neispunjenja zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj nužno prethodno procijeniti profil rizičnosti te institucije i adekvatnost njezina kapitala i likvidnosti s obzirom na rizike kojima je ona izložena ili bi mogla biti izložena. Smatra da ta tzv. prethodna obveza se odnosi kako na banku kao kreditnu instituciju ali i na nadzorno tijelo koje vrši procjenu plana za očuvanje kapitala. To, prema njezinom mišljenju, znači da primjerice ako HNB kao regulatorno tijelo mora naložiti neku mjeru prema kreditnoj instituciji tj. banci, ona bi prije izdavanja mjere i ocjene o potrebi takve mjere trebala procijeniti profil rizičnosti banke odnosno to uzeti u obzir. Upitana na koji način se procjenjuje profil rizičnosti kreditne institucije i adekvatnost kapitala i likvidnosti s obzirom na rizike kojima je izložena i što sve utječe na tu procjenu, ona se očitovala da je potrebno uzeti u obzir sve rizike kojima je banka izložena u svom poslovanju gledajući od toga da se ponajprije uzima u obzir kreditni rizik ali i svi ostali rizici (kamatni, tržišni rizici). Smatra da u čimbenike koji utječu na kreditnu sposobnost i kapitaliziranost banaka ulaze ponajprije unutarnji - razina kapitala, ali i vanjski čimbenici kao što su trenutna gospodarska situacija i okruženje u kojem banka posluje. Mišljenja je i da je tužiteljica planom za očuvanje kapitala koji je ocjenjivan osporenom odlukom prikupila dovoljno kapitala izvršenjem planiranih mjera na 31. prosinca 2019. i da je ona na taj datum dosegla zahtijevanu stopu ukupnog kapitala. Upitana kojim konkretnim planiranim mjerama sadržanim u Planu je to tužiteljica postigla, istaknula je da rizičnost aktive smanjena sa 977,2 milijuna kuna iz 2018. na 853,4 milijuna kuna iz 2019. i onda iz 2020. 746,4 milijuna kuna, da je riječ o mjerama iz grupe označene M1. Dodala je i da tužiteljica prikupila dovoljno kapitala u cilju stope zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj i provođenjem planiranih mjera označenih M3. koja se grupa mjera odnosi na naplatu B i C plasmana. Upitana vezano za pravni standard glede primjerenosti roka za provođenje plana za očuvanje kapitala u cilju ispunjenja zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj, predstavnica je istaknula bi to bilo nekih godinu dana od trenutka kada je utvrđeno da banka nema dostatno kapitala odnosno ne ispunjava kombinirani zaštitni sloj. Međutim, dodala je i da na taj rok utječu i posebnosti koje se vežu za pojedinu kreditnu instituciju i da na njega može utjecati i izmjena legislative kojima je uređena kapitaliziranost banaka. Istaknula je i da, prema revidiranim podacima HNB koji su javno objavljeni i dostupni, tužiteljica je na kraju 2019. ispunila stopu regulatornog kapitala odnosno zahtjev za kombinirani zaštitni sloj.

92. Sud ne iznosi sadržaj iskaza predstavnice stručne ustanove u dijelu koji se odnosi na odgovore na pitanja opunomoćenika tuženika. Naime, pitanja koje je opunomoćenik tuženika postavljao u dijelu vezano za (ne)odobravanje Plana za očuvanje kapitala nisu bitna za suđenje u ovom sporu, osim što je predstavnica potvrdila ključni dio nalaza i mišljenja glede ispunjenja potrebne stope regulatornog kapitala i ispunjenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj do 31. prosinca 2019. Taj je rok tužiteljica i istaknula u Planu kao rok za ispunjenje zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj i s tog aspekta je tuženik ocjenjivao provedivost Plana primjenom odredbe članka 143. stavka 5. ZoKI-a. Sud je odbio i postavljanje tuženiku pitanja vezano za utvrđivanje rane faze intervencije i ocjenu zakonitosti pojedinih mjera koje su naložene tužiteljici u fazi rane intervencije zbog razloga i pravnih stajališta i ocjena koji će se iznijeti u nastavku obrazloženja.

93. S obzirom na ovako izvedene dokaze sud vjeruje navedenom nalazu i mišljenju kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, budući da je ono u ključnim elementima i vezano za ocjenu zakonitosti dijela osporenog rješenja pod točkom 1. izreke (u dijelu (ne)odobravanja plana za očuvanje kapitala) sačinjeno po pravilima struke i sukladno najvišim znanstvenim dostignućima i spoznajama, budući da je Ustanova sačinila nalaz i mišljenje dajući podrobno, potpuno i detaljno obrazloženo očitovanje te budući da je ono u dostatnoj mjeri u ključnim segmentima u suglasju i sa sadržajem čitane knjigovodstvene dokumentacije koja je priložena spisu predmeta. Uzimajući u obzir da je podatke, koje je pribavila za potrebe provođenja vještačenje, priložila uz pisani nalaz i mišljenje te da su oni sastavni dio spisa predmeta, prigovori tuženika u tom smislu na vještvo nisu ocijenjeni osnovanim. Osim toga, predstavnica Ustanove je istaknula i da Revizija nije dala negativno mišljenje na objektivnost i realnost podataka, nego samo modificirano mišljenje na dio financijskog izvješća koji se ne odnosi na podatke koje je ona zatražila od tužiteljice za potrebe izrade nalaza i mišljenja. Ocijenivši ga stručnim, objektivnim, pravilnim, jasnim i dostatno suglasnim u ključnim segmentima i vezano za sporno – je li bilo vrlo vjerojatno da će tužiteljica provođenjem Plana očuvati kapital ili prikupiti dovoljno dodatnog kapitala koji bio joj omogućio ispunjenje njezina zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj u roku do 31. prosinca 2019., sud je smatrao da nisu ispunjeni uvjeti za traženjem mišljenja od drugih vještaka, odnosno druge stručne ustanove u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a, koju je primijeniti na temelju članka 33. stavka 5. ZUS-a. Stoga je i odbijen tuženikom prijedlog za izvođenjem dokaza po drugom vještaku, odnosno drugoj stručnoj ustanovi.

94. Ocjenom izvedenih dokaza, pritom ne ulazeći u pravilnost odluke tuženika u dijelu ne odobravanja Plana, sud ocjenjuje da tuženik, pri donošenje odluke, grubo povrijedio odredbe ZUP-a kojima je uređeno utvrđivanje pravoga stanja stvari (bitnih činjenica i okolnosti) ali i temeljna načela upravnog postupka između kojih i načelo materijalne istine. Sud smatra dostatno raspravljenim i utvrđenim da tuženik pri ocjeni provedivosti Plana nije iznio metodologiju procjene Plana a niti je uzeo u obzir sve ključne parametre i standarde (o kojima elaborirala stručna ustanova u svom nalazu i mišljenju) pri procjeni provedivosti planiranih mjera za očuvanje kapitala u primjerenom roku. I stoga ona u tom dijelu nije zakonita.

95. Pri ocjeni (ne)osnovanosti tužbenoga zahtjeva u analiziranom dijelu sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije S. K.i H. Z. i ovlaštenog poreznog savjetnika I. Č., koje je tužiteljica

predložila čitati u dokaznom postupku. Naime, sud u upravnom sporu može temeljiti odluku samo na onomu nalazu i mišljenju kojeg je izradio vještak kojeg je prethodno odredio sud na temelju odredbe članka 251. ZPP-a u vezi s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a. To se odnosi i na javnopravno tijelo kada provodi upravni postupak, budući da ono odluku može temeljiti samo na nalazu i mišljenju kojeg je ono prethodno odredilo sukladno ovlastima iz članka 65. stavka 2. ZUP-a.

96. Drugo, vezano za ocjenu (ne)zakonitost odluke u dijelu kojim je utvrđena faza rane intervencije i radi toga izdane supervizorske mjere (točka 2. i 3. izreke osporene odluke), valja istaknuti sljedeće.

97. Člankom 235. stavkom 1. točkom 1. ZoKI-a je propisano da će Hrvatska narodna banka rješenjem utvrditi da je kreditna institucija u fazi rane intervencije ako je kreditna institucija svojim radnjama ili propuštanjem određenih radnji postupila protivno tomu zakonu, Uredbi (EU) br. 575/2013 ili drugim propisima kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije, i to u mjeri koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njezinu likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja, dok je stavkom 2. toga članka propisano da će Hrvatska narodna banka donijeti podzakonski propis kojim pobliže uređuje uvjete iz stavka 1. toga članka.

98. Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 235. stavka 1. toga zakona, Hrvatska narodna banka može, osim ostalih mjera iz toga zakona, naložiti osobito i supervizorske mjere u fazi rane intervencije koje su sadržane u članku 235.a stavku 1. ZoKI-a.

99. Iščitavajući ranije citirane odredbe ZoHNB-a i ZoKI-a te uzimajući u obzir zakonom propisani položaj, ulogu, cilj(eve) i zadaće Hrvatske narodne banke, može se zaključiti da je riječ o središnjem, samostalnom i neovisnom regulatornom tijelu i pravnoj osobi s javnom ovlasti čiji je osnovni zadatak i nadzirati poslovanje kreditnih institucija u cilju očuvanja povjerenja, stabilnosti i održivosti gospodarskog i financijskog sustava u Republici Hrvatskoj.

100. Jedna od osnovnih zadaća Hrvatske narodne banke je i donošenje podzakonskih propisa u poslovima iz svoje nadležnosti na temelju odredbe članka 4. stavka 1. podstavka 9. ZoHNB-a. Riječ je o njezinoj regulatornoj funkciji koju koristi na temelju zakonske ovlasti da opće normativnim pravnim propisima uredi izvršenje, odnosno provođenje javne ovlasti. Ona te akte mora donijeti u skladu s procedurom koju propisuje zakon kojim joj je dodijeljena javna ovlast, a u supstancijalnom (materijalno-pravnom) aspektu taj podzakonski akt mora biti u skladu sa zakonom.

101. U konkretnoj situaciji riječ je o javnoj ovlasti utvrđenja rane faze intervencije kreditne institucije. S tim u vezi Hrvatska narodna banka je bila dužna, u skladu s ovlašću iz članka 235. stavka 2. ZoKI-a, donijeti podzakonski propis kojima bi pobliže uredila uvjete za utvrđenje da je kreditna institucija u fazi rane intervencije.

102. Nije sporno da tuženik u vrijeme provođenja nadzora i u trenutku donošenja osporene odluke nije donio podzakonski propis kojim bi pobliže uredio uvjete za utvrđenje da je kreditna institucija u fazi rane intervencije iz članka 235. stavka 1. ZoKI-a. To je on izrijekom potvrdio i u svojim podnescima koje je podnio sudu nakon odgovora na tužbu, smatrajući da nije riječ o propustu koji bi utjecao na rješavanje upravne stvari i zakonitost osporene odluke.

103. Domaći pravni sustav ne poznaje poseban legislativan uradak koji bi odvojeno definirao pojam javne ovlast i regulirao njihovo povjeravanje pravnim subjektima. Iako u doktrini ne postoji njezina jedinstvena definicija, javnu ovlast ponajprije valja shvatiti kao generički pojam koji se koristi da se odredi način na koji država djeluje da bi osigurala sigurnost svog teritorija, sigurnost svojih građana, kao što primjenjuje zakone i podzakonske propise. Javnu ovlast bismo mogli definirati i kao ovlast nositelja javne (o)vlasti da učini nešto što je inače ovlašten i dužan učiniti, što pripada njegovom djelokrugu poslova i njegovoj nadležnosti. Riječ je o povlastici (privilegiji) i prednosti na raspolaganju upravi da bi se osiguralo ostvarenje općeg (javnog) interesa. U temeljna obilježja javne ovlasti spadaju: a) autoritativnost – istupanje prema drugima s autoritetom javne vlasti, b) nejednakost u pravnom položaju subjekata – nositelj javnih ovlasti prema drugima nastupa s položaja nadređenog, c) kontinuitet pravnog režima – nema razlike u djelovanju državnog i tzv. nedržavnog subjekta kojem je javna ovlast povjerena i d) nadzor države – javne ovlasti su uvijek pod posebnom paskom države.

104. Prema izloženim stajalištima i ocjenama Ustavnog suda Republike Hrvatske zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidljiva, tj. takva da oni mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi se prema njima mogli ponašati. Adresati pravne norme ne mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i dužnosti te predvidjeti posljedice svojeg ponašanja ako pravna norma nije dovoljno određena i precizna. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti. Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme ima pozitivni i negativni smisao. U pozitivnom smislu zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme znači da građani moraju moći iz njezina izričaja stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze kako bi im mogli prilagoditi svoje ponašanje. Ako to ponašanje reguliraju dvije ili više pravnih normi, njihov donositelj mora osigurati njihovu jasnoću i predvidljivost i u pogledu sadržaja svake od njih i u pogledu učinka koji one stvaraju u svojem međuodnosu. Pozitivni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme, međutim, nije ispunjen ako građani, kao savjesne i razumne osobe, nagađaju o njezinu smislu i sadržaju, a njezini se primjenjivači često razilaze u njezinu tumačenju i primjeni u konkretnim slučajevima. Prijeporna tumačenja neke pravne norme, koja rezultiraju neujednačenom praksom upravnih i sudskih tijela, predstavljaju sigurnu naznaku pogrešaka i nedostataka u njezinoj određenosti. Negativni smisao zahtjeva za određenošću i preciznošću pravne norme upućene tijelu državne vlasti znači da njezin izričaj mora vezati to tijelo tako da mu ne dopušta postupanje izvan svrhe određene njezinim sadržajem. To je važno i za postupanje tijela državne i javne uprave i za postupanje tijela sudbene vlasti. Prva smiju postupati samo na temelju dovoljno jasnih zakonskih mjerila koja ih pravno vezuju ili im pak dopuštaju određeni stupanj slobodne prosudbe (najčešće u obliku diskrecijske ocjene). U suprotnom bi ono ugrozilo slobodu građana od samovolje i zlouporabe državne vlasti, posebice u slučajevima mjera i radnji koje se poduzimaju prema njima bez njihova prethodnog znanja. Druga moraju kontrolirati zakonitost akata i postupanje primjenjivača pravnih normi na temelju jasnih i preciznih pravnih mjerila. Pri tome, nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (članak 16. stavak 2. Ustava).

105. S druge strane, općenito iznoseći, razlozi za donošenjem ZUS-a očituju se u većoj pravnoj sigurnosti i kvalitetnijoj zaštiti prava stranaka od odluka i postupanja javnopravnih tijela, pri čemu su, kao polazna osnova za njegovu izradu, uzeti u obzir europski standardi funkcioniranja pravne države, osobito članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) To je razvidno i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o upravnim sporovima. Primarni cilj ZUS-a je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. ZUS-a). Tom cilju je podređena cjelokupna regulacija, od legitimacije za pokretanje upravnog spora, položaja tužitelja i zainteresiranih osoba, tijek postupka, poglavito osiguranje usmene rasprave, ovlasti suda da sam utvrđuje činjenično stanje, da odlučuje o meritumu, odnosno pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja (tzv. spor pune jurisdikcije) i konačno osiguranje izvršenja sudske odluke. U drugom je planu osiguranje objektivnog prava. Ono se, u pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, budući da se štiteći ta prava koja su povrijeđena odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela, štiti i objektivni pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog prava, a ne subjektivnog prava, iako se i u tim situacijama kroz zaštitu objektivnog prava štite subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba. Može se zaključiti da je zakonodavac, uređujući novo pravno uređenje upravnog spora, naglasak stavio na zaštiti prava fizičkih i pravnih osoba, uglavnom tužitelja od odluka i/ili postupanja javnopravnih tijela, najčešće tuženika u upravnom sporu.

106. Tumačeći i iščitavajući općenitu normu članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI- a, na kojoj je i utemeljeno rješenje tuženika u analiziranom dijelu pod točkom 2. ali i posljedično i u dijelu pod točkom 3. izreke, sud smatra da je Hrvatska narodna banka dužna (mora) rješenjem utvrditi da je kreditna institucija u fazi rane intervencije ako je kreditna institucija svojim radnjama ili propuštanjem određenih radnji postupila protivno tom zakonu, Uredbi (EU) br. 575/2013 ili drugim propisima kojima se uređuje poslovanje kreditne institucije ali samo ako je riječ o takvoj radnji i/ili propuštanju kojima se ugrožava ili bi mogla biti ugrožena njezina likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja. Naime, rana intervencija u suštini se nastavlja na redovnu superviziju poslovanja kreditnih institucija i označava fazu u kojoj je stanje kreditne institucije takvo da bi njena likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja moglo biti ugroženo ili je opravdano očekivati da će u bliskoj budućnosti biti ugroženo te se tijelu nadležnom za superviziju poslovanja na raspolaganje stavljaju određene mjere intervencije kako bi se navedeno stanje poboljšalo.

107. Valja primijetiti i da je riječ o vrlo općenitoj zakonskoj pravnoj normi, što je i razumljivo s obzirom na to da je materija utvrđivanja faze rane intervencije kreditnih institucija pobliže trebala biti uređena podzakonskim propisom iz članka 235. stavka 2. ZoKI-a, a što je zakonodavac delegirao u nadležnost Hrvatske narodne banke. U nedostatku obrazloženja zakonodavca, sud zaključuje da je svrha tzv. obvezatnog donošenja toga podzakonskog propisa bila pobliže urediti uvjete nastupanja i utvrđivanja faze rane intervencije kreditne institucije, tako što će se propisati o kojim je konkretnim činjenjem ili nečinjenjem riječ, a koje se sastoje u povredi propisa kojima je uređeno poslovanje kreditnih institucija, u kojoj mjeri mora doći do povrede propisa da bi se ocijenilo da takva povreda ugrožava ili bi mogla u budućnosti ugroziti likvidnost, solventnost ili održivost poslovanja kreditne institucije te u kojoj mjeri i u kojem razdoblju mora doći do pogoršanja likvidnosti, narušenosti adekvatnosti kapitala, porasta udjela loših plasmana, povećanja koncentracije izloženosti, narušenosti održivog poslovnog modela ili narušenosti djelotvornosti i pouzdanosti sustava upravljanja i unutarnjih kontrola da bi se moglo utvrditi da je određena kreditna institucija u fazi rane intervencije.

108. U elaboriranom, a uzimajući u obzir i vrlo općenitu normu članka 235. stavka 1. točke 1. ZoKI-a, sud smatra da je tuženik provođenjem nadzora i donošenjem rješenja o utvrđenju da je tužiteljica u fazi rane intervencije i stoga joj posljedično tomu u točki 3. izreke naložio supervizorske mjere, a u uvjetima nepostojanja podzakonskog propisa kojim bi pobliže uredio uvjete za utvrđenje rane intervencije, grubo povrijedio temeljna pravila i načela upravnog postupka i to načelo zakonitosti, razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, utvrđivanja materijalne istine te načela samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Posljedično tomu osporeno rješenje je u tom dijelu potpuno arbitrarno i nerazumljivo osobito stoga što ne sadrži konkretne i dostatne razloge rješavanje upravne stvari, čime je grubo povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. ZUP-a. Kontradiktornost i proturječnost osporenog rješenja proizlazi, osim iz sadržaja obrazloženja, i samih navoda tuženika, koji, u podnesku od 21. listopada 2021., izrijekom navodi da je tužiteljičino prekoračenje ulaganja u materijalnu imovinu iznad zakonski propisanog maksimuma od 40% na dan 31. prosinca 2018. jedan od osnovnih razloga utvrđenja faze rane intervencije, a što je utvrdio osporenim rješenjem na dan 16. kolovoza 2019. Istovremeno je svoj zaključak o tomu da je tužiteljica u fazi rane intervencije utemeljio na okolnosti da je (pravomoćnim) rješenjem poslovni broj ERIN-2-020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. tužiteljici naloženo uskladiti se sa zakonskim propisima u dijelu ulaganja u materijalnu imovinu najkasnije do 31. prosinca 2019.

109. Valja istaknuti i da je tužiteljica u uvjetima neodređenosti, nepreciznosti, nejasnosti i nepredvidljivosti sadržaja pravne norme i njezinih učinaka, što je prisutno i u konkretnom predmetu zbog tzv. legislativnog propusta tuženika, grubo onemogućena u učinkovitom traženju upravno-sudske zaštite vezano za (ne)ispunjenje uvjeta za fazu rane intervencije. S druge strane, polazeći od osnovnog cilja ZUS-a i predmeta upravnog spora, sudu je onemogućeno, osim što je utvrdio formalne nedostatke pri rješavanju upravne stvari, učinkovito ocijeniti zakonitost osporene odluke u navedenom dijelu s aspekta primjene odredbi članka 4. stavka 2. ZUS-a u vezi s člankom 5. stavkom 2. ZUP-a. Naime, ako je zakonodavac povjerio tuženiku ovlast rješavanje upravne stvari po slobodnoj ocjeni, to se onda od njega opravdano i legitimno očekuje da donese i primjenjuje podzakonski propis kako bi se otklonila i svaka sumnja u njegovo arbitrarno postupanje primjenom danih diskrecijskih ovlasti.

110. U izloženom, a osobito uzimajući u obzir sadržaj i opseg utvrđenih procesnih nedostataka i propusta tuženika te da je osporena odluka u potpunosti arbitrarna, nerazumljiva i proturječna, vodeći računa o granicama upravno-sudske kontrole iz članka 4. stavka 2. ZUS-a, pokazuje se nepotrebnim, odnosno sud neće ocjenjivati (ne)osnovanost preostalih navoda stranaka, pa i vezano za ocjenu zakonitosti svake pojedine naložene mjere iz točke 3. izreke. Zbog toga su i odbijeni dokazni prijedlozi tuženika pa i u dijelu predlaganja izvođenja novog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, ali i postavljenje pitanja predstavnici stručne ustanove vezano za ocjenu zakonitosti utvrđenja faze rane intervencije i pojedinih naloženih mjera. S tim u vezi valja skrenuti pozornost tuženiku da, zbog iznesenog pravnog pristupa i stajališta, odluka suda u dijelu ocijenjene nezakonitosti osporenog rješenja u dijelu pod točkom 2. i 3. izreke, nije ni utemeljena na nalazu i mišljenju Ustanove.

111. Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. u vezi s člankom 31. stavkom 1. ZUS-a, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, a s obzirom na prirodu upravne stvari te uzimajući u obzir osobito okolnost da je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni, poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u izreci.

112. U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što otkloni uočene nedostatke i postupovne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom mjerodavnog prava, odlučiti o (ne)odobravanju Plana tužiteljice, a vezano za utvrđivanje faze rane intervencije i naložene supervizorske mjere uslijed rane intervencije njemu se skreće pozornost na odredbu članka 46. stavka 5. ZUP-a. Tuženiku se skreće pozornost i da je dužan pridržavati se izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba suda sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

113. S obzirom na to da stručna ustanova nije dostavila troškovnik vezano za provedeno vještačenje do trenutka objave i izrade odluke te s obzirom na to da je tužiteljica popisala troškove i s osnova predujmljenog iznosa za troškove vještačenja, o troškovima upravnog spora će se odlučiti posebnim rješenjem na temelju odredbe članka 79. stavka 6. ZUS-a.

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 12. rujna 2022.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 66.a stavka 1. ZUS- a.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice D. M., odvjetniku u S., K. Lj.

P. .,

- tuženiku Hrvatskoj narodnoj banci, Guverneru, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3;

- u spis.