Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž Ovr-304/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Lj. U. vl. A. U., M. N., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz N. protiv ovršenika M. Š. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz N., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu – Stalne službe u Našicama poslovni broj 18 Ovr-232/2022-6 od 4. svibnja 2022., 12. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba ovršenika se uvažava kao osnovana pa se ukida rješenje Općinskog suda u Đakovu – Stalne službe u Našicama poslovni broj 18 Ovr-232/2022-6 od 4. svibnja 2022. i to u toč. I izreke i u toč. II izreke u dijelu u kojem je ovršeniku naloženo plaćanje troška postupka u iznosu od 1.250,00 kn, pa se predmet u navedenom ukinutom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

II. Prvostupanjsko rješenje u nepobijanom dijelu, u kojem je ovrhovoditelj odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka, ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1.) Rješenjem Općinskog suda u Đakovu – Stalne službe u Našicama poslovni broj 18 Ovr-232/2022-6 od 4. svibnja 2022. odbačena je žalba po proteku roka ovršenika od 28. veljače 2022. godine kao nedopuštena (točka I. izreke); i naloženo je ovršeniku M. Š. iz Z., da ovrhovoditelju Lj. U., vlasniku A. U., M. N., nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.250,00 kuna, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 867,50 kuna, zahtjev za naknadu troška ovrhovoditelja odbijen (točka II. izreke). 2.) Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuje ovršenik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijano rješenje preinači odbacivanjem zahtjeva za izravnu naplatu, ili da ga ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.) Žalba je osnovana.

4.) Pobijano rješenje sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl.53.st.4. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. – dalje: OZ/12), jer ovršenik u žalbi podnesenoj po proteku roka nije naveo okolnosti iz odredbe čl.53.st.3. u svezi st.1. OZ/12, pri čemu sud ne prihvaća navode ovršenika da je za izravnu naplatu, koja je zatražena 11. studenog 2020. godine, saznao tek 19. travnja 2022. godine, a to stoga jer iz očitovanja Financijske agencije (dalje: FINA) proizlazi da je ovršeniku obavijest o pokretanju postupka izravne naplate poslana dana 12. studenog 2020. godine. Osim toga, sud podnesenu žalbu odbacuje i pozivom na odredbu čl.194.st.2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), a to stoga jer je ovršenik u međuvremenu u spisu predmeta istog suda P-28/2022 protiv ovrhovoditelja kao tuženika pokrenuo parnicu radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena i da je u tom predmetu sud izdao privremenu mjeru kojom je odgođena izravna naplate.

5.) U žalbi izjavljenoj protiv navedene odluke ovršenik u bitnome navodi da u provedenom postupku nije ničime dokazano da mu je stvarno uručen zahtjev za izravnu naplatu jer FINA nije sudu uz svoje očitovanje priložila dostavnicu o uručenju zahtjeva za izravnu naplatu; da mu zahtjev za izravnu naplatu nije niti mogao biti uručen jer na adresi u Z. nije niti prebivao od 2009. pa sve do kraja 2021. godine; da FINA pri pokušaju dostave zahtjeva za izravnu naplatu nije postupala u skladu sa odredbama čl.133. do čl.149.b ZPP-a; da je ovršenik za izravnu naplatu saznao tek zaposlenjem u N. i po povratku u Z. u mjesecu siječnju 2022. godine, kada je saznao da mu je bankovni račun u blokadi; da je ovrhovoditeljeva tražbina u zastari jer punih 11 godina od pravomoćnosti presude nije tražio naplatu svoje tražbine, a to nije činio jer je za nenaplaćenu tražbinu zadržao u posjedu ovršenikovo vozilo koje je bilo i vrijednije od navedene tražbine.

5.1.) Navedene žalbene tvrdnje o tome da se pobijana odluka temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava su utemeljene, što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

6.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno:

- da je pobijano rješenje doneseno povodom ovršenikova pravnog lijeka koji je on naslovio „žalba ovršenika poslije roka temeljem čl.50., čl.51., čl.53., čl.209. i čl.210. OZ-a“, podnesenog dana 28. veljače 2022. godine;

- da je navedeni pravni lijek ovršenik podnio u svezi pokrenutog postupka izravne naplate pokrenutog zahtjevom ovrhovoditelja podnesenog FINA-i dana 11. studenog 2020. godine, a radi naplate novčane tražbine po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Našicama broj P-2/09-3 od 25. veljače 2009. godine; i

- da je u podnesenom pravnom lijeku ovršenik naveo da je za pokretanje postupka izravne naplate saznao tek u mjesecu siječnju 2022. godine kada je, prilikom pokušaja podizanja novca sa bankovnog računa, saznao da mu je račun blokiran. 7.) Odredbom čl.210. OZ/12 propisani su pravni lijekovi koje može koristiti ovršenik u postupku izravne naplate. Tako je navedenom odredbom propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 210. stavka 1. ovoga zakona, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, da ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim (st.1.); da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka da se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.) (st.2.); da je o prijedlogu za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka sud dužan odlučiti u roku od osam dana i, ako prihvati taj prijedlog, rješenje kojim će odrediti odgodu odmah dostaviti Agenciji, a u slučaju potrebe da se to rješenje može priopćiti Agenciji i telefaksom, elektroničkom poštom ili na neki drugi pogodan način i da će se pisani otpravak rješenja dostaviti Agenciji unatoč takvu priopćenju (st.3.); da ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članak 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete (st.4.).

8.) Imajući u vidu naprijed citiranu odredbu čl.210. OZ/12, treba reći da se sud prvog stupnja pri odbacivanju ovršenikova pravnog lijeka izjavljenog u postupku izravne naplate neutemeljeno pozvao na odredbu čl.194.ZPP-a, kojom je u st.3. propisano da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, da će su tužbu odbaciti.

8.1.) Nije sporno da je ovršenik, usporedo sa podnošenjem žalbe u predmetnom postupku, pokrenuo protiv ovrhovoditelja kao tuženika i parnicu u predmetu istog suda broj P-28/2022, a radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Međutim, predmetni postupak nije parnični postupak kao onaj iz spisa P-28/2022, već se radi o posebnom zakonom propisanom postupku odlučivanja o pravnom lijeku izjavljenom protiv zahtjeva za provedbu postupka izravne naplate, pa stoga između predmetnog postupka i onog u spisu P-28/2022 nema niti dvostruke litispendencije.

9.) Iz sadržaja ovršenikova pravnog lijeka podnesenog u smislu odredbe čl.210. OZ/12, proizlazi da u njemu ovršenik ukazuje na zastaru ovršne tražbine, dakle na žalbeni razlog iz odredbe čl.50.st.1.t.11. OZ/12, zbog kojeg razloga je dopušteno žalbom pobijati rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave, a onda i podnijeti u postupku izravne naplate prijedlog za proglašenje izravne naplate nedopuštenom.

10.) Nije sporno da je prijedlog za izravnu naplatu ovrhovoditelj podnio dana 11. studenog 2020. godine, a ovršenik je pravni lijek protiv tog prijedloga podnio 28. veljače 2022. godine – dakle nakon više od 14 mjeseci od pokretanja postupka izravne naplate. Ovdje treba napomenuti da ovršenik navedeni pravni lijek iz odredbe čl.210. OZ/12 u postupku izravne naplate može izjavljivati sve dok taj postupak nije proveden – odnosno sve dok nije izvršen prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava sa ovršenikova na račun ovrhovoditelja.

10.1.) Naprijed navedene tvrdnje ovršenika o momentu saznanja za postojanje postupka izravne naplate, sud prvog stupnja ne prihvaća kao istinite, odnosno zauzima stav da ovršenik u podnesenom pravnom lijeku, u kojem navodi da ga podnosi po proteku roka, nije priložio nikakve dokaze u smislu odredbe čl.53.st.3. OZ/12, na temelju kojih bi se moglo zaključivati da on za pokretanje postupka izravne naplate nije znao, odnosno da je za pokretanje tog postupka izravne naplate saznao tek u mjesecu siječnju 2022. godine. Pri tome se sud prvog stupnja poziva i na pribavljeno očitovanje FINA-e, u kojem je navedeno da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 11. studenog 2020. godine, i da je isti upućen ovršeniku dana 12. studenog 2020. godine.

10.2.) Osnovano ovršenik u žalbi ističe da se na temelju navedenog očitovanja FINA- e ne može izvoditi valjan zaključak o tome da je ovršeniku obavijest o pokretanju postupka izravne naplate stvarno i dostavljena, i da je on za izravnu naplatu stvarno znao još u mjesecu studenom 2020. godine. To stoga što FINA, uz dostavljeno očitovanje, nije sudu dostavila nikakav dokument o upućivanju obavijesti ovršeniku a napose ne nikakav dokument da je ta obavijest njemu stvarno uručena i kada mu je uručena, a samo pod tim pretpostavkama mogao bi se prihvatiti naprijed navedeni zaključak suda prvog stupnja o vremenu saznanja ovršenika o postupku izravne naplate. Međutim, kako te pretpostavke u konkretnom slučaju ne postoje, tada je sud prvog stupnja bio dužan prihvatiti tvrdnje ovršenika o momentu saznanja za pokretanje postupka izravne naplate, i o podnesenom pravnom lijeku iz odredbe čl.210. OZ/12 donijeti odgovarajuću meritornu odluku, a ne isti odbacivati kao nedopušten.

11.) Zbog naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a u svezi čl.21.st.1. OZ/12, žalbu ovršenika uvažiti kao osnovanu a pobijano prvostupanjsko rješenje ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

12.) U ponovnom postupku sud prvog stupnja će o izjavljenom pravnom lijeku ovršenika, u skladu sa odredbom čl.210. OZ/12, donijeti novu meritornu odluku, vodeći pri tome računa o razlozima zbog kojih je pravni lijek izjavljen.

Bjelovar, 12. rujna 2022.

Sudac

Antun Dominko