Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-663/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. D. iz L., OIB … zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i dr. iz R., protiv tuženika Z. b. d.d. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. i P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci – Stalna služ ba u Delnicama, poslovni broj P-1914/2019-35 od 2. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-1914/2019-35 od 2. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 1. do 4. izreke kao i pod točkom 5. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 14.200,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. listopada 2020. do isplate.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-1914/2019-35 od 2. listopada 2020. pod točkom 5. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak preko iznosa od 14.200,00 kn do iznosa od 17.012,50 kn (za iznos od 2.813,00 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.813,00 kn.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci – Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-1914/2019-35 od 2. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog dana 29. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika Z. b. d.d. Z., kao kreditora, solemniziranog dana 3. srpnja 2007. po javnom bilježniku M. G. – D. iz R. pod poslovnim brojem OV-16285/2007 kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi "...promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. ...", te sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“. Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženiku isplati tužiteljici iznos od 4.235,88 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate kako je pobliže navedeno u izreci. Nadalje, pod točkom 3. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog dana 29. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog dana 3. srpnja 2007. po javnom bilježniku M. G. – D. iz R. pod poslovnim brojem OV-16285/2007 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak (CHF) sadržane u čl. 1. Ugovora o kreditu, u djelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu, u djelu u kojem je ugovoreno da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te u čl. 18.P) Ugovora o kreditu, u djelu u kojem je ugovoreno da Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora. Isto tako, pod točkom 4. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 19.957,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude dok je pod točkom 5. naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 17.012,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. listopada 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen. Isto tako, rješenjem istog suda pod točkom 1. tužba se smatra povučena u toč.2. za iznos od 818,69 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom 2. dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva pod toč. 4.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu kao i pod točkom 2. rješenja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.162,16 kn.

3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu tuženika osporila žalbene navode u cijelosti te predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.050,00 kn.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojeg su stranke sklopile 29. lipnja 2007., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi.

7. Naime, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužiteljica tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogla postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogla učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani te je valjalo potvrditi pobijano rješenje pod točkom 2. temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

8. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 29. lipnja 2007. na iznos od 14.497,97 CHF s rokom otplate 84 mjeseca radi kupnje motornog vozila obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te se Korisnik kredita obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 18. listopada 2012.;

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 14.497,97 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20% godišnje sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 206,29 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Isto tako, proizlazi da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj u banki rekli da je kamatna stopa promjenjiva i da se ne može sklopiti ugovor sa fiksnom kamatnom stopom te sa bankom nije pregovarala o uvjetima ugovora i banka je postavila svoje uvjete o kojima se nije moglo pregovarati, a isto tako nisu je upozorili na nikakve rizike vezano za tu valutu franak već joj je gospođa u banci taj kredit prezentirala kao kredit s najpovoljnijim uvjetima, naime kamata je bila niža nego na ostale kredite, a nije joj govorila ništa o kretanju tečaja CHF u proteklom razdoblju te joj nikakav rizik nije spominjala, a onda joj je rata kredita sa 900,00 kn povećana na 1.400,00 kn;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika više preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, u utuženom razdoblju ukupno iznosi 952,94 CHF odnosno 4.235,88 HRK, dok preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate /anuiteta po mjesecima u utuženom razdoblju iznose 19.957,88 HRK;

- da je vještakinja u dodatnom očitovanju detaljno obrazložila primijenjenu metodologiju i ispravan način utvrđenja tečajnih razlika po kreditu kao novčane razlike između plaćenog CHF anuiteta po tečaju na dan uplate i plaćenog CHF anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, a kojim načinom izračuna se eliminira utjecaj promjene kamatne stope u izračunu preplate s osnova promjene tečaja. Takav način obračuna da je primijenila iz razloga kako na izračun čiste tečajne razlike ne bi utjecala promjena kamatne stope. S druge strane, kunsku razliku u kamati nastalu utjecajem promjene kamatne stope da je obračunala po tečaju na dan isplate kredita i time u izračunu iznosa više plaćenog radi promjene kamatne stope eliminirala utjecaj promjene tečaja (znači nije dvostruko obračunata tečajna razlika po kamati). Također je istaknula da kada bi se izračun izvršio na način kako to predlaže tuženik izračun da bi bio pogrešan iz razloga što je ona razliku kamate radi porasta kamatne stope obračunala po tečaju na dan isplate kredita, a ne po tečaju na dan podmirenja anuiteta, a istim bi se i anulirala razlika manje otplaćene glavnice u anuitetu kao posljedica rasta kamatne stope, što ne bi bio niti potpuno analitički ispravan niti točan izračun, stoga je ostala kod danog nalaza i mišljenja.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje, da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno odredbom čl.2. i 6. predmetnog ugovora, dok tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, pa niti na odgovarajući način u Općim uvjetima tuženika, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po citiranoj presudi Visokog trgovačkog suda i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. utvrđen ništetnim pravnim poslom u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u toč. 1. izreke presude. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovorna odredba iz čl.1. kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koji se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, slijedom čega prihvaća i ovaj dio tužbenog zahtjeva te odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka odnosno da vještak nije koristio ispravnu metodologiju, valja reći da je vještakinja u svom dodatnom očitovanju detaljno otklonila primjedbe tuženika te detaljno obrazložila primijenjenu metodologiju i ispravan način utvrđenja tečajnih razlika po kreditu kao novčane razlike između plaćenog CHF anuiteta po tečaju na dan uplate i plaćenog CHF anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, a kojim načinom izračuna se eliminira utjecaj promjene kamatne stope u izračunu preplate s osnova promjene tečaja. Isto tako je navela da je takav način obračuna primijenila iz razloga kako na izračun čiste tečajne razlike ne bi utjecala promjena kamatne stope, a s druge strane, kunsku razliku u kamati nastalu utjecajem promjene kamatne stope da je obračunala po tečaju na dan isplate kredita i time u izračunu iznosa više plaćenog radi promjene kamatne stope eliminirala utjecaj promjene tečaja (znači nije dvostruko obračunata tečajna razlika po kamati). Također je istaknula da kada bi se izračun izvršio na način kako to predlaže tuženik izračun da bi bio pogrešan iz razloga što je ona razliku kamate radi porasta kamatne stope obračunala po tečaju na dan isplate kredita, a ne po tečaju na dan podmirenja anuiteta, a istim bi se i anulirala razlika manje otplaćene glavnice u anuitetu kao posljedica rasta kamatne stope, što ne bi bio niti potpuno analitički ispravan niti točan izračun, slijedom čega su neosnovani i nedokazani navodi tuženika, koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, tako da nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

13. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i prednika tuženika.

15. Nadalje, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

16. Slijedom navedenog, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke su žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

17. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Nacionalno zakonodavstvo potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlikama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za utvrđenje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača, suprotno shvaćanju žalitelja i postupljeno. Neosnovani su stoga navodi žalbe u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

19. Isto tako, pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu Raxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romanesca, nije primjenjivo na konkretan slučaj jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, te se ne radi o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj.

20. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u R. vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

21. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljici jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

22. U tom smislu neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika jer odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate kao i valutna klauzula čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga valja zaključiti da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti joj je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

23. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4 ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO)

24. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu i čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene kamate i tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom 1.-4. izreke.

25. Isto tako, kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma pa kako je tužiteljica podnijela tužbu dana 10. lipnja 2019., to nije nastupila zastare tražbine.

27. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

28. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužiteljica podneskom od 23. lipnja 2020. preinačila dio tužbenog zahtjeva pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužiteljica je podneskom od 23. lipnja 2020. specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi utužila razliku preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto (neznatno) veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužiteljica, kako navodi tuženik, preinačila tužbu, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužiteljice, jer tužiteljica je, kako je i navedeno, već tužbom utužila preplaćenu razliku kamata i valute.

29. Naime, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je tužiteljica još u tužbi navodila i postavila, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužiteljice u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivala još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara dok svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.

30. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom 1.-4. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

31. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) kada je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 23. lipnja 2020. u iznosu od 1,000,00 kn jer se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8./1 OT Tarife već o podnesku iz Tbr. 8/3 OT, dok podnesak od 27. veljače 2020. koji je neposredno predan na ročištu 28. veljače 2020. nije bio potreban za vođenja postupka budući da je stranka mogla navode iz tog podneska usmeno iznijeti na ročištu 28. veljače 2020. koje joj je priznato u cijelosti. Također je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu Tbr. 9./1. OT kada je tužiteljici priznao trošak zastupanja na ročištu održanom dana 17. siječnja 2020. u punom iznosu jer tužiteljici za zastupanje na tom ročištu pripada naknada prema Tbr. 9. t. 2. Tarife, a budući da se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi.

32. U preostalom dijelu žalba tuženika je neosnovana budući da je prvostupanjski sud jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14).. Isto tako, pravilno joj je dosuđen i trošak pristupa na ročište za objavu presude 2. listopada 2020. na koje je pristupio uredno pozvani punomoćnik tužiteljice koji je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, pa je takav trošak i nastao tako da tužiteljica sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište u iznosu od 500,00 kn. 33. Stoga je odluku o troškovima postupka za iznos od 14.200,00 kn valjalo potvrditi, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu za iznos od 2.813,00 kn preinačiti, i taj dio zahtjeva tužitelja odbiti, te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

34. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporedni dio (troškove postupka), sukladno čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 35. st. 2. i čl. 166. st. 1. ZPP.

35. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.