REPUBLIKA HRVATSKA

P-76/22

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. B. iz P.-S., P.

O.: …, zastupan po pun. M. J. odvj. u S., protiv tuženika-

protutužitelja N. T. iz S., O.: …,

zastupan po pun. J. Ć. G. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate,

nakon glavne i javne rasprave održane dana 24. lipnja 2022. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja-protutuženika M. B. odvj. u S. i pun. tuženika-protutužitelja J. Ć. G. odvj. u S., dana 09. rujna 2022. godine,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Utvrđuje se da je ugovor-predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. g., sklopljen između tuženika-protutužitelja N. T. kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika M. B. kao kupca, zbog neispunjenja obveze prodavatelja raskinut.

- Nalaže se tuženiku-protutužitelju N. T. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju-protutuženiku M. B. iznos od 64.000,00 E.-a po prodajnom tečaju H. narodne banke koji vrijedi na dan isplate koja teče od 15. srpnja 2008. god., pa do 31. srpnja 2015. god., sa zakonskom kamatom prema eskontnoj stopi H. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem razdoblju uvećanoj za 5 % poena, a od 1. kolovoza 2015. god., sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate."

- Nalaže se tuženiku-protutužitelju N. T. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju-protutuženiku M. B. parnični trošak sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od dana objeva prvostupanjske presude pa sve do isplate."

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi;

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 6.000,00 mjesečno počevši od 01. siječnja 2010. g., pa do iseljenja iz stana u prizemlju zgrade anagrafske oznake P., D. P., sa zateznom

kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a određuje se do 31. srpnja 2015. god., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te mu naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana."

III Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku-protutužitelju parnične troškove nastale tijekom prethodno provedenog postupka u iznosu od 70.225,00 kn.

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove nastale tijekom ponovno provedenog postupka.

Obrazloženje

Tuženik-protutužitelj je dana 10. ožujka 2011.god., podnio ovom sudu tužbu protiv tužitelja-protutuženika u kojoj navodi da su stranke dana 14. srpnja 2008. god., zaključile Predugovor o kupoprodaji nekretnine, kojim su preuzeli obvezu zaključenja Ugovora o kupoprodaji posebnog dijela zgrade (stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1037, K. O. D. P., upisan u Z. U 1410),

položenog u prizemlju zgrade, koji se sastoji od ulaznog hola, hodnika, tri sobe, kupaonice, WC-a, spreme, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, s pripadajućom terasom i parking mjestom, ukupne površine 106 m2, zajedno sa zajedničkim prostorijama. Istim ugovorom je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 169.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nakon zaključenja predmetnog Predugovora, tužitelj- protutuženik je stupio u posjed predmetnog stana.

Sukladno toč. II Ugovora, dio kupoprodajne cijene u iznosu od 149.600,00 EUR u odgovarajućoj protuvrijednosti, tužitelj-protutuženik se je obvezao isplatiti tuženiku-protutužitelju u roku od 12 mjeseci, i to baš na način da se je obvezao mjesečno isplaćivati iznos od 12.466,00 EUR, u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora. No, tužitelj-protutuženik se nije pridržavao odredbi Predugovora o kupoprodaji, te nije isplatio tuženiku-protutužitelju kupoprodajnu cijenu u rokovima kako je to određeno Predugovorom, radi čega je tuženik-protutužitelj dopisom od dana 08. prosinca 2009. god., raskinuo predugovor, te pozvao tuženika da iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od dana primitka dopisa. Tužitelj-protutuženik nije postupio po zahtjevu tuženika-protutužitelja, te i danas bez pravne osnove koristi predmetni stan.

Slijedom navedenog, tuženik-protutužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da iseli iz predmetnog opisanog stana, te da ga slobodnog od osoba i stvari preda tužitelju u posjed.

U odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015. god., tužitelj-protutuženik navodi da je između stranaka sklopljen Ugovor od 14. srpnja 2008. god., kojega su stranke nazvale Predugovor o kupoprodaji nekretnine, a koji po svome sadržaju ustvari predstavlja pravi ugovor o kupoprodaji nekretnine. Iz tog ugovora, i to baš toč. 1, stavak prvi, alineja treća, proizlazi da postoji sporazum suvlasnika nekretnine koja je predmet kupoprodaje, i da su suvlasnici tuženik-protutužitelj kao prodavatelj i njegova supruga N. T., a temeljem kojega su se oni sporazumjeli da je tuženik-

protutužitelj isključivi vlasnik i posjednik za cijelo. Budući da N. T. nije sudionica tog pravnog posla i nije potpisala ovaj ugovor, opreza radi ističe prigovor nepotpune aktivne legitimacije, pa tuženik-protutužitelj budući da se radi o nedjeljivoj obvezi, ne može isticati ovakav tužbeni zahtjev i tražiti da se njemu kao jednom od suvlasnika preda cijela nekretnina.

Tužitelj-protutuženik potom citira toč. 2 predmetnog ugovora iz koje proizlazi da je tuženik-protutužitelj prodao, a da je kupac kupio opisani predmetni stan, te ističe da ista odredba na jednoznačan način upućuje na to da se ovdje ne radi o obvezno pravnom odnosu u kojem bi obveza bila sklopiti glavni ugovor o kupoprodaji, nego se ovdje radi o pravom stvarno pravnom odnosu kupoprodaje nekretnine, jer u stavku prvom u alineji prvoj, citirane točke stoji tekst: "prodavatelj kao stvarni neprijeporni vlasnik prodaje, a kupac kupuje nekretninu pobližu opisanu u točki 1 ovog …". Sukladno odredbi čl. 319 st. 1 ZOO, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Ovdje je posve jasan izričaj mjerodavne odredbe ugovora iz kojeg proizlazi da su stranke u stvarno pravnom odnosu kupoprodaje nekretnine. Da je tako proizlazi i iz činjenice da je tuženik-protutužitelj predao kupcu posjed predmetne nekretnine, iako ne u cijelosti prema opisu iz ugovora, pa je i to bio jedan od razloga prijepora o pravima i obvezama iz ugovora.

Naime, nekretnina koju je tuženik-protutužitelj predao u posjed tužitelju- protutuženiku ne odgovara opisu, ni površini iz toč. 2 ugovora, jer nema spremu, nema terasu i nema površinu od cca. 106 m2, nego cca. 95 m2, pa ističe prigovor djelomičnog neispunjenja obveze, te smatra da mu je tužitelj bio dužan stvar predati sukladno ugovorenoj obvezi, te da nije ovlašten tražiti ispunjenje isplatom dok u cijelosti ne ispuni svoju obvezu koja je dospjela prije obveze tuženika-protutužitelja.

Bitan element ugovora je sadržan u toč. 2 st. 2, alineja 6, u kojoj je ugovorena obveza prodavatelja da izvrši postupak etažiranja nekretnine i upisa nekretnine u zemljišnu knjigu, i to u roku od godine dana od dana sklapanja predugovora, što prodavatelj nije ispunio. Stranke su ovu odredbu na ovaj način stipulirale zbog toga što je bio dogovor da će nakon što tuženik-protutužitelj izvrši etažiranje, tužitelj- protutuženik podići kredit, a kao zalog za osiguranje vraćanja kredita bila bi predmetna nekretnina. No tuženik-protutužitelj je odstupio od građevinske dozvole i glavnog projekta, te je bespravno vršio građenje u jednom dijelu, pa je to razlog zbog čega nije uspio provesti postupak etažiranja i na taj način je svojom krivnjom pao u zakašnjenje.

Prema tome, stranke su sklopile ugovor, a ne predugovor o kupoprodaji nekretnine, jer ta isprava sadrži sve elemente kupoprodajnog ugovora budući da su stranke ugovorile da tuženik-protutužitelj prodaje, a tužitelj-protutuženik kupuje nekretninu, da je ugovorena kupoprodajna cijena koja je djelomično ispunjena, da je ugovorena i kapara, a institut kapare upućuje na to da je ugovor sklopljen, da je tužitelju-protutuženiku predana nekretnina u posjed, te da je uknjižba odgođena do etažiranja zgrade i uknjižbe etažnih dijelova u zemljišnu knjigu. Tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju obvezu sukladno ugovoru, pa je sukladno odredbi toč. 2 st. 2, alineja 2 i 3, dužan vratiti kupcu dvostruku kaparu.

Nadalje ističe da tužitelju-protutuženiku nije dostavljena izjava o raskidu ugovora, niti je ugovor raskinut. Ne može se strana koja je kriva za neispunjenje pozivati na neispunjenje druge stranke, ako svoju obvezu ne ispuni prije ili istodobno s obvezom druge strane. Slijedom toga, budući da ugovor nije raskinut, a da tužitelj- protutuženik ima valjanu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te je predmnijevani vlasnik sukladno odredbi čl. 166 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tuženik-protutužitelj ne može tražiti njegovo iseljenje.

U slučaju raskida ugovora, svaka strana mora vratiti ono što je primila. Iz toč. 2 st. 2 alineja 2 ugovora, proizlazi da je tužitelj-protutuženik isplatio tužitelju 20.000,00 EUR, koji je ugovoren kao kapara. Pored iznosa od 20.000,00 EUR, koji primitak je tuženik-protutužitelj potvrdio citiranim ugovorom, tužitelj-protutuženik je isplatio još 44.000,00 EUR, što proizlazi iz dopisa tuženika-protutužitelja od 08. prosinca 2009. god., pa je tužitelj-protutuženik djelomično, i to u iznosu od 64.000,00 EUR ispunio svoju obvezu. U slučaju raskida ugovora, tuženik-protutužitelj mu je dužan to vratiti, a dužan mu je vratiti još 20.000,00 EUR s naslova kapare, jer zbog njegove krivnje, i to zbog činjenice djelomičnog neispunjenja predajom opisanog stana od 106 m2 u posjed, neispunjenja obveze etažiranja i uknjižbe, došlo je do nemogućnosti uzimanja kredita i ispunjenja obveze isplatom.

Ističe da tuženik-protutužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz na okolnost vlasništva nekretnine, kao ni dokaz o tome da nekretnina ima građevinsku dozvolu i uporabnu dozvolu, pa nije dokazao ono što u tužbi tvrdi.

Slijedom navedenog, tužitej-protutuženik je istaknuo protutužbeni zahtjev te predložio sudu da donese odluku kojom će utvrditi da je raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, Ugovor – Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., sklopljen između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja- protutuženika kao kupca, te odluku kojom će obvezati tužitelja da mu isplati iznos od 84.000,00 EUR po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. srpnja 2008. god., pa do isplate.

U podnesku od 30. listopada 2015. god., tuženik-protutužitelj navodi da je neosnovan prigovor nepotpune aktivne legitimacije. Navodi da je on isključivi, stvarni i zemljišnoknjižni vlasnik stana koji je predmet Predugovora sklopljenog između parničnih stranaka, što je tužitelju-protutuženiku poznata činjenica, a mogao ju je i provjeriti jednostavnim uvidom u zemljišnu knjigu.

Netočna je tvrdnja tužitelja-protutuženika da bi stranke sklopile Ugovor o kupoprodaji. On tu svoju tvrdnju temelji na formulaciji iz toč. 2 Predugovora o kupoprodaji nekretnine koji su stranke zaključile dana 14. srpnja 2008. god., a gdje se navodi da ugovorne stranke preuzimaju obvezu na zaključenje kupoprodajnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, i to posebnog dijela zgrade (stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1037, K. O. D. P., upisan u Z. U. 1410),

sa bitnim sastojcima glavnog ugovora, koji su onda precizno navedeni u ukupno 10 alineja točke 2. Takva formulacija znači da ugovorne stranke preuzimaju obvezu sklopiti drugi, glavni ugovor sukladno odredbi čl. 268 st. 1 ZOO-a, točno kako je navedeno u Predugovoru. Inače je točno da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase u skladu s odredbom čl. 319 st. 1 ZOO-a, a interpretacija tužitelja- protutuženika je faktično i pravno neodrživa, jer su stranke na početku toč. 2, nedvojbeno navele da tim Predugovorom preuzimaju obvezu na sklapanje glavnog kupoprodajnog ugovora.

Netočna je tvrdnja da tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju obvezu preuzetu Predugovorom. Tuženik-protutužitelj je izvršio postupak etažiranja i upisao nekretninu u zemljišne knjige, a prije sklapanja Predugovora je tužitelj-protutuženik dobio na uvid pravomoćnu građevinsku dozvolu i pregledao stan koji je bio završen u građevinskom smislu, te je tužitelj-protutuženik znao što je predmet Predugovora. Tužitelj-protutuženik nije naveo da je tuženik-protutužitelj na njegovo traženje prilagodio pristup u zgradu, te pristup u stan koji je namjeravao kupiti, jer je tužitelj- protutuženik nepokretan i kreće se samo u invalidskim kolicima. Baš i isključivo radi tih preinaka, morao je zatražiti izmjenu projektne dokumentacije, a potom i građevinske dozvole, što mu je stvorilo dodatne troškove.

Iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige je razvidno da je zgrada etažirana, a stan koji je predmet ovog postupka, upisan kao 192/1140 dijela kat. čest. 1037, Z. U. 1410, poduložak 1, a koji suvlasnički dio je neodvojivo povezan s posebnim dijelom nekretnine, i to baš stanom u priloženom Elaboratu o etažiranju, označenom S1-PR- Z i obojenom plavom šrafurom, u naravi trosoban stan, položen u prizemlju zgrade, zapadne orijentacije, a sastoji se od radne sobe, dvije sobe, hodnika, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, kupaonice i WC-a, sveukupne korisne površine 93,35 m2, sa sporednim dijelom parking mjestom, oznake P2, obojene plavom šrafurom, ukupne tlocrtne površine 12,50 m2.

Parnične stranke nisu bile dogovorile da će tužitelj-protutuženik podići kredit, niti je tužitelj-protutuženik tada, ni ikada, tako nešto mogao dogovoriti sa tuženikom- protutužiteljem. Kad bi bio kreditno sposoban, tužitelj-protutuženik bi podizanje kredita mogao ugovoriti s bankom, ali tužitelj-protutuženik u vrijeme sklapanja Predugovora nije bio kreditno sposoban, kao što nije ni danas, pa je netočna tvrdnja da je kupoprodajnu cijenu namjeravao platiti kreditom, a za koji bi navodno kao zalog za osiguranje vraćanja bio stan koji je predmet Predugovora. Tako nešto stranke nisu ugovorile u Predugovoru. Naime, ugovorile su cjelokupnu isplatu u roku od godinu dana u ratama od po 12.466,00 EUR mjesečno.

Tuženik-protutužitelj nije odstupio od građevinske dozvole i glavnog projekta, osim u dijelu i na način kako je to prethodno navedeno u ovom podnesku. Te preinake su izvedene na traženje, i u isključivom interesu tužitelja-protutuženika, a što mu je samo prouzročilo daljnji značajan trošak, i u konačnici štetu, a za navedene preinake je ishodio izmjenu glavnog projekta i građevinske dozvole. Tvrdnja da bi tužitelj-protutuženik bio predmnijevani vlasnik nekretnine (u odnosu na tuženika- protutužitelja koji je stvarni i zemljišnoknjižni vlasnik) je apsolutno neodrživa, a pozivanje na odredbu čl. 166 ZV-a je besmisleno.

Ugovorne stranke su Predugovorom od 14. srpnja 2008. god., ugovorile sklapanje glavnog ugovora u roku od godinu dana od sklapanja tog predugovora, a do kada je tužitelj-protutuženik trebao isplatiti kupoprodajnu cijenu. Ugovorile su i penale za slučaj kašnjenja kupca s isplatom mjesečnih anuiteta, i to u iznosu od 100,00 EUR dnevno. Tužitelj-protutuženik nije izvršio svoju obvezu, te je tadašnji punomoćnik tuženika-protutužitelja, dopisom od 08. prosinca 2009. god., obavijestio tužitelja-protutuženika da je predugovor raskinut.

Nije točno da je tužitelj-protutuženik platio iznos od 64.000,00 EUR, a niti je tako navedeno u dopisu punomoćnika tuženika-protutužitelja od 08. prosinca 2009. god., a tužitelj-protutuženik nema pravo na povrat kapare, niti na povrat dvostrukog iznosa kapare. U odnosu na obvezno-pravna potraživanja tužitelja-protutuženika na ime obveze iz Predugovora o kupoprodaji nekretnine, ističe prigovor zastare jer se na takve tražbine primjenjuje opći, petogodišnji zastarni rok. Ovaj prigovor nema potrebe dodatno obrazlagati kad su u pitanju predugovori i ugovori o kupoprodaji nekretnine, jer se je sudska praksa već ustalila, te se poziva na priloženu presudu VSRH br. Rev 244/2008-2 od 09. veljače 2010. godine.

Protivi se prijedlogu tužitelja-protutuženika za saslušanjem S. B. u svojstvu svjedoka, a koja je majka tužitelja-protutuženika, pa nije vjerodostojan svjedok, a sami navodi o podizanju kredita radi plaćanja kupoprodajne cijene su besmisleni, dok ta činjenica nije čak ni relevantna za donošenje odluke o zahtjevima tužbe i protutužbe.

Nadalje ističe da tužitelj-protutuženik od sklapanja predugovora od 14. srpnja 2008. god., nije nikada izrazio spremnost za sklapanje kupoprodajnog ugovora i isplatu ugovorene kupoprodajne cijene, te su stranke suglasne da je ugovor raskinut. Protutužbeni zahtjev za isplatu zbog osnovanog prigovora zastare, ne treba ni razmatrati.

Tužitelj-protutuženik u podnesku od 13. studenog 2015. god., navodi da u dokazne svrhe dostavlja sudsku praksu iz koje je razvidno da predugovor koji sadrži elemente ugovora o kupoprodaji, treba smatrati glavnim ugovorom. Poziva se na odluku Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1230/11-2 od 14. prosinca 2011. god., u kojoj je zauzeto stajalište da predugovor o kupoprodaji koji ima sve bitne karakteristike ugovora o prodaji, takvim treba i smatrati, (kod toga nije odlučno kako su stranke nazvale ugovor, već kakav je njegov sadržaj), ako su se stranke sporazumjele o cijeni, predmetu, kao i dodatnim uvjetima, kao što su predaja u posjed, predaja dokumentacije i sl. Također proizlazi da činjenica da su stranke u predugovoru utvrdile da će kasnije zaključiti glavni ugovor o kupoprodaji, ne čini taj posao predugovorom u smislu čl. 45 ZOO-a, a obzirom da je glavni ugovor već sklopljen i ima sve značajke ugovora o prodaji, pa čak i u situaciji kada on ne sadrži clausulu intabulandi.

Nadalje ističe da je tek primitkom podneska tuženika-protutužitelja s izvatkom iz zemljišne knjige, doznao da je tuženik-protutužitelj proveo postupak etažiranja predmetne nekretnine. Međutim, ističe da i sada u zemljšnoknjižnom izvatku postoji zabilježba da za predmetnu nekretninu nije priložena građevinska dozvola, kao ni uporabna dozvola. Navodi da tuženik-protutužitej nije dostavio niti dokaz na okolnost kada je provedeno etažiranje radi utvrđivanja ove odlučne činjenice, obzirom na trenutak dospijeća obveze. Nisu točni niti navodi da stranke nisu dogovorile da će on podići kredit u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene, te u tom dijelu ustraje u predloženim dokazima.

Tvrdnja tuženika-protutužitelja da on nije dokazao činjenicu uplate je u suprotnosti sa ispravama koje je tuženik-protutužitelj sastavio i potpisao. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, navodi da nije upitan rok zastarijevanja, nego je odlučno pitanje u ovom slučaju kada zastarni rok počinje teći. U ovom slučaju to nije trenutak kada je uplata izvršena, nego trenutak kada se ostvare uvjeti vraćanja nakon raskida ugovora, jer se radi o dvostrano obvezujućem pravnom poslu. U onom momentu kada je raskinut ugovor o kupoprodaji, nastaje obveza svake od stranaka na vraćanje onoga što je temeljem raskinutog pravnog posla primila. Kako se radi o dvostrano obvezujućem pravnom poslu, i u slučaju raskida obveze istodobno dospijevaju, a to znači da je tužitelj-protutuženik dužan vratiti stan tuženiku- protutužitelju u onome trenutku kada tuženik-protutužitelj njemu isplati primljeni dio kupoprodajne cijene. Iz ovog slijedi zaključak da rok zastare još nije ni počeo teći.

Stoga je prigovor zastare potpuno neutemeljen.

U ovoj situaciji bi, ako tuženik-protutužitelj na tome inzistira to će se i dogoditi, tužitelj-protutuženik mogao postaviti zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, što je ako nema raskida ugovora osnovan zahtjev, ali ne bi u tom slučaju mogao tražiti ni dobiti dozvolu za uknjižbu jer bi bio dužan platiti razliku ugovorene kupoprodajne cijene, a što nije u mogućnosti učiniti, pa je zato suglasan da se ugovor raskine i da svaka strana vrati ono što je primila. Sve drugo je protivno načelu savjesnosti i poštenja, i načelu ispunjenja obveze.

U podnesku od 03. prosinca 2015. god., tuženik-protutužitelj navodi da je namjera stranaka bila preuzeti obvezu na sklapanje glavnog ugovora, te na inzistiranje tužitelja-protutuženika, tuženik-protutužitelj nije ovjerio svoj potpis na tom ugovoru, iako je kupac prilikom sklapanja ugovora platio iznos od 20.000,00 EUR. Potpuno je nevjerojatna i neistinita tvrdnja da tužitelj-protutuženik nije znao da je tuženik-protutužitelj etažirao zgradu, te da je isti još od 2009. god., upisan kao isključivi vlasnik stana u kojem stanuje već duže od 7 godina. Zabilježba da je zgrada izgrađena bez uporabne dozvole je stavljena prije sklapanja ugovora među parničnim strankama, i nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj- protutuženik u odnosu na tuženika-protutužitelja nije predmnijevani vlasnik, te je nepošteni posjednik, tako da ovdje ni u kojem slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 166 ZV-a.

Tužitelj-protutuženik je dokazao da je na ime kupoprodajne cijene platio samo iznos od 20.000,00 EUR dana 14. srpnja 2008. god., što proizlazi iz odredbi ugovora koje su stranke sklopile, a vezano za navedene dane uplate nije dostavio nikakve isprave koje bi navodno sastavio i potpisao tuženik-protutužitelj. Navodi da je on ispunio svoju ugovornu obvezu, te je dostavio dokaz o etažiranju, a unatoč odredbi čl. 2 ugovora, dozvolio je tužitelju-protutuženiku useljenje u stan odmah nakon sklapanja tog ugovora. Tužitelj-protutuženik nije izvršio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene u ugovorenom roku, koji je istakao 14. srpnja 2009. god., te ga je u prosincu 2009. god., punomoćnik tuženika-protutužitelja obavijestio da je ugovor raskinut. Dakle, ugovor je raskinut 2009. god., te je njegov zahtjev za predaju stvari u cijelosti obrazložen i osnovan. S druge strane tužitelj-protutuženik nije dokazao da bi platio bilo što osim kapare, a iako je obaviješten da je ugovor raskinut i pozvan na predaju stvari, stavlja prigovore koji su usmjereni isključivo na odugovlačenje ovog postupka. Apsurdno je da se tužitelj-protutuženik poziva na načelo savjesnosti i poštenja, a živi bespravno u njegovom stanu godinama, ne plaća režijske troškove, nije platio kupoprodajnu cijenu, ni penale za kašnjenje koje su stranke ugovorile prilikom zaključenja ugovora, te nije ni razmišljao o naknadi štete koju je prouzročio tuženiku-protutužitelju kada je uselio u stan koji nije platio, a on je novcem od prodaje tog strana trebao završiti zgradu. Još na kraju tvrdi da bi mogao postaviti zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine.

Tužitelj-protutuženik u podnesku od 15. veljače 2016. god., navodi da je u prometnoj nezgodi pretrpio teške tjelesne ozljede i ostao 100%-tni invalid, trajno vezan za invalidska kolica, pa je to bio razlog zbog čega je zajedno sa svojim roditeljima tražio stan u prizemlju. U trenutku sklapanja predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. god., koji po svojoj prirodi predstavlja pravi ugovor o kupoprodaji nekretnine s odgodom prijenosa prava vlasništva nekretnine, ista je nekretnina bila uknjižena na ime N. T. ud. P. za ½ dijela i N.

T. pok. P. za ½ dijela, što proizlazi iz vlasničkog lista od 16. prosinca 2009. god., i čl. 1, st. 1, toč. 1 ugovora. U tom ugovoru je tuženik-protutužitelj tvrdio da je za nekretninu izdana građevinska dozvola od 06. svibnja 2008. god., te da su se suvlasnici sporazumjeli da je on isključivi vlasnik i posjednik trosobnog stana u prizemlju, površine 106 m2. Stranke su također utvrdile da zgrada nije završena i da treba obaviti radove unutarnjeg i vanjskog uređenja objekta, a da je u tijeku postupak etažiranja. Konačno, tuženik-protutužitelj je prodao, a kupac je kupio posebni dio zgrade u naravi predmetni opisani stan u prizemlju ukupne površine 106 m2, ugovorena je kupoprodajna cijena od 169.600,00 EUR, a prigodom sklapanja ugovora je platio 20.000,00 EUR s naslova kapare. Preostali dio kupoprodajne cijene se obvezao platiti u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, i to u ratama s tim da je ugovoreno da će se sklapanju ugovora pristupiti po završetku postupka etažiranja i upisa stana kao etažnog dijela u zemljišnu knjigu i to najkasnije u roku od godinu dana od dana sklapanja ugovora, a ulazak u posjed je ugovoren danom sklapanja ugovora, odnosno kad se kumulativno ispune dogovoreni uvjeti, a to su etažiranje zgrade i isplata kupoprodajne cijene u ugovorenom roku.

Međutim, stranke su naknadno usmeno dogovorile da će tužitelj-protutuženik isplatiti jedan dio ugovorene kupoprodajne cijene, kako bi tuženik-protutužitelj izveo nužne radove radi dovršetka kuće, i radi etažiranja, pa bi potom tužitelj-protutuženik podigao kredit kod poslovne banke, a kao jamstvo založio predmetni stan i iz tog iznosa kredita uplatio razliku kupoprodajne cijene. Tako je temeljem toga dogovora i ušao u posjed nekretnine, budući je u listopadu 2008. god., platio 12.500,00 EUR, u studenom 11.500,00 EUR, a u prosincu 2008. god., daljnjih 20.000,00 EUR, odnosno 40.000,00 EUR, što s onih već ranije uplaćenih 20.000,00 EUR, daje 64.000,00 EUR. Do ove parnice mu nije bila poznata činjenica da je zgrada etažirana, odnosno da je uspostavljeno etažno vlasništvo. Do sada tuženik-protutužitelj nije pružio dokaz na okolnosti kada je proveden postupak etažiranja na predmetnoj zgradi, kao ni to da je tužitelju-protutuženiku dostavio obavijest o ispunjenju uvjeta iz ugovora s pozivom na isplatu i ponudom za predaju tabularne isprave.

Nadalje navodi da mu je tuženik-protutužitelj uputio pismo od 08. prosinca 2009. god., u kojem tvrdi da je sklopljen ugovor od 14. srpnja 2008. god.; da preostali iznos ugovorene kupoprodajne cijene od 149.600,00 EUR nije u cijelosti plaćen u ugovorenom roku; da je plaćeno samo još 44.000,00 EUR, i to sa zakašnjenjem, pa je pozvan na iseljenje i predaju stana pod prijetnjom tužbe.

Na taj dopis se je očitovao pismom od 17. prosinca 2009. god., u kojem je odbio raskid ugovora, odnosno raskid nije prihvatio; ustvrdio da je sporazumom stranaka izmijenjen ugovor u dijelu koji se odnosi na dinamiku plaćanja; potvrdio činjenicu iz dopisa tuženika-protutužitelja da je plaćeno ukupno 64.000,00 EUR; da je odgovornost za zakašnjenje na tuženiku-protutužitelju, budući da kuća nije etažirana, pa nije mogao dobiti kredit sukladno postignutom sporazumu; da za stan nije izveden poseban priključak na električnu mrežu sa zasebnim brojilom; da zemljište sa sjeverne strane kuće koje prema ugovoru pripada stanu, nije predano kupcu; da stan još nije dovršen; te da se radi o dvostrano obvezom poslu, pa da kupac nije dužan platiti kompletan iznos ugovorene kupoprodajne cijene, a da pri tome ne dobije u vlasništvo kupljenu nekretninu.

Temeljem ovih činjenica, obzirom na okolnosti koje su u međuvremenu nastale, predložio je da stranke raskinu ugovor pod uvjetom da mu tuženik- protutužitelj isplati iznos od 64.000,00 EUR, koji mu je do tada plaćen. Nakon toga slijede vrlo grubi pritisci radi pokušaja njegovog iseljenja iz predmetnog stana i izbjegavanja vraćanja onog što se dobilo.

Tužitelj-protutuženik navodi da je interesantno upozoriti i na činjenicu da je ugovor među strankama zaključen 14. srpnja 2008.god., i u tom ugovoru je opisan predmet kupoprodaje kao trosoban stan sa svim sastavnim dijelovima, površine 106 m2, a pokazalo se je da je tuženik-protutužitelj u lipnju 2008. god., dakle najmanje mjesec dana ranije raspolagao Elaboratom o etažiranju u kojem je stan u prizemlju opisan i prikazan kao stan površine 93,80 m2, te da iz građevinske dozvole od 06. svibnja 2008. god., proizlazi da je dozvoljena gradnja prizemlja koji se sastoji od hodnika, spreme, radne sobe i prostora za domaćinstvo, površine 75,24 m2 na zapadnom dijelu, a u istočnom dijelu građevine od stubišta i dvosobnog stana, površine 50,03 m2, dok iz potvrde izmjene i dopune glavnog projekta od 24. ožujka 2009. god., proizlazi da je građevinska dozvola izmijenjena na način da je izmijenjen prizemni zapadni dio građevine radi formiranja stana površine 92,56 m2, umjesto spomenutog prostora za domaćinstvo i radne sobe s hodnikom.

Iz ovoga proizlazi; da u vrijeme sklapanja ugovora ne postoji stan površine 106 m2, niti dozvola za gradnju tog stana; da je tuženik-protutužitelj obzirom na elaborat iz lipnja 2008. god., bio svjestan da je stan po opisu i površini kako je opisan u ugovoru, u naravi bitno manje površine, bez spreme i terase, pa je u tom dijelu postupio prijevarno; da nakon ishođenja potvrde izmjene i dopune glavnog projekta o tome nije izvijestio tužitelja-protutuženika, niti mu ponudio izmjenu ugovora budući da se radi o stanu površine 92,56 m2 neto, bez spreme, terase i parkirališnog mjesta, pa se de facto radi o sasvim drugoj stvari od one koja je predmet ugovora; da u ugovorenom roku za etažiranje nije proveden postupak etažiranja ni uknjižbe predmetne nekretnine u zemljišnu knjigu, pa nije ispunjen ugovorni uvjet, a obzirom da se radi o dvostrano obvezujućem poslu, tuženik-protutužitelju nije ovlašten tražiti ispunjenje isplatom kupoprodajne cijene, dok ne ispuni svoju obvezu, niti predaju stana u posjed dok ne vrati kaparu i ono što je primio s naslova kupoprodajne cijene; te da iz uvida u zemljišnu knjigu od 18. rujna 2015. god., proizlazi da u prizemlju kuće postoje dva stana i to prva etaža površine 93,35 m2 i druga etaža površine 50,03 m2, pa ni jedan stan u prizemlju po površini i strukturi ne odgovara stanu iz ugovora od 14. srpnja 2008. godine.

Vezano za pravnu prirodu ugovora od 14. srpnja 2008. god., ističe da su stranke u odredbi čl. 2 st. 1, toč. 2 i toč. 3, ugovorile kaparu u iznosu od 20.000,00 EUR, kao odustatninu. Nije sporno da je taj iznos plaćen, pa je prema tome sklopljen ugovor o kupoprodaji bez obzira na to što je on pogrešno nazvan predugovorom o kupoprodaji nekretnine. Naime, prema odredbi čl. 303 st. 1 ZOO-a, ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanoviti iznos novca kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kada je kapara dana. Budući je kapara ugovorena kao odustatnina, a to nesumnjivo proizlazi iz čl. 2 ugovora, u tom slučaju su stranke ovlaštene temeljem odredbe čl. 306 st. 1 ZOO-a , odustati od ugovora pod uvjetom da drugoj ugovornoj strani daju odustatninu. U slučaju odustanka tuženika-protutužitelja, isti je dužan vratiti dvostruki iznos, a u slučaju odustanka tužitelja-protutuženik, tuženik-protutužitelj je ovlašten zadržati kaparu. Još je jedna činjenica bitna, a proizlazi iz odredbe čl. 305 st. 1 ZOO-a, u slučaju djelomičnog ispunjenja, a ovdje je to slučaj jer je on platio 64.000,00 EUR, tuženik- protutužitelj kao vjerovnik ne može zadržati kaparu, nego može zahtijevati ispunjenje ostatka obveze i naknadu štete zbog zakašnjenja ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja, ali se u oba slučaja kapara uračunava u naknadu.

Nadalje navodi da prema odredbi čl. 268 ZOO-a, predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Što se tiče karaktera konkretnog ugovora, on je po svemu, pa i po recentnoj sudskoj praksi ugovor o kupoprodaji, pa tako i Vrhovni sud u odluci Rev-1897/83 od 17. svibnja 1984. god., Psp-25/70, zaključuje da predugovor koji sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora, u kojem su stranke preuzele obvezu plaćanja cijene i predaju u posjed, valja smatrati glavnim ugovorom. Ne samo da predmetni ugovor ima sve vidne elemente kao što su oznake stranaka, predmet kupoprodaje, cijenu, nego je djelomično i ispunjen isplatom 64.000,00 EUR od ugovorenih 169.600,00 EUR, a isplaćena je i kapara kao znak da je ugovor sklopljen, te je predan i posjed nekretnine kupcu. Radi toga su potpuno krive tvrdnje tuženika-protutužitelja o prirodi pravnog posla, ali i tvrdnje o raskidu ugovora. Ovaj ugovor je dvostrano obvezni ugovor za kojeg vrijedi pravilo istodobnog ispunjenja sukladno odredbama čl. 357 i 358 ZOO-a. U dvostrano obveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, a posve je jasno da tuženik-protutužitelj svoju obvezu nije ispunio, pa nije ovlašten tražiti ni ispunjenje obveze druge strane.

Kupac može raskinuti kupoprodajni ugovor samo ako je prethodno dao prodavatelju naknadni primjereni rok za ispunjenje pod uvjetom da je prethodno ispunio sve svoje obveze, u ovom slučaju predao stan u površini i strukturi prema ugovoru, stan izgrađen po pravilima struke bez nedostataka, stan sa posebnim priključkom na električnu mrežu, stan podoban za uknjižbu i sl. Nije dakle prodavatelj mogao izjaviti raskid ugovora zbog neispunjenja ako prethodno ili makar istodobno nije izvršio ili nije bio spreman izvršiti svoju obvezu.

Navodi da se tuženik-protutužitelj poziva i na zastaru, a pri tome zanemaruje činjenicu da zastarni rok nije ni počeo teći jer ugovor nije raskinut. Radi toga, rok za postavljanje zahtjeva za isplatu primljenog iznosa kupoprodajne cijene i kapare, teče od dana kad se ugovor raskinuo. Protutužbenim zahtjevom je zatraženo utvrđenje da je ugovor među strankama raskinut, pa u slučaju usvajanja tog zahtjeva, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti konstitutivne odluke. Budući da je zahtjev za isplatu postavljen kao samostalni zahtjev u ovoj parnici, on dospijeva u roku od 15 dana od dana raskida ugovora, pa su svi prigovori u ovom dijelu neutemeljeni. Tuženik- protutužitelj se poziva i na penale koji su ugovoreni na novčanu obvezu, pa su takve odredbe ništetne.

U podnesku od 16. ožujka 2016. god., tuženik-protutužitelj navodi da tužitelj- protutuženik pokušava pogrešnom interpretacijom činjenica uvjeriti sud da Predugovor sklopljen u srpnju 2008. god., nije raskinut. Tužitelj-protutuženik tvrdi da bi njegovom ranijem punomoćniku dostavio dopis datiran s danom 17. prosinca 2009. god., međutim to nije naveo u svom odgovoru na tužbu, niti u ranijim podnescima, a nije naveo niti na koji bi način navodno dostavio navedeni dopis, niti je priložio dokaz da ga je zaista dostavio, a iz same tužbe proizlazi da njegov raniji punomoćnik nije primio taj, a niti bilo koji drugi dopis tužitelja-protutuženika, niti ga je ikada o tome obavijestio.

Nadalje ističe da ne postoji nikakav naknadni usmeni dogovor stranaka vezana za dinamiku isplate kupoprodajne cijene nekretnine. Iz rješenja H., P. služba S. od 24. 06. 2005. god., koje je priložio tužitelj-protutuženik,

proizlazi da isti od 2005. god., nije kreditno sposoban, te je netočna tvrdnja da bi stranke ikad vezale svoj dogovor oko isplate kupoprodajne cijene za podizanje kredita koji bi tužitelj-protutuženik dobio od banke uz osiguranje temeljem zaloga stana koji je predmet kupoprodaje. Prilikom sastavljanja predugovora je navedena ukupna površina stana s parkirnim mjestom, što ukupno iznosi 105,85 m2, pa je sastavljač ugovora naveo površinu cca. 106 m2. Budući da se radi o predugovoru koji nije sastavljen kao isprava podobna za zemljšnoknjižni upis, što je bila volja i dogovor stranaka, a kupac nije imao nikakve dvojbe ili primjedbe oko toga što je predmet prodaje, svi prigovori tužitelja-protutuženika usmjereni u tom pravcu su potpuno neosnovani. Nije točno da bi punomoćnik tuženika-protutužitelja u svom dopisu od 08. prosinca 2009. god., naveo da je tužitelj-protutuženik platio još 44.000,00 EUR (osim kapare) jer se pregledom dopisa može utvrditi da nije tako navedeno. On je ispunio svoju ugovornu obvezu, izvršio je etažiranje zgrade i zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda predao zahtjev za provedbu dana 09. rujna 2009. god., a koji zahtjev je zaveden pod br. Z-8492/2009, što je vidljivo na izvatku koji je uz svoj podnesak dostavio tužitelj-protutuženik.

Obzirom da tužitelj-protutuženik nije ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene, on ima pravo jednostrano raskinuti ugovor, a što je i učinio dopisom punomoćnika od 08. prosinca 2009. godine. Ističe da je tužitelj-protutuženik potvrdio da je primio dopis njegovog punomoćnika kojim jednostrano raskida sklopljeni ugovor od 14. srpnja 2008. god., te je tužitelj-protutuženik od tada postao nepošteni posjednik, te ne može odbiti raskid ugovora, odnosno ne prihvatiti ga, a kako to navodi u svom podnesku. Naime, to nije bila ponuda za sporazumni raskid, nego jednostrana izjava volje koju je učinio kvalificirani punomoćnik, i to bez ostavljanja naknadnog roka, a sukladno odredbi čl. 363 ZOO-a, jer je iz dužnikovog držanja bilo očito da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. Učinci raskida su navedeni u čl. 368 ZOO-a.

Stoga ponovno ističe da je obveznopravni zahtjev tužitelja-protutuženika neosnovan obzirom da ni na koji način nije dokazao koliki iznos je platio i kada, te obzirom da je zastario budući da je ugovor raskinut u prosincu 2009. godine. Naglašava da tužitelj-protutuženik bez njegove suglasnosti koristi nekretninu koja je predmet postupka, a koja je njegovo vlasništvo, pa trpi štetu jer bi inače od iznajmljivanja te nekretnine ostvario određeni prihod.

Presudom ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"I Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iseliti iz posebnog dijela zgrade (stan koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1037, K. O. D. P., upisan u Z. U. 1410), položen u prizemlju zgrade, koji se sastoji od ulaznog hola, hodnika, 3 sobe, kupaonice, WC-a, spreme, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, s pripadajućom terasom i parking mjestom, ukupne površine 106 m2, položen u zgradi anagrafske oznake P., P. 13, te

ga predati slobodnog od osoba i stvari tuženiku-protutužitelju u posjed.

II Utvrđuje se da je ugovor – predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., sklopljen između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja- protutuženika kao kupca, raskinut.

Odbija se tada protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor – predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja.

III Odbija se tada protutužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"Nalaže se tuženiku-protutužitleju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju-protutuženiku iznos od 84.000,00 EUR-a po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan isplate koja teče od 15. srpnja 2008. god., pa do 31. srpnja 2015. god., sa zakonskom kamatom prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem razdoblju uvećanoj za 5 % poena, a od 1. kolovoza 2015. god., sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate."

IV Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 70.225,00 kn."

Presudom Ž. suda u Z. posl. br. 6 G. -20/17-2 od 14. ožujka 2019. god., odbijena je žalba tužitelja-protutuženika M. B. kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god., u toč. I izreke, toč. II izreke u dijelu kojim je odbijen tada protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor–predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, toč., III i toč. IV izreke.

Presudom i rješenjem V. suda R. H. posl. br. R. 349/2020-5 od 07. prosinca 2021. god., prihvaćena je revizija tužitelja-protutuženika i ukinuta presuda Ž. suda u Z. posl. br. 6 G.-20/17-2 od 14. ožujka 2019. god., u dijelu u kojem je odbijen tada protutužbeni zahtjev za isplatu tužitelju- protutuženiku iznosa od 84.000,00 EUR-a u kunama s zateznom kamatom na taj iznos, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., zbog neispunjenja obveze prodavatelja, i presuda ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god., u dijelu toč. I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., zbog neispunjenja obveze prodavatelja, kao i u toč. III i i IV izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Odbačena je revizija tužitelja- protutuženika u odnosu na drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odlučeno o tada tužbenom zahtjevu na iseljenje (točka I izreke) kao nedopuštena.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., dopis pun. tužitelja-protutuženika od 08. prosinca 2009. god., prikaz z. k. uloška – neslužbena kopija ovog suda, zemljišnoknjižni odjel S. sa stanjem na dan 26. listopada 2015. god., građevinsku dozvolu S.-dalmatinska županija, U. odjel za prostorno uređenje U./I. …, U..br.

…/M. od 06. svibnja 2008. god., lokacijsku dozvolu U. državne uprave u S. dalmatinskoj županiji, U. za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, odsjek za prostorno uređenje K.:U./I. …, U..br. …/M. od 19. srpnja 2007. god., E. o

etažiranju N. K.-G. dipl. ing. arh. – lipanj 2008. god., potvrdu

izmjene i dopune glavnog projekta S.-dalmatinska županija, U. odjel za prostorno uređenje K. …, U..br. …. od 24.

ožujka 2009. god., rješenje H., P. služba u S. K.. U./I-…

Urbr…. od 24. lipnja 2005.god., dopis pun. tuženika-protutužitelja

od 17. prosinca 2009.., izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, zemljišno-knjižni odjel od 16. prosinca 2009., izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, zemljišno-knjižni odjel od 18. rujna 2015., pregled zemljišnih knjiga – neslužbeni primjerak sa stanjem na dan 15. ožujka 2015. god., te izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka na raspravnom ročištu održanom dana 12. srpnja 2016. godine.

Tijekom ponovno provedenog postupka sud je u dokazne svrhe progledao R. H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba u S. K..

U./I-… od 24. lipnja 2005. god., Potvrdu o

visini dohotka M. financija, P. uprave, P. ured S., I.

S. K.. … od 29. ožujka 2022. god., Kl.

… od 29. ožujka 2022. god., i Kl. … od 29. ožujka 2022. god., podnesak ovršenika u predmetu ovog suda posl.br. O.-679/2020 od 28. travnja 2022. god., te obavijest M. financija, P. uprave, P. ured S., I. S.

K.. … od 27. svibnja 2022. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Protutužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 268 st. 1 i st. 3, da je predugovor ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi glavni ugovor. Predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

U odredbi čl. 303 st. 1 ZOO-a, propisano je da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana ako nije što drugu ugovoreno.

Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da je između tuženika- protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca, dana 14. srpnja 2008. god., sklopljen Predugovor o kupoprodaji nekretnine.

U toč. I sklopljenog predugovora, ugovorne stranke složno pretpostavljaju;

-da su tuženik-protutužitelj i N. T. suvlasnici svaki za po ½ dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1037, Z. U. 1410, K. O. D. P., a koje njihovo pravo je evidentno u zemljišnim knjigama O. suda u S.,

-da je na predmetnoj nekretnini izgrađena građevina, legalno i zakonito, i to stambena građevina sa 6 stanova, prostorom za domaćinstvo i radnom sobom, i to između ostaloga, jednim stanom u prizemlju, te da je za istu građevinu izdana od strane R., S.-dalmatinska županija, U. odjel za prostorno uređenje,

G. dozvola K.:U./I … od

dana 06. svibnja 2008. godine,

-da je sukladno sporazumu suvlasnika predmetne nekretnine opisane u alineji 1 ovog članka, tuženika-protutužitelja i N. T., tuženik-protutužitelj

isključivi vlasnik i posjednik za cijelo, među ostalim i dijela predmetne nekretnine, i to upravo stana u prizemlju koji se sastoji od ulaznog hola, hodnika, 3 sobe, kupaonice, WC-a, spreme, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, s pripadajućom terasom i parking mjestom, ukupne površine cca. 106 m2, kojem stanu pripadaju zajedničke prostorije, uređaji zgrade i čest. zem. na kojoj je zgrada sagrađena u njegovom idealnom dijelu srazmjerno vrijednosti stana prema ostalim stanovima kojima te zajedničke prostorije služe,

-u trenutku sklapanja ovog predugovora ista građevina nije finalizirana, te predstoje radovi unutarnjeg i vanjskog uređenja predmetnog objekta,

-da je u odnosu na predmetnu nekretninu, danom potpisa ovog predugovora u tijeku postupak etažiranja, time da stan koji je prednje opisan, te je objektom kupoprodaje po ovom predugovoru, nije upisan kao samostalna cjelina na ime prodavatelja u zemljišnim knjigama O. suda u S..

U toč. II sklopljenog predugovora, a polazeći od zajedničkih utvrđenja iz prethodnog članka ovog predugovora, ugovorne stranke su složene da ovim predugovorom preuzimaju obvezu na zaključenje kupoprodajnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, i to opisanog stana u prizemlju zgrade sa pripadajućim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, sa slijedećim bitnim sastojcima glavnog ugovora;

-prodavatelj kao stvarni i neprijeporni vlasnik prodaje, a kupac kupuje nekretninu pobliže opisanu u toč. 1 ovog predugovora, i to baš opisani stan u prizemlju zgrade sa pripadajućim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade,

-kupoprodajna cijena za nekretninu koja je predmet kupoprodaje, opisano u prethodnoj alineji ovog predugovora, ugovora se na iznos od 169.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

-danom sklapanja ovog predugovora kupac isplaćuje prodavatelju dio utanačene kupoprodajne cijene, i to baš iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, što prodavatelj potvrđuje svojim potpisom na ovom predugovoru, te isto služi umjesto bilo kakove druge potvrde o primitku novca,

-navedeni iznos (20.000,00 EUR) isplaćen prodavatelju danom potpisa ovog predugovora jeste kapara kao odustatnina, što pretpostavlja jasnu volju ugovornih stranaka da ukoliko kupac odustane od zaključenja glavnog ugovora, gubi iznos kapare u cijelosti, odnosno u slučaju da prodavatelj odustane od zaključenja glavnog ugovora, dužan je kupcu vratiti dvostruki iznos kapare,

-preostali dio kupoprodajne cijene tj. iznos od 149.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, kupac se obvezuje isplatiti prodavatelju u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ovog predugovora, i to na način da će prodavatelju isplaćivati mjesečno iznos od 12.466,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, time da je navedene mjesečne obroke dužan platiti prodavatelju najkasnije do 5. u mjesecu za tekući mjesec, o čemu će stranke sačiniti posebnu potvrdu o isplati novca,

-ukoliko kupac bude kasnio s uplatama navedenih mjesečnih anuiteta, stranke ugovaraju penale, i to u iznosu od 100 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, za svaki dan zakašnjenja,

-stranke su suglasne da će pristupiti sklapanju glavnog ugovora po završetku postupka etažiranja predmetne nekretnine i upisa predmeta kupoprodaje iz ovog predugovora kao samostalne cjeline na ime prodavatelja u zemljišnim knjigama ovog suda, koji postupak se prodavatelj obvezuje okončati najkasnije u roku od godine dana od dana sklapanja ovog predugovora, do kada se kupac pak obvezuje isplatiti cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene na način i u obrocima kako je prednje navedeno,

-kupac stupa u posjed nekretnine koja je predmet kupoprodaje danom sklapanja glavnog ugovora, do kada će prodavatelju biti isplaćen cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene na način i u obrocima kako je prednje navedeno, te okončan postupak etažiranja predmetne nekretnine i ishođen upis predmeta prodaje kao samostalne cjeline u zemljišnim knjigama O. suda u S., na ime

prodavatelja,

-ugovorne stranke su složne da porez na promet nekretnina plaća kupac,

-stranke su ugovor pročitale, ističu da ovaj ugovor predstavlja njihovu pravu volju, te ga potpisuju.

U toč. 3 sklopljenog predugovora, ugovorne stranke su složne da će pristupiti zaključenju kupoprodajnog ugovora sa bitnim elementima glavnog ugovora kako je navedeno u prethodnoj točki. Glavni (konačni) ugovor sadržavat će izričito ovlaštenje prodavatelja da se kupac može autonomno uknjižiti kao vlasnik kupljene nekretnine (clausula intabulandi). Uknjižba prava vlasništva na ime kupca, samostalno bez sudjelovanja prodavatelja, podrazumijeva da su stranke zaključile glavni ugovor i da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena prodavatelju.

U toč. 4 sklopljenog predugovora, ugovorne stranke su nadalje složne da je cijena nekretnine utvrđena točkom 2. ovog predugovora konačna i nepromjenjiva.

Spisu predmeta je priložen dopis bivšeg punomoćnika tuženika-protutužitelja od 08. prosinca 2009. god., koji je odaslan tužitelju-protutuženiku, a u kojoj se tuženik-protutužitelj poziva na sklopljeni predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., te obavještava tužitelja-protutuženika da raskida sklopljeni predugovor o kupoprodaji nekretnina od 14. srpnja 2008. god., te ga poziva da iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od dana primitka ovog dopisa, a sve obzirom da tuženik nije vršio mjesečne isplate sukladno zaključenom predugovoru (te je do danas bez pridržavanja rokova isplate platio samo iznos od 44.000,00 EUR), umjesto dospjelog cjelokupnog iznosa. Tuženik-protutužitelj navodi da će u protivnom biti prisiljen radi zaštite svojih vlasničkih prava u sudskom postupku tražiti iseljenje tužitelja-protutuženika i naknadu štete zbog nemogućnosti raspolaganja sa stanom. Nadalje je spisu predmeta priložen i dopis punomoćnika tužitelja-protutuženika od 17. prosinca 2009. god., a koji je naslovljen na bivšeg punomoćnika tuženika- protutužitelja u kojem isti u odnosu na dopis tuženika-protutužitelja od 08. 12. 2009. god., potvrđuje da je sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. 07. 2008. godine. Nadalje navodi da je ugovorena cijena naknadnim sporazumom stranaka izmijenjena. Dinamika plaćanja je ugovorena onako kako to stoji u njegovom dopisu, uz umanjenje zbog smanjenja ugovorene cijene. Nadalje se navodi da je točno da je do sada plaćeno 44.000,00 EUR s naslova ugovorenih rata, pa je ukupan plaćeni iznos 64.000,00 EUR. Krivnja za zakašnjenje u plaćanju ugovorenih rata nije na kupcu. Naime, on je zatražio kredit radi isplate kupoprodajne cijene, međutim nije mogao ponuditi zalog na nekretnini koju kupuje obzirom da ni dan danas nije upisan u zemljišnoj knjizi. Predmetni stan nema svoje zasebno mjerilo, već je na električnu mrežu priključen na zajedničkom brojilu. Dio zemljišta sa sjeverne strane kuće koji pripada ovom stanu, nije predan kupcu i zatrpan je smećem i prodavateljevim stvarima. Stan još u cijelosti nije dovršen. Kako se radi o dvostrano obvezujućem pravnom poslu koji ima sve elemente ugovora o kupoprodaji, bez obzira na ugovoreno u tzv. predugovoru, kupac nije bio dužan izvršiti obvezu plaćanja dok istovremeno prodavatelj ne ispuni obvezu predaje isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva. Cijeneći sve objektivne, ali i subjektivne okolnosti koje su iz ovog pravnog odnosa nastale, njegov klijent izjavljuje da prihvaća raskid ugovora pod uvjetom da mu se vrati uplaćeni iznos od 64.000,00 EUR. Spreman je iseliti iz predmetnog stana i predati ga prodavatelju slobodnog od osoba i stvari u roku od 30 dana od dana kada ga prodavatelj obavijesti da je spreman izvršiti obvezu vraćanja uplaćenog iznosa.

Tuženik-protutužitelj u iskazu od 12.srpnja 2016. god., posebno upitan zbog čega je u predmetnom predugovoru među strankama dogovoreno da će se preostali iznos kupoprodajne cijene stana isplatiti u roku od 12 mjeseci u mjesečnim iznosima od po 12.466,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, navodi da je prethodno tužitelj- protutuženik prodao svoj stan u Splitu, pa je bilo dogovoreno da će od prodajne cijene svoga stana u S. njemu biti isplaćena cijena za predmetni stan. Međutim nakon što je sklopljen predmetni predugovor, posjetili su ga tužitelj-protutuženik i njegova majka i rekli da su od prodajne cijene stana kupili dionice, pa da ne raspolažu gotovinom već dionicama i da će mu isplaćivati cijenu stana obročno s vremenom kako bude prodavao dionice kupljene od prodaje svojega stana u Splitu. Tužitelju-protutuženiku je vjerovao i pristao je na obročnu isplatu cijene stana kako je prethodno dogovoreno.

Nadalje upitan navodi da je tužitelj-protutuženik prethodno pregledao stan, te vidio da stan nema spremu i terasu, a vidio je i da nema zasebno mjerilo električne energije i utroška vode, ali ničemu od navedenog nije prigovarao, niti prije, a niti nakon sklapanja predmetnog predugovora o kupoprodaji. Prilikom sklapanja predugovora isplaćen mu je od tužitelja-protutuženika iznos od 20.000,00 EUR. Ovdje mora napomenuti da je stan bio u neuseljivom stanju, pa je od ovih novčanih sredstava stan priveo svrsi, a nakon sklapanja predugovora i isplate kapare, tužitelj- protutuženik mu je u nekoliko navrata isplatio i daljnji iznos od 44.000,00 EUR, dakle isplaćen mu je ukupno iznos od 64.000,00 EUR. Tužitelj-protutuženik nije isplaćivao dogovorene mjesečne obroke prodajne cijene iz razloga što nije uspijevao prodati dionice koje je prethodno kupio, pa mu je stoga upućen priloženi dopis od 08. prosinca 2009. godine od strane njegovog bivšeg punomoćnika u kojem ga obavještava da raskida sklopljeni ugovor i traži da iseli iz predmetnog stana, a nakon što je tužitelju-protutuženiku odaslan priloženi dopis, može kazati da sa njime nije niti komunicirao.

Na daljnje pitanje navodi da je u sklopljenom predugovoru navedena površina stana od 106 m2, da bi kasnijim etažiranjem bila utvrđena korisna površina od 93,35 m2 sa parkingom od 12,50 m2, iz razloga što je naknadno vršio preinake u stanu za potrebe stanovanja tužitelja-protutuženika kao invalidne osobe. Sklopljenim predugovorom je preuzeo obvezu da će nakon proteka godinu dana i isplate kupoprodajne cijene sa tužiteljem-protutuženikom sklopiti glavni ugovor o prodaji predmetnog stana, te mu omogućiti uknjižbu prava vlasništva. Ne može se izjasniti o tome koje su preinake vršene u stanu uslijed kojih je površina smanjena za otprilike 12 m2, jer on nije građevni ekspert. Ne može se u ovaj čas sjetiti kada je dovršen postupak etažiranja predmetne stambene zgrade, a tužitelja-protutuženika je o tome obavijestio vjerojatno istoga dana. Ne mogu se u ovaj čas sjetiti u kojem se je roku priloženim predugovorom obvezao provesti etažiranje zgrade. Ovdje mora dodati da se je u svrhu preinake predmetnog stana morala izraditi kompletno nova dokumentacija.

Tužitelj-protutuženik u iskazu od 12.srpnja 2016. god., navodi da je predmetni stan u vrijeme sklapanja predugovora u naravi bio garaža koju je trebalo privesti svrsi, a tuženik-protutužitelj se je obvezao od kapare koju mu je isplatio u iznosu od 20.000,00 EUR, ovu garažu privesti svrsi, odnosno prenamijeniti u stan. Među njima je dogovorena obročna isplata prodajne cijene stana iz razloga što je tuženik- protutužitelj u roku od godine dana trebao srediti sve papire u svrhu etažiranja predmetne zgrade, a on je na temelju tih papira trebao ishoditi kredit kod „P.“ banke, i to hipotekarni kredit u koju svrhu bi na predmetnom stanu bila upisana hipoteka u korist banke.

Točno je da je tuženiku-protutužitelju prilikom sklapanja predugovora isplatio na ime kapare iznos od 20.000,00 EUR, a potom još iznos od 40.000,00 EUR. Kako je već kazao, u vrijeme sklapanja predugovora je predmetni stan u naravi bio garaža, tako da nije bilo moguće zaključiti od kojih se sve prostorija sastoji, a niti utvrditi točna površina stana. U predmetni stan je uselio u mjesecu rujnu 2008. god., dakle otprilike 2 mjeseca nakon sklapanja predugovora, pošto je tuženik-protutužitelj izvršio potrebne preinake u stameni prostor. Nakon useljenja je uočio da predmetni stan nema ugovorenu terasu i spremu, a niti posebnog mjerila električne energije i utrošene vode. O tome je obavijestio prisutnog tuženika-protutužitelja, koji je međutim, u to vrijeme bio zauzet građenjem druge kuće u bloku sa predmetnom stambenom zgradom.

Posebno upitan navodi da je zaprimio priloženi dopis od 08. prosinca 2009. godine bivšeg pun. tuženika-protutužitelja odvj. M. J., a nakon toga su tuženik- protutužitelj i on kontaktirali samo pred ovim sudom u postupcima koji su vođeni iz razloga što mu je tuženik-protutužitelj u predmetnom stanu isključio električnu energiju i vodu. Ne može se sjetiti kada ga je tuženik-protutužitelj obavijestio da je predmetna stambena zgrada etažirana. Iznos dogovorene kupoprodajne cijene nije isplaćivao tuženiku-protutužitelju u dogovorenim rokovima iz razloga što tuženik- protutužitelj nije ispunio svoje obveze etažiranja zgrade, a prodao mu je i stan manje kvadrature od ugovorene. Osim toga, dogovoreni kredit kod banke nije realiziran jer nije imao uredne papire za dobiti hipoteku na predmetnom stanu.

Nadalje upitan navodi da nije zadovoljan predmetnim stanom u kojem ima dosta vlage, tako da je spreman iseliti uz uvjet da mu tuženik-protutužitelj vrati isplaćeni iznos kapare i obročne otplate cijene stana u ukupnom iznosu od 64.000,00 EUR. U ovaj čas se ne može izjasniti o tome da li je ugovorena površina stana temeljem sklopljenog predugovora sadržavala i površinu pripadajućeg parkirnog mjesta. Kredit koji je namjeravao podići vraćao bi od svoje mirovine, a osim toga i njegovi roditelji su tada radili u Splitskoj banci.

U podnesku od 02. kolovoza 2016. god., tuženik-protutužitelj je prigovorio iskazu tužitelja-protutuženika kao neistinitom u dijelu u kojem tvrdi da bi stranke ugovorile plaćanje kapare radi građevinskog preuređenja stana i sređivanja dokumentacije u roku od godine dana, a kako bi kupac, ovdje tužitelj-protutuženik, mogao dobiti hipotekarni kredit kojim bi platio ostatak kupoprodajne cijene. Navodi da je ovaj dio iskaza u suprotnosti s odredbama Predugovora od 14. srpnja 2008. god., gdje je ugovoreno plaćanje kapare prilikom sklapanja Predugovora, te isplata kupoprodajne cijene u cijelosti u roku od godina dana od sklapanja predugovora, u ratama od po 12.466,00 EUR mjesečno. Također je netočno da je kvadratura stana manja od dogovorene. Kada je sklopljen predugovor u srpnju 2008. god., zgrada je bila u fazi građevinske dovršenosti koja je isključivala svaku mogućnost izmjene stambene površine stana u prizemlju, tako da je tužitelj-protutuženik znao što je predmet predugovora i kolika je njegova površina. Prizemni stan je izgrađen upravo po naputku i želji tužitelja-protutuženika s površinom koja je skladu s ugovorenom predugovorom od 14. srpnja 2008. godine.

Nadalje ističe da je tužitelj-protutuženik u svom iskazu potvrdio primitak pismena od 08. prosinca 2009. god., kojim je njegov punomoćnik raskinuo sklopljeni predugovor, a nakon što je on ispunio svoje obveze iz tog predugovora. Navodi da je time nesporno utvrđeno da je predugovor sklopljen u srpnju 2008. god., raskinut dopisom njegovog punomoćnika od 08. prosinca 2009. god., a koji je tužitelj- protutuženik primio, i u svom stranačkom iskazu potvrdio primitak, pa su nastupili učinici raskida navedeni u čl. 368 ZOO-a, a što uključuje i tijek zastarnog roka za obveznopravne zahtjeve.

Među parničnim strankama nije sporno da je između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca, dana 14. srpnja 2008. god., sklopljen priloženi Predugovor o kupoprodaji nekretnine.

Osim toga, nije sporno da je tužitelj-protutuženik prilikom sklapanja predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. god., isplatio tuženiku- protutužitelju iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, i to na ime kapare kao odustatnine, da je tužitelj-protutuženik uselio u predmetni stan pošto je isti priveden svrsi dva mjeseca nakon sklapanja predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. god., te da je tužitelj- protutuženik potom na ime obročne otplate prodajne cijene predmetnog stana, isplatio tuženiku-protutužitelju tijekom listopada 2008. god., iznos od 12.500,00 EUR, tijekom studenog 2008.god., iznos od 11.500,00 EUR, te tijekom prosinca 2008. god., iznos od 20.000,00 EUR, što s onih već ranije uplaćenih 20.000,00 EUR na ime kapare kao odustatnine, iznosi ukupno 64.000,00 EUR.

Nadalje nije među strankama sporno niti to da je tužitelj-protutuženik zaprimio priloženi dopis bivšeg punomoćnika tuženika-protutužitelja od 08.prosinca 2009. godine.

Među parničnim strankama je u prvom redu sporno pravno pitanje da li je dana 14. srpnja 2008. god., između njih kao ugovornih stranaka sklopljen pravni posao sa učincima predugovora o kupoprodaji predmetnog stana ili glavnog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana.

Ovaj sud je cijenio da se tuženik-protutužitelj tijekom postupka osnovano poziva na formulaciju iz toč. 2 Predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., a gdje se navodi da ugovorne stranke preuzimaju obvezu na zaključenje kupoprodajnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, i to posebnog dijela zgrade (stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 1037, K. O. D. P., upisan u Z. U. 1410), sa bitnim sastojcima glavnog ugovora, a koji su onda precizno navedeni u ukupno 10 alineja točke 2. predugovora, a što znači da ugovorne stranke preuzimaju obvezu sklopiti drugi, glavni ugovor sukladno odredbi čl. 268 st. 1 ZOO-a, točno kako je navedeno u predugovoru, jer su stranke na početku toč. 2 predugovora, nedvojbeno navele da tim predugovorom preuzimaju obvezu na sklapanje glavnog kupoprodajnog ugovora.

Međutim, cijenio je i to da ugovorne stranke predmetnog predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008.god., isto taku o odredbi toč. 2 alineja 7 i 8, nedvojbeno ugovaraju da će tužitelj-protutuženik kao kupac u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ovog predugovora, isplatiti tuženiku-protutužitelju kao prodavatelju cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene na način i u obrocima kako je prednje navedeno, dok u odredbi toč. 4, ugovaraju da je cijena nekretnine utvrđena točkom 2 ovog predugovora, konačna i nepromjenjiva.

Prema tome, po ocjeni ovog suda su parnične stranke sklopljenim predugovorom o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008 god., ugovorile predmet kupoprodaje, cijenu predmetnog stana i dinamiku obročne isplate prodajne cijene stana, a isplaćen je i iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime kapare kao odustatnine. Tužitelj-protutuženik je potom uselio u predmetni stan pošto je isti priveden svrsi dva mjeseca nakon sklapanja predugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. godine.

Ovaj sud je stoga cijenio da je dana 14. srpnja 2008.god., između parničnih stranaka sklopljen glavni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa obročnom isplatom prodajne cijene u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, te u vezi s tim i sa odgodom prijenosa prava vlasništva predmetnog stana u zemljišnoj knjizi ovog suda na rok od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, uz obvezu tuženika- protutužitelja da u istom roku okonča postupak etažiranja predmetne stambene zgrade i uknjiži predmetni stan u zemljišnoj knjizi kao samostalnu cjelinu, dok je preuzeta obveza stranaka na sklapanje glavnog ugovora najkasnije u roku od godinu dana od dana sklapanja predugovora, zapravo obveza tuženika-protutužitelja da po isplati prodajne cijene stana, ispusti tužitelju-protutuženiku tabularnu ispravu radi upisa prava vlasništva predmetnog stana kao samostalne cjeline u zemljišnoj knjizi ovog suda.

Među parničnim strankama nije sporno da tužitelj-protutuženik u ugovorenom roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora o kupoprodaji, nije tuženiku- protutužitelju isplatio cjelokupni iznos ugovorene prodajne cijene predmetnog stana.

U odredbi čl. 361 ZOO-a, propisano je da u slučaju kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu (st.1). Ali vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora (st.2). Kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor (st.3). Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po naravi posla (st. 4).

U odredbi čl. 362 ZOO-a, propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (st.1). Ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. (st. 2). Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (st.3).

Slijedom navedenog, ovaj sud je cijenio da je predmetni Predugovor (Ugovor) o kupoprodaji nekretnine, sukladno odredbi čl. 361 st. 1 ZOO-a, raskinut po samom zakonu, i to protekom ugovorenog roka od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, tj. dana 15. srpnja 2009. god., dok priloženi dopis bivšeg punomoćnika tuženika- protutužitelja od 08. prosinca 2009. god., a kojim izvješćuje tužitelja-protutuženika da raskida sklopljeni ugovor, ima samo deklaratoran značaj.

U odnosu na prigovore i tvrdnje tužitelja-protutuženika iznesene tijekom postupka, ovaj sud je cijenio kako valja ponovno primijetiti da je među strankama nesporno da je tužitelj-protutuženik uselio u predmetni stan pošto je isti priveden svrsi dva mjeseca nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. god., dakle tijekom mjeseca rujna 2008. godine. Ovaj sud je cijenio i kako nema nikakve dvojbe da je tužitelj-protutuženik prije preuzimanja ključeva stana i useljenja pregledao predmetni stan. Međutim, tom prilikom od tuženika-protutužitelja nije odbio primiti ključeve, već je uselio u predmetni stan, te je štoviše nakon useljenja, na ime obročne otplate prodajne cijene predmetnog stana, isplatio tuženiku-protutužitelju tijekom listopada 2008. god., iznos od 12.500,00 EUR, tijekom studenog 2008.god., iznos od 11.500,00 EUR, te tijekom prosinca 2008. god., iznos od 20.000,00 EUR.

Stoga je ovaj sud cijenio kako nema nikakve dvojbe da je tužitelj-protutuženik bio zadovoljan strukturom i površinom predmetnog stana, obzirom da je svojim ponašanjem nedvojbeno očitovao volju u smislu pristanka na eventualno nešto manju površinu stana, te činjenicu da predmetni stan eventualno nema ugovorenu spremu, terasu i parkirališno mjesto, pa stoga tužitelj-protutuženik nije u mogućnosti da sada tijekom ovog postupka sa uspjehom iznosi ovakve prigovore djelomičnog neispunjenja ugovora.

Nadalje je po ocjeni ovog suda valjalo primijetiti da tužitelj-protutuženik tijekom postupka i sam navodi da je ugovor među strankama zaključen 14. srpnja 2008. god., i u tom ugovoru je opisan predmet kupoprodaje kao trosoban stan sa svim sastavnim dijelovima, površine 106 m2, a pokazalo se je da je tuženik-protutužitelj još u lipnju 2008. god., dakle najmanje mjesec dana ranije raspolagao Elaboratom o etažiranju u kojem je stan u prizemlju opisan i prikazan kao stan površine 93,80 m2. Dakle, nedvojbeno je da je tuženik-protutužitelj već u vrijeme sklapanja ugovora među strankama ispunio svoju obvezu etažiranja predmetne stambene zgrade.

Osim toga, tužitelj-protutuženik nije niti osporio tvrdnje tuženika-protutužitelja da je on ispunio svoju ugovornu obvezu, izvršio je etažiranje zgrade i zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda predao zahtjev za provedbu dana 09. rujna 2009. god., a koji zahtjev je zaveden pod br. Z-8492/2009, što je vidljivo na izvatku iz zemljišne knjige koji je uz svoj podnesak dostavio tužitelj-protutuženik. Naime, u priloženom Izvatku iz zemljišne knjige ovog suda od 16. prosinca 2009. god., za predmetnu nekretninu označenu kao kat. čest. 1037, Z.U. 1410, K.O. D. P., kao plomba je naveden novozaprimljeni zahtjev urudžbiran pod posl. br. Z-8492/2009. Tužitelj-protutuženik nije osporio niti navode tuženika-protutužitelja da je upravo na njegovo traženje prilagodio pristup u zgradu, te pristup u stan koji je namjeravao kupiti, jer je tužitelj-protutuženik nepokretan i kreće se samo u invalidskim kolicima, pa je baš i isključivo radi tih preinaka, morao zatražiti izmjenu projektne dokumentacije, a potom i građevinske dozvole, a što je sve utjecalo i na dinamiku etažiranja predmetne stambene zgrade i uknjižbe predmetnog stana kao samostalne cjeline u zemljišnoj knjizi ovog suda.

Tužitelj-protutuženik tijekom postupka navodi da bi ugovorena cijena stana bila izmijenjena naknadnim sporazumom stranaka, da je među strankama bilo dogovoreno da će tužitelj-protutuženik podići kredit u svrhu isplate prodajne cijene stana, a kao zalog vraćanja kredita bi bila predmetna nekretnina, te da nije bio u mogućnosti podići kredit zbog neispunjenja obveze etažiranja i uknjižbe stana kao samostalne cjeline, uslijed čega krivnja za zakašnjenje u plaćanju ugovorenih rata nije na kupcu. Naime, on je zatražio kredit radi isplate kupoprodajne cijene, međutim nije mogao ponuditi zalog na nekretnini koju kupuje obzirom da ni dan danas nije upisan u zemljišnoj knjizi.

Međutim, u odnosu na naprijed iznesene činjenice tijekom postupka, tužitelj- protutuženik je predložio izvođenje jednog jedinog dokaza, i to saslušanjem u svojstvu svjedoka svoje majke S. B. iz P., P. 13, dakle

osobe koja i živi zajedno sa tužiteljem-protutuženikom u predmetnom stanu, pa je nesumnjivo zainteresirana za njegov uspjeh u sporu.

Osim toga, tužitelj-protutuženik tijekom postupka nije dao odgovor na pitanje zbog čega je sa tuženikom-protutužiteljem ugovorio obročnu isplatu prodajne cijene predmetnog stana u roku od 12 mjeseci od sklapanja ugovora o kupoprodaji, ukoliko je među strankama bio postignut dogovor da će prodajna cijena stana biti isplaćena od novčanih sredstava gotovinskog kredita koju će u tu svrhu odjednom i u cijelosti podići tužitelj-protutuženik, a niti je objasnio sudu kako je mogao dogovoriti upis hipoteke u korist banke na predmetnom stanu u svrhu ishođenja kredita kojim bi isplatio prodajnu cijenu predmetnog stana, kada je sa tuženikom-protutužiteljem ugovorio uknjižbu svojega prava vlasništva na predmetnom stanu, tek po proteku 12 mjeseci od sklapanja ugovora o kupoprodaji, a već je do tada bio u obvezi isplatiti tuženiku-protutužitelju prodajnu cijenu predmetnog stana u cijelosti.

Imajući u vidu da je predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana raskinut dana 15.srpnja 2009. god., ovaj sud je cijenio da je tuženik-protutužitelj svakako ovlašten zahtijevati od tužitelja-protutuženika, kao osobe koja koristi predmetni stan bez valjane poravne osnove, predaju predmetnog stana u posjed slobodnog od osoba i stvari, a sve bez obzira da li je isključivi vlasnik stana ili je suvlasnik za 1/2 dijela predmetnog stana, pa je i istaknuti prigovor nepotpune aktivne legitimacije, odbijen kao neosnovan.

Slijedom navedenog, prihvaćen je u cijelosti prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja, pa je tužitelj-protutuženik obvezan da iseli iz predmetnog stana, te da ga slobodnog od osoba i stvari preda tuženiku-protutužitelju u posjed, a djelomično je prihvaćen i deklaratorni tada postavljeni protutužbeni zahtjev (tužitelj-protutuženik pogrešno cijeni da je postavio konstitutivni tužbeni zahtjev u svrhu raskida ugovora), a sve obzirom da je predmetni Ugovor-predugovor o kupoprodaji predmetnog stana raskinut dana 15.srpnja 2009. god., ali ne zbog neispunjenja obveze prodavatelja, već zbog neispunjenja obveze kupca, pa je u tom dijelu deklaratorni protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. (toč. I i II izreke presude ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god.).

Ovaj sud je cijenio da tužitelj-protutuženik osnovano tijekom postupka ističe da upravo u onom momentu kada je raskinut ugovor o kupoprodaji, nastaje obveza svake od stranaka na vraćanje onoga što je temeljem raskinutog pravnog posla primila. Predmetni Ugovor-predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., raskinut je dana 15. srpnja 2009. god., a kada je dakle, dospjela i obveza tuženika-protutužitelja da vrati tužitelju-protutuženiku ono što je temeljem raskinutog ugovora primio. Tužitelj-protutuženik je istaknuo protutužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata isplaćenog novčanog iznosa na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene predmetnog stana, svojim pisanim podneskom - odgovorom na tužbu od 13. listopada 2015. god., dakle, po ocjeni ovog suda protekom općeg zastarnog roka od pet godina, a koji teče od dospjelosti predmetne obveze. Osim toga, ovaj sud je cijenio i to da je tužitelj-protutuženik kao ugovorna stranka koja je odgovorna za neispunjenje ugovora, izgubio pravo na povrat isplaćene kapare.

Slijedom navedenog, istaknuti prigovor zastare potraživanja se po ocjeni ovog suda ukazuje osnovanim, pa je odbijen u cijelosti kao neosnovan obveznopravni tada protutužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, radi isplate na ime povrata isplaćenog novčanog iznosa na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene predmetnog stana (toč. III izreke presude ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god.).

Kako je već navedeno, presudom Ž. suda u Z. posl. br. 6 G. -

20/17-2 od 14. ožujka 2019. god., odbijena je žalba tužitelja-protutuženika M. B. kao neosnovana i potvrđena presuda ovog suda posl. br. P. -284/11 od 07. listopada 2016. god., u toč. I izreke, toč. II izreke u dijelu kojim je odbijen tada protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor–predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, toč., III i toč. IV izreke.

U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je protiv citirane presude u toč. I. izreke, toč. II. izreke u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu te u toč. III. i IV. izreke, žalbu izjavio tužitelj-protutuženikj M. B. i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da njegov tada protutužbeni zahtjev čini jednu logičku i povezanu cjelinu, u kojoj je zahtjev za utvrđenje da je ugovor raskinut krivnjom tuženika-protutužitelja sastavni dio zahtjeva za isplatu kao pravne posljedice raskida. Prvostupanjski sud nije bio ovlašten dijelom prihvatiti, a dijelom odbiti takav zahtjev, čime je presuda postala nerazumljiva, a suđeno je i nešto drugo od onoga što je traženo, čime je presuda opterećena bitnim povredama postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku. Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., stranke su jasno odredile što je predmet kupoprodaje, pa nije jasno zbog čega sud smatra da je do raskida došlo odgovornošću tužitelja-protutuženika, jer u roku nije isplatio cjelokupnu ugovorenu prodajnu cijenu, kraj činjenice da tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu-predaje stana tužitelju u površini, strukturi, opremljenosti i podobnosti za uknjižbu. Tuženik-protutužitelj je kao prodavatelj bio dužan predati kupcu - tužitelju-protutuženiku stan u površini, strukturi, uređenju, te pravim pretpostavkama uknjižbe onako kako je ugovoreno, a tužitelj-protutuženik je kao kupac trebao isplatiti ugovorenu cijenu u visini i u roku kako je ugovoreno. Riječ je o dvostrano-obveznom ugovoru, kod kojega nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu. Površina stana precizirana je ugovorom (106,00 m2), čak je i tuženik- protutužitelj priznao da je stan koji je predao tužitelju-protutuženiku puno manji, a radi se o bitnom elementu ugovora. Tužitelj-protutuženik je isticao da tuženik-protutužitelj nije uredio stan, niti ga dovršio da bude pogodan za redovnu uporabu, niti u odnosu na dovod brojila struje i vode. Dogovor s tuženikom-protutužiteljem je bio da mu tužitelj- protutuženik kupoprodajnu cijenu isplati putem kredita, gdje bi predmetni stan zalogom osigurao tražbinu. Majka tužitelja-protutuženika mu je trebala pomoći u podizanju kredita, na koju okolnost je predložena kao svjedokinja, koji dokaz je sud propustio provesti. U navedenim okolnostima nije došlo do raskida ugovora krivnjom tužitelja-protutuženika, kako u smislu odredbe čl. 361., tako ni u smislu odredbe čl. 362. Zakona o obveznim odnosima. Sve kada bi i bile ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, tuženik- protutužitelj kao suvlasnik nije ovlašten postavljati zahtjev za predaju nekretnine isključivo uz svoj posjed bez odobrenja drugih suvlasnika. Sud je pogrešno prihvatio prigovor zastare i odbio zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu. U okolnostima raskida ugovora, obje strane su oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Prema odredbi čl. 368. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima za ispunjenje dvostrano-obveznih ugovora, dakle prema pravilima iz čl. 358. i dalje Zakona o obveznim odnosima. U tome smislu, nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu. Zastarijevanje nije moglo početi izvan pravila istodobnog ispunjenja, čime je prigovor zastare neosnovan. Predlaže preinaku presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i prihvaćanjem tada protutužbenog zahtjeva, te obvezivanjem tuženika-protutužitelja na plaćanje troškova postupka, a podredno, ukidanje presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu, tuženik-protutužitelj N. T. osporava žalbene navode, ističući da je tužitelj-protutuženik još u jesen 2008. godine preuzeo posjed stana, da nije bilo nikakvog dogovora da bi se kupoprodajna cijena platila putem kredita, da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu time što je tuženiku predao posjed stana u koji se ovaj uselio i nikada nije imao primjedaba u pogledu veličine ili kvalitete i da je tuženik- protutužitelj jedini stvarni zemljišnoknjižni vlasnik stana. Predlaže odbiti žalbu tuženika i obvezati ga na nadoknadu troška odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Tada protutužbeni zahtjev sastoji se od deklaratornog dijela da je ugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca zbog neispunjenja obveze prodavatelja raskinut, te kondemnatornog zahtjeva da se tuženiku-protutužitelju naloži isplata iznosa od 84.000,00 EUR-a po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2008. do isplate.

Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u toč. II izreke utvrdio da je ugovor- predugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između stranaka raskinut, dok je u preostalom dijelu deklaratornog zahtjeva kojim se tražilo da je ugovor raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, taj zahtjev odbijen. U toč. III izreke odbijen je kondemnatorni protutužbeni zahtjev.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je bio ovlašten djelomično prihvatiti a djelomično odbiti deklaratorni, kao i svaki drugi zahtjev, pa time nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), jer je presuda u tom dijelu jasna i neproturječna i može se ispitati, kao ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, jer sud nije odlučivao ultra et extra petitum.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Stoga žalba tužitelja-protutuženika iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca 14. srpnja 2008. god., sklopljen Predugovor o kupoprodaji nekretnine, da je prilikom sklapanja ugovora tužitelja-protutuženik isplatio tužitelju iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate na ime kapare kao odustatnine, da je tužitelj-protutuženik uselio u predmetni stan dva mjeseca nakon sklapanja Predugovora kada je isti priveden svrsi, te da je tužitelj-protutuženik na ime obročne otplate prodajne cijene stana, isplatio tužitelju u listopada 2008. godine iznos od 12.500,00 EUR, u studenome 2008. godine iznos od 11.500,00 EUR, te u prosincu iste godine iznos od 20.000,00 EUR, što s ranije plaćenom kaparom ukupno iznosi 64.000,00 EUR. S obzirom da su stranke ugovorile da će tužitelj- protutuženik kao kupac u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja Predugovora, isplatiti tužitelju cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene (169.600,00 EUR), koja cijena je konačna i nepromjenjiva, da su stranke ugovorile predmet kupoprodaje, cijenu predmetnog stana i dinamiku obročne isplate cijene stana, da je tužitelj-protutuženik uselio u stan dva mjeseca nakon sklapanja Predugovora, prvostupanjski sud ocjenjuje da je 14. srpnja 2008. god., između stranaka sklopljen glavni ugovor o kupoprodaji stana s obročnom isplatom prodajne cijene u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, te u vezi s tim i s odgodom prijenosa prava vlasništva stana u zemljišnoj knjizi na isti rok, uz obvezu tuženika-protutužitelja da u tome roku okonča postupak etažiranja stambene zgrade i uknjiži stan u zemljišnoj knjizi kao samostalnu cjelinu, dok je preuzeta obveza stranaka na sklapanje glavnog ugovora zapravo obveza tuženika-protutužitelja da po isplati prodajne cijene stana ispusti tužitelju-protutuženiku tabularnu ispravu radi upisa prava vlasništva stana kao samostalne cjeline.

Budući da je tužitelj-protutuženik uselio u stan dva mjeseca nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine, dakle u rujnu 2008. godine, prije čega je pregledao predmetni stan, a nakon čega je tuženiku-protutužiterlju od listopada do prosinca 2008. godine isplatio 44.000,00 EUR na ime dijela prodajne cijene, iz čega se zaključuje da je bio zadovoljan nešto manjom površinom stana od površine navedene u ugovoru, te da je pristao da stan nema ugovorenu spremu, terasu i parkirališno mjesto, te da nije u ugovorenom roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora tuženiku-protutužitelju isplatio cjelokupni iznos ugovorene prodajne cijene stana, prvostupanjski sud zaključuje da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine, sukladno odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), raskinut po samom zakonu protekom ugovorenog roka od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, tj. 15. srpnja 2009. god., dok dopis punomoćnika tužitelja od 8. prosinca 2009. god., kojim raskida predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008., ima samo deklaratorni značaj.

Stoga je prihvaćen tada tužbeni zahtjev kojim tuženik-protutužitelj traži da tužitelj- protutuženik, koji koristi stan bez valjane pravne osnove, iseli iz istog i preda ga tuženiku-protutužitelju u posjed slobodnog od osoba i stvari, dok je odbijen dio tada protutužbenog zahtjeva kojim se tražilo donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor o prodaji nekretnine raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja.

Utvrđujući da je ugovor raskinut 15. srpnja 2009., god., kada je dospjela i obveza tuženika-protutužitelja da tužitelju-protutuženiku vrati ono što je na temelju raskinutog ugovora primio, a da je tužitelj-protutuženik tada protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa plaćenog na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene stana stavio u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od 5 godina, prvostupanjski sud prihvaća prigovor zastare tražbine tužitelja- protutuženika, te utvrđujući da tužitelj-protutuženik, kao ugovorna stranka koja je odgovorna za neispunjenje ugovora gubi pravo na povrat isplaćene kapare, odbija protutužbeni zahtjev u tom dijelu.

Tužitelj-protutuženik prigovara da su ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., stranke jasno odredile što je predmet kupoprodaje, pa mu nije jasno zbog čega sud smatra da je do raskida došlo njegovom odgovornošću, jer u roku nije isplatio cjelokupnu ugovorenu prodajnu cijenu, kraj činjenice da tuženik-protutužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu-predaje stana tužitelju-protutuženiku u površini, strukturi, opremljenosti i podobnosti za uknjižbu. Tvrdi da je tuženik-protutužitelj kao prodavatelj bio dužan predati kupcu – tužitelju-protutuženiku stan u površini, strukturi, uređenju, te pravim pretpostavkama uknjižbe onako kako je ugovoreno, a on je, kao kupac, trebao isplatiti ugovorenu cijenu u visini i u roku kako je ugovoreno.

U toč. I predugovora, ugovorne stranke složno pretpostavljaju:

- da su tuženik-protutužitelj i N. T. suvlasnici svaki za po ½ dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1037, Z. U. 1410, K. O. D. P., a koje pravo je evidentno u zemljišnim knjigama O. suda u S.,

- da je na predmetnoj nekretnini izgrađena građevina, legalno i zakonito, i to stambena građevina sa 6 stanova, prostorom za domaćinstvo i radnom sobom, i to između ostaloga, jednim stanom u prizemlju te da je za istu građevinu izdana od strane R., S.-dalmatinska županija, U. odjel za prostorno uređenje, G.

dozvola K.: … od dana 06. svibnja

2008. god.,

- da je sukladno sporazumu suvlasnika predmetne nekretnine opisane u alineji 1 tog članka, tuženika-protutužitelja i N. T., tuženik-protutužitelj isključivi vlasnik i posjednik za cijelo, među ostalim i dijela predmetne nekretnine, i to upravo stana u prizemlju koji se sastoji od ulaznog hola, hodnika, 3 sobe, kupaonice, WC-a, spreme, kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka, s pripadajućom terasom i parking mjestom, ukupne površine cca. 106 m2, kojem stanu pripadaju zajedničke prostorije, uređaji zgrade i čest. zem. na kojoj je zgrada sagrađena u njegovom idealnom dijelu srazmjerno vrijednosti stana prema ostalim stanovima kojima te zajedničke prostorije služe, - da u trenutku sklapanja predugovora ista građevina nije finalizirana, te predstoje radovi unutarnjeg i vanjskog uređenja predmetnog objekta,

- da je u odnosu na predmetnu nekretninu, danom potpisa predugovora u tijeku postupak etažiranja, time da stan koji je prednje opisan, te je objektom kupoprodaje po ovom predugovoru, nije upisan kao samostalna cjelina na ime prodavatelja u zemljišnim knjigama O. suda u S..

U toč. II predugovora, ugovorne stranke su složne da predugovorom preuzimaju obvezu na zaključenje kupoprodajnog ugovora o kupoprodaji nekretnine, i to opisanog stana u prizemlju zgrade sa pripadajućim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, sa slijedećim bitnim sastojcima glavnog ugovora:

- prodavatelj kao stvarni i neprijeporni vlasnik prodaje, a kupac kupuje nekretninu pobliže opisanu u toč. 1 predugovora, i to baš opisani stan u prizemlju zgrade sa pripadajućim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade,

- kupoprodajna cijena za nekretninu koja je predmet kupoprodaje, opisano u prethodnoj alineji predugovora, ugovora se na iznos od 169.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

- danom sklapanja predugovora kupac isplaćuje prodavatelju dio utanačene kupoprodajne cijene, i to baš iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, što prodavatelj potvrđuje svojim potpisom na predugovoru, te isto služi umjesto bilo kakove druge potvrde o primitku novca,

- navedeni iznos (20.000,00 EUR) isplaćen prodavatelju danom potpisa predugovora jeste kapara kao odustatnina, što pretpostavlja jasnu volju ugovornih stranaka da ukoliko kupac odustane od zaključenja glavnog ugovora, gubi iznos kapare u cijelosti, odnosno u slučaju da prodavatelj odustane od zaključenja glavnog ugovora, dužan je kupcu vratiti dvostruki iznos kapare,

- preostali dio kupoprodajne cijene tj. iznos od 149.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, kupac se obvezuje isplatiti prodavatelju u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ovog predugovora, i to na način da će prodavatelju isplaćivati mjesečno iznos od 12.466,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, time da je navedene mjesečne obroke dužan platiti prodavatelju najkasnije do 5. u mjesecu za tekući mjesec, o čemu će stranke sačiniti posebnu potvrdu o isplati novca,

- ukoliko kupac bude kasnio s uplatama navedenih mjesečnih anuiteta, stranke ugovaraju penale, i to u iznosu od 100 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, za svaki dan zakašnjenja,

- stranke su suglasne da će pristupiti sklapanju glavnog ugovora po završetku postupka etažiranja predmetne nekretnine i upisa predmeta kupoprodaje iz ovog predugovora kao samostalne cjeline na ime prodavatelja u zemljišnim knjigama ovog suda, koji postupak se prodavatelj obvezuje okončati najkasnije u roku od godine dana od dana sklapanja ovog predugovora, do kada se kupac pak obvezuje isplatiti cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene na način i u obrocima kako je prednje navedeno,

- kupac stupa u posjed nekretnine koja je predmet kupoprodaje danom sklapanja glavnog ugovora, do kada će prodavatelju biti isplaćen cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene na način i u obrocima kako je prednje navedeno, te okončan postupak etažiranja predmetne nekretnine i ishođen upis predmeta prodaje kao samostalne cjeline u zemljišnim knjigama O. suda u S., na ime prodavatelja,

- ugovorne stranke su složne da porez na promet nekretnina plaća kupac,

- stranke su ugovor pročitale, ističu da ovaj ugovor predstavlja njihovu pravu volju, te ga potpisuju.

U toč. 3 predugovora, ugovorne stranke su složne da će pristupiti zaključenju kupoprodajnog ugovora sa bitnim elementima glavnog ugovora kako je navedeno u prethodnoj točki. Glavni (konačni) ugovor sadržavat će izričito ovlaštenje prodavatelja da se kupac može autonomno uknjižiti kao vlasnik kupljene nekretnine (clausula intabulandi). Uknjižba prava vlasništva na ime kupca, samostalno bez sudjelovanja prodavatelja, podrazumijeva da su stranke zaključile glavni ugovor i da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena prodavatelju.

U toč. 4 predugovora, ugovorne stranke su složne da je cijena nekretnine utvrđena točkom 2. predugovora konačna i nepromjenjiva.

Dakle, obveze tuženika-protutužitelja kao prodavatelja iz predugovora, koji po sadržaju predstavlja ugovor o kupoprodaji nekretnine, jer sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora (predmet i cijenu), je predaja u posjed predmetnog stana, do kada je tužitelj-protutuženik trebao isplatiti cjelokupnu ugovorenu cijenu, etažiranje predmetne nekretnine i upis predmeta prodaje kao samostalne cjeline u zemljišnim knjigama, te izdavanje tabularne izjave, dakle izričitog ovlaštenja prodavatelja da se kupac može autonomno uknjižiti kao vlasnik kupljene nekretnine (clausula intabulandi), kojoj je trebala prethoditi isplata kupoprodajne cijene u cijelosti.

Tužitelj-protutuženik tvrdi da je površina stana precizirana ugovorom (106,00 m2), čak je i tuženik-protutužiteljj priznao da je stan koji je predao tužitelju-protutuženiku puno manji, a radi se o bitnom elementu ugovora, da tuženik-protutužitelj nije uredio stan, niti ga dovršio da bude pogodan za redovnu uporabu, niti u odnosu na dovod brojila struje i vode. Međutim, utvrđeno je da je tužitelj-protutuženik uselio u stan dva mjeseca nakon sklapanja ugovora, tijekom rujna 2008. god., prilikom preuzimanja ključeva i useljenja pregledao je stan, dakle bio je zadovoljan strukturom i površinom stana, očitujući svojim ponašanjem pristanak na to da stan nema spremu, terasu i parkirališno mjesto te je nakon useljenja, u razdoblju od listopada do prosinca 2008. godine, isplatio na ime kupoprodajne cijene 44.000,00 EUR, pa ne može isticati prigovor djelomičnog neispunjenja ugovora.

U odnosu na prigovor tužitelja-protutuženika da je dogovor s tuženiko- protutužiteljem bio da mu kupoprodajnu cijenu isplati putem kredita, gdje bi predmetni stan zalogom osigurao tražbinu, u čemu mu je trebala pomoći majka, isti je suprotan ugovorenoj obvezi tužitelja-protutuženika da isplati prodajnu cijenu u roku od 12 mjeseci od sklapanja ugovora o kupoprodaji, kao i nemogućnosti davanja zaloga (hipoteke) u korist banke u svrhu ishođenja kredita, kraj činjenice da je s tuženikom-protutužiteljem ugovorio uknjižbu prava vlasništva na stanu tek po proteku 12 mjeseci od sklapanja ugovora.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine raskinut po samom zakonu protekom ugovorenog roka od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, tj. 15. srpnja 2009., smatrajući da je rok od 12 mjeseci za isplatu kupoprodajne cijene bitan sastojak ugovora.

Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO, kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Međutim, stranke nisu ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim ako tuženik ne ispuni svoju obvezu isplate prodajne cijene u roku od 12 mjeseci od sklapanja ugovora, niti je ispunjenje ugovora u roku bitan sastojak ugovora po prirodi tog pravnog posla.

U tom slučaju, sukladno odredbi čl. 362. st. 2. ZOO, ako je vjerovnik (tuženik- protutužitelj) želio raskinuti ugovor, morao je ostaviti dužniku (tužitelju-protutuženiku) primjeren naknadni rok za ispunjenje.

Prema odredbi čl. 363. ZOO, vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

Tužitelj-protutuženik je djelomično ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene, isplaćujući iznos od 64.000,00 EUR do prosinca 2008. godine, a ugovorom se obvezao, uz isplatu kapare kao odustatnine u iznosu od 20.000,00 EUR, isplatiti preostali dio prodajne cijene u iznosu od 149.600,00 EUR u roku od 12 mjeseci od sklapanja ugovora u mjesečnom iznosu od 12.466,00 EUR, pa kako je iz držanja tužitelja- protutuženika bilo izvjesno da neće ispuniti svoju ugovornu obvezu, tuženik-protutužitelj je dopisom tužitelju-protutuženiku od 8. prosinca 2009. god., kojim ga obavještava da zbog kršenja ugovornih odredbi (plaćanja samo iznosa od 44.000,00 EUR umjesto dospjelog cjelokupnog iznosa) raskida Predugovor o kupoprodaji nekretnine, te ga poziva da iseli iz stana u roku od 15 dana od primitka dopisa, jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor, dakle ugovor je raskinut u prosincu 2009. godine.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik-protutužitelj ovlašten zahtijevati od tužitelja-protutuženika, kao osobe koja koristi stan bez pravne osnove, predaju stana u posjed slobodnog od osoba i stvari, koji je od 2009. godine upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik suvlasničkog dijela povezanog s posebnim dijelom, trosobnim stanom, slijedom čega je neosnovan tužiteljev-protutuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije za vlasničkopravni zahtjev. Prvostupanjski sud odbija protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 84.000,00 EUR, uzimajući u obzir da je ugovor raskinut u prosincu 2009. godine, kada je dospjela i obveza tuženika-protutužitelja da tužitelju-protutuženiku vrati ono što je na temelju raskinutog ugovora primio, te prihvaćajući tuženikov-protutužiteljev prigovor zastare tražbine, budući da je tužitelj-protutuženik zahtjev za isplatu iznosa plaćenog na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene postavio u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015. god., protekom općeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO. Tužitelj-protutuženik prigovara da su u okolnostima raskida ugovora, obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (čl. 368. st. 1. ZOO), te da ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima za ispunjenje dvostrano-obveznih ugovora, dakle prema pravilima iz čl. 358. i dalje ZOO. U tome smislu, nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu. Tvrdi da zastarijevanje nije moglo početi izvan pravila istodobnog ispunjenja, čime je prigovor zastare neosnovan.

Tužiteljvo-protutuženikovo pozivanje na pravilo istodobnog ispunjenja ima osnove samo kod ugovora kod kojih postoji ugovorena istodobnost ispunjenja obveza obiju ugovornih strana, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

Naime, tužitelj-protutuženik je od rujna 2008. godine u posjedu predmetnog stana, a od sklapanja ugovora počela je teći njegova obveza isplate prodajne cijene, koju on nije ispunio, zbog čega je tuženik-protutužitelj i raskinuo ugovor u prosincu 2009. god., dakle ugovor je raskinut zbog neispunjenja ugovorne obveze tužitelja-protutuženika.

Tuženik-protutužitelj je preuzeo obvezu etažiranja predmetne nekretnine i upisa predmeta prodaje kao samostalne cjeline u zemljišnim knjigama, koju obvezu je ispunio jer je izvršio etažiranje zgrade i predao zahtjev za provedbu etažnog elaborata 9. rujna 2009. god., te izdavanje tabularne izjave, dakle izričitog ovlaštenja prodavatelja da se kupac može autonomno uknjižiti kao vlasnik kupljene nekretnine (clausula intabulandi), kojim obvezama je trebala prethoditi isplata kupoprodajne cijene u cijelosti, pa se tužitelj- protutuženik ne može pozivati na pravilo istodobnog ispunjenja.

Kraj takvog stanja stvari, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 225. ZOO), kad je odbio protutužbeni zahtjev na isplatu, našavši da je taj zahtjev postavljen izvan petogodišnjeg zastarnog roka, od raskida ugovora (prosinac 2009. god.) do podnošenja protutužbenog zahtjeva (13. listopada 2015. god.).

Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP), kad je tužitelju-protutuženiku naloženo da tuženiku- protutužitleju naknadi parnični trošak od 70.225,00 kn.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja-protutuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I izreke, toč. II izreke u dijelu kojim je odbijen tada protutužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem se predlaže donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ugovor – predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, toč. III i IV izreke, tj. odlučiti kao u izreci ove presude.

Kako je već navedeno, presudom i rješenjem V. suda R. H. posl. br. R. 349/2020-5 od 07. prosinca 2021. god., prihvaćena je revizija tužitelja-protutuženika i ukinuta presuda Ž. suda u Z. posl. br. 6 G. -

20/17-2 od 14. ožujka 2019. god., u dijelu u kojem je odbijen tada protutužbeni zahtjev za isplatu tužitelju-protutuženiku iznosa od 84.000,00 E.-a u kunama s zateznom kamatom na taj iznos, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja- protutuženika na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., zbog neispunjenja obveze prodavatelja, i presuda ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god., u dijelu toč. I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., zbog neispunjenja obveze prodavatelja, kao i u toč. III i i IV izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Odbačena je revizija tužitelja-protutuženika u odnosu na drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odlučeno o tada tužbenom zahtjevu na iseljenje (točka I izreke) kao nedopuštena.

U obrazloženju odluke revizijskog suda se navodi da je protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj-protutuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude i prihvaćanje protutužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je dijelom osnovana, a dijelom nedopuštena.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tada zahtjev tuženika-protutužitelja za iseljenje tužitelja-protutuženika iz predmetnog stana, te tada protutužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je raskinut ugovor – predugovor o kupoprodaji toga stana od 14. srpnja 2008., sklopljen između tuženika-protutužitelčja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca zbog neispunjenja obveze prodavatelja, i zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu 84.000,00 EUR u kunama s kamatama, na ime vraćanja plaćene kupoprodajne cijene.

Vrijednost predmeta spora tuženik-protutužitelj je za svoj tužbeni zahtjev, usmjeren na iseljenje tužitelja-protutuženika, označio u tužbi na iznos od 50.000,00 kn, te je to mjerodavna vrijednost predmeta spora za tada tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a.

Slijedom iznesenog, imovinski kriterij za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, u odnosu na tada tužbeni zahtjev za iseljenje nije ispunjen, jer je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, pa je protiv tog dijela drugostupanjske presude dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, odnosno izvanredna revizija, s obzirom da prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je prvostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a pobijana presuda u tom dijelu nije donesena primjenom odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a ne radi se o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

Kako vrijednost predmeta spora navedenog pobijanog dijela presude ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kn, za zaključiti je da je revizija tužitelja-protutuženika u tom dijelu nedopuštena.

Stoga je temeljem čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja-protutuženika u tom dijelu valjalo odbaciti.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a, propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

U ovom predmetu tužitelj-protutuženik je u tada podnesenoj protutužbi postavio jedan nenovčani zahtjev (na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine zbog neispunjenja obveze prodavatelja) i jedan novčani zahtjev (na isplatu 84.000,00 EUR u kunama).

U odnosu na nenovčani protutužbeni zahtjev (na utvrđenje) tužitelj- protutuženik nije odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), niti je tuženik- protutužitelj tražio od suda da u odnosu na taj dio tada protutužbenog zahtjeva tužitelj-protutuženik odredi VPS, ili da ga odredi sud, sukladno odredbi čl. 4. st. 4. ZPP-a, no neovisno o tome kako zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 84.000,00 EUR u kunama.

U odnosu na novčani tada protutužbeni zahtjev VPS-a je vrijednost tog zahtjeva (čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a).

Temeljem iznesenog, imovinski kriterij za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, u odnosu na tada protutužbeni (deklaratorni) zahtjev na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine zbog neispunjenja obveze prodavatelja, je ispunjen, jer je vrijednost predmeta spora i tog dijela zahtjeva 84.000,00 EUR u kunama, pa je protiv toga dijela drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, odnosno redovna revizija.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a). U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a, stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je između tuženika-protutužitelja kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika kao kupca 14. srpnja 2008., sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnine,

- da je prilikom sklapanja ugovora tužitelj-protutuženik isplatio tuženiku- protutužitelju iznos od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate na ime kapare kao odustatnine,

- da se za preostali dio kupoprodajne cijene, tj. iznos od 149.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj-protutuženik obvezao isplatiti prodavatelju u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja predugovora, i to na način da će prodavatelju isplaćivati mjesečno iznos od 12.466,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, o čemu će stranke sačiniti posebnu potvrdu o isplati novca,

- da je dogovoreno plaćanje penala ukoliko kupac bude kasnio s uplatama navedenih mjesečnih anuiteta i to u iznosu od 100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za svaki dan zakašnjenja,

- da je tužitelj-protutuženik uselio u predmetni stan dva mjeseca nakon sklapanja Predugovora, kada je isti priveden svrsi, te da je tužitelj-protutuženik na ime obročne otplate prodajne cijene stana isplatio tuženiku-protutužitelju u listopada 2008., iznos od 12.500,00 EUR, u studenome 2008., iznos od 11.500,00 EUR, te u prosincu iste godine, iznos od 20.000,00 EUR, što s ranije plaćenom kaparom ukupno iznosi 64.000,00 EUR.

S obzirom da su stranke ugovorile da će tužitelj-protutuženik kao kupac u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja predugovora, isplatiti tuženiku-protutužitelju cjelokupni iznos ugovorene kupoprodajne cijene (169.600,00 EUR), da su ugovorile predmet kupoprodaje, cijenu predmetnog stana i dinamiku obročne isplate cijene stana, da je tužitelj-protutuženik uselio u stan dva mjeseca nakon sklapanja predugovora, prvostupanjski sud ocjenjuje da je 14. srpnja 2008., između stranaka sklopljen glavni ugovor o kupoprodaji stana s obročnom isplatom prodajne cijene u roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora, te u vezi s tim i s odgodom prijenosa prava vlasništva stana u zemljišnoj knjizi na isti rok, uz obvezu tuženika-protutužitelja da u tome roku okonča postupak etažiranja stambene zgrade i uknjiži stan u zemljišnoj knjizi kao samostalnu cjelinu, dok je preuzeta obveza stranaka na sklapanje glavnog ugovora zapravo obveza tuženika-protutužitelja da po isplati prodajne cijene stana izda tužitelju-protutuženiku tabularnu ispravu radi upisa prava vlasništva stana kao samostalne cjeline.

Cijeneći da je tužitelj-protutuženik pristao da stan nema ugovorenu spremu, terasu i parkirališno mjesto, te da nije u ugovorenom roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovora tužitelju isplatio cjelokupni iznos ugovorene prodajne cijene stana, prvostupanjski sud zaključuje da je ugovor o kupoprodaji nekretnine, sukladno odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), raskinut po samom zakonu protekom ugovorenog roka od 12 mjeseci od dana sklapanja (pred)ugovora, tj. 15. srpnja 2009. godine.

Nadalje zaključuje da je, s obzirom da je ugovor raskinut 15. srpnja 2009., tada dospjela i obveza tuženika-protutužitelja, vraćanja tužitelju-protutuženiku, svega onoga što je na temelju raskinutog ugovora primio, a da je tužitelj-protutuženik protutužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa plaćenog na ime dvostruke kapare i dijela prodajne cijene stana postavio u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015., tj. po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, slijedom čega prihvaća tuženikov- protutužieljev prigovor zastare tražbine tužitelja-protutuženika, te utvrđujući da tužitelj-*protutuženik, kao ugovorna stranka koja je odgovorna za neispunjenje ugovora, gubi pravo na povrat isplaćene kapare, i odbija tada protutužbeni zahtjev vezano za vraćanje utuženog novčanog iznosa.

Drugostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 363. ZOO-a, prema kojoj vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, a kako je tuženik-protutužitelj dopisom tužitelju-protutuženiku od 8. prosinca 2009., obavijestio tužitelja-protutuženika da zbog kršenja ugovornih odredbi (plaćanja samo iznosa od 44.000,00 EUR umjesto dospjelog cjelokupnog iznosa) raskida predugovor o kupoprodaji nekretnine, te ga poziva da iseli iz stana u roku od 15 dana od primitka dopisa, te zaključuje da je tuženik-protutužitelj jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor, i da je ugovor raskinut u prosincu 2009., slijedom čega prihvaća tuženikov-protutužiteljev prigovor zastare tražbine tužitelja-protutuženika, pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a. Ujedno smatra da tužiteljevo-protutuženikovo pozivanje na pravilo istodobnog ispunjenja (čl. 358. ZOO-a) ima osnove samo kod ugovora kod kojih postoji ugovorena istodobnost ispunjenja obveza obiju ugovornih strana, a da se o tome u konkretnom slučaju ne radi.

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tužitelj-protutuženik u reviziji navodi da se drugostupanjski sud u pobijanoj presudi u pogledu ponašanja tužitelja-protutuženika i pored toga što je utvrdio da je tužitelj-protutuženik djelomično ispunio svoju obvezu (isplatom kupoprodajne cijene u iznosu od 64.000,00 eura), pozvao na odredbu čl. 363. ZOO-a smatrajući da je „bilo izvjesno da tužitelj-protutuženik neće ispuniti svoju ugovornu obvezu“, te ističe da navedeni zaključak drugostupanjskog suda nije obrazložen, odnosno da nije vidljivo iz kojih činjenica i dokaza je izveo navedeni zaključak, ali i da postoji proturječnost između stanja spisa i navedenog zaključka drugostupanjskog suda, kao i proturječnost o tome da je tuženik-protutužitelj dopisom tužitelju- protutuženiku od 8. prosinca 2009. jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor.

Tužitelj-protutuženik ujedno smatra da je postupajući na navedeni način pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer odredbu čl. 363. ZOO-a u konkretnom slučaju uopće nije trebalo primijeniti, pa se poziva na odredbu čl. 362. st. 2. ZOO-a i navodi da plaćanje kupoprodajne cijene u roku nije bitni sastojak ugovora, a da za primjenu odredbe čl. 363. ZOO-a, nisu izneseni jasni razlozi, te tvrdi da je i time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je radi navedenog pobijana presuda nerazumljiva.

Neosnovano je pozivanje tužitelja-protutuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i vezano za početak tijeka zastarnog roka za vraćanje primljenog na temelju raskinutog ugovora, kada tvrdi da je u tom dijelu pobijana presuda nerazumljiva, pa se ne može ispitati jer iz izreke presude nije jasno kada je ugovor raskinut, jer je vezano za pitanje zastare pobijana odluka sasvim jasna i razumljiva, a izneseno shvaćanje je obrazloženo, ono nije proturječno, te se pobijana presuda u tom dijelu može ispitati, pa u tom dijelu odluka nije donesena uz počinjenje citirane bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Osnovano se međutim tužitelj-protutuženik poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, vezano za primjenu odredbe čl. 363. ZOO-a, kada je zaključio da je „bilo izvjesno da tužitelj-protutuženik neće ispuniti svoju ugovornu obvezu“, jer navedeni zaključak drugostupanjski sud nije valjano obrazložio, odnosno nije jasno iz kojih činjenica i dokaza je izveo takav zaključak kada je nesporno utvrđeno da je tužitelj-protutuženik isplatio tuženiku-protutužitelju dio kupoprodajne cijene, zbog čega postoji proturječnost između stanja spisa i navedenog zaključka drugostupanjskog suda. Osim toga, osnovano tvrdi tužitelj- protutuženik da postoji proturječnost između stanja spisa i zaključka drugostupanjskog suda o primjeni čl. 363. ZOO-a, i neprimjeni čl. 362. st. 2. ZOO-a na konkretni slučaj, s obzirom da je tuženik-protutužitelj dopisom tužitelju- protutuženiku od 8. prosinca 2009., jednostranom izjavom volje raskinuo predmetni ugovor i utvrđenja nižestupanjskih sudova da plaćanje kupoprodajne cijene u roku nije bio bitni sastojak ugovora.

Kako su nižestupanjski sudovi vezano za primjenu čl. 363. ZOO-a, i neprimjenu čl. 362. st. 2. ZOO-a, iznijeli nedostatne razloge, i kako su izneseni razlozi vezano za (ne)primjenu tih odredbi proturječni stanju spisa, u odnosu na tada protutužbeni deklaratorni zahtjev tužitelja-protutuženika, počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 394. st .1. ZPP-a, bilo nužno u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje je li nastupila zastara potraživanja kojeg tužitelj-protutuženik nastoji ostvariti u parnici. Prijeporno je, je li nastupila zastara tražbine tužitelja-protutuženika koju temelji na učincima raskida ugovora iz čl. 360. i čl. 368. ZOO-a.

Tužitelj-protutuženik u preostalom dijelu revizije, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, navodi da u ovom slučaju nije bio dužan ispuniti svoju obvezu prema tuženiku-protutužitelju sve dok tuženik-protutužitelj nije ispunio, ili nije bio spreman istodobno ispuniti, svoju obvezu predaje stana u površini i s svojstvima kako je to ugovoreno predugovorom od 14. srpnja 2008., te da je u tom smislu pogrešno primijenjena odredba čl. 358. ZOO-a, jer je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da istodobnost ispunjenja kao obveza obiju ugovornih strana mora biti posebno ugovorena. Tvrdi da, suprotno navedenom shvaćanju drugostupanjskog suda, istodobnost ispunjenja kod dvostrano obveznih ugovora postoji i da se ona primjenjuje po samom ZOO-u, ali da je dopušteno da se i drugačije između stranaka dogovori, te smatra da je pogrešan zaključak toga suda da je zastarni rok za tražbinu tužitelja-protutuženika počeo teći raskidom ugovora, i da posljedično tome nema osnove za odbijanje tada protutužbenog zahtjeva za povrat iznosa 84.000,00 EUR.

Prema odredbi čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok prema odredbi čl. 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Prema pretežnoj sudskoj praksi pravo stranke da nakon raskida (pred)ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala, zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida (pred)ugovora (tako i u R.-x 838/12-2 30. travnja 2013.).

Međutim, prema odredbi čl. 12. ZOO-a, u zasnivanju obveza i o ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a prema odredbi čl. 358. ZOO-a (u kojoj je propisano pravilo istodobnog ispunjenja) u dvostrano-obveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla (st. 1.), ali ako u sudskom postupku jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obvezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj narediti da ispuni svoju obvezu kad i druga strana ispuni svoju (st. 2.).

Prema odredbi čl. 368. ZOO-a, raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (st. 1.), a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (st. 2.), te ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostrano-obveznih ugovora (st. 3).

Prema citiranim odredbama raskidom ugovora prestaju i obveze između suugovaratelja, jer se nastupanjem raskida ugovora obje strane „oslobađaju“ svojih ugovornih obveza (st. 1. prvi dio rečenice), a budući da ugovora više nema, ni jedna ugovorna strana ne može više zahtijevati njegovo ispunjenje. Stoga su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze eventualne obveze naknade štete. Ispune li obje ugovorne stranke svoje ugovorne obveze, ali tako da ih jedna ispuni u potpunosti, a druga djelomično, ili obje strane samo djelomično, obje strane imaju pravo u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja zahtijevati vraćanje onoga što su dale (dvostrana restitucija). Uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima istodobnog ispunjenja obveza u dvostrano obveznom ugovoru, pri čemu se kod uzajamnih vraćanja neizostavno podrazumijeva primjena čl. 12. ZOO-a, odnosno primjena načela savjesnosti i poštenja, ali i odgovarajućih odredbi ZOO-a vezanih za mane volje.

To u konkretnom slučajnu slučaju znači da, kada je zbog utvrđenog raskida ugovora određeno vraćanje tuženiku-protutužitelju (prodavatelju) stana koji je bio predmet ovog predugovora, to sukladno pravilu istodobnog ispunjenja obveza u dvostrano obveznim ugovorima, (koje se pravilo primjenjuje i u slučaju raskida ugovora, a ne samo o ispunjenju ugovorne obveze), u toj situaciji zastara za vraćanje druge ugovorne strane nije mogla nastupiti trenutkom raskida ugovora nego tek trenutkom kada je sud, zbog učinka raskida ugovora, naložio tužitelju-protutuženiku (kupcu) da tuženiku-protutužitelju (prodavatelju) vrati predmetni stan, jer tužitelj- protutuženik nije bio dužan vratiti tuženiku-protutužitelju predmetni stan prije nego mu tuženik-protutužitelj vrati ono što je primio od tužitelja-protutuženika na ime plaćenog za taj stan, a taj trenutak može biti dan donošenja pravomoćne odluke kojom je tužitelju-protutuženiku naloženo iseljenje i predaja predmetnog stana tuženeiku- protutužielju. Svako drugo tumačenje dovodilo bi stranke u neravnopravan položaj i bilo bi suprotno navedenom načelu savjesnosti i poštenja, a i nelogično, s obzirom da se radi o istodobnom ispunjenju, odnosno vraćanja primljenog, (u konkretnom slučaju stana i plaćene kupoprodajne cijene), kao posljedici raskida ugovora, i da bi se zastara glede obveza ugovornih strana cijenila po različitim kriterijima, što bi posljedično dovelo do toga da je zahtjev jedne strane u zastari, a druge nije, pa da bi jedna strana bila dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju ugovora koji je raskinut, a da to druga ugovorna strana ne bi bila dužna, a to nije smisao citiranih odredbi niti pravila o dvostranoj restituciji.

I pravno shvaćanje vezano za vraćanje danog vezano za utvrđenje ništetnosti (pred)ugovora zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2, potvrđuje naprijed izneseno pravno shvaćanje, a ono glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

Prema tome, u konkretnoj situaciji kada su nižestupanjski sudovi utvrdili da je predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine raskinut 15. srpnja 2009., neovisno što je tužitelj-protutuženik svoj zahtjev za isplatu onoga što je platio po predugovoru istaknuo 13. listopada 2015., prema pravnom shvaćanju ovog suda za njegov zahtjev za vraćanje danog nije nastupila zastara tražbine u smislu odredbe čl. 225. u svezi čl. 215. st. 1. i čl. 216. ZOO-a, jer je tek prvostupanjskom presudom (7. listopada 2016., koja je postala pravomoćna 14. ožujka 2019.), tužitelju-protutuženiku naložena predaja, tuženiku-protutužitelju njegovog stana, jer prema pravilu o istodobnom ispunjenju u dvostrano-obveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako i druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

Iz naprijed navedenih razloga, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova u rješavanju pitanja zastare, ostale su nepotpuno utvrđene odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tada protutužbenog zahtjeva tuženika za vraćanje danog, pa nema uvjeta za preinaku pobijane odluke. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U ponovljenom postupku bit će potrebno, imajući na umu sve naprijed navedeno, utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem, pa će tek tada sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Tijekom ponovno provedenog postupka na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2022. god., tužitelj-protutuženik je smanjio sada tužbeni zahtjev navodeći da jer ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu za iznos od 64.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a za iznos od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s kamatama povlači tužbu, obzirom na rezultate postupka u dijelu u kojem je donesena pravomoćna odluka.

Nadalje navodi da je iz dokaza koji su izvedeni u ovom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj-protutuženik isplatio tuženiku-protutužitelju iznos od 64.000,00 eura, pa traži povrat tog iznosa.

Tuženik-protutužitelj na istom ročištu navodi da se protivi i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na odluku Vrhovnog suda, posebno vezano za primjenu odredbe čl. 363 ZOO-a, odnosno ne primjenu čl. 362. st. 2 ZOO-a, ističe da je prodavatelj nekretnine kao vjerovnik u prosincu 2009. god., bio ovlašten jednostranom izjavom raskinuti ugovor sklopljen 14. srpnja 2018., bez ostavljanja dužniku naknadnog roka. Ovo iz razloga što su stranke predugovorom ugovorile obročnu isplatu kupoprodajne cijene u 12 jednakih mjesečnih rata, a kako je kupac nekretnine kao dužnik zadnju isplatu izvršio u prosincu 2008. god., te punih 12 mjeseci nije izvršio niti jednu uplatu, iako je preuzeo posjed stana, vjerovnik je opravdano smatrao da kupac kao dužnik ovu svoju obvezu neće niti ispuniti.

Vezano za istovremeno ispunjenje obveza, ističe da je tuženik-protutužitelj kao prodavatelj ispunio svoju obvezu predajom stana kupcu, a kupac je kao dužnik primio ispunjenje kad je preuzeo u posjed nekretninu. Stoga su sve tvrdnje tužitelja- protutuženika, ranije tuženika–protutužitelja da sadašnji tuženik-protutužitelj, ranije tužitelj-protutuženik, nije ispunio svoju obvezu, neosnovane. Također je neosnovana tvrdnja tužitelja-protutuženika kao kupca nekretnine, da stan nije imao ugovorenu površinu. Naime, u predugovoru u točki 2, alineja 1 je navedeno da stan zajedno sa parkirnim mjestom treba imati površinu od cca. 106 m2.

Budući da tužitelj-protutuženik bez valjanog pravnog osnova i bez naknade koristi nekretninu tuženika-protutužitelja od rujna 2008. god., i traži povrat onoga što je platio na ime dijela kupoprodajne cijene, tuženik-protutužitelj je postavio protutužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje njegove nekretnine koji glasi: "I Dužan je tužitelj-protutuženik isplatiti tuženiku-protutužitelju N. T. iznos od 4.000,00 kn mjesečno počevši od 1. siječnja 2010. god., sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a određuje se do 31.srpnja 2015. god., prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem razdoblju uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II Dužan je tužitelj-protutuženik isplatiti tuženiku-protutužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

Tuženik-protutužitelj je predložio od Porezne uprave zatražiti podatke o visine najamnine za područje G. P. za vrijeme od 2010. god., do danas.

Tužitelj-protutuženik na istom ročištu, a prije upuštanje u raspravljanje povodom protutužbe, ističe da protutužba u ovoj fazi postupka nije dopuštena, te se protivi stupanju u parnicu po protutužbi.

Naime, prema odredbi čl. 189 st. 1 ZPP-a, tuženik može do zaključenja prethodnog postupka podnijeti protutužbu, što znači da u ovoj fazi postupka to nije moguće. Pa se predlaže da sud donese rješenje kojom će protutužbu odbaciti, a podredno ako ne prihvati taj prijedlog, da donese rješenje kojim će razdvojiti postupanje, odnosno rješenje koji8m će se po protutužbi formirati novi predmet, te da u ovom predmetu zaključi raspravu i donesei presudu budući da je činjenično stanje u ovoj parnici u cijelosti raspravljeno.

Utoliko su tvrdnje tuženika-porotutužitleja, u dijelu koji se odnosi na tužiteljev- protutuženikov zahtjev istaknut u ovoj parnici bespredmetne, budući da je sud presudom utvrdio da je ugovor raskinut, a to samo po sebi znači da svaka strana vraća što je primila, te da je nesporno da tuženik-protutužitelj nije vratio ono što je primio, pa je pravno pitanje ima li tužitelj-protutuženik pravo na isplatu kako je tražio. Radi toga, predlaže se da sud u pogledu tužbe zaključi raspravljanje i donese odluku, a vezano za protutužbu, da se to pitanje raspravi u posebnoj parnici.

Na istom ročištu se je tuženik-protutužitelj usprotivio se iznesenim navodima tužitelja-protutuženika, te ističe da je ova parnica započela 2011. god., te da se odredba čl. 189 ZPP-a, sukladno prijelaznim i završnim odredbama zakona o izmjena i dopunama ZPP-a iz 2013., ne primjenjuje u ovom slučaju.

Vezano za raskid ugovora ističe da je Vrhovni sud ukinuo dio odluke kojom se utvrđuje da je predugovor o kupoprodaji sklopljen među parničnim strankama raskinut, a takva odluka suda u svakom slučaju ima samo deklaratorni karakter, budući da se Ugovor zbog neispunjenja raskida tzv. "prostom izjavom", a navedeni predugovor raskinut je dopisom punomoćnika od 09. prosinca 2009. godine.

Raspravnim rješenjem od 25. ožujka 2022. god., strankama je naloženo da u roku od 15 dana izvijeste sud da li je tužitelj-protutuženik postupio sukladno pravomoćnoj presudi ovog suda posl. br. P.-284/11 od 07. listopada 2016. god., u točci I izreke presude, odnosno da izvijeste sud da li je tužitelj-protutuženik iselio iz predmetnog stana, i ukoliko jeste da izvijeste sud o točnom datumu iseljenja tužitelja- protutuženika iz predmetnog stana.

Tužitelju-protutuženiku je naloženo da u istom rolu izvijesti sud i dostavi sudu dokaze na okolnost visine svojih redovitih mjesečnih primanja tokom spornog razdoblja srpanj 2008. god. – prosinac 2009. godine.

U podnesku od 30. ožujka 2022.god., tužitelj –protutuženik navodi da je nakon revizijske odluke br. R.-349/2020-5 od 07. prosinca 2021.g., te odluka povodom istaknutih pravnih lijekova, u ovoj pravnoj stvari je ostalo raspraviti:

- pitanje prava i iznosa temeljem tužbenog zahtjeva sadašnjeg tužitelja koji je ranije bio tuženik-protutužitelj u iznosu od 64.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s kamatom od 15. srpnja 2008. g., do isplate;

- pitanje povodom tužbenog zahtjeva sadašnjeg tužitelja, a ranijeg tuženika- protutužitelja, koji glasi na utvrđenje da je ugovor-predugovor o prodaji nekretnine od 14. srpnja 2008.g., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, sada tuženika;

- te pitanje parničnog troška.

Na ročištu za glavnu raspravu od 25. ožujka 2022.g., sadašnji tuženik- protutužitelj N. T. je postavio protutužbeni zahtjev kojim traži od tužitelja-

protutuženika isplatu iznosa od 4.000,00 kuna mjesečno s kamatom od 01. siječnja 2010.godine.

Tužitelj-protutuženik se je pozivom na odredbu čl. 189. st.1. ZPP-a, usprotivio raspravljanju i upuštanju u raspravljanje povodom protutužbe i protutužbenog zahtjeva smatrajući da protutužba nije dopuštena. Tuženik-protutužitelj smatra da je protutužba dopuštena i pritom se poziva na činjenicu da je parnica započela 2011.g., pa da se citirana odredba temeljem novele ZPP-a ne primjenjuje na ovaj slučaj.

U tom smislu, obzirom na ovo pravno pitanje, tužitelj-protutuženik ističe pravno relevantne činjenice:

- tužba tužitelja N. T. je sudu prezentirana 10. ožujka 2011.g., te

je u pogledu tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je ugovor-predugovor o kupoprodaji od 14. srpnja 2008.g., raskinut i zahtjeva na iseljenje i predaju nekretnine parnica pravomoćno okončana;

- protutužba M. B. prezentirana je sudu 13. listopada 2015.g., te je u tom dijelu parnica započela onog trenutka kada je protutužba uručena tadašnjem tužitelju N. T., te o protutužbi, obzirom da su dosadašnje odluke ukinute,

nije donesena presuda;

- presudom V. suda R. R.-349/2020-5 od 07. prosinca 2021.g.,

prihvaćena je revizija tužitelja-protutuženika te je ukinuta presuda Ž. suda

u Z. broj G.-20/17-2 od 14. ožujka 2019.g., u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu i na utvrđenje da je ugovor-predugovor o kupoprodaji od 14. srpnja 2008.g., raskinut zbog neispunjenja obveze prodavatelja, a ukinuta je u tom dijelu i presuda O. suda u S. P.-284/11 od 07. listopada 2016.g., te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 70/19 stupio je na snagu 01. rujna 2019.godine.

To znači da u pogledu tužbe koja je u tijeku nije istinita tvrdnja sadašnjeg tuženika-protutužitleja da je parnica započela 2013.g., kao što nije ispravan pravni stav da se na ovaj pravni odnos ne primjenjuje odredba čl. 189. st. 1. pozitivnog ZPP- a. Naime, prema odredbi čl. 508. st. 1. pozitivnog ZPP-a, ako je prije stupanja na snagu pozitivnog ZPP-a, donesena prvostupanjska presuda ili rješenje kojim se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

Međutim, ako nakon stupanja na snagu pozitivnog ZPP-a, bude ukinuta prvostupanjska odluka iz st. 1. ovog članka, što je slučaj u ovom parnici, odredbom čl. 508. st. 2. ZPP-a, propisano je da se daljnji postupak provodi prema ovom zakonu.

Prema tome, kako se sukladno odredbi čl. 189. st. 1. ZPP-a, protutužba može podnijeti do zaključenja prethodnog postupka ako se za to ispune drugi uvjeti, tužitelj smatra da u ovom slučaju protutužba nije dopuštena.

S druge strane, nije ni oportuno u ovoj parnici relativno visoke vrijednosti predmeta spora, a protivno je načelu ekonomičnosti i učinkovitosti, raspravljati o novoj tužbi (protutužbi), u procesnoj situaciji gdje je u pogledu istaknutih tužbenih zahtjeva činjenično stanje u cijelosti utvrđeno, te je moguće donijeti meritornu odluku.

Tužitelj-protutuženik nadalje navodi da udovoljavajući nalogu suda prema kojem je obvezan na dostavljanje dokaza na okolnosti mjesečnih primanja u razdoblju od srpnja 2008.g., do prosinca 2009.g., dostavlja i predlaže da sud izvede dokaze čitanjem slijedećih isprava:

- Rješenje H. zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba u

S. K.: U./I-… od 24. lipnja 2005.g., kojim je tužitelju-protutuženiku

utvrđeno tjelesno oštećenje od 100% (prvi stupanj), počevši od 01. prosinca 2004.g., te pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 368,65 kuna mjesečno;

- Potvrde o visini dohotka M. financija, P. uprave, P.

ured S. od 29. ožujka 2022.g. (3 potvrde) za razdoblje od 2008.g., do zaključno 2010.g., iz kojih proizlazi da tužitelj-protutuženik, osim primanja s osnove socijalnih naknada, nije imao nikakvih drugih prihoda.

Tuženik-protutužitelj u podnesku od 11. travnja 2022. god., navodi da je sud na ročištu održanom dana 25. ožujka 2022. godine, naložio parničnim strankama da u roku od 15 dana izvijeste sud da li je tužitelj-protutuženik postupio po pravomoćnoj presudi tog suda poslovni broj P.-284/2011 od 7. listopada 2016. u dijelu kojim mu se nalaže iseljenje. Navodi da obavještava sud da tužitelj-protutuženik M. B. nije postupio po presudi i nije iselio iz stana koji je predmet postupka. Tuženik- protutužitelj je u ovršnom postupku temeljem pravomoćne presude radi predaje nekretnine, ishodio rješenje o ovrsi u predmetu O. suda u S., S.

služba u T., posl. br. O.-679/2020.

U tom postupku je sud, iako je bilo zakazano provođenje ovršnih radnji radi iseljenja, na prijedlog ovršenika rješenjem odgodio ovrhu do donošenja odluke o podnesenoj reviziji. Nakon što je Vrhovni sud odbacio reviziju na presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu na iseljenje, tuženik-protutužitelj je u tom postupku kao ovrhovoditelj, zatražio nastavak ovrhe.

Nadalje navodi da je tužitelj-protutuženik dostavio sudu podnesak datiran s danom 30. ožujka 2022. god., ali se nije očitovao o iseljenju. U svom podnesku tužitelj-protutuženik ustraje u svom pravnom stavu da u ovom postupku procesno nedopušteno isticanje novog tužbenog zahtjeva, te da bi bilo protivno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti raspravljati o novom zahtjevu u procesnoj situaciji gdje je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno.

Tuženik-protutužitelj ističe da je odredbom ĉl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (“Narodne novine”, br. 70/19), propisano da će se na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 148/11-proĉišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Navodi da je točna tvrdnja tužitelja-protutuženika da je u ovom postupku činjenično stanje već raspravljeno, pa je baš iz tog razloga oportuno i ekonomično odlučiti u ovom postupku o svim zahtjevima stranaka povodom ukupnog pravnog odnosa. Tuženik-protutužitelj ima pravo na naknadu mjesečne najamnine od prvog dana nakon raskida (pred)ugovora o kupoprodaji nekretnine, jer je od tog trenutka tužitelj-protutuženik bio dužan predati posjed stana i postao nepošteni posjednik, pa se njegov pravni položaj prosuđuje prema odredbama ĉl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Tuženik-protutužitelj ostaje kod postavljenog dokaznog prijedloga da se od M. financija, P. uprave, pribave podaci o visinama najamnine za ugovore sklopljene na podruĉju D. P. od početka 2010. godine za trosobne stanove površine cca. 100 m2.

Budući da je protutužbeni zahtjev neprecizno postavljen na ročištu glavne rasprave diktiranjem na zapisnik, tuženik-protutužitlej je ispravio protutužbeni zahtjev tako da isti glasi:

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 4.000,00 kuna mjesečno počevši od 1. siječnja 2010. godine, pa do iseljenja iz stana u prizemlju zgrade anagrafske oznake P. 13, P., sa zateznom

kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a određuje se do 31. srpnja 2015. god., prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te mu naknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

Nadalje navodi da se u obrazloženju revizijske odluke Vrhovnog suda, posebno ukazuje da je u odlukama nižestupanjskih sudova ostalo nedostatno obrazloženje u odnosu na:

- trenutak raskida (pred)ugovora o kupoprodaji nekretnine i primjenu odredbi ZOO-a vezano za raskid,

- početak tijeka zastare, s tim da nakon raskida ugovora pravo stranke zahtijevati vraćanje onoga što je dala zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana nakon raskida (pred)ugovora, pa tako i u R.-x 838/12-2 od 30. travnja 2021. godine.

Iz dosadašnjeg tijeka postupka nesporne su činjenice:

- da je tuženik-protutužitelj poslao tužitelju-protutuženiku obavijest o raskidu (pred)ugovora o kupoprodaji nekretnine dana 8. prosinca 2009. godine, bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje,

- da je tuženik-protutužitelj ispunio svoju obvezu i predao stan tužitelju- protutuženiku u posjed u rujnu 2008. godine, a tužitelj-protutuženik je primio ispunjenje i uselio u stan koji je predmet postupka, i do podnošenja protutužbe nije tuženiku stavio nikakav prigovor vezano za predmetni stan,

- da je tužitelj-protutuženik kao kupac prilikom sklapanja predugovora, dana 14. srpnja 2008., na ime kapare kao odustatnine koja se uračunava u kupoprodajnu cijenu, isplatio tuženiku-protutužitelju kao prodavatelju kunsku protuvrijednost iznosa od 20.000,00 EUR, u listopadu 2008., iznos od 12.500,00 EUR, u studenom iznos od 11.500,00 EUR, te u prosincu 2008., iznos od 20.000,00 EUR,

- da je nakon sklapanja predugovora i plaćanja kapare tužitelj kao kupac bio dužan isplatiti preostali dio kupoprodajne cijene od 149.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti u roku od 12 mjeseci u 12 jednakih mjesečnih obroka u iznosu od po 12.466,00 EUR,

- da je tužitelj-protutuženik kao kupac zadnju uplatu na ime dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 20.000,00 EUR izvršio u prosincu 2008. god.,

- da u vremenu od prosinca 2008. god., do prosinca 2009. god., tužitelj kao dužnik nije isplatio ni jedan obrok kupoprodajne cijene (a primio je ispunjenje protivne strane u rujnu 2008. god., kad je preuzeo posjed i uselio u stan).

S obzirom na navedeno, iz tužiteljeva-protutuženikova držanja je bilo očito da on svoju obvezu plaćanja ostatka kupoprodajne cijene neće ispuniti ni u naknadnom roku. U postupku je utvrđeno da on i nije namjeravao isplatiti kupoprodajnu cijenu prema odredbama sklopljenog ugovora. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji tuženik-protutužitelj kao vjerovnik je ovlašten, u skladu s odredbom čl. 363. ZOO-a, jednostavnom izjavom raskinuti (pred)ugovor bez ostavljanja tužitelju-protutuženiku naknadnog roka za ispunjenje, te je tad počeo teći zastarni rok za potraživanje onoga što je temeljem (pred)ugovora plaćeno.

Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je (pred)ugovor raskinut krivnjom tuženika-protutužitelja, kao i sada smanjeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 64.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatom od prvog sljedećeg dana nakon sklapanja (pred)ugovora o kupoprodaji nekretnine.

Na raspravnom ročištu dana 28. travnja 2022.god., tužitelj-protutuženik navodi kako smatra da sud treba odbiti prijedlog za raspravljanje po protutužbi, pored iznesenih razloga, i zbog činjenice što je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika zreo za presuđenje, dok je u pogledu protutužbe treba provesti dokazni postupak, a prethodno pripremni postupak. Navodi da protutužbeni zahtjev osobito ovisi o činjenici da se radi o obvezama istodobnog ispunjenja, i pravu zadržanja ili retencije na strani tužitelja-protutuženika, budući da mu ono što je platio nije vraćeno. Slijedom toga nije dužan ispuniti obvezu predaje, i sve su to razlozi su zbog kojih se tužitelj- protutuženik protivi da sud prihvati prijedlog za raspravljanje po novoj protutužbi.

Nadalje navodi da je pozvao tuženika-protutužitelja na preuzimanje ključeva, međutim tuženik-protutužitelj traži da mu ih tužitelj osobno uruči, što nije moguće jer je ovaj 100 %-tni invalid, a i odnosi su takvi da ne opravdavaju takav zahtjev, pa se predlaže da pun. tužitelja-protutuženika preda ključeve stana u sudski spis.

Tuženik-protutužitelj na istom ročištu navodi da je, prema odredbi čl. 313. ZPP-a, propisano da će se zahtjevi između istih stranaka povodom jednog pravnog odnosa raspraviti u istom postupku, te smatra da odlučivanje o zahtjevu protutužbe ne bi značajno otegnulo ovaj postupak. Nadalje ističe da je tužitelj-protutuženik nepošteni posjednik nekretnine od prosinca 2009. god., i da sukladno čl. 165 ZVDSP-a, nema pravo zadržati nekretninu.

Što se tiče prijedloga za predaju ključeva nekretnine, ističe da nije jasno što tužitelj-protutuženik zapravo želi. Tuženik-protutužitelj ne inzistira na predaji ključeva na način da bi ih primio isključivo od tužitelja-protutuženika osobno, ali inzistira na primopredaji u predmetnom stanu, kako bi se izvršio pregled stana i utvrdilo stanje režijskih troškova, budući da tužitelj-protutuženik duže od 14 godina živi u tom stanu i nikad nije snosio režijske, ni bilo koje druge troškove. Osim toga, kada bi punomoćnica na ovom ročištu preuzela ključeve, ostavlja se pitanje kako uopće može znati da su to baš ključevi od predmetnog stana. Stoga predlaže da tužitelj- protutuženik ili njegov punomoćnik s tuženikom-protutužiteljem osobno dogovore termin za primopredaju, a kako je punomoćnica već obavijestila tužitelja- protutuženika dopisom od dana 25. travnja 2022. godine.

Tužitelj-protutuženik na istom ročištu ističe da on više nje posjednik predmetnog stana jer je stan ispraznio i ponudio na predaju, te je tuženik-protutužitelj u zakašnjenju. S druge strane, sada nudi ključeve, a tuženik-protutužitelj ih odbija primiti. Ponuđena je predaja ključeva sudu u ovoj parnici, a budući da je tuženik- protutužitelj izjavio da je zatražen nastavak postupka u predmetu ovrhe, što je vezano za zahtjev za predaju. Navodi da će tužitelj-protutuženik ključeve predati u ovršni spis ukoliko ih tuženik-protutužitelj ne preuzme prije toga, jer su mu na raspolaganju u uredu pun. tužitelja-protutuženika do trenutka predaje sudu.

Navodi da raskid ugovora ne djeluje od trenutka pravomoćnosti odluke o raskidu ugovora, s jedne strane, a s druge strane obzirom na dinamiku donošenja odluke u ovom predmetu, sasvim je sigurno da tužitelj-protutuženik ima pravo retencije dok mu tuženik-protutužitelj ne vrati ono što je primio. Ovo pitanje koje se raspravlja o sadašnjoj tužbi je prethodno pitanje za protutužbu, pa je oportuno najprije riješiti tužbu, a potom protutužbu. U slučaju da sud dopusti preinaku, predlaže da se nakon toga donese djelomična presuda u pogledu tužbe.

Tuženik-protutužitelj na istom ročištu potom navodi da raskid ugovora djeluje od kad je izjavljen, pa je sudska odluka o tome samo deklaratorne prirode. Kao što je već izneseno, tužitelj-protutuženik nema pravo retencije u odnosu na stan koji je predmet postupka, te još jednom ističe da tužitelj-protutuženik u tom stanu živi duže od 14 i pol godina, i da svo to vrijeme nikada nije platio nikakvu naknadu tuženiku- protutužitelju, niti snosio režijske troškove.

Raspravnim rješenjem od 28. travnja 2022.god., naloženo je tužitelju- protutuženku da u roku o 15 dana izvijesti sud o točnoj adresi novog prebivališta, odnosno boravišta.

Nadalje je odlučeno da će se od M. financija, P. uprave,

P. ured S., zatražiti obavijest o visini najamnine za stanove površine cca. 100 m2 na području D. P. za razdoblje od 2010. god., do dana udovoljenja traženju suda.

U podnesku od 29. travnja 2022. god., tužitelj-protutuženik navodi da ne može u cijelosti udovoljiti nalogu suda jer za sada nema adresu prebivališta ni boravišta budući da je beskućnik, bez adrese prebivališta ili boravišta. Radi toga, obavještava se sud da je adresa za primanje pismena za tužitelja-protutuženika u ovom predmetu adresa punomoćnika, odnosno predlaže se da se sve obavijesti i dostave vrše na adresu ovog punomoćnika.

Vezano za procesno pravnu situaciju u pogledu istaknute protutužbe i činjenicu da sud nije donio odluku o tome na koji način je riješio prigovor tužitelja- protutuženika kojim se usprotivio upuštanju u raspravljanje po protutužbi, te predložio odbacivanje protutužbe kao nedopuštene, a podredno predložio da se po protutužbi formira novi predmet i po njemu raspravi u posebnom postupku. Pored toga, i po Poslovniku protutužbu je potrebno evidentirati kao poseban predmet te eventualno, ako za to postoji osnova, rješenjem pripojiti predmetu koji je već u tijeku. U tom smislu ustraje u svojim prigovorima i prijedlozima.

Vezano za to procesno pravno pitanje i stajalište tuženika-protutužitelja izraženo u podnesku od 11. travnja 2022.g., u kojem se ta stranka poziva na odredbu čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a NN 70/19, ta je odredba sadržajno posve jasna i ne treba je posebno tumačiti, ali naglašava da ona nije mjerodavna za konkretan pravni odnos jer se u ovom slučaju primjenjuje odredba čl. 508. st. 2. ZPP-a koji glasi: „Ako nakon stupanja na snagu ovog Zakona bude ukinuta prvostupanjska odluka iz st. 1. ovog članka, daljnji postupak provest će se prema ovom Zakonu.“, iz čega proizlazi, za razliku od onog što tuženik-protutužitelj tvrdi, i što je po svojoj prilici sud neosnovano prihvatio, da je ispravno tužiteljevo- protutuženikovo stajalište koje se poziva na odredbu čl. 508. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 189. st. 1. ZPP-a, koji propisuje da se protutužba može podnijeti samo do zaključenja prethodnog postupka ako se za to ispune i drugi uvjeti.

Radi toga, predlaže da sud prvenstveno donese odluku vezano za protutužbu i prigovore tužitelja-protutuženika vezane za dopuštenost protutužbe u ovoj fazi postupka, pa da ovisno o tome nastavi s postupkom koji je u tijeku još od 2011. godine.

Nadalje navodi da i dalje smatra, a to je i predmet ovog postupka, da je odgovornost za raskid ugovora prvenstveno na tuženikovoj-protutužiteljevoj strani, a potom ističe, bez obzira što je ispraznio stan i pravno predao posjed, da je do trenutka predaje osnovano i kao savjestan posjednik koristio pravo zadržanja sukladno odredbi čl. 72. st. 1. ZOO-a.

Budući da je tuženik-protutužitelj na ročištu od 28. travnja 2022.g., nakon što je Vrhovni sud RH uvažio reviziju i ukinuo odluke suda drugog i prvog stupnja, podnio protutužbu koju je precizirao u podnesku od 11. travnja 2022.g., temeljem odredbe čl. 508. st. 2. u vezi s odredbom čl. 189. st. 1. ZPP-a; da je tužitelj-protutuženik kao protutuženik odmah istakao prigovor nedopuštenosti i protivljenja raspravljanju po protutužbi, te se nije upustio u raspravljanje; te da sud nije odlučio o prigovorima tužitelja; Protutužba u ovoj parnici nije dopuštena, pa se predlaže da sud donese rješenje kojim će protutužbu kao nedopuštenu odbaciti, a podredno da sukladno sudskom Poslovniku formira poseban spis povodom protutužbe i da taj predmet raspravi u posebnom postupku, a da u ovom predmetu zakaže raspravu, izvede dokaze čitanjem spisa predmeta i da zaključi raspravljanje budući da u pogledu tužbenog zahtjeva po predmetnoj tužbi niti jedna od stranaka nema daljnjih dokaznih prijedloga.

Nakon što sud donese odluku obzirom na istaknute prigovore, budući da je protutužba u stvari nova tužba, dužan je tuženika (tužitelja-protutuženika) u zakonskom roku pozvati na davanje odgovora na tužbu.

Tada će tužitelj kao tuženik, u očitovanju na tužbu, prvenstveno istaknuti prigovor: da je krivnjom prodavatelja, ovdje tuženika koji je podnio protutužbu, došlo do raskida ugovora iz razloga koji su izneseni u tijeku postupka, osobito u žalbi i u reviziji protiv drugostupanjske presude; da je tužitelj-protutuženik kao kupac savjestan posjednik jer je imao pravo retencije na predmetnom stanu do trenutka ispunjenja prodavateljeve obveze vraćanjem onog što je temeljem raskinutog ugovora primio sukladno odredbi čl. 72. st. 1. ZPP-a.

Ovi prigovori se najavljuju u ovoj fazi postupka i u ovom predmetu isključivo s ciljem dokazivanja činjenica bitnih za odluku suda o tome hoće li u ovom predmetu raspravljati po protutužbi ili neće, u slučaju da zauzme stajalište da je protutužba dopuštena, naglašavajući pritom da se ovo očitovanje ne odnosi na upuštanje u parnicu po protutužbi i ističući da to ne predstavlja upuštanje u parnicu.

Ne bi trebalo biti sporno, osobito obzirom na stav V. suda R., da zastara u ovom postupku nije ni počela teći, a definitivno je nesporno da je tužitelj- protutuženik iznos dijela kupoprodajne cijene uplatio i da temeljem činjenice raskida ima pravo na povrat tih sredstava te da je njegova tražbina dospjela.

Kada se u obzir uzmu ove činjenice, onda se mora zaključiti da je ovlaštenik zadržanja savjestan posjednik i da u tom slučaju tuženik, budući da nema protupravnosti, nema pravo na naknadu štete.

Praktično, kada bi protutužba i bila dopuštena, što se i dalje osporava, nju bi kao neosnovanu trebalo odbiti i praktično, sud bi bez izvođenja drugih dokaza i u tom slučaju raspravu mogao i trebao zaključiti jer su sve bitne činjenice u postupku utvrđene te je rješavanje ovog pravnog odnosa svedeno isključivo na pravno pitanje.

Radi toga, budući da je sud donio raspravno rješenje iz kojeg proizlazi da izvodi dokaze na okolnosti visine protutužbe, tužitelj-protutuženik predlaže da sud zakaže raspravu u ovom predmetu, donese rješenje kojim će odustati od daljnjeg izvođenja dokaza i kojim zaključuje raspravu, donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika.

Na raspravnom ročištu dana 24. lipnja 2022. god., tužitelj-protutuženik navodi da sud još nije donio odluku povodom prigovora istaknutih na podnesenu protutužbu, te u slučaju da se i dalje izvode dokazi na podnesenu protutužbu, ističe prigovor da je krivnja prodavatelja, ovdje tuženika-protutužitelja koji je podnio protutužbu, došlo do raskida ugovora, te prigovor da je tužitelj-protutuženik kao kupac savjestan posjednik jer je imao pravo retencije na predmetnom stanu do trenutaka ispunjenja prodavateljeve obveze vraćanjem onoga što je temeljem raskinutog ugovora primio. Tuženik-protutužitelj na istom ročištu ističe kako tužitelj-protutuženik navodi da se nije upustio u raspravljanje u protutužbu, što činjenično nije točno, budući da je iznio argumentaciju kojom je osporavao zahtjev iz protutužbe, a tvrdeći da se radi samo o najavi onoga što će kasnije iznijeti. S obzirom na navedeno može se smatrati da se tužitelj-protutuženik upustio u raspravljanje po protutužbi.

Nadalje navodi da tužitelj-protutuženik cijelo vrijeme ističe da bi navodno tuženik-protutužitelj bio kriv za raskid predugovora, međutim nije naveo ni jedan valjani argument za tu svoju tvrdnju. Naime, tuženik-protutužitelj je ispunio svoju obvezu kad je tužitelju-protutuženiku predao stan nakon sklapanja ugovora 2008. g., a tužitelj-protutuženik zaprimio ispunjenje i nije stavio nikakvu primjedbu vezano za veličinu predmetnog stana ili kvalitetu izvedenih radova, sve do podnošenja protutužbe 2015. godine. Stoga je tuženik-protutužitelj, a kako je to detaljno obrazloženo u podnesku od 11. travnja 2014.god., opravdano raskinuo predugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, a sve u skladu s odredbom čl. 363 ZOO-a. Dakle, tužitelj-protutuženik je postao nepošteni posjednik u prosincu 2009. g., i potpuno neosnovano se poziva na odredbu čl. 72 st. 1 ZOO-a, tvrdeći da ima pravo retencije, što bi u ovom slučaju značilo da ima pravo duže od 14 i pol godina stanovati u tuženikovom-protutužiteljevom stanu bez ikakve naknade.

Budući da je P. uprava na zahtjev suda dostavila obavijest sa navedenim cijenama najamnine za najam stanova u D. P., gdje je navedeno da je najamnina za stan površine 50 m2 iznosi 3.375,00 kn, odnosno 67,50 m2, te da je najamnina za stan površine 60 m2 iznosi 3.750,00 kn, odnosno 62,50 kn po m2, Tuženik-protutužitelj navodi da konačno uređuje tužbeni zahtjev tako da umjesto ranije zatraženog mjesečnog iznosa od 4.000,00 kn potražuje iznos od 6.000,00 kn.

Slijedom navedenog, tuženik-protutužitelj je preinačio protutužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, navodeći da protutužbeni zahtjev sada glasi;

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 6.000,00 mjesečno počevši od 01. siječnja 2010. g., pa do iseljenja iz stana u prizemlju zgrade anagrafske oznake P. 13, D. P., sa zateznom

kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, a određuje se do 31. srpnja 2015. god., prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te mu naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana."

Tužitelj-protutuženik na istom ročištu, opreza radi, ističe da se protivi preinačenom protutužbenom zahtjevu, te ponovno ističe da protutužbeni zahtjev u ovom predmetu nije niti dopušten. Navodi da je ustrajao u prijedlogu da sud donese odluku povodom podnesene protutužbe na način da je odbaci kao nedopuštenu ili da se formira novi predmet u kojem će se odlučivati odvojeno od ovog predmeta. Budući da do danas odluka povodom istaknutih prigovora nije donesena, jer je očito da se izvode dokazi na okolnost iz protutužbe, tužitelj–protutuženik je iznio istaknute prigovore, te u njima radi zaštite svojih prava i interesa i dalje ustraje. Također se ističe da u ovom predmetu nakon donesenih odluka, odnosno odluke Vrhovnog suda protutužba nije mogla biti podnesena, a već kad je podnesena i kad se izvode dokazi na te okolnosti, ističe se da izneseni prigovori sami po sebi i svaki od njih osporavaju osnovu protutužbe.

Slijedom svega navedenog, a nakon ponovno provedenog postupka sukladno odluci revizijskog suda, ovaj sud može samo ponovno istaknuti kako je među strankama nesporno da je tužitelj-protutuženik uselio u predmetni stan pošto je isti priveden svrsi dva mjeseca nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14.srpnja 2008. god., dakle tijekom mjeseca rujna 2008. godine. Nema nikakve dvojbe da je tužitelj-protutuženik prije preuzimanja ključeva stana i useljenja pregledao predmetni stan. Međutim, tom prilikom od tuženika-protutužitelja nije odbio primiti ključeve, već je uselio u predmetni stan, te je štoviše nakon useljenja, na ime obročne otplate prodajne cijene predmetnog stana, isplatio tuženiku-protutužitelju tijekom listopada 2008. god., iznos od 12.500,00 EUR, tijekom studenog 2008.god., iznos od 11.500,00 EUR, te tijekom prosinca 2008. god., iznos od 20.000,00 EUR. Osim toga, tužitelj-protutuženik nije niti osporio tvrdnje tuženika-protutužitelja da je on ispunio svoju ugovornu obvezu, izvršio etažiranje zgrade i zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda predao zahtjev za provedbu dana 09. rujna 2009. god., a koji zahtjev je zaveden pod br. Z-8492/2009, što je vidljivo na izvatku iz zemljišne knjige koji je uz svoj podnesak dostavio tužitelj-protutuženik. Naime, u priloženom Izvatku iz zemljišne knjige ovog suda od 16. prosinca 2009. god., za predmetnu nekretninu označenu kao kat. čest. 1037, Z.U. 1410, K.O. D. P., kao plomba je naveden novozaprimljeni zahtjev urudžbiran pod posl. br. Z-8492/2009. Tužitelj- protutuženik nije osporio niti navode tuženika-protutužitelja da je upravo na njegovo traženje prilagodio pristup u zgradu, te pristup u stan koji je namjeravao kupiti, jer je tužitelj-protutuženik nepokretan i kreće se samo u invalidskim kolicima, pa je baš i isključivo radi tih preinaka, morao zatražiti izmjenu projektne dokumentacije, a potom i građevinske dozvole, a što je sve utjecalo i na dinamiku etažiranja predmetne stambene zgrade i uknjižbe predmetnog stana kao samostalne cjeline u zemljišnoj knjizi ovog suda.

Stoga nema nikakve dvojbe da je tužitelj-protutuženik bio zadovoljan strukturom i površinom predmetnog stana, obzirom da je svojim ponašanjem nedvojbeno očitovao volju u smislu pristanka na eventualno nešto manju površinu stana, te činjenicu da predmetni stan eventualno nema ugovorenu spremu, terasu i parkirališno mjesto, a pošto je tek u svojem dopisu punomoćniku tuženika – protutužitelja od 17. prosinca 2009. god., dakle godinu i tri mjeseca od useljenja u predmetni stan, i to tek nakon što je zaprimio dopis punomoćnika tuženika- protutužitelja od 08. prosinca 2009. god., u kojem ga obavještava da raskida sklopljeni Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., iznio prigovore da nije mogao ishoditi kredit jer nije upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, da predmetni stan nema svoje zasebno mjerilo već je na električnu mrežu priključen na zajedničkom brojilu, da dio zemljišta sa sjeverne strane kuće koji pripada ovom stanu nije predan kupcu i zatrpan je smećem i prodavateljevim stvarima, te da stan još u cijelosti nije dovršen, dok je ostale naprijed navedene prigovore iznio tek u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2015. god., i tijekom ovog parničnog postupka.

Slijedom navedenog, tuženik-protutužitelj osnovano tijekom postupka ističe da je kao prodavatelj ispunio sve svoje preuzete obveze i predao predmetni stan tužitelju-protutuženiku u posjed u rujnu 2008. godine, a tužitelj-protutuženik primio ispunjenje i uselio u stan koji je predmet postupka, da je tužitelj-protutuženik kao kupac zadnju uplatu na ime dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 20.000,00 EUR izvršio u prosincu 2008. god., te da u vremenu od prosinca 2008. god., do prosinca 2009. god., tužitelj-protutuženik kao dužnik nije isplatio ni jedan obrok ugovorene kupoprodajne cijene (a primio je ispunjenje protivne strane u rujnu 2008. god., kad je preuzeo posjed i uselio u stan).

Kako je već navedeno, raspravnim rješenjem od 25. ožujka 2022. god., tužitelju-protutuženiku je naloženo da izvijesti sud i dostavi sudu dokaze na okolnost visine svojih redovitih mjesečnih primanja tokom spornog razdoblja srpanj 2008. god. – prosinac 2009. godine.

Tužitelj-protutuženik je u dokazne svrhe dostavio sudu R. H.

zavoda za mirovinsko osiguranje, P. služba u S. K.. U./I-…8 od 24. lipnja 2005. god., iz kojega je razvidno da mu je

kao posljedica ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 100% (1 stupanj), te priznato počevši od 01.12. 2004. god., pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 368,65 kn mjesečno, a od 01.01. 2005. god., usklađena naknada iznosi 377,13 kn, kao i tri Potvrde o visini dohotka M. financija, P. uprave,

P. ured S., I. S., i to K.. 03… od 29. ožujka 2022. god., u visini od 25.548,08 kn, Kl. … od 29. ožujka 2022. god., u visini od 26.896.16 kn, i Kl. …2 od 29. ožujka 2022. god., u visini od

27.157,92 kn, a za koje navodi da se odnose na razdoblje od 2008. god., do 2010. god., te da iz istih proizlazi da osim primanja s osnova socijalnih naknada, nije imao nikakvih drugih prihoda.

Ustav Republike Hrvatske (N.N. br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), propisuje u odredbi čl. 115 st. 3, da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

U odredbi čl. 363. ZOO-a, propisano je da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj-protutuženik kao kupac predmetnog stana isplatio tuženiku-protutužitelju kao prodavatelju stana svega cca. 1/3 dijela ugovorene prodajne cijene stana u mjesečnim obrocima, s tim što tijekom godine dana prije nego što je tuženik-protutužitelj raskinuo ugovor priloženim dopisom od 08. prosinca 2009. god., nije tuženiku-protutužitelju na ime prodajne cijene stana isplatio niti jednu jedinu kunu. Kako je tužitelj-protutuženik 100%-tni invalid, kreditno nesposoban, koji osim primanja s osnova socijalnih naknada ne ostvaruje nikakve druge prihode, nema nikakve sumnje da je u konkretnom slučaju tuženik-protutužitelj prilikom raskida ugovora dopisom od 08. prosinca 2009. god., osnovano smatrao kako iz ovakvog ponašanja tužitelja-protutuženika nedvojbeno proizlazi da on neće ispuniti svoju preuzetu obvezu isplate ugovorene kupoprodajne cijene predmetnog stana ni u naknadnom roku.

Prema tome, i po ocjeni ovog suda, koji sada prihvaća stajalište sadržano u obrazloženju drugostupanjske odluke, predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., pravovaljano je raskinut od strane tuženika-protutužitelja kao prodavatelja, i to priloženim dopisom od 08. prosinca 2009. god., a koji dopis je tužitelj-protutuženik nedvojbeno zaprimio tijekom prosinca 2009. god., obzirom da je na isti dopis odgovorio njegovom punomoćniku priloženim dopisom od 17. prosinca 2009. god., a ovo sve bez obzira na to da li je plaćanje kupoprodajne cijene bio bitni sastojak sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., te bez obzira na pogrešno stajalište tužitelja-protutuženika o pravnoj nevaljanosti raskida sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine.

Slijedom navedenog, ovaj sud u ponašanju tuženika-protutužitelja kao prodavatelja predmetnog stana, a koji je raskinuo predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine svojim dopisom od 08. prosinca 2008. god., ne vidi ništa što bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO-a, ), a niti je tužitelj-protutuženik kao kupac predmetnog stana u konkretnom slučaju u mogućnosti osnovano isticati prigovor istodobnog ispunjenja obveza u dvostrano obveznim ugovorima (čl. 358 ZOO-a), a niti pravila o dvostranoj restituciji (čl. 368 ZOO-a), i to sve iz razloga što je tuženik-protutužitelj ispunio sve svoje preuzete obveze predmetnim Ugovorom o kupoprodaji nekretnine, dok tužitelj-protutuženik nije ispunio svoju jedinu preuzetu obvezu da tuženiku-protutužitelju kao prodavatelju predmetnog stana isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

Osim toga, predmetna stvarno-pravna tražbina tuženika-protutužitelja o kojoj je tijekom postupka pravomoćno odlučeno, da nakon raskida sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine, traži od tužitelja-protutuženika povrat u posjed predmetnog stana sa svim pripadajućim dijelovima i uređajima, i ne temelji se isključivo na odredbi čl. 368 st. 3 ZOO-a, već i na odredbi čl. 161 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), i ova stvarno-pravna tražbina tuženika-protutužitelja ne zastarijeva, za razliku od obvezno-pravne tražbine tužitelja- protutuženika da nakon raskida sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine, traži od tuženika-protutužitelja povrat isplaćenog dijela kupoprodajne cijene predmetnog stana, koja se temelji isključivo na odredbi čl. 368 st. 3 ZOO-a, i podliježe zastarijevanju.

Na ispravnost naprijed navedenog pravnog stajališta nedvojbeno ukazuje i činjenica da je i nakon donošenja ukidne odluke revizijskog suda, presuda ovog suda posl. br. Pst. 284/11 od 07. listopada 2016. god., unatoč pravilu o dvostranoj restituciji (čl. 368 st. 3 ZOO-a) i nadalje ostala pravomoćna u toč. I izreke u kojoj je tužitelj-protutuženik nakon raskida sklopljenog ugovora o kupoprodaji nekretnine obvezan na predaju u posjed tuženiku-protutužitelju predmetne nekretnine, za razliku od ukinute toč. III izreke iste presude u kojoj je odlučeno o obvezno-pravnoj tražbini tužitelja-protutuženika da nakon raskida sklopljenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine, traži od tuženika-protutužitelja povrat isplaćenog dijela kupoprodajne cijene predmetnog stana.

U odredbi čl. 215 st. 1 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Kako je predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine pravovaljano raskinut od strane tuženika-protutužitelja kao prodavatelja tijekom prosinca 2009. god., nema nikakve dvojbe da je tužitelj-protutuženik kao kupac upravo od mjeseca prosinca 2009. god., imao pravo da od tuženika-protutužitelja zahtijeva ispunjenje njegove obveze da mu vrati isplaćeni dio kupoprodajne cijene predmetnog stana u visini kunske protuvrijednosti od 64.000,00 EUR-a sa pripadajućim kamatama.

Ovaj sud stoga i nadalje cijeni da tuženik-protutužitelj osnovano tijekom postupka ističe da upravo u onom momentu kada je raskinut ugovor o kupoprodaji, nastaje obveza svake od stranaka na vraćanje onoga što je temeljem raskinutog pravnog posla primila. Predmetni Ugovor-predugovor o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. god., raskinut je tijekom prosinca 2009. god., a kada je dakle, dospjela i obveza tuženika-protutužitelja da vrati tužitelju-protutuženiku ono što je temeljem raskinutog ugovora primio. Tužitelj-protutuženik je istaknuo protutužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata isplaćenog novčanog iznosa na ime kapare i dijela prodajne cijene predmetnog stana, svojim pisanim podneskom - odgovorom na tužbu od 13. listopada 2015. god., dakle, po ocjeni ovog suda protekom općeg zastarnog roka od pet godina, a koji teče od dospjelosti predmetne obveze (prosinac 2009. god.). Osim toga, ovaj sud i nadalje cijeni i to da je tužitelj-protutuženik kao ugovorna stranka koja je odgovorna za neispunjenje ugovora, izgubio pravo na povrat isplaćene kapare.

Naime, predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine je raskinut onoga dana kada su se ispunile zakonske pretpostavke za raskid ugovora, odnosno u konkretnom slučaju u mjesecu prosincu 2009. god., a zacijelo ne onda kada je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine raskinut pravomoćnom deklaratornom sudskom odlukom, a niti je sudskom odlukom moguće prolongirati početak tijeka zastarnih rokova propisanih kogentnim zakonskim odredbama ZOO-a, temeljem kojih sud i donosi svoje odluke sukladno citiranoj odredbi čl. 115 st. 3 Ustava RH.

Slijedom navedenog, istaknuti prigovor zastare potraživanja se po ocjeni ovog suda ukazuje osnovanim, pa je odbijen u cijelosti kao neosnovan obvezno-pravni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, radi isplate na ime povrata isplaćenog novčanog iznosa na ime kapare i dijela prodajne cijene predmetnog stana, a obzirom da je predmetni Ugovor-predugovor o kupoprodaji predmetnog stana raskinut u prosincu 2009. god., ali ne zbog neispunjenja obveze tuženika-protutužitelja kao prodavatelja, već zbog neispunjenja obveze tužitelja-protutuženika kao kupca, odbijen je kao neosnovan i deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (toč. I izreke presude).

Tuženik-protutužitelj je na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2022. god., istaknuo protutužbeni zahtjev radi isplate na ime naknade za korištenje predmetnog stana bez valjanog pravnog osnova od strane tužitelja-protutuženka, i to u visini tržišne mjesečne najamnine za predmetni stan u iznosu od 6.000,00 kn za razdoblje od 01. siječnja 2010. god., pa do iseljenja tužitelja-protutuženika iz stana, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate.

Naredbom uređujućeg suca od 03. svibnja 2022. god., u građanskoj pisarnici ovog suda je po protutužbenom zahtjevu tuženika-protutužitja formiran spis predmeta posl. broja P-1721/22, dok je potom naredbom uređujućeg suca od 04. svibnja 2022. god., novoformirani spis predmeta posl. br. P-1721/22, pripojen ovom predmetu posl. broja P-76/22, radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke.

Naime, u slučaju kad je tijekom postupka od strane tuženika istaknut protutužbeni zahtjev, novoformirani predmet po protutužbenom zahtjevu je samim time pripojen starijem predmetu u kojem je protutužbeni zahtjev istaknut tijekom postupka, i o takvom spajanju parnica nije potrebno donositi posebno raspravno ili izvanraspravno rješenje od strane suda, već samo eventualno rješenje o razdvajanju tako spojenih parnica radi posebnog raspravljanja i donošenja posebnih odluka po tužbenim zahtjevu i protutužbenom zahtjevu, a koju odluku ovaj sud tijekom postupka nije donio.

U odredbama čl. 227 ZOO-a, propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (st. 1). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (st. 2).

U konkretnom slučaju je najstarija mjesečna najamnina za predmetni stan dospjela za isplatu dana 28. veljače 2010. god., pa je zastara najstarije mjesečne najamnine za siječanj 2010. god., nastupila dana 01. ožujka 2015. god., dok je tuženik-protutužitelj istaknuo predmetni protutužbeni zahtjev radi isplate na ime naknade za korištenje predmetnog stana bez valjanog pravnog osnova od strane tužitelja-protutuženka, po proteku zastarnog roka od pet godina, na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2022. godine.

Slijedom navedenog, a vodeći po službenoj dužnosti računa o zastari samog prava iz kojega proistječe predmetna povremena tražbina tuženika –protutužitelja na ime naknade za korištenje predmetnog stana bez valjanog pravnog osnova od strane tužitelja-protutuženka, u visini tržišne mjesečne najamnine za predmetni stan u iznosu od 6.000,00 kn za razdoblje od 01. siječnja 2010. god., pa do iseljenja tužitelja-protutuženika iz stana, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zadnjeg dana u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate, odbijen je kao neosnovan i istaknuti protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja (toč. II izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku-protutužitelju su priznati troškovi prethodno provedenog postupka, i to za zastupanje po punomoćniku, za sastav tužbe 100 bod., pristup na pet ročišta po 730 bod., pristup na jedno ročište 182,50 bod., sastav četiri podneska po 730 bod., sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku- protutužitelju su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 850,00 kn i pristojbe presude u iznosu od 850,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

Odluka o parničnom trošku ponovno provedenog postupka se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu ponovno provedenog postupka, i to za zastupanje po punomoćniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i troškove sudskih pristojbi. Obzirom na jednak uspjeh (neuspjeh) stranaka u ponovno provedenom postupku, a imajući u vidu pravni osnov i visinu tužbenog i protutužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove nastale tijekom ponovno provedenog postupka.

U Splitu, 09. rujna 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić v. r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u S., putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja -protutuženika

- pun. tuženika-protutužitelja