REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-678/2022-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Virne Sarvan, kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja K. Z., OIB: …, iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika Z. banke d.d., OIB: … sjedištem u Z., koju zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u O. društvu M., K. & partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj: P-224/2021-21 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj: P-224/2021-21 od 28. travnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda toč. I. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 29.875,54 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate po propisanoj stopi i to na svaki pojedinačni iznos na način kako je podrobnije navedeno u presudi. Točkom II. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.714,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. travnja 2022. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje pa s time u vezi presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te joj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa je time prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/22. dalje u tekstu: ZPP). Također, ističe i relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a jer prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te temeljio svoj zaključak na rezultatu tako provedenog cjelokupnog postupka. Smatra da je povrijeđeno i načelo ocjene dokaza, načela materijalne istine te osobito povreda odredbe članka 338. ZPP-a koja propisuje da sud u obrazloženju mora izložiti sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima. Nejasno je, također, temeljem kojeg Zakona odnosno zakonskih odredbi prvostupanjski sud određuje da bi predmetne odredbe ugovora o kreditu bile nepoštene/ništetne kada samo paušalno utvrđuje nerazumljivost navedenih odredbi pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora. Nadalje, smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer isti je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koje potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare. Stoga, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Neosnovan je i stav prvostupanjskog suda da bi od utjecaja na ovaj spor bilo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH). Smatra da je prvostupanjski sud dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo, jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Mišljenja je da potraživanje tužitelja treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Prvostupanjski sud je dosuđujući tužitelju preplatu više plaćenih iznosa a bez da je uračunao i manje plaćene iznose pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i podredno pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Naime, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ističe da tužitelj nije ničime dokazao da bi bio potrošač niti da je sredstva koristio u potrošačke svrhe. Osporava i odluku o trošku postupka. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 29.875,54 kuna sa zateznim kamatama po propisanim stopama tekućima na pojedinačne iznose kako su podrobnije navedeni u toč. I. presude, sve do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove zbog izvršene preplate po tužitelju, a do koje je došlo primjenom ništetne odredbe članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 5. svibnja 2005. kojim se tužitelj obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 528,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članka 8. ZPP-a) prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključivši da je ugovorna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 5. svibnja 2005. kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena te stoga ništetna pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je odbio i tuženikov prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje i sve relevantne okolnosti. Svoje uvjerenje je opravdao logičnim razlozima.

8.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i u njoj su navedeni potrebni razlozi o odlučnim činjenicama.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 5. svibnja 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 46.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 8 godina. Nije sporno da je tuženik predmetni kredit otplatio u cijelosti kao i da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 584,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (članak 7. predmetnog ugovora).

10. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i pitanja da li tužitelj ima status potrošača.

11. U odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz člankom 502.a stavkom 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:41/2014 dalje:ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, pa je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, između ostalog, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedene ugovorne odredbe i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama, donesenima u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je, kao tuženik, sudjelovao i ovdje tuženik, pri čemu je ta pravna shvaćanja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud razmatrao i u okolnostima konkretnog slučaja, uvjetima pod kojima je sklopljen ugovor i prema njegovom sadržaju.

13. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedene ugovorne odredbe kojom je između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima jer je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izrazio u odluci poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbama članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu zatraženih novčanih iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedene ništetne odredbe predmetnog ugovora, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15. Prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je predmetna ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojim se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 83/2020.) budući da je predmetnim zakonskim odredbama zakonski uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.

17. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio ovaj prigovor tuženika.

17.1. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO pa cijeneći da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., da je prvostupanjska presuda u pogledu ugovorene valutne klauzule (u relevantnom dijelu; odluka poslovni broj Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske) postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. lipnja 2021., proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članka 328. ZOO).

17.2. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje u tekstu: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

18. Pri ovakvom pravnom shvaćanju treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članka 502.c ZPP-a).

19. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 – dalje u tekstu: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

21. Visinu preplaćenog iznosa po tužitelju na temelju ništetnog dijela odredbe ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utemeljenog na priloženoj dokumentaciji o kreditu u spisu u iznosu od 29.875,54 kuna ukupno uslijed razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za CHF važećeg na dan isplate kredita.

22. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati franak te je pritom propustio

potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).

23. Neosnovani su i žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao da ima svojstvo potrošača. To iz razloga što je prema članku 3. stavku 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj taj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana (članak 6. Ugovora). Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti da se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

24. Dakle, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stan je pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sve prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

25. Konačno, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

26. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 166. stavka 1. u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a. Tuženik nije uspio sa svojim pravnim lijekom pa mu stoga ne pripadaju ni zatraženi troškovi.

U Puli – Pola 9. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Mirna-Nada Terlević Sebastijan,v.r.