Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž R-89/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. G., OIB: …, iz R., zastupane po P. V., mag.iur. zaposlenoj u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, Z., protiv tuženika Doma zdravlja P.-g. ž., R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K.-A., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K., K. i partneri d.o.o. u R., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda Rijeci poslovni broj Pr- 1537/2021-14 od 9. svibnja 2022., dana 9. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Rijeci poslovni broj Pr-1537/2021-14 od 9. svibnja 2022. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda Rijeci poslovni broj Pr-1537/2021-14 od 9. svibnja 2022. u točki II. izreke.

II. U nepobijanoj točki II. izreke presude i nepobijanoj točki I. izreke rješenja, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

III. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.615,20 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz točke I. izreke. Pod točkom I. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe postavljena podneskom od 23. veljače 2022. povećanjem postojećeg zahtjeva za 226,72 kn, dok je pod točkom II. izreke rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik, prema sadržaju žalbe, u točki I. izreke presude i točki II. izreke rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezivanje tužiteljice na naknadu troška postupka, podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP), jer novčano potraživanje tužiteljice ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. temeljem odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatku sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011.

7. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika i to na radnom mjestu stručne prvostupnice sestrinstva u patronaži,

- da je tuženik od siječnja 2016. do uključujući i prosinac 2016. obračunavao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn, a za siječanj 2017. po osnovici od 5.211,02 kn,

- da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi (Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi) zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama (dalje: Sporazum/2006), kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., u 2008., te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje: Dodatak/2009), a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje: Izmjena i dopuna Dodatka/2011), a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te članak IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi, koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011., dana 28. prosinca 2012. donijeli Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, a što proizlazi iz podataka Državnog zavoda za statistiku (dalje: DZS),

- da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna,

- da je u utuženom razdoblju bio na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/2012, dalje: TKU), koji u čl. 51. regulira da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, te dodaci na osnovnu plaću kao što su stimulacija, dodaci na posebne uvjete rada, položeni dodaci i uvećanja plaća, da je u stavku 4. istog članka navedeno da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću o obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima,

te zauzimajući stajalište da Izmjene i dopune Dodatka/2011 predstavljaju pravno valjani Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'' broj 39/2009 i 124/2009),

zaključuje da su u konkretnoj pravnoj situaciji ispunjene sve potrebne pretpostavke temeljem kojih je tuženik u obvezi tužiteljici za utuženo razdoblje bio dužan obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici od 5.415,37 kn, a koji zahtjev tužiteljica osnovano temelji na čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka/2011 te Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011., jer je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući je do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, došlo za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto), a koji stav je sukladan i stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i dosudio joj zatraženi iznos od 6.615,20 kn sa pripadajućim zateznim kamatama propisanim odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 i 126/2021, dalje: ZOO) sukladno izračunu tuženika.

8. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da je presuda nejasna i nerazumljiva, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da su provedeni dokazi i utvrđenja u suprotnosti sa odlukom o meritumu stvari. Osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koja se temelji na odredbi čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka/2011 i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. tvrdnjom da Izmjena i dopuna Dodatka/2011 nije potpisana od strane svih potpisnica prvotnog Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama i da je donesena na nezakonit način jer ju je Vlada Republike Hrvatske usvojila na telefonskoj sjednici. Smatra da je sud pogrešno ocijenio pretpostavke za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.415,37 kn i da se nisu ispunili uvjeti iz odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatku/2011 jer podaci Državnog zavoda za statistiku (dalje: DZS) jasno ukazuju da nisu ispunjene pretpostavke za povećanje osnovice, te da je do promjene povećane osnovice moglo doći tek od 1. siječnja 2019.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u žalbi jer, protivno žalbenim tvrdnjama, presuda sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge u pogledu odlučnih činjenica koji su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza i nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda, a na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, i ovaj sud je stava da Izmjene i dopune Dodatka/2011, kao i one prihvaćene u formi Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., imaju sve elemente Kolektivnog ugovora sklopljenog sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/2009 i 124/2009) na temelju kojeg se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi i odredbi čl. 51. st. 4. TKU/12, kojim je ugovorena primjena Dodatka Sporazumu sa svim izmjenama i dopunama, slijedom čega je za zaključiti da Izmjene i dopune Dodatka/2011 predstavljaju valjani kolektivni ugovor, a što proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatak Sporazumu (pojašnjenje primjene članak IV. stavak 5. u vezi članka VII. stavka 1.) prema kojem su uvjeti za povećanje osnovice na temelju odredbe članak III. istih Izmjena ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od siječnja 2016.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava valjanost odredbe čl. III. Izmjene i dopune Dodatka/2011 tvrdnjom da Izmjene i dopune Dodatka/2011 nisu potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz pregovaranja, već je naprotiv utvrđeno da je isti sindikat parafirao Izmjene Dodatka Sporazumu, slijedom čega je ravnopravno s ostalim sindikatima sudjelovao u pregovorima, a kako je to obrazložio i prvostupanjski sud u točki 12. obrazloženja pobijane presude, pozivajući se na stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-408/12, Revr-847/2010 i Revr-1797/2009 i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII/3535/13 od 5. ožujka 2015., pri čemu ističe da niti jedan od potpisnika Izmjena i dopuna Dodatka/2011 od 26. listopada 2011. nije osporavao valjanost Izmjene i dopune Dodatka/2011 i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., uključujući i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske.

12. Neutemeljeni su žalbeni navodi tuženika da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka/2011, jer iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske proizlazi da od četvrtog kvartala 2014. nije bilo negativnog rasta BDP-a, već naprotiv da je BDP neprekinuto rastao, odnosno da u razdobljima opisanim u člancima III. - V. nije zabilježen negativan rast BDP-a, pri čemu valja istaknuti da se ta odredba ne odnosi na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađivanje iz članka IV. i V. i što je namjera Vlade Republike Hrvatske bila vraćanje osnovice na razinu iz 2009., odnosno na iznos od 5.414,37 kn. Suprotno shvaćanju tuženika, odgoda uskladbe dvanaest kvartala konzumirana je člankom IV. stavkom 5. i na temelju Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., kojim je ugovoreno da je Vlada Republike Hrvatske u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu od 1. travnja 2013. nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III., što znači da je tuženik od prosinca 2015. zaključno sa 26. siječnjem 2017. bio dužan tužiteljici obračunati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn.

13. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

14. Tuženik, pobijajući odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke rješenja, navodi da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, radi čega je tužiteljicu trebalo obvezati naknaditi mu trošak postupka u cijelosti. Obzirom da je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a pravilno odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka jer je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, a ovom odlukom potvrđena je točka I. izreke presude, to je odbijena žalba tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrđeno rješenje pod točkom II. izreke.

15. U nepobijanoj točki II. izreke presude i nepobijanoj točki I. izreke rješenja, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

16. Tuženiku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Varaždinu, 9. rujna 2022.

Sutkinja

Amalija Švegović, v.r.